O najaktuelnijim ekonomskim temama za
Buku je govorio ekonomski stručnjak Igor Gavran. Za kraj godine smo analizirali
djelovanje vlasti na inflaciju koja je otežala živote građanima Bosne i
Hercegovine. Pokušali smo otkriti šta nas čeka u 2023. godini, a naš sagovornik
nam je, između ostalog, pojasnio zbog čega su loše poreske politike u BiH.
Gospodine Gavran, kada smo
razgovarali prije nešto više od pola godine kazali ste mi da se djelovanjem na
inflaciju može izbjeći stagflacija. Jesu li nadležni adekvatno djelovali na
inflaciju i hoćemo li izbjeći stagflaciju?
– Nadležni u BiH ne samo da nisu
adekvatno djelovali nego nisu nikako djelovali. Pojedine mjere poput
jednokratnih “donacija” određenim kategorijama stanovništva su poduzete isključivo
u cilju “kupovine glasova” a ne kao dio neke osmišljene antiinflatorne
politike. Srećom, neke su druge vlade i centralne banke djelovale na inflaciju
u Evropi, a ukupno usporavanje ekonomije i tražnje za energentima doveli do
smanjenja njihovih cijena, pa su se ti pozitivni efekti dijelom osjetili i u
BiH.
Poskupljenja struje ne smije biti
Još nisam siguran da smo izbjegli
stagnaciju, jer i dalje se očekuje recesija u Evropi i u nekim državama je već
prisutna što može voditi i recesiji u BiH, ali bi očekivani pad inflacije barem
trebao umanjiti rizik od stagflacije.
Cijene goriva su u padu, ali ne i
cijene životnih namirnica. Naprotiv, neke čak i dalje rastu. Može li se
očekivati pad cijena namirnica zbog pada cijena energenata, ili se mora nešto
drugo desiti da bismo imali niže cijene u 2023. godini?
– Pad cijena namirnica se mora
dogoditi i jedini objektivan faktor koji ga može “spriječiti” bilo bi
poskupljenje električne energije za koje nema nikakvog osnova i ne smije se
dogoditi barem u Federaciji BiH (jer je u RS ova pogrešna odluka već donesena).
Hoće li se pad cijena odvijati spontano i sličnim tempom kako su cijene rasle
ili će biti potreban određeni “poticaj” mjerama vlasti (ograničenja i kontrole
marži i sankcije) ostaje da vidimo, ali se ne smije dugo čekati. Jednostavno,
ako je neko podigao cijene uz pravdanje rastom troškova zbog rasta cijene
recimo goriva, on mora cijene spustiti nakon što su mu troškovi smanjeni ili se
na to mora na neki način “natjerati”. I previše su domaći kupci eksploatisani
zloupotrebama trgovaca i odavno plaćaju više nego je opravdano za cijeli niz
proizvoda i usluga, tako da se nikakvim teorijama o “slobodnom tržištu” ne može
pravdati dalja zloupotreba situacije i “inflatorno profiterstvo”. Naravno da ne
očekujem vraćanje cijena na potpuno isti nivo od prije godinu ili više jer
određeni rast se može objasniti i drugim faktorima, ali ipak se najveći dio
pravdao rastom upravo onih troškova koji sada padaju i to se mora odraziti i na
cijene.
Prihodi od indirektnih poreza u
jedanaest mjeseci 2022. godine iznosili su 9 milijardi i 76 miliona KM i veći
su za 1 milijardu i 412 miliona KM ili 18,43% u odnosu na isti period 2021.
godine. Da li se ovaj “višak” novca mogao na neki način vratiti građanima, ako
da, kako?
– Naravno da jeste, jer je rezultat
prije svega inflacije i enormnog izdvajanja građana i privrede a ne bilo kakvih
ekonomskih reformi i uspjeha vlasti. Nažalost, toga nije bilo već je tek
minimalan dio usmjeren određenim kategorijama građana ali u obliku “kupovanja
glasova” u predizbornom periodu a ne ozbiljnih mjera za podršku očuvanju
životnog standarda ili ekonomiji. Brojni su načini na koje se ovaj novac mogao
iskoristiti za dobrobit građana i privrede. Npr. moglo se direktnim
subvencijama i transferima pomoći najugroženije kategorije građana, otkupom
domaćih proizvoda i njihovim plasmanom na tržište po nižim cijenama posredstvom
robnih rezervi. Moglo se direktno pomoći
i privrednicima od kojih se roba kupuje i građanima kojima se prodaje,
poticajima domaćim poljoprivrednicima i drugim proizvođačima esencijalnih
proizvoda moglo se pomoći ponovno i njima direktno i njihovim budućim kupcima
indirektno i time osigurati veća nezavisnost BiH od vanjskih ekonomskih šokova
i uvezene inflacije. Mogle su se kreirati rezerve plina i nafte/goriva kojima
bi se osigurali snabdjevanje i niže cijene u periodima najvećih inflatornih
šokova, mogle su biti smanjene ili privremeno suspendovane poreske i druge
obaveze privrede i građana kako bi im se umanjili troškovi poslovanja i života.
Moglo se ulagati u infrastrukturne projekte ili kreirati povoljne linije za
finansiranje projekata privrede i poduzetnika… moglo bi se još dugo nabrajati
šta se sve može učiniti s ovim novcem pametnije od uobičajene neracionalne
javne potrošnje i nestajanja u korupcijskim kanalima vladajućih struktura.
Želim se nadati da će nove vlasti barem neke od ovih predloženih mjera i
provesti u djelo.
Prije tri mjeseca je usvojen nacrt
zakona kojim se u Federaciji BiH predviđa minimalna plata od 1000 KM. Međutim,
prijedlog Vlade FBiH je da to bude 596 KM. Je li ovaj “Vladin minimalac”
dovoljan za život i je li realno dosegnuti minimalac od 1.000 KM?
– Prijedlog federalne Vlade o
minimalcu od 596 KM je nerazumno nizak, ako podrazumijevamo da rad mora biti
adekvatno plaćen i da bi zaposlenje uopšte imalo smisla. To čak uopšte nije
rast jer su troškovi života porasli više od procenta predloženog povećanja i ti
radnici realno gube ovakvim rješenjem.
Minimalac od 1.000 KM je realan
Mislim da je nakon perioda ekstremne
inflacije i enormnog rasta troškova života sasvim realno očekivati mnogo viši
iznos, pa tako i ovaj predloženi od 1.000 KM nije nerealan niti predstavlja
bilo kakvo “bogatstvo”. Naravno, to ne znači samo administrativnu odluku o
nekom iznosu nego se ovakav viši iznos minimalca treba omogućiti kao dio paketa
ekonomskih mjera kojima bi se rasteretili i poslodavci i poboljšali ukupni
uslovi poslovanja pa se tako olakšalo povećanje primanja i iznad ovakvog
minimuma. Viša primanja i viši životni standard donose svima dobrobit jer rastu
kupovna moć i potrošnja i time više može zaraditi i domaća privreda. Nažalost,
u aktuelnim okolnostima previsokog opterećenja cijene rada čini se da najveću
korist od svakog rasta plata ostvaruje sama vlast jer veliki dio toga rasta
uzima sebi putem poreza i doprinosa.
Kako Vi ocjenjujete ambijent za
poslovanje u BiH i šta je prioritetno promijeniti?
– Ambijent je već godinama pa i
decenijama jako loš i otežava pokretanje biznisa i poslovanje umjesto da ga
olakšava i potiče. Nije slučajno da među uspješnim domaćim kompanijama
dominiraju izvoznici jer je na stranim tržištima često lakše poslovati nego na
domaćem. Previše je toga potrebno promijeniti da bi se moglo nabrojiti i
obrazložiti ovdje, ali prije svega je to sam odnos prema ekonomiji i privredi i
posvećenost ekonomskom razvoju umjesto povećanju javnih prihoda i njihovom
neracionalnim trošenju u vlastitom interesu. Radi povoljnijeg poslovnog
okruženja bi trebalo mijenjati i ustav i zakone i uspostaviti na svim nivoima
vlasti efikasan sistem koji omogućava uspješan rad i život svima a ne samo
onima koji su u vlasti ili s njima povezani. Jednostavno, bez nekih strateških
a za neke možda i dramatičnih promjena ukupnog sistema nije realno očekivati ni
povoljnije poslovno okruženje. Jer jasno je, recimo, da treba smanjiti poreze i
doprinose kako bi privreda imala niže troškove a građani viši standard, ali je
to nemoguće ako istovremeno nismo spremni reorganizirati javnu administraciju i
eliminirati sve one nivoe vlasti i institucije koje ne doprinose ničemu osim
samim sebi. Jasno je i da nam treba efikasna administracija koju čine sposobni
i stručni ali to je nemoguće ako se nismo spremni odreći korupcije i
zapošljavanja preko partijskih i porodičnih veza, itd. Jednostavno, potrebni su
pravi ljudi na pravim mjestima koji su spremni i sposobni donijeti prave odluke
i sve se može promijeniti. Ali takve smo ljude i takav sistem posljednji put
imali ne samo u BiH nego u cijeloj regiji u vrijeme SFRJ i nikada poslije toga.
Prevoznici iz BiH su godinama tražili
da se stranim prevoznicima počne naplaćivati PDV, zatim su privrednici tražili
pomjeranje roka plaćanja PDV-a, a građani su tražili nižu stopu na osnovne
životne namirnice. No, vlast nije željela mijenjati Zakon o PDV-u. Kako vi gledate
na sve ove odbijenice i kolika je potreba za reformom ovog zakona?
– Iako nisu svi zahtjevi za izmjene
Zakona o PDV-u bili dobri ni opravdani, mnogi od njih jesu, a ključni razlog
zašto oni nisu prihvaćeni je pogrešan ali sasvim jasan – vlast vidi i PDV i sve
ostale javne prihode iz samo jednog ugla, kao svoj prihod koji nisu spremni da
umanje ni za 1 KM, ni za jedan dan. Ni najmanje ih ne zanima efekat na privredu
ili građane ili dugoročna perspektiva da se privremeno umanjenje prihoda danas
može pozitivno odraziti i donijeti njihov rast u budućnosti. Ponašaju se kao da
je država njihova privatna imovina a javni prihodi njihovi vlastiti i zato se
svaki prijedlog koji makar privremeno znači njihovo umanjenje odbija bez obzira
na njegovu suštinu i sadržaj. Postoji i određeni nivo neznanja i nespremnosti
da se određene promjene primjene poput, recimo, nebuloznih argumenata da ne
treba mijenjati nešto jer bi im trebao novi software ili nova obuka zaposlenih
(ovo su argumenti koji jednim dijelom vrijeđaju inteligenciju a drugim stvaraju
još goru sliku o onima koji propise primjenjuje od trenutne jer ako im je
problem bilo šta promijeniti onda očito nisu sposobni za posao koji trebaju
obavljati). I PDV i svi drugi porezi i ostale dadžbine moraju imati primarno razvojnu
svrhu i biti najmanji mogući a prioritet mora biti njihov efekat na privredu i
građane. Samo sagledavanjem iz ovog ugla mogu se i svi prijedlozi za izmjene
adekvatno razmotriti i najbolji od njih prihvatiti i primijeniti.
Premijer FBiH kaže da danas imamo
socijalni mir zasnovan na ekonomskim rezultatima. Navodi da je Vlada provela
neke važne reforme poput reforme finansijskog sektora, radnog i socijalnog
zakonodavstva, te penzijsko-invalidskog fonda. Je li u osam godina mandata
Vlada mogla bolje?
– Naravno da je mogla i morala puno
bolje. Inače je praksa svih vlada u BiH da beskonačno i neumjereno hvale same
sebe i svoje rezultate potpuno neovisno o stvarnosti i nikada ne vide i ne
priznaju bilo kakve greške i propuste. Tako i kantonalni premijer u Sarajevu
svoje rezultate predstavlja takvim superlativima kao da smo preskočili Beč, a u
stvarnosti nisu bili u stanju dovršiti u iole razumnom roku trivijalne projekte
poput izgradnje jedne podzemne garaže ili tramvajskog stajališta ili ispuniti
jednostavna obećanja poput nabavke trolejbusa. Također, kada je neko spojio dva
mandata kao federalna Vlada onda je jasno da u tom jako dugom periodu mora
pronaći i ponešto što je ipak urađeno i imalo je neki pozitivan rezultat, ali
uglavnom se hvali statističkim promjenama koje nemaju nikakvu dokazivu vezu sa
radom vlade. Naime, jasno je da je u osam godina moralo doći do rasta
zaposlenosti, nominalnog rasta prosječne plaće ili penzija bez obzira na rad
ili nerad vlade. Pravo je pitanje da li je taj rast boljim djelovanjem vlade
mogao biti mnogo veći nego što je bio i zašto je istovremeno enorman broj
građana iselio iz zemlje ako je sve bilo tako fenomenalno kako se čini iz
bajkovitih samohvala vlasti?
Vlada FBiH uradila malo, a propustila
puno
Jasno je da je urađeno jako malo toga
pozitivnog a da je propušteno previše toga i zbog toga su primanja i zaposlenih
i penzionera i dalje preniska i nedovoljna, životni je standard tragično nizak,
uslovi poslovanja su sramotno loši, privreda i građani preopterećeni previsokim
poreskim i drugim opterećenjima, administracija neefikasna, prekobrojna i korumpirana, pravna država praktično ne
postoji, smrtnost od Covid-19 je bila među najvišim u svijetu, itd. Ona vlada
koja je “ispratila” stotine hiljada nezadovoljnih građana iz zemlje i koja nije
bila u stanju ni da sačuva njihove živote u pandemiji nema nikakvog
kredibiliteta za glorifikaciju vlastitih veoma skromnih rezultata. Činjenica da
je moglo biti još gore (jer uvijek može gore) ili da je neka druga vlada u
nekom ranijem periodu eventualno u nečemu bila lošija nije dovoljna da zasluži
pohvale. Neka se porede sa bilo kojim periodom od osam godina između 1945. i
1990. kada smo imali ozbiljne vlade i spektakularne stope rasta i razvoja a ne
sa periodima jada i bijede koje imamo u posljednjih nekoliko decenija.
Socijalni mir u BiH jedino mogu
objasniti psiholozi ili psihijatri, jer pasivnost naših građana i spremnost da
trpe ovakve vlasti i kontinuirani pad životnog standarda je više u domenu
mentalnog zdravlja, da ne kažem mazohizma, nego rezultat bilo kakvog realnog
stanja. Nikako ne možemo prevazići “dobro je, samo neka se ne puca” prag
prihvatanja svega do granice ugroženosti života. Čak smo i živote gubili u
pandemiji zbog katastrofalnog (ne)djelovanja vlasti, pa ni to nije bilo
dovoljno za masovnije reakcije građana. Ova pasivnost i “vječni socijalni mir”
su, ustvari, i jedan od najjačih poticaja vlastima da zanemare naše potrebe jer
im daju sigurnost da mogu uraditi bilo šta na našu štetu a da se niko nikada
neće ozbiljno tome usprotiviti.