U povodu Dana slobode medija razgovaramo s Azrom Husarić Omerović, novinarkom portala Detektor, o ozbiljnim prijetnjama koje dolaze iz vrha vlasti – od kriminalizacije klevete, do zakonskih rješenja koja otvaraju prostor za cenzuru i pritiske.
Novinarstvo, kaže, postaje sve ranjivije, ne samo zbog pravne nesigurnosti i sve težih uslova rada, nego i zbog toga što se napadi na novinare u javnosti više ne doživljavaju kao problem, nego kao normalnost.
BUKA: Kako ocjenjuješ medijske slobode u BiH i ko ih najviše ugrožava?
Medijske slobode u BiH su sve više u padu i to je ono na što je stručna i medijska javnost kontinuirano upozoravala godinama unazad, a na što niko od vlasti nije reagovao. Krenuvši od zakonodavnih izmjena u Republici Srpskoj, kroz kriminalizaciju klevete, najavu zakona o nevladinim organizacijama kroz koji bi sve medije i organizacije koje se finansiraju iz donatorskih inostranih fondova označili stranim agentima, zatim izmjene Ustava RS-a, pa sve do pokušaja izmjena Krivičnog zakona FBiH kojim bi se uvela cenzura medija kroz zabranu obrade i objave dokumenata, fotografija i svih spisa osoba bez pristanka a koji je nakon pritiska javnosti uklonjen.
Problem sa Krivičnim zakonom FBiH je i u tome što je svima promakao član zakona koji zabranjuje obradu i korištenje ličnih podataka što u budućnosti može dovesti o problema u istraživanju medija gdje najčešće koriste upravo lične podatke naročito funkcionera odnosno osoba na vlasti.
BUKA: Koliko je to realan problem za novinare?
Pravnici koji su analizirali ovu odredbu kažu da je ona nejasna i da može dovesti do različite prakse u budućnosti, jer ne precizira korištenje i odredaba Zakona o zaštiti ličnih podataka koji u suštini štiti novinare, odnosno izuzima od kazne zbog korištenja ličnih podataka, a sve zbog javnog interesa.
Kad sve to pogledamo retrospektivno možemo vrlo jednostavno izvući zaključak ko najviše ugrožava slobode medija, a to su vlasti, odnosno zvaničnici ove zemlje, krenuvši od Milorada Dodika pa sve do vlada, ali i ministarstava čak i na nižim nivoima. Ako se pitamo za razlog, on je više nego jasan, njima svima odgovara da ušutkaju i ovo malo nezavisnih medija koji rade kako se njihovi potezi ne pi propitivali i bili pod lupom javnosti.
BUKA: Koliko je novinarstvo ranjivo kao profesija s obzirom na to da su novinari među prvima koji dobivaju otkaz u vremenu krize, posljednji primjer je zatvaranje USAID-a, a prethodno je bila pandemija koronavirusa?
Novinarstvo je u nekoliko ključnih perioda proteklih decenija, ali i u posljednjih godinu dana pokazalo svoju ranjivost, odnosno više pokazalo da je meta na kojoj se može slomiti koplje jer to odgovara vlastima. Prilikom svih kriza, novinari su prvi gubili poslove, finansiranja, onemogućavalo im se da obavljaju radne zadatke.
Novinari su ranjivi i kroz radne uslove, jer su opisom posla izloženi pritiscima, opasnostima i povećanom stresu što nije prepoznato drugim olakšicama kroz ugovore, kao što su slobodni dani, iznos plate, sigurnost na terenu, zaštita institucija i drugi mehanizmi koji bi im olakšali posao. Posljedica kontinuirane ranjivosti vidi se i u sve manjem interesu mladih da se bave ovom profesijom, pa recimo prije samo dvije decenije bila je jedna od najatraktivnijih I poželjnijih, dok je sada potpuno suprotno tome.
BUKA: Navikli smo da kriminalci, političari i osobe koje krše zakon napadaju novinare, ali imamo situaciju da napade vrše političari koji su i sami nekada bili novinari. Kako to shvatiti?
Problem s ovim je suštinski što smo navikli, kako sebe, tako i naše okruženje da je to normalno. Da je sasvim uredu da poitičari napadaju novinare, da ne dozvoljavaju postaviti pitanje, da zabranjuju ulazak na sastanke i sjednice, da vrše pritiske i prijetnje i to je, ako mene pitate jedini problem kojeg imamo, jer to ne smije biti normalnost u kojoj živimo.
Svjesna sam rizika koje novinarstvo nosi, naročito istraživačko, svjesna sam nesigurnosti, ali nikada ne želim da prihvatim da tu nesigurnost smiju stvarati ljudi koje su građani izabrali i plaćaju da vode državu.
Kada su u pitanju političari koji su nekada bili novinari, pa oni možda i najbolje iz svog iskustva znaju koliko su novinari moćni i kakve alate imaju da raskrinkaju kriminal, korupciju, zloupotrebe vlasti i možda su baš zato oni nastojali oduzimati novinarima prava prilikom rada kako bi to spriječili.
BUKA: Činjenica je da građani u velikoj mjeri ne vjeruju novinarima i da često odobravaju napade na medijske radnike. Zašto su takvi stavovi neprihvatljivi, odnosno zašto se napadi na novinare ne mogu opravdati ni u kojem slučaju?
Kada vam prvi čovjek Republike Srpske izađe javno na skup i kaže da su novinari, imenom i prezimenom neprijatelji RS-a i pozove javnost da se obračuna, zašto se onda pitamo kako je moguće da su građani protiv novinara. Vlasti godinama grade takvu sliku o medijima kako bi smanjili njihovu vidiljivost I doseg kod građana, jer su im građani potrebi da glasaju za njih, a što može biti upitno nakon objava određenih priča o njihovim aferama i zloupotrebama.
BUKA: Radila si priču o novinarima koji su tuženi za klevetu. Kako takve tužbe utječu na rad novinara, njihovo mentalno zdravlje, samocenziju i njihov imidž u javnosti?
Od kriminalizacije klevete u RS-u novinari su još više pod pritiskom i pitanjem autocenzure, jer opasnost da budete krivično gonjeni zbog napisanog teksta i pri tome finansijski izloženi stvara nesigurnost i povećan oprez. Prema podacima do kojih sam uspjela doći kroz rad na ovoj priči, najveći broj prijava ide direktno protiv građana, odnosno u pitanju su okršaji političara, što su novinari u ranijem periodu i upozoravali, ali ne isključuje I izloženost novinara. U razgovoru sa nekima od njih vidjeli smo da to utiče na njihov život, živote njihovih porodica i povećava stres u radu, koji je već svakako velik, ali da oni profesionalno ne žele da odstupe od onoga čime se bave a to je istraživanje o nezakonitostima, a što je i smetalo vlastima kada su razmatrali koje opcije imaju da ih onemoguće u radu.
Osim tih tužbi, tu su i slap tužbe koje postoje samo kako bi se novinari uplašili zbog velikih finansijskih troškova parnica i kako bi se ucijenili da ne izvještavaju o takvoj temi. I sama sam bila tužena zbog sličnog, ali sam imala streću da radim u redakciji Detektora koja je stala iza mene i preuzela postupak, koji je svakako i završio u naš korist, ali problem nastaje tako gdje su redakcije male, gdje nemaju pravnu i finansijsku zaštitu i gdje su prepušteni sami sebi u borbi za istinu.
BUKA: Kada je podignut minimalac u FBiH, iz BHRT-a su rekli da će to biti dodatni udar na njihov budžet. Koliko je normalno da medijski radnici rade za minimalnu platu, posebno imajući u vidu razinu odgovornosti i rizika koje ta profesija nosi?
Novinari i medijski radnici u BiH rade za najmanje iznose plata, honorara i imaju neke od najnestabilnijih ugovora, krenuvši od toga da se u većini medija ugovori potpisuju na određeno vrijeme, što je pravno nesigurno za medijske radnike u pogledu života.
Ukoliko stavimo na vagu nivo stresa, opasnosti, pritisaka, ucjena, ozbiljnosti posla kojim se bave, posljedicama koje njihove priče donose društvu u pogledu raskrinkavanja zloupotreba i krivičnih djela, a s druge strane finansijske odnosno radne uslove, mislim da je potpuno besmisleno govoiti o nekoj fer raspodjeli. Ono što je sigurno da se novinarstvom obogatiti ne možete, ali upitno je da li se u BiH radeći ovaj posao i može pristojno živjeti uopšte, a na kraju krajeva da li vrijedi s obzirom na odnos društva i vlasti prema njima.
BUKA: Jasno je da je situacija u medijima teška, novinarstvo je sve manje atraktivna profesija. Prije 12 godina na dva javna univerziteta imali smo 2.000 studenata novinarstva, a prije dvije godine na pet javnih univerziteta bilo je nešto više od 500 studenata. Kako zadržati novinare u njihovoj profesiji, podstaknuti mlade da izaberu taj poziv i zašto novinari uz sve teškoće ostaju u svojoj profesiji? Zašto si ti i dalje u novinarstvu?
Kada sam prvi put objavom priče uspjela promijeniti problem u društvu, a to je bilo kada sam uradila priču o djeci s poteškoćama u razvoju koja nemaju asistente u nastavi, pa su nakon moje priče dobili svoja zakonom zagarantovana prava, ja sam shvatila da je ovo moj poziv i da nisam pogriješila.
Osjećaj satisfakcije, uspješnosti i ponosa kad svojim novinarskim alatima uspijete ispraviti “krive Drine” našeg sistema su ono što mene lično hrani da istrajem kroz sve probleme koje profesija nosi. Do toga da su upravo novinarski tekstovi i priče dovele do procesuiranja osoba zbog ratnih zločina, korupcije, kriminala i drugih zloupotreba. Mislim da nam to treba biti prvi razlog u odgovoru zašto izabrati novinarstvo u odnosu na brojne druge profesije. Ako imate istinske želje da popravljate društvo, da ukazujete na probleme, da analizirate greške vlasti, onda je ovo poziv za vas, a ako je opet s druge strane nešto drugo razlog, poput finansija, atraktivnosti, možda ipak bolje na vrijeme birati nešto drugo, a ne na silu pokušati privući mlade ljude u profesiju koja bi ih uništila kroz par godina, a novinarstvo kao profesiju unazadila zbog lošijeg pristupa pojedinaca.