Eric Ušić iz Vodnjana, kulturolog koji se posvetio istraživanju političkih grafita u Istri, svojom knjigom Zidovi pamte otkriva fascinantnu priču o ovom jedinstvenom vizualnom fenomenu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a doktorirao na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani. Njegovo istraživanje obuhvata političke poruke ispisane na zidovima Istre, koje su svjedoci dramatičnih povijesnih preokreta, od ratnih godina do postratnih transformacija. Šta ga je inspirisalo da se posveti ovom zanemarenom aspektu povijesti, kako je birao grafite za analizu i kakve su priče otkrile njihove poruke? U ovom razgovoru istražujemo Ušićevu posvećenost dokumentiranju grafita i njihovu ulogu u oblikovanju političkog i kulturnog krajolika Istre.
Vaša knjiga Zidovi pamte detaljno istražuje političke grafite u Istri. Šta vas je motivisalo da se posvetite ovom istraživanju?
Motiviralo me, prvenstveno, samo njihovo postojanje. Naime, fascinirala me i zaintrigirala činjenica da ovi grafiti, koji su nastajali 1940-ih, stoje na zidovima već desetljećima, da je diljem Istre moguće pronaći na stotine hrvatskih i talijanskih natpisa koji slave Jugoslaviju, Tita i Staljina, koji govore “Hoćemo živjeti u Jugoslaviji” ili pak slave partizane i bilježe začetke socijalističke revolucije u regiji. Pritom, motivacija je proizašla i iz činjenice da oni nisu detaljno istraživani i dokumentirani, tako da je jedan od okidača bila i svojevrsna reakcija na tu prazninu, želja za dokumentiranjem i proučavanjem građe koju smatram iznimno vrijednom, a koju ni ja sam nisam donedavno primijećivao i doživljavao, iako živim u Vodnjanu koji na svojim zidovima nosi više od stotinu grafita u različitim oblicima.
Kako ste pristupili procesu prikupljanja i interpretacije grafita?
Smatram da su (post)ratni grafiti vrijedan i interesantan etnografski i povijesni materijal, da predstavljaju autentične zapise jednog povijesnog razdoblja koje je ovu pograničnu regiju radikalno transformiralo svojim procesima i događajima. Stoga sam grafite pokušao sagledati u cjelini, kao korpus tekstova i simbola koji kreiraju specifičan politički, kulturološki i memorijski krajolik, svojevrstan arhiv na otvorenom. Naravno, u studiji izdavajam i konkretne primjere, kako bih dublje analizirao uočene tipove i obrasce grafita, secirao njihove povijesne, ideološke i diskurzivne karakteristike, funkcije i značenja. A takav je pristup, koji je bio baziran primarno na terenskom radu po istarskim gradićima i selima, podrazumijevao i kontinuiran dijalog s prošlošću – s arhivima, protagonistima, sjećanjima. Tako sam paralelno istraživao povijesnu pozadinu, kojom se bavi prvi dio knjige, i grafite danas, kojima se bavi njen drugi i središnji dio. Grafite sam tražio i pronalazio po raznim mjestima u Istri, prošao sam više od 250 lokacija, što gradova i gradića, a što sela i zabačenih zaseoka čije sam zidove pomno pregledavao, tako reći skenirao, a materijal dokumentirao fotoaparatom, kako bih ga naknadno interpretirao oslanjajući se na različite metode i načine čitanja.
Grafit u Vodnjanu, gradu u Istri
Kako su se politički grafiti u Istri mijenjali tokom rata, oslobođenja i postratnih godina? Postoji li vidljiva razlika u tonovima, stilovima ili porukama grafita, u zavisnosti od političkog konteksta tih vremena?
Uži i širi politički procesi i dinamika rata utjecali su na sadržaje i funkcije grafita, kroz njih su se promjene i zaokreti odražavali i artikulirali. Tako sam u jednom političkom referatu iz 1943. pročitao kako se grafiti moraju “obnavljati” ovisno o prilikama. Grafiti su tako funkcionirali i kao reakcije na događaje, kao svojevrsni komentatori, ali prvenstveno kao angažirane akcije koje su nastojale utjecati na lokalne i regionalne, pa i međunarodne prilike i procese. I to se može iščitati iz njihovih sadržaja i poruka. Primjerice, ratni, partizanski grafiti djeluju kao simbolička sredstva otpora i svojevrstan masovni medij NOP-a – kroz njih, Narodnooslobodilački pokret širi antifašističke poruke u javnom prostoru, signalizira prisutnost i aktivnost NOP-a na određenom području, poziva narod na mobilizaciju i otpor protiv fašizma, vodi simboličku borbu protiv fašističke propagande i narušava fašističku kontrolu nad prostorom. Grafiti su tada ilegalne prakse, a aktivistkinje i aktivisti riskiraju život kako bi pisali antifašističke grafite. Pred kraj rata i u fazi oslobođenja, grafiti sve više komuniciraju pro-jugoslavenske tendencije, odnosno poruke kojima se traži priključenje Istre Jugoslaviji, i djeluju kao markeri kojima se označava zamišljena poslijeratna granica i politička geografija, poput grafita “Ovdje je Jugoslavija”.
Grafit u Krapanu
U neposrednom poraću, grafiti komuniciraju primarno poruke s jasnim pro-jugoslavenskim stavom, kojima se eksplicitno traži priključenje Istre Jugoslaviji, i naglašava hrvatsko i slovensko nacionalno samoodređenje pojedinih mjesta. Na to prvenstveno utječe dolazak Međusavezničke komisije za razgraničenje, koju čine američke, sovjetske, britanske i francuske delegacije, a koja je u Istru poslana kako bi na terenu ispitala situaciju i predložila potencijalnu granicu između Italije i Jugoslavije. Grafiti ovdje funkcioniraju kao mediji koji diseminiraju pro-jugoslavenske poruke posvuda, po čitavoj Istri – naime, budući da se nije unaprijed znalo kuda će Komisija proći, partijske organizacije nalažu da se grafiti ispisuju posvuda. No, budući da je regija podijeljena na Zonu A, kojom upravlja angloamerička vojna uprava, i Zonu B, kojom upravlja jugoslavenska armija, uvjeti pisanja se razlikuju. Tako je u Zoni B, iz jugoslavenske perspektive, pisanje parola podržano od strane vlasti i legitimirano kao glas naroda, dok u Zoni A, primjerice u Puli, saveznička uprava zabranjuje pisanje po zidovima, pa grafiteri riskiraju uhićenja. Također, bitno je reći i to da se, uz pro-jugoslavenske, nacionalne i antifašističke poruke, u svim fazama ispisuju i (pro)komunističke poruke i simboli, da su sve ove linije zapravo povezane i čine jednu cjelinu, djeluju u sinergiji u svim fazama. I u svim fazama grafiti se ispisuju dvojezično – na hrvatskom i talijanskom, a u Primorskoj na slovenskom i talijanskom.
Grafit, Sveta Lucija
Da li ste imali priliku razgovarati s osobama koje su grafite ispisivale? Kakvi su bili vaši utisci iz tih razgovora i šta ste saznali o motivima iza tih grafita?
Jedan od središnjih interesa studije bio je pogled odozdo, odnosno iskustvo, djelovanje i sjećanja onih koji su grafite pisali. Tako sam, kroz istraživanje, uspio razgovarati s tri osobe koje su kao mladi aktivisti pisali grafite. Ana je, kao aktivistkinja lokalnog AFŽ-a, ispisivala grafite za vrijeme rata; Ferdinando je kao mladi skojevac ispisivao grafite za vrijeme i nakon rata, a Anton je kao dječak pisao nakon rata. Ovi su razgovori za mene bili vrlo značajni, i to ne samo iz pozicije istraživača, već i na osobnoj, pa i emotivnoj razini, budući da je dvoje kazivača preminulo ubrzo nakon naših razgovora, što znači da su sa mnom po posljednji, a moguće i prvi put, podijelili svoja sjećanja i iskustva. Zbog toga sam osjećao i neku vrstu odgovornosti prema njima, odnosno njihovim sjećanjima, koja sam snimio i zapisao. Zahvaljujući njima, saznao sam i čuo mnoge zanimljive stvari do kojih drugačije ne bih mogao doći. Primjerice, Ferdinando se prisjetio da je koristio krv bikova i volova za pisanje grafita, krv koju su nabavljali iz lokalne klaonice kada ne bi imali drugih materijala. Ana se prisjetila svoje majke koja je za njenu grupu aktivista izrađivala posebne “papuče” od starih krpa, koje su potom koristili u noćnom pisanju kako bi njihovi koraci bili nečujni. Prisjetila se i nekih drugih momenata, poput psa koji ih je noću tiho pratio u akcijama, što je na nju ostavilo jak emotivan dojam. Također, pričali su mi o jezičnim poteškoćama, jer su kao djeca pohađali talijanske škole budući da su fašisti zatvorili one hrvatske, pa su aktivisti imali određenih problema s pisanjem na hrvatskom, što se može vidjeti i u mnogim grafitima koje sam dokumentirao. Njihova sam sjećanja doveo u vezu s mnogim drugim zabilježenim sjećanjima koje je prikupio i objavio bivši Muzej narodne revolucije Istre, kao i s arhivskim i novinskim zapisima, kako bi slika bila što potpunija. Prema svemu tome, moguće je zaključiti da su motivi bili raznovrsni, i varirali su od striktno političko-propagandnog do osobno-emotivnog poticaja. Primarni motiv je svakako bio antifašistički angažman, odnosno iskazivanje otpora i borbe, pozivanje naroda na mobilizaciju i otpor, provociranje fašista kojima se nastojalo pokazati da je otpor živ, aktivan i prisutan, da im tako reći pred nosom antifašisti pišu grafite i da zbog toga ne mogu mirno spavati. Tako se, primjerice, mnogi grafiteri prisjećaju da su grafite namjerno pisali što bliže fašističkim garnizonima, dok se Ana prisjetila da su ponekad proljevali kante s farbom na ulazne stepenice fašističkih sjedišta. A živopisnu ilustraciju takvog pisanja grafita za vrijeme rata moguće je vidjeti u drugoj epizodi serije Kapelski kresovi.
Mnogi grafiti koje ste istraživali nose jasne političke poruke povezane s Jugoslavijom i Titom. Koje ključne poruke o političkoj dinamici Istre u to vrijeme ovi grafiti prenose i koliko su, po vašem mišljenju, relevantni za razumijevanje istorije tog perioda?
U cjelini, grafiti prije svega odražavaju jedan kompleksan povijesni period za Istru, koji je prožet mnogim unutarnjim i širim geopolitičkim tenzijama i borbama. Mislim da su i zbog toga relevantni za razumijevanje tog perioda, jer se iz njih mogu iščitati različiti slojevi koji su obilježili istarsko dvadeseto stoljeće u širem smislu, a koji idu od geopolitičkih, preko ideoloških, do socio-kulturnih aspekata. Primjerice, u geopolitičkom smislu, grafiti su izravni svjedoci i reakcije na posjet Međusavezničke komisije 1946. godine, na relevantan događaj koji je Istru postavio na međunarodnu političku pozornicu, a koji je jako malo poznat i nedovoljno istražen. Grafiti su gotovo pa i jedini tragovi koji podsjećaju na tu povijesnu epizodu, koja je relevantna ne samo za regionalni, već i širi jugoslavenski kontekst. Samim time, grafiti svjedoče naporima i borbama oko priključenja Istre Jugoslaviji, a svojom sveprisutnošću ukazuju na to kako je ta borba bila široka, kapilarna, kako je obuhvatila čitavo pogranično područje, od većih gradova pa do najmanjeg sela. Geopolitički, grafiti bilježe i tenzije i borbu oko Trsta, podsjećajući na to da je Trst – barem na lokalnoj razini – bio zamišljen kao središte potencijalne sedme jugoslavenske federalne jedinice, čemu svjedoče mnogi natpisi koji govore “Živio Trst”, “Živjela 7. Republika”, “Trst-Beograd” i slično. Nadalje, u ideološkom smislu, ovi su grafiti gotovo i jedini tragovi koji podsjećaju na pro-staljinističku epizodu – pronašao sam čak tridesetak grafita koji eksplicitno slave Staljina, a koji su i dalje u začudno vrlo dobrom stanju, čitljivi u potpunosti. Nadalje, svojim komunističkim porukama i simbolima, grafiti predstavljaju i biljege socijalističke revolucije u regiji, kao i tendencije o nacionalnoj emancipaciji istarskih Hrvata i Slovenaca u datom periodu. Ukazuju na to kako se socijalna revolucija i nacionalna emancipacija dovode u vezu, u sintezu, koja je bazirana na antifašističkoj borbi i Titovom vodstvu, a Tito je u tom smislu ključna figura i simbol korpusa grafita, svojevrsno uporište i središte.
Pored mnogih drugih elemenata, istaknuo bih jedan poseban, koji je po meni iznimno relevantan za razumijevanje perioda i političke, ali i kulturološke, dinamike, a to je dvojezičnost grafita. Naime, grafiti su u Istri pisani na hrvatskom i talijanskom jeziku, što ukazuje na zajedničku antifašističku borbu istarskih Hrvata i Talijana, poglavito komunista. Također, veliki broj talijanskih grafita, koji pretežito artikuliraju komunističke, titoističke i pro-jugoslavenske poruke, ukazuje na to kako su mnogi Talijani-komunisti bili spremni odbaciti povratak Istre Italiji i sudjelovati u borbi za jugoslavensku, internacionalističku i socijalističku budućnost, što je pak činjenica koja se često nesvjesno ignorira, zaboravlja ili pak uopće ne poznaje.
Momjan, Istra
Kako današnja društvena i politička klima u Istri gleda na ove grafite i njihovu simboliku? Kako ljudi u blizini objekata sa grafitima danas doživljavaju njihove poruke, naročito u kontekstu savremenog nacionalizma? Da li se grafiti i dalje smatraju ‘protiv-sistemskim‘, ili su postali dio lokalnog identiteta?
Dok sam obilazio teren i razgovarao s mještanima, nailazio sam najvećim dijelom na pozitivno vrednovanje grafita kao svojevrsne baštine i tragova povijesti koje treba valorizirati, a za neke i konzervirati, što mi je bilo posebno zanimljivo. Također, razgovori o grafitima koji nose antifašistička, jugoslavenska i komunistička obilježja, vrlo brzo su skretali u kritike ekonomske situacije, post-jugoslavenskih procesa i nacionalizma. Kao da su grafiti i dalje, da tako kažem, politički “aktivni” i izazivaju određeni politički efekt, barem tijekom naših razgovora na licu mjesta. Na terenu sam tako shvatio i da mnogi ljudi itekako poznaju ove grafite, ali isto tako da mnogi nisu nikada ni vidjeli grafite u neposrednoj blizini svojih kuća, a neki čak ni na svojim kućama. Grafiti su, dakle, za neke vidljivi, a za neke nevidljivi, što je također interesantno, jer govori i o njihovoj normalizaciji kroz vrijeme, o tome kako su apsorbirani u lokalne krajolike na način da ih neki ljudi – osobito oni srednje i starije generacije – percipiraju kao vrijedne i samorazumljive tragove prošlosti, a neki ih pak uopće ne vide. Tako za neke ljude oni zasigurno jesu dio lokalnog identiteta, što je pak jedna zanimljiva nit koju bi trebalo detaljnije istražiti, a što ja jednostavno nisam uspio dubinski zahvatiti ovom studijom.
Da li se grafiti smatraju ‘protiv-sistemskim’, ili su postali dio lokalnog identiteta?
U pogledu protu-sistemskog, grafiti koji govore “Ovdje je Jugoslavija”, “Živio Tito” ili pak “Živio Staljin” djeluju subverzivno u post-jugoslavenskom kontekstu, imamo li na umu nacionalističke politike od 90-ih naovamo, uništavanje spomenika, preimenovanje ulica i nalete historijskog revizionizma. Iako je situacija u Istri bila nešto drukčija, i nije došlo do radikalne destrukcije antifašističke baštine, i ovdje su mnoge ulice komunističkog ili jugoslavenskog predznaka preimenovane. Pritom su grafiti i u takvim preimenovanim ulicama “preživjeli”, prkoseći na neki način brisanju prošlosti i simboličkim čistkama. A imamo li na umu situaciju 90-ih, moglo bi se reći da su poruke i značenja grafita poput “Hoćemo Jugoslaviju”, ili “Ovdje je Jugoslavija”, mogla ponovno biti relevantna i komunicirati s okolinom, iako su nastajali 1940ih i iako to nije bila njihova primarna namjera. Primjerice, nekolicina ljudi s kojima sam razgovarao su 90-ih i razmišljali o uklanjanju takvih grafita sa svojih kuća. Ukratko, promjene u kontekstu utječu i na čitanje i značenja grafita.
Koje ste najveće izazove imali tokom istraživanja i koliko su vam lokalni ljudi pomagali u ovom procesu?
Bilo je izazovno uopće i početi, budući da se nisam mogao konzultirati s nekim drugim opširnijim studijama o ovoj konkretnoj temi, tako da sam manje više krenuo od nule, što je bilo i poticajno u smislu postavljanja vlastite metodologije, okvira i načina rada a što je, nadam se, rezultiralo konzistentnom i utemeljenom studijom koja dakako ima i svoja ograničenja, budući da nisam mogao zahvatiti sve slojeve ovog zanimljivog fenomena. Ali ima vremena i za neke dublje mikro-studije. Pored toga, izazov su, za mene osobno, predstavljali i arhivi, budući da nisam povjesničar, pa sam se prvi put susreo s tom vrstom građe. Informacije o grafitima su disperzirane, najčešće se spominju negdje usput, u različitim zapisima. Ukratko, može ih se naći posvuda, tako da sam morao proći kroz mnogo materijala, dokumenata i novina iz tog perioda, što je bilo zahtjevno, ali uzbudljivo. Na terenu je situacija bila drukčija, pronalaženje grafita nije bio velik problem, jer se grafiti mogu pronaći gotovo svugdje, a trebalo mi je samo malo vremena da “prilagodim” oko. S lokalnim ljudima sam imao iznimno pozitivna i dobra iskustva, značila mi je njihova podrška koju sam dobivao na terenu. S nekima sam razmijenio brojeve i mail adrese, pa sam od njih i dobivao informacije o grafitima u različitim mjestima, a neke grafite bih teško pronašao bez njihove pomoći. Na taj su mi način pomagali i prijatelji i poznanici, koji su poslovno ili iz drugih razloga putovali Istrom i usput nailazili na grafite. Taj mi je oblik, kako bi se to danas reklo, “networkinga”, bio značajan na osobnoj razini, ali i koristan u istraživačkom smislu.
Bale, Istra
I za kraj koje ključne poruke ili simboliku želite prenijeti javnosti kroz vaše istraživanje političkih grafita u Istri? Kako mislite da ovo istraživanje doprinosi razumijevanju istorije i kulture Istre, ali i šire političke dinamike na Balkanu?
Grafiti se često shvaćaju kao trivijalne stvari, kao zidni natpisi i simboli koji imaju kratak rok trajanja, a nerijetko se i banaliziraju, uzimaju zdravo za gotovo. Nastojao sam pokazati suprotno, kako su grafiti zapravo vrlo zanimljiv, dinamičan i bogat etnografski i povijesni materijal, svojevrsna javna dokumentacija određenog perioda, i kao takvi mogu dati nove uvide u život, prakse, iskustva, političke borbe, identitete i rupture određenih zajednica i područja. Također, kada je riječ o povijesnim grafitima poput ovih (post)ratnih u Istri, čitanjem grafita ne čitamo samo prošlost, već i sadašnjost – uočavamo promjene i pukotine u krajoliku, kao i promjene i pukotine u historijskim narativima i sjećanju koje proizvode radikalni sistemski i politički obrati, poput 90ih. Tako se, primjerice, već godinama može čuti kako je Istra u Drugom svjetskom ratu priključena Hrvatskoj kao takvoj, kao da Jugoslavije nije ni bilo, dok nam grafiti – koji su nastajali upravo u tom periodu priključenja – vrlo jasno i direktno govore da je Istra priključena Jugoslaviji. I to ne čine u arhivima, fondovima muzeja ili knjigama, već u javnom prostoru, u prostoru svakodnevice, na vrlo vidljivim mjestima. U tom smislu oni su vrlo vrijedan memorijski, ili pak kontra-memorijski, materijal, a kao takvi govore i o kulturno-političkim dinamikama u samoj regiji, o prožimanju jezika, o međukulturnoj suradnji u pogledu revolucije i emancipacije, o zajedničkoj antifašističkoj borbi, o tenzijama u kompleksnom pograničnom području, kao i o tadašnjim utopijskim projekcijama budućnosti, koja se pak donekle ostvarila i zatim raspala. Pritom, treba naglasiti da se ovakvi grafiti mogu pronaći i drugdje, ne samo u Istri i u slovenskoj Primorskoj, već i na širem post-jugoslavenskom prostoru, pa ako možda ova studija nekoga i potakne da dokumentira slične grafite u drugim područjima, ili u svojoj okolini, bilo bi mi drago.