Za portal BUKA ona govori o tome na koji ačin koristi društvene mreže, zašto je važno biti aktivan i kakvo je društvo u kojem živimo….
Zasigurno ste jedna od najčitanijih blogerki u Bosni i Hercegovini. Kako ste se odlučili za ovaj vid komunikacije sa svojim čitaocima?
Uvijek sam voljela pisati. U djetinjstvu su to bili dnevnici, a sa pojavom Interneta pojavili su se i blogovi pa je to nekako bio skoro očekivan nastavak. Prije skoro 4 godine sam osjetila potrebu da pišem pod svojim imenom, jer sam željela otvoreno reći šta mislim o nekim stvarima i prenijeti neka svoja zapažanja i iskustva.
Dosta ste aktivni na Facebooku, koliko ste pobornik društvenih mreža?
Kod mene se korištenje društvenih mreža vezalo za pisanje bloga. Kako je njihova popularnost rasla morao si biti prisutan i koristiti ih jer si tako mogao stupiti u kontakt sa većim brojem ljudi i tako doći do čitalaca. Sada ih koristim stalno, sa ljudima komuniciram skoro isključivo putem njih (uz neizostavan email) i mogu reći da su meni mnogo olakšale život. Njihov sam pobornik ali u smislu da se koriste na način da nam budu korisne – za zbližavanje i olakšavanje komunikacije, te povezivanje sa ljudima koji nam mogu unaprijediti život. Ja sam se putem njih povezala sa svojim sadašnjim poslodavcima te upoznala još mnogo ljudi koji su mi obogatili život na razne načine.
Na drugu stranu, napisali ste tekst o protestima, o tome da je potrebno mnogo više od lajka na Facebooku…Kako determinisati stanje u kojem se nalazi Bh društvo danas?
Teško pitanje. Često razmišljam o tome pa pomislim kako bi nam trebala kolektivna psihoterapija jer mi se čini da smo kao društvo u cjelini bolesni. Čak sam prije nekoliko dana zbog toga istraživala pojam apatija. Kako definicija na Wikipediji kaže – Apatija se u psihologiji definiše kao “odsustvo osjećanja u uslovima kada bi ona bila prirodna”, odnosno kao potpuna nezainteresovanost za svijet oko sebe. Stoga se posmatra kao nepoželjan fenomen koji je potrebno liječiti, a javlja se kod duševnih bolesti kao što su melanholija i depresija. Ne znam je li moguće da čitavo društvo oboli, ali me uopšte ne bi iznenadilo, jer se simptomi koji se navode za pojedinca meni nekako podudaraju sa ovim što vidim u BiH društvu.
Ali, koliko smo se kao društvo ulijenili?
Postali smo nezainteresovani i kao društvo ali i kao pojedinci. Ne znam zbog čega je to tako, ali je činjenica da ljudi sve teže reaguju na bilo šta što se dešava oko njih. Gdje god pogledate vidite neku tužnu ili strašnu priču i ljude koji od toga okreću glavu ili se ponašaju u fazonu “Ma, nije me briga, nije to moj problem”. Kada hodam ulicama u Zenici na svakih desetak metara je postavljena kutija u kojoj se skupljaju pare za liječenje teško oboljelih ljudi. Ne znam ni sama više koliko ih je. I vidim da mnogi i ne gledaju u njih, a najmanje je onih koji ubacuju priloge. Znam da mnogi i nemaju pa glavu okreću iz tog razloga. Ali takođe znam da većina misli da to nije njihov problem. Međutim, niko od nas ne zna do kada će biti zdrav i hoće li se sutra naći u istoj situaciji. Ipak, nikakve reakcije nema, ništa se ne dešava. Kao da svi vjeruju da će dugotrajnim ignorisanjem problema oni nestati sami od sebe.
Sami kažete da građani u BiH njoj žive teško, ali da li ćemo doživjeti neke masovnije proteste? Neki bijes, revolt? Da li priželjkujete takvo što?
Više ne znam šta da priželjkujem. Iskreno, kod sebe lično već primijetim istovjetne simptome apatije. Sve teže mi se pokrenuti, reagovati, bar reći glasno šta mi smeta. Zbog toga i razmišljam puno o svemu tome jer sam svjesna da je ovo stanje izgleda prelazno. A do toga se očito dolazi kada, nakon mnogo pokušaja i reagovanja, umjesto podrške dobijaš samo kritike i komentare poput “Šta se koji klinac ti stalno nešto buniš?” E onda, nakon nekog vremena počneš i sam misliti “A stvarno, kad većinu nije briga, što to meni treba?” I što više vrijeme prolazi sve sam manje optimista.
Kako komentarišete rezultate lokalnih izbora u BiH?
Te rezultate još uvijek nisam svarila. Najviše me boli ogroman broj ljudi koji u ovakvoj državi nisu našli vremena, volje ili želje da glasaju i kažu šta misle o mjestima u kojima žive. Bez obzira što se takvi možda i neće složiti sa mnom, ja vjerujem da je njima dobro i da zbog toga nisu izašli. I kada čujem da se neko od takvih žali na nešto dobijem želju da ga lupim po ustima za svaku tu žalbu. Gradovima nam vladaju ljudi koji dobiju 20% podrške birača. I očito većini to ne smeta.
Jesu li građani BiH postali zarobljenici političara i političkih opcija?
Nisu. Mislim da su građani BiH postali zarobljenici nekog meni neobjašnjivog straha i sumnje u to da mogu nešto popraviti. Zarobljenici su i čekanja i vjerovanja da će negdje neko nešto uraditi za njih, da će nešto pasti sa neba, izrasti na drvetu ili da će neko izmisliti tableticu od koje će sve postati bolje. Tako se kod nas čekaju bolja vremena, da neko donese promjene, da se pojavi neki političar spasilac, da neko nametne neko rješenje, zakon ili bilo šta treće. Istovremeno niko neće da mrdne prstom i da učini nešto. U stvari, mrdaju prstom – najčešće je to kažiprst kojim klikaju na mišu. Sve ostalo im je preteško.
Ovakvi političari i političke opcije su proizvod takvih građana. Mi smo ih tu doveli, iz našeg okruženja su svi ti političari, nisu pali s Marsa. Čudno bi bilo da su oni drugačiji kad mi nismo bolji. A i šta god da oni urade mi samo šutimo i gledamo – zašto bi onda radili za nas kad im je draže da rade za sebe bez ikakvih kazni i posljedica?
Za kraj , ako smo definisali neke osnovne boljke bh društva, šta trebamo uraditi da društvo ozdravi?
Trebamo izliječiti pojedince. Treba svako od nas sa sobom da raščisti neke stvari i da shvati da nema jednostavnih rješenja. Takođe trebamo shvatiti da smo u tolikim problemima da ni rad na njima 365 dana u godini po 12 sati dnevno neće donijeti brzo rješenje, ali da to ne znači da treba odustati. Ignorisanjem problema oni neće nestati.
Takođe trebamo prestati sa snižavanjem svojih kriterija za život. Često oko sebe čujem onu “Dobro je, samo nek’ ne puca”. Nije dobro, a ako ćemo iskreno – koliko je danas oružja na ulici ni to više nije istina, svaki čas se puca i neko nedužan pogine. Hajde da krenemo sa podizanjem te ljestvice i da kažemo – ok, ja želim da živim bolje i zaslužujem da živim bolje.
I na kraju – trebamo prestati gledati u komšije. Niti će nam oni platiti račune, niti će naši računi biti manji ako komšija ima manje od nas.
Razgovarao Elvir Padalović
Zašto kod nas protesti ne daju rezultate?