"Dokumentarni filmovi slika su svojih društava. Oni komuniciraju teme društva u kojem nastaju. No isto tako mogu prikrivati, ne komunicirati. Između filma i društva može postojati dijalog i privid dijaloga, simulacija razgovora. Autorima nitko ne brani da biraju o kojim će temama raditi svoje filmove. To su nekada bolne teme. Teme na koje se treba usredotočiti. Svaki autor treba postaviti i odgovoriti na bazična pitanja: tko je, zašto radi film, u kojoj zajednici radi film, zašto neko društvo plaća njegov rad. Mene, kako ja to shvaćam, za sada, plaća moje društvo da stvaram filmske slike. Ja sam odlučio da ću stvarati slike za koje smatram da su ljekovite za moje društvo. Čini mi se da je to bolja pozicija nego da me plaćaju stranci da stvaram slike koje su ljekovite za njihovo društvo. Jednako mi se problematično čini da stvaram filmske slike kakve bi netko drugi želio ili financirao o mojem društvu. Iako stvara važne slike svojeg doba dokumentarni film, u neku je ruku nebitan. No baš zato jer je nebitan i ostavljen na margini, potpuno je slobodan. Dokumentarni film nije kontroliran. To mogu posvjedočiti deseci naslova snimljenih u regiji u skorije vrijeme. To su zreli, ljudski, kritični, politički i estetski odgovori na stanje u kome živimo“ - kaže režiser Goran Dević za BUKU.
U ovom trenutku, Goran Dević priprema desetgodišnju hroniku sindikata u zagrebačkoj firmi, Tvornici željezničkih vozila Gredelj. „Pratili smo sindikat i desetgodišnju borbu radnika za njihova prava. To je film koji počinje u danima velikih protesta radnika. To je film suočavanja s krajem. On kreće nakon tragičnog samoubojstva potpredsjednika radničkog sindikata, a završava okončanjem stečajnog postupka….“ – priča Dević.
U jednom intervjuu spomenuli ste strojeve stanovanja, kako vidite taj fenomen?
Strojevi stanovanja, u momentu kad je taj termin smišljen, nisu bili negativan pojam. Radilo se o mehanicističkom pogledu na stanovanje. Zagradi kao sistemu. Taj je oblik deromantiziranja stambenih građevina doveo do toga da se stanovanje počelo tretirati kao praktičan problem.
Uvijek sam bio veliki fan razvijenog socijalizma. Taj je politički poredak okrenut izgradnji srednje klase. Jedan njegov aspekt vidljiv je u intenzivnoj urbanizaciji i stambenoj izgradnji. To je projekt društvene modernizacije. Koncept stanovanja. Ideje vezane uz radničko stanovanje proizašlo je toga procesa. Kada razmišljam o socijalističkim gradovima, tome kako oni izgledaju, nikad ni nisam doživljavao kao prostore otuđenja. Uvijek sam bio gradski štakor. Ja volim gradove i ne vidim ništa negativno u tome da nas je puno na jednom mjestu. Osim toga ne mislim da su socijalistički gradovi bili mjesta zazora. Skloniji sam ih promatrati kao dobro planirane, urbanistički domišljene, infrastrukturno utemeljene projekte planirane za nekadašnjeg socijalističkog čovjeka, u kojima se i danas solidno živi.
Koje ideologije dominiraju u prostornom planiranju?
Danas nema prostornog planiranja u Hrvatskoj. To je kapitalizam koji svojom logikom oblikuje gradove. U domaćem kapitalizmu ne postoji prostorno planiranje nego privatno ulaganje. Zato nam i gradovi počinju izgledati kao labirinti. Kvartovi izgledaju kao nakupine. Osjeća se divlji i nekontrolirani rast, nezdravo prostorno širenje koje je istovremeno sužavanje ideje grada. Smanjuju se javni prostori, definiraju nove zatvorene zajednice stanovanja u gradu, sužavaju ulice, nestaju igrališta i zelene površine.
Kako vam djeluje odnos Hrvatske kad je riječ o stečevinama socijalističke industrije?
Mislim da je Hrvatska jedna uspješno deindustrijalizirana zemlja. Uspješno smo upropastili svaku stečevinu socijalističke industrije. Mala smo zemlja za veliki odmor.
Vi u tim temama često vidite teme za dokumentarni film, neke prvorazredne neke drugorazredne. Šta bi bile prvorazredne teme dokumentarnog filma?
Mislim da su prvorazredne teme za dokumentarni film one u kojima se globalno društveno relevantne stvari prelamaju preko pojedinaca, preko nekoga od nas. Film u kojem se može pričati jedna velika priča a pokazivati druga, mala. Dakle, sve ono što nudi autoru šansu da bude višeslojan, da ne bude banalan, površan i pravocrtan.
Jesu li gerilske borbe u Hrvatskoj danas žive i aktivne?
Pa nisu. Mi smo danas u Hrvatskoj svjedoci da je nažalost rigidna desnica preuzela modalitete borbe koje je nekad uspješno koristila ljevica.
Kako vidite političku bazu civilnog društva? Da li je velika ili mala, da li postoji?
Politička baza, ako je nema ove sekunde, stvoriti će se sutra. Posao ljevice je da odgovori na probleme svoga vremena. Ljevica naprosto treba biti odgovorna. Ako se sjetimo razdoblja koje prethodi Drugom svjetskom ratu, Komunistička partija je odgovarala na socijalne probleme koji su se pojavili u Zagrebu, na Trešnjevci, tako da je organizirala čuvanje djece radnicima i organizirala cijepanje drva za ogrjev ljudima. Od ljevice se očekuje da stoji s obje noge na zemlji. Očekuju se akcije kojima se treba pokazati da postoji solidarnost.
Civilno društvo je političko u pravom smislu. Politika više nije ozbiljno politička. Politika je estradna korporacija. Politika je korporativna korupcija. Politika je gadljivo neozbiljna praksa pothranjivanja paranoje. Prava politička pitanja, danas se domišljaju, postavljaju i provode na civilnoj sceni. Na probleme današnjice i na pitanja sutrašnjice trenutno najbolje odgovara civilna scena. To radi kroz institucionalni rad ili underground praksu, da tako kažem. Ta borba za politiku, koja bi bila solidarna, koja bi pokušala zacijeliti, ispraviti i učiniti zemlju boljim mjestom rada, stanovanja, življenja, nije skroz izgubljena.
Šta možete reći o vidljivosti kritične mase civilnog društva i javnosti u (post)covid periodu, kao dokumentarist?
Mislim da je bila velika odgovornost dokumentarizma da govori kritički u i o tom dobu. Činilo mi se da je to vrijeme iznjedrilo različite društvene glasove i pozicije koje negiraju modernizaciju. Strah od cjepiva, zdravstveni komploti, teorije zavjere, činilo mi se da smo propali u neku nevjerojatnu zemlju čudesa. Bilo je to plodotvorno tlo za snimanje filmova. Ja sam sam snimio jedan film za koji se nadam da ću ga relativno skoro završiti. Bavili smo se temom cijepljenja. Pratili smo ljude u redovima za cijepljenje. Tih petnaest minuta čekanja u redu i onih petnaest minuta koji slijede nakon što se ljudi cijepe. Snimali smo razgovore potpunih stranaca. Ti su razgovori neka vrsta dijagnoze društva u kojima živimo. Imam osjećaj da će se iz tog filma oblikovati jedna dosta naopaka slika svijeta. To je kao ogledalo u kojem sve izgleda iskrivljeno. Razmišljam 'To su ljudi koji još uvijek vjeruju u znanje i u sistem, pa su se posljedično tome ili po inerciji odlučili cijepiti. Kako tek izgledaju priče onih koji nisu se htjeli cijepiti?'
To nesnalaženje s krizom nije samo individualno. Na samom početku epidemije, država, koju ovdje višekratno apeliramo, ogledala se kroz kaos i nemoć svojih institucija. To polako i sistematsko propadanje i razgradnja države kao smislene institucije koja je tu da organizira infrastrukturu svojim građanima. To je zapravo bilo vrijeme traženja ljudi koji znaju svoj posao. U jednom danu, da tako kažem, svakom tko je to htio vidjeti, bilo je jasno da smo koruptivnim potezima političke elite rasturili imunološke zavode, transfuzijske centre, šanse da funkcioniramo kao javnozdravstveno odgovorna zajednica. Gledali smo reakcije države koje su se kretale od ideje totalnog nadzora, do optuživanja neodgovornih, histerije institucija, do neobjašnjivih i brutalnih reakcija policije prema građanima. Pratili smo reakcije ljudi koji su se po prvi put opirali nekom obliku kolektivnog ponašanja. To je bilo iznimno zanimljivo.
Kako se tih petnaest minuta prije i nakon cijepljenja postavlja prema tim problemima?
To nije direktno tema ovog filma. Mi smo shvatili i imao sam osjećaj da se u tim malim konverzacijama do jučer nepoznatih ljudi nakon cijepljenja i prije cijepljenja prelamaju i preklapati dvije odvojene stvari. S jedne strane to su bili opća zbunjenost, strah, nesigurnost a s druge strane naše je ponašanje bilo određeno i nepovjerenje u svaku vrstu institucionalnog i ekspertnog znanja, napuštanjem racionalnog razmišljanja i logike. Dakle, gotovo da su jednakopravni bili glasovi ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje u problemima javnog zdravstva, epidemija i ljudi koji se nekom temom bave cijeli svoj život.
Da li se pojavljivala manipulacija političkom apatijom, pasivnošću, navodno depresijom?
Ne znam, ali imam problem s time koliko se jasno ljudima prenosio problem s epidemijom. Drugi problem koji sam uočio je raspad europskih načela (prije svega solidarnosti) u epidemiji na njezinom početku. Kao da su se sve europske zajednice stisnule u svoje nacionalne granice i kao da je svako gledao praktično svoj interes. To je bilo epidemiološki nacionalizam. Tko ima koliko sredstava za kupiti lijekove, tko će kupiti preferencije za opremu za medicinske djelatnike, koliko daleko odmakla istraživanja vakcina, to je bila borba medicinskih supernacionalizama u kojima je pobijedio transnacionalni korporativni kapital.
Imate li povjerenje u Evropsku uniju da bi mogla napraviti drugi iskorak ili imati novu perspektivu?
Niti imam niti nemam povjerenje, indiferentan sam. Nemam osjećaj prema društvenim organizacijama, prema državama ili slično – očekujem ništa.
EU doživljavam kaoglomaznu i jako sporu birokraciju koja dosta često služi sama sebi. Ona ima svoja pravila koja su upitna ili nelogična. No ne vidim na tržištu političkih ideja neki drugi projekt u koji bi se isplatilo ulagati političku energiju. Mislim da bi kolaps Europske unije ukoliko bi se dogodio, nažalost bio generator velikog kaosa. Istovremeno, ne mislim o Uniji da je raj na zemlji, da je idealna zajednica. Dapače, mislim da služi kapitalu više nego svojim građanima. Mislim da je unija konstituirana hijerarhijski i da u njoj, nažalost, postoje prvorazredne i drugorazredne zajednice.
Kako je u tim okolnostima prezentovan film „Hrvatskog narodnog preporoda"?
Film Hrvatskog narodnog preporoda je snimljen kompletno prije covid krize. Mi smo stanare zgrade snimali dvije godine. Film je bio pred kraj montaže kada je Covid došao na dnevni red. Sam Covid nije u filmu ni na koji način tematiziran. To je jedan predcovid film koji je pušten u trenutku covida.
Tijekom montaže započele su karantene i zatvaranje društva. Meni je bilo važno da postoji to nešto čime se mogu baviti, da svaki dan mogu izaći. Da mogu komunicirati sa drugom osobom. Montažer Jan Klemsche i ja smo montirali film godinu dana i mislim da nam je to obojici koliko toliko pomoglo da normalno funkcioniramo u to vrijeme.
Mislim da za svaki film postoji samo jedno moguće vrijeme kada on može izaći pred ljude, a to je vrijeme kad je završen. Meni je ok bilo što se to poklopilo sa ljetnim mjesecima kad su covid mjere popustile. Ljudi su se slobodnije kretali, pa sam putovao i komunicirao sa živim ljudima u njihovim off-line prostorima. Nakon perioda izolacije i posredne i kompjuterske komunikacije, to sam ljeto osjetio neopisivu sreću jer sam mogao susresti ljude uživo.
Kako vam djeluje odnos Hrvatske sa BiH pa onda sa ostatkom regije?
Bosna i Hercegovina je u Hrvatskoj tretirana kao unutarnje političko pitanje. Ona hrvatskoj politici služi za unutarnje sukobe na političkom tržištu. Ostatak Balkana kao da je nasilno i to dosta uspješno amputiran iz javnog govora i diskursa. Kao da se Hrvatska ulaskom u EU izmjestila fizički negdje drugdje. U hrvatskom medijskom prostoru nećete naći puno vijesti ni o Srbiji, Makedoniji, ne zanima nas šta se tamo događa. O Bosni ćete čuti samo onda kad to odgovara unutarnjoj politici i političkim konfrontacijama.
