“Dokumentarni filmovi slika su svojih društava.
Oni komuniciraju teme društva u kojem nastaju. No isto tako mogu prikrivati, ne
komunicirati. Između filma i društva može postojati dijalog i privid dijaloga,
simulacija razgovora. Autorima nitko ne brani da biraju o kojim će temama
raditi svoje filmove. To su nekada bolne
teme. Teme na koje se treba usredotočiti.
Svaki autor treba postaviti i odgovoriti na bazična pitanja: tko je, zašto radi
film, u kojoj zajednici radi film, zašto neko društvo plaća njegov rad. Mene,
kako ja to shvaćam, za sada, plaća moje društvo da stvaram filmske slike. Ja
sam odlučio da ću stvarati slike za koje smatram da su ljekovite za moje
društvo. Čini mi se da je to bolja pozicija nego da me plaćaju stranci da
stvaram slike koje su ljekovite za njihovo društvo. Jednako mi se problematično
čini da stvaram filmske slike kakve bi netko drugi želio ili financirao o mojem
društvu. Iako stvara važne slike svojeg doba dokumentarni film, u neku je ruku
nebitan. No baš zato jer je nebitan i ostavljen na margini, potpuno je slobodan.
Dokumentarni film nije kontroliran. To mogu posvjedočiti deseci naslova
snimljenih u regiji u skorije vrijeme. To su zreli, ljudski, kritični, politički
i estetski odgovori na stanje u kome živimo“ – kaže režiser Goran Dević za BUKU.
U ovom trenutku, Goran Dević priprema desetgodišnju hroniku sindikata u zagrebačkoj
firmi, Tvornici željezničkih vozila Gredelj. „Pratili smo sindikat i desetgodišnju
borbu radnika za njihova prava. To je film koji počinje u danima velikih
protesta radnika. To je film suočavanja s krajem. On kreće nakon tragičnog
samoubojstva potpredsjednika radničkog sindikata, a završava okončanjem
stečajnog postupka….“ – priča Dević.
U jednom intervjuu spomenuli ste strojeve
stanovanja, kako vidite taj fenomen?
Strojevi stanovanja, u momentu kad je taj
termin smišljen, nisu bili negativan pojam. Radilo se o mehanicističkom pogledu
na stanovanje. Zagradi kao sistemu. Taj je oblik deromantiziranja stambenih
građevina doveo do toga da se stanovanje počelo tretirati kao praktičan
problem.
Uvijek sam bio veliki fan razvijenog
socijalizma. Taj je politički poredak okrenut izgradnji srednje klase. Jedan njegov aspekt vidljiv je u intenzivnoj
urbanizaciji i stambenoj izgradnji. To je projekt društvene modernizacije.
Koncept stanovanja. Ideje vezane uz radničko stanovanje proizašlo je toga
procesa. Kada razmišljam o socijalističkim gradovima, tome kako oni izgledaju,
nikad ni nisam doživljavao kao prostore otuđenja. Uvijek sam bio gradski
štakor. Ja volim gradove i ne vidim ništa negativno u tome da nas je puno na
jednom mjestu. Osim toga ne mislim da su socijalistički gradovi bili mjesta
zazora. Skloniji sam ih promatrati kao dobro planirane, urbanistički
domišljene, infrastrukturno utemeljene projekte planirane za nekadašnjeg
socijalističkog čovjeka, u kojima se i danas solidno živi.
Koje ideologije dominiraju u prostornom
planiranju?
Danas nema prostornog planiranja u Hrvatskoj.
To je kapitalizam koji svojom logikom oblikuje gradove. U domaćem kapitalizmu ne postoji prostorno
planiranje nego privatno ulaganje. Zato nam i gradovi počinju izgledati kao
labirinti. Kvartovi izgledaju kao nakupine. Osjeća se divlji i nekontrolirani
rast, nezdravo prostorno širenje koje je istovremeno sužavanje ideje grada.
Smanjuju se javni prostori, definiraju nove zatvorene zajednice stanovanja u
gradu, sužavaju ulice, nestaju igrališta i zelene površine.
Kako vam djeluje odnos Hrvatske kad je
riječ o stečevinama socijalističke industrije?
Mislim da je Hrvatska jedna uspješno
deindustrijalizirana zemlja. Uspješno smo upropastili svaku stečevinu
socijalističke industrije. Mala smo zemlja za veliki odmor.
Vi u tim temama često vidite teme za
dokumentarni film, neke prvorazredne neke drugorazredne. Šta bi bile
prvorazredne teme dokumentarnog filma?
Mislim da su prvorazredne teme za dokumentarni
film one u kojima se globalno društveno relevantne stvari prelamaju preko
pojedinaca, preko nekoga od nas. Film u kojem se može pričati jedna velika priča a
pokazivati druga, mala. Dakle, sve ono što nudi autoru šansu da bude višeslojan,
da ne bude banalan, površan i pravocrtan.
Jesu li gerilske borbe u Hrvatskoj danas
žive i aktivne?
Pa nisu. Mi smo danas u Hrvatskoj svjedoci da
je nažalost rigidna desnica preuzela modalitete borbe koje je nekad uspješno
koristila ljevica.
Kako vidite političku bazu civilnog
društva? Da li je velika ili mala, da li postoji?
Politička baza, ako je nema ove sekunde,
stvoriti će se sutra. Posao ljevice je da odgovori na probleme svoga vremena. Ljevica
naprosto treba biti odgovorna. Ako se
sjetimo razdoblja koje prethodi Drugom svjetskom ratu, Komunistička partija je
odgovarala na socijalne probleme koji su se pojavili u Zagrebu, na Trešnjevci,
tako da je organizirala čuvanje djece radnicima i organizirala cijepanje drva
za ogrjev ljudima. Od ljevice se očekuje da stoji s obje noge na zemlji.
Očekuju se akcije kojima se treba pokazati da postoji solidarnost.
Civilno društvo je političko u pravom smislu.
Politika više nije ozbiljno politička. Politika je estradna korporacija. Politika
je korporativna korupcija. Politika je gadljivo neozbiljna praksa
pothranjivanja paranoje. Prava politička pitanja, danas se domišljaju,
postavljaju i provode na civilnoj sceni. Na probleme današnjice i na pitanja
sutrašnjice trenutno najbolje odgovara civilna scena. To radi kroz
institucionalni rad ili underground praksu, da tako kažem. Ta borba za politiku,
koja bi bila solidarna, koja bi pokušala zacijeliti, ispraviti i učiniti zemlju
boljim mjestom rada, stanovanja, življenja, nije skroz izgubljena.
Šta možete reći o vidljivosti kritične mase
civilnog društva i javnosti u (post)covid periodu, kao dokumentarist?
Mislim da je bila velika odgovornost
dokumentarizma da govori kritički u i o tom dobu. Činilo mi se da je to vrijeme
iznjedrilo različite društvene glasove i pozicije koje negiraju modernizaciju. Strah
od cjepiva, zdravstveni komploti, teorije zavjere, činilo mi se da smo propali
u neku nevjerojatnu zemlju čudesa. Bilo je to plodotvorno tlo za snimanje
filmova. Ja sam sam snimio jedan film za koji se nadam da ću ga relativno skoro
završiti. Bavili smo se temom cijepljenja. Pratili smo ljude u redovima za
cijepljenje. Tih petnaest minuta čekanja u redu i onih petnaest minuta koji
slijede nakon što se ljudi cijepe. Snimali smo razgovore potpunih stranaca. Ti
su razgovori neka vrsta dijagnoze društva u kojima živimo. Imam osjećaj da će
se iz tog filma oblikovati jedna dosta naopaka slika svijeta. To je kao ogledalo
u kojem sve izgleda iskrivljeno. Razmišljam
‘To su ljudi koji još uvijek vjeruju u znanje i u sistem, pa su se posljedično
tome ili po inerciji odlučili cijepiti. Kako tek izgledaju priče onih koji nisu
se htjeli cijepiti?’
To nesnalaženje s krizom nije samo
individualno. Na samom početku epidemije, država, koju ovdje višekratno
apeliramo, ogledala se kroz kaos i nemoć svojih institucija. To polako i
sistematsko propadanje i razgradnja države kao smislene institucije koja je tu
da organizira infrastrukturu svojim građanima. To je zapravo bilo vrijeme
traženja ljudi koji znaju svoj posao. U
jednom danu, da tako kažem, svakom tko je to htio vidjeti, bilo je jasno da smo
koruptivnim potezima političke elite rasturili imunološke zavode, transfuzijske
centre, šanse da funkcioniramo kao
javnozdravstveno odgovorna zajednica.
Gledali smo reakcije države koje su se kretale od ideje totalnog
nadzora, do optuživanja neodgovornih, histerije institucija, do neobjašnjivih i
brutalnih reakcija policije prema građanima. Pratili smo reakcije ljudi koji su
se po prvi put opirali nekom obliku kolektivnog ponašanja. To je bilo iznimno
zanimljivo.
Kako se tih petnaest minuta prije i nakon
cijepljenja postavlja prema tim problemima?
To nije direktno tema ovog filma. Mi smo
shvatili i imao sam osjećaj da se u tim malim konverzacijama do jučer
nepoznatih ljudi nakon cijepljenja i prije cijepljenja prelamaju i preklapati
dvije odvojene stvari. S jedne strane to su bili opća zbunjenost, strah,
nesigurnost a s druge strane naše je ponašanje bilo određeno i nepovjerenje u
svaku vrstu institucionalnog i ekspertnog znanja, napuštanjem racionalnog
razmišljanja i logike. Dakle, gotovo da su jednakopravni bili glasovi ljudi
koji nemaju nikakvo obrazovanje u problemima javnog zdravstva, epidemija i
ljudi koji se nekom temom bave cijeli svoj život.
Da li se pojavljivala manipulacija
političkom apatijom, pasivnošću, navodno depresijom?
Ne znam, ali imam problem s time koliko se jasno
ljudima prenosio problem s epidemijom. Drugi problem koji sam uočio je raspad
europskih načela (prije svega solidarnosti) u epidemiji na njezinom početku. Kao da su se sve europske zajednice stisnule u
svoje nacionalne granice i kao da je svako gledao praktično svoj interes. To je
bilo epidemiološki nacionalizam. Tko ima koliko sredstava za kupiti lijekove,
tko će kupiti preferencije za opremu za medicinske djelatnike, koliko daleko
odmakla istraživanja vakcina, to je bila borba medicinskih supernacionalizama u
kojima je pobijedio transnacionalni korporativni kapital.
Imate li povjerenje u Evropsku uniju da bi
mogla napraviti drugi iskorak ili imati novu perspektivu?
Niti imam niti nemam povjerenje, indiferentan
sam. Nemam osjećaj prema društvenim organizacijama, prema državama ili slično –
očekujem ništa.
EU doživljavam kao glomaznu i
jako sporu birokraciju koja dosta često služi sama sebi. Ona ima svoja pravila
koja su upitna ili nelogična. No ne vidim na tržištu političkih ideja neki
drugi projekt u koji bi se isplatilo ulagati političku energiju. Mislim da bi
kolaps Europske unije ukoliko bi se dogodio, nažalost bio generator velikog
kaosa. Istovremeno, ne mislim o Uniji da
je raj na zemlji, da je idealna zajednica. Dapače, mislim da služi kapitalu
više nego svojim građanima. Mislim da je unija konstituirana hijerarhijski i da
u njoj, nažalost, postoje prvorazredne i drugorazredne zajednice.
Kako je u tim okolnostima prezentovan film „Hrvatskog
narodnog preporoda”?
Film Hrvatskog narodnog preporoda je snimljen
kompletno prije covid krize. Mi smo stanare zgrade snimali dvije godine. Film je bio pred kraj
montaže kada je Covid došao na dnevni red. Sam Covid nije u filmu ni na koji
način tematiziran. To je jedan predcovid film koji je pušten u trenutku covida.
Tijekom montaže započele su karantene i
zatvaranje društva. Meni je bilo važno da postoji to nešto čime se mogu baviti,
da svaki dan mogu izaći. Da mogu komunicirati sa drugom osobom. Montažer Jan
Klemsche i ja smo montirali film godinu dana i mislim da nam je to obojici
koliko toliko pomoglo da normalno funkcioniramo u to vrijeme.
Mislim da za svaki film postoji samo jedno
moguće vrijeme kada on može izaći pred ljude, a to je vrijeme kad je završen.
Meni je ok bilo što se to poklopilo sa ljetnim mjesecima kad su covid mjere
popustile. Ljudi su se slobodnije kretali, pa sam putovao i komunicirao sa
živim ljudima u njihovim off-line prostorima. Nakon perioda izolacije i posredne
i kompjuterske komunikacije, to sam ljeto osjetio neopisivu sreću jer sam mogao
susresti ljude uživo.
Kako vam djeluje odnos Hrvatske sa BiH pa
onda sa ostatkom regije?
Bosna i Hercegovina je u Hrvatskoj tretirana kao
unutarnje političko pitanje. Ona hrvatskoj politici služi za unutarnje sukobe
na političkom tržištu. Ostatak Balkana kao da je nasilno i to dosta uspješno
amputiran iz javnog govora i diskursa. Kao da se Hrvatska ulaskom u EU
izmjestila fizički negdje drugdje. U hrvatskom medijskom prostoru nećete naći
puno vijesti ni o Srbiji, Makedoniji, ne zanima nas šta se tamo događa. O Bosni
ćete čuti samo onda kad to odgovara unutarnjoj politici i političkim
konfrontacijama.