“Iz svake teške situacije studenti se izvlače i ponovo rađaju – a mislili smo da to može samo Vučić. Gotov je, samo mu još nisu javili” – kaže Balunović u razgovoru za BUKA magazin.
Kako objasniti situaciju u kojoj se Srbija trenutno nalazi?
Kriminalom, zastrašivanjem, propagandom, manipulacijom, prostaklukom i klero-fašizmom napunjen balon SNS-a je pred pucanjem. Kao i svaki drugi balon, on ima svoje limite, gubi elastičnost i ako nastavite da duvate, pući će. A njima nikada nije dosta. Rasprodali su zemlju, obesmislili javnu sferu, unakazili društvo i pretvorili ga u trovačnicu. Studenti i građani mu samo pomažu da pukne što pre. Nose male iglice, u vidu protesta, blokada fakulteta, građanske neposlušnosti i drugih metoda nenasilne borbe. Vlast pokušava kombinovano, malo da zateže malo da popušta, ali manevarski prostor je sve suženiji i uskoro neće imati više kud. Onda će se pretvoriti u razjarenu zver, koja je onda ranjivija nego ikada.
Postoji li mogućnost da situacija preraste u dugoročnu krizu?
Sledi previranje, pre ali i posle pada SNSa. Kad menjaš čitavu konstrukciju, onda je bolje promeni kako treba, da ti ne bi ponovo nešto palo na glavu, kao što je to bio slučaj sa nadstresnicom u Novom Sadu. Pred nama je prelazak iz dinamičnosti otpora u dinamičnost regeneracije i suštinskog zaokreta. I jedan i drugi proces dugoročni su, ovaj potonji je doduše dugoročniji. Ali uzimajući u obzir sazrevanje društva u proteklih osam meseci, ja sam po tom pitanju optimista.
Ko su politički akteri koji mogu upravljati datom situacijom?
Nema ih u ovom trenutku. Pre rađanja studentskog pokreta, to je možda bila loša vest, ali sada ona apsolutno ne smeta u procesu rušenja vlasti. Jer ovo nije scenario “manjeg zla” ili “daj šta daš”. Na neki čudan način, slabost političke opozicije doprinela je otvaranju mogućnosti za radikalniju promenu društva, u najboljem mogućem značenju. Kako će se presložiti politička scena ja ne mogu da predvidim – da li će stari akteri nestati a novi nastati, ili će stari naći načina da se prilagode i integrišu, možda je čak i svejedno. Važno je da je društvena klima značajno drugačija i da iz nje možda neće izaći nešto idealno, ali hoće nešto bolje od bilo kod scenarija koji smo mogli da zamislimo pre osam meseci.
Ko trpi najveću štetu zbog ove situacije?
Vlast i njeni sateliti, pridržavaoci i “korisnici” – od medijskih do privrednih i drugih. Za sve druge ovo je dobitak, ponajviše za studente i njihovu generaciju koja je prošla – i prolazi i dalje, kroz praksu društvenog i političkog sazrevanja kakvu nismo videli od šezdesetih godina prošlog veka.
Ko i pod kojim uslovima može uspostaviti mehanizam političke odgovornosti?
Na pitanje “ko će” odgovor su dali studenti i građani. Broj hrabrih i odvažnih je narastao u svim sferama – od prosvete do poljoprivrede i sitnih privrednih delatnika, medija, sporta, umetnosti, školaraca i studenata, penzionera. Svi oni mogu doprineti uspostavi tog mehanizma. Okolnosti su već tu – iako ima puno šumova, puno problema. Ali iz svake teške situacije studenti se izvlače i ponovo rađaju – a mislili smo da to može samo Vučić. Gotov je, samo mu još nisu javili.
Da li taj mehanizam može biti rezultat događanja naroda?
Apsolutno. Posle Vidovdana i nekakvog gorkog ukusa zbog pojedinih govora i “srbovanja” profesora Lompara i nekih drugih, jedan deo ljudi – ali i gotovo cela regionalna javnost govorila je o “zaokretu u desno”. Sa pravom, one Lomparove i reči još nekih govornika pas maslom ne bi pojeo. Ipak, moram ovde da kažem da isto tako reči Dragana Bursaća ili drugih komentatora koji su pojurili da čitav studentski pokret ili čak čitavo društvo u Srbiji poistovete sa nekoliko govora – takođe pas maslom ne bi pojeo. Očigledno je da su nesposobni da u drugačijem ključu od onog iz devedesetih posmatraju sve ono što se dešava. To je odraz njihove analitičke i intelektualne ograničenosti, a ne nekakve direktnosti ili hrabrosti da “nazovu stvari pravim imenom”. Oni suštniski ne razumeju ono što se dešava u Srbiji u ovom trenutku. Ono što je usledilo bio je pravi odgovor studenata i građana – organizovanje blokada pre svega uz pomoć kanala komunikacije koje su stvorili zborovi. To je gotovo pa poništilo efekat te, za mnoge – uključujući i mene, gorke vidovdanske pilule. Pokret je naprosto heterogen, šarenolik ali na neki čudan način stamen. On greši ali pravi manje grešaka od bilo kog drugog aktera, političkog ili društvenog, koji smo imali prilike da gledamo u ovoj našoj post-jugoslovenskoj epohi. Toliko je pozitivnih i emancipatornih aspekata – od plenuma, mobilizacije studenata i drugih građana, transgeneracijskog, transetničkog i transreligijskog zajedničkog delovanja, inovativnosti u repertoarima akcija – da tri govora to ne može da poljulja. A bogami ne mogu ni površnosti pojedinih komentatora.
Jesu li trenutni protesti uporedivi s protestima prethodnih godina?
Ne. Po snazi, učinkovitosti, inovativnosti, otpornosti na unitrašnje i spoljne probleme ili pritiske, nije za poređenje. Ovo je nešto najznačajnije i najveće što se u ovom trenutku dešava u Evropi. U Srbiji, ali i široj bivšoj Jugoslaviji – i to kažem kao neko ko je istraživao društvene pokrete od Zagreba do Sarajeva i Beograda, ništa nije bilo ni blizu. Studenski pokret u Zagrebu 2009, na primer, bio je veoma značajan za proizvodnju teorijske kritike post-socijalističke tranzicije, bio je pionir u tome i njegovi “organski intelektualci” u presudnoj meri su uticali na leve ideje i prakse unutar Hrvatske i u okolnim zemljama. Taj pokret je, zapravo, više u skladu sa mojim ličnim ideološkim i svetonazorskim opredeljenjima. Ali gledano iz perspektive razmera i dometa borbe, strukture, organizacije, mobilizacijskog kapaciteta za širi društveni pokret – studenski pokret u Srbiji stoji rame uz rame sa najznačajnijim pokretima u 21. veku, globalno govoreći.
Kako režim opstaje uprkos pobuni najšire društvene zajednice?
Opstaje kako jedino ume i zna, zastrašivanjem, represijom i kriminalom. Uskoro, to više neće biti dovoljno. A pošto oni ne umeju a i da naprasno nauče – oni sad više i ne mogu drugačije, jako će se loše prizemljiti u tom padu. Onda će stajati u red razni, da govore kako su samo sledili naređenja i kako oni tako nisu hteli ali morali su – klasična ajhmanovska priča o poslušnosti i tobož odsustvu odgovornosti. Biće ipak kasno za to.
Postoji li šansa da se razvlašćivanjem režima Aleksandra Vučića stvori ambijent za vladavinu prava?
Postoji, samo je pitanje kakvog prava. Buržoaski koncepti stvarno lepo zvuče – ljudska prava, vladavina prava, liberalna demokratija – samo moramo, pogotovo mi na periferiji Evrope, mnogo bolje od toga. Vladavina prava – može, samo prava koje neće dozvoljavati rast cena stanovanja u nebo, koje će izdvajati za obrazovanje i zdravstvo nemerljivo više nego danas, prava koje će onemogućiti ekološke katastrofe, koje će popravljati uslove rada i brinuti o socijalnom i ekonomskom blagostanju, koje neće krucijalne sektore privrede stavljati u službu profita i tako dalje. Sve nas to čeka ako hoćemo da neko kaže za pedeset godina – uspeli smo, a sve je počelo od studentskog pokreta.
Ako su izbori rješenje za izlazak iz krizne situacije, koji su naredni koraci?
Izbori su bili rešenje odmah nakon ostavke Vučevićeve vlade. Ja sam o tome govorio još zimus, kada je nametnuta besmislena ideja o “prelaznoj vladi” za koju matematički i logički nije bilo šanse. Sada je malo teže doći do tih izbora, i to pod kriminalnijim uslovima nego tada. Ali šta je bilo bilo je. Sada treba misliti o prvom narednom koraku, sa jednom širom vizijom u podsvesti. O toj široj viziji sam delom već i govorio ovde. Posle SNSa ide sve iz početka, potpuni reset – ne samo od SNSa nego od celokupne tranzicijske prošlosti čiji je najmonstuozniji deo SNSova vlast. Biće teško ali će biti i lepo. I najvažnije, po prvi put od raspada Jugoslavije, možda će sve to imati smisla.