Fedor Marjanović rođen je 1990. godine u Banjaluci. Zaposlen je kao bibliotekar u JU Gimnaziji Banjaluka Osnovne studije Srpskog jezika i književnosti je završio na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, a potom je završio master studije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu i na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Trenutno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Aktivnije je počeo da objavljuje priče na književnim portalima i festivalima 2019. godine. Zbirku pripovjedaka “Junak bez lica” objavio je 2021. godine. Zbirka poezije “Bitke koje nisu naše” objavio je 2025. godine.
Dobitnik je više književnih nagrada, „Milenko Stojičić“ za knjigu Junak bez lica, prva nagrada konkursa „Zija Dizdarević” za priču „Kerber“, pohvala Dositejeve zadužbine na konkursu „Dositejevo zlatno pero”, plaketa „Slavko Jungić Jesej” i treća nagrada na konkursu „Kad četiri strane zida postanu četiri strane svijeta“. Rukopis njegove zbirke poezije Bitke koje nisu naše ušao je u najuži izbor na konkursu Raštan izdavaštva 2022. godine i u najuži izbor za nagradu „Mak Dizdar“ 2023. godine. Pripovijetka „Posmrtna rečenica“ je ušla u najuži krug za nagradu „Bugojanska vaza“ 2023. Rukopis O ljudima i čudovištima ušao je u najuži izbor konkursa Raštan izdavaštva 2024. godine.
Sa Fedorom smo razgovarali o zbirci poezije koja je tek izašla, poezji u teškim vremenima, angažovanosti u umjetnosti i drugim temama.
Fedore, kroz svoju novu zbirku poezije „Bitke koje nisu naše“ čii mi se da najozbljnije progovaraš o svjetu oko nas. Koliko nam poezija može pomoću u današnje vrijeme kada su poljuljane sve životne vrijednosti?
Pitanje koliko i da li poezija može pomoći istovremeno je pitanje za pojedinca i za kolektiv. Na individualnom planu je lako doći do zaključka. Ko čita poeziju, u njoj će naći pomoć, a ko ne čita neće. Ipak, i tu postoje komplikacije, jer zavisi šta se čita i zašto se čita. Nekada je od nečitanja pogubnije loše čitanje. Pogrešna interpretacija nekog djela može imati katastrofalne posljedice, uzmimo kao primjer razna tumačenja Njegoša i Andrića. Na kolektivnom planu, jasno je da poezija nalazi mali broj čitalaca, što mogu potvrditi i izdavači, ali osim statistike bitno kakvo je naše kolektivno poimanje poezije. U jednom periodu mislim da je u našim očima blansirala između dvije krajnosti, ili smo imali deseteračku “idem u rat” poeziju ili smo imali krajnji eskapizam usmjeren prema svijetu ptica i cvijeća, različite ispovijesti i tajne nježnih duša i ranjenih srca i slične gluposti. Čini mi se da se stvari polako počinju mijenjati, da se neke zablude moje generacije i njenih prethodnica razbijaju, dok ih ove mlađe koje dolaze otvoreno odbijaju. To se dešava na svim poljima, pa tako i u poeziji. Polako prestajemo da je doživljavamo ili kao ratni poklič ili kao cvjetnu šarenu lažu i shvatamo da je poezija zapravo jedno duboko proživljeno preispitivanje svijeta u kojem živimo. Onda kad to uvidimo, poezija će moći da nam pomogne.
U pjesmi „vodimo bitke koje nisu naše“, šta znače „tuđe teritorije“ i koje se univerzalne poruke prenose o identitetu i borbi?
Prvo bi trebalo odgovoriti šta su to “bitke koje nisu naše”. Ovu sintagmu sam izabrao kao naslov zbirke, jer mi je djelovalo da najbolje predstavlja glavni sukob koji se nalazi u svim pjesmama ove zbirke, a to je vođenje bitke koju nisi izabrao niti tražio, ali koja je tu i nametnuta ti je, da li po rođenju ili slučajem okolnosti, tu je i moraš da je biješ, htio ne htio. Ja lično sam čitav život vodio jednu takvu bitku i dan danas je vodim. U najopštijem smislu, ta bitka može biti i sam život, jer niko od nas nije tražio da bude rođen, niti smo tu po sopstvenom izboru. “Tuđe teritorije” u konkretnoj pjesmi jesu prostori sa koji nameću te bitke. Tumačenja mogu biti razna. Mogu se čitati kao društvo, kao pojedinci, kao opresivni sistetmi, kao što i samih bitaka može biti bezbroj. Alternativa koju sam u toj pjesmi našao jeste ljubav, kao odgovor na mržnju, ali opet ne neka vrsta idealizovane ljubavi prema svemu i svačemu, već ljubav kao aktivni životni princip, za koji vjerujem da može da oplemeni i život i ljude.
U pjesmama se često pojavljuju motivi smrti, gubitka i otpora, kako je došlo do ovih tema o kojima progovaraš?
Teme koje si uočila proizilaze iz jedne bitne koja nije imenovana, ali je prisutna, pogotovo u kasnijim pjesmama, a to je depresija. I ona je bitka koja nije naša, poput gubitka i smrti. Te pjesme proizilaze iz ličnog iskustva i neke od njih su u trenutku pisanja imale i terapijsku svrhu. Ako bih pokušao slikovito da opišem depresiju, rekao bih da je to kao kada u glavi i na koži osjećate besmisao koji vas izjeda. Za mene pisanje jeste način borbe protiv tog besmisla, a jedan od ciljeva ove knjige jeste i da pruži snagu osobama koje prolaze kroz slična iskustva. Ne mogu reći da želim da pružim utjehu niti lažni smisao, jer postoje neke situacije u kojima nema utjehe, ali važno je biti svjestan da nisi sam u svojoj borbi i da možda neko takođe biju sličnu bitku. Sve to ne proizilazi nužno iz ličnih problema, već i iz stanja u društvu koje i te kako utiče na psihološko stanje pojedinca. Veliki dio pjesama posvećen je našoj društvenoj stvarnosti, koja je daleko od idealne. Otpor, za koji mi je drago da je primjetan, jeste protivteža i način borbe protiv besmisla koji nam te bitke nameću. Pritom, nije u pitanju nasilan otpor, već stoičko odolijevanje besmislu koji se ispoljava u raznim sferama života. Sama poezija, čin pisanja kao i čitanja predstavljaju otpor. Ljubav, koja je vrlo važna tema u ovoj zbirci, takođe je otpor protiv besmisla, pogotovo ako je ona vrsta ljubavi koju društvo ne priznaje i odbija. U tom slučaju i ona je bitka, ali možda baš ona koja jeste naša i za koju se vrijedi boriti više od svega. Sve te teme je nametnuo život. Naravno, ne mislim da samo o njima treba pisati. U mojim pjesmama se slavi i život i ljepota življenja, ali nikad ne zatvaram oči pred preprekama koje sprečavaju da se ta ljepota ostvari. Ako poezija znači pretvaranje da je svijet pun nježnosti i da se grozote oko nas ne dešavaju, onda je bolje ne pisati nego pisati laž.
Mnogi stihovi djeluju kao tihi protesti — protiv rata, nasilja, zaborava. Smatraš li da poezija treba da bude društveno angažovana?
Svaka poezija je društveno angažovana, čak i ako je naizgled daleko od toga. I Desanka Maksimović je angažovana, ako ništa, barem u tom pogledu što je kod nas stvorila percepciju pjesnika kao vesele bakice koja cara moli za pomilovanje, a to je slika koja svakom sistemu odgovara. Angažman je suštinski u poeziji i ona od njega ne može pobjeći, inače je obično palamuđenje. To ne znači da je poezija dobra ako direktno angažovana. Postoji mnoštvo primjera svjetskih i regionalnih pjesnika koji pišu loše, ali se reklamiraju kao osobe koje govore o bitnim stvarima. Jedna od njih je Rupi Kaur, čije pjesme su zapravo najobičniji tvitovi isparčani na fiktivne stihove. Postoji mnogo primjera pjesnika koji pišu pjesme o temama o kojima su mogli napisati članak ili esej i uradili bi to mnogo bolje. Ako pišeš o tome kako su cigarete poskupile, ne znači da pišeš dobro. Poezija je prije svega jezik i zahtijeva da počnemo od sebe, od toga kako sebe doživljavamo, koji je naš položaj i odgovornost, pa tek onda da tu sliku širimo na svijet oko sebe, i to kroz jezik. Ako neko novinski članak prebaci u stihove i nabaca rime, to možda jeste angažovano, ali to nije poezija. Ja sam se prilikom pisanja pjesama u kojima je angažman direktan i eksplicitan trudio da on nikada ne bude važniji od jezika, jer to je jedino oružje koje pjesnik ima i ako hoće da piše mora ga poštovati iznad svega.
Sutra u Banjaluci počinje Imperativ, književni festival. Koliko je tebi ovaj događaj značajan za kulturnu scenu grada?
Imperativ je izuzetno važan događaj, koji pokazuje da kultura opstaje uprkos svemu. Svake godine se divim Saneli Babić koja u uslovima koji su progresivno sve gori i gori uspijeva da organizuje festival koji nadilazi granice banjalučke čaršije i postaje značajan datum u regionalnom smislu. Ako Banja Luka želi da postane veliki centar, onda je potrebno da više cijeni ovakve projekte. Nažalost, čini mi se da je to više želja nego realnost, ali da ne budem previše mračan, svaki novi Imperativ doživim kao slavlje, kao jedan rijetki trenutak u kojem imam mogućnost da upoznam i razgovaram sa piscima koje volim i poštujem. Taj trenutak uspostavljanja živog kontakta je možda i nešto po čemu je Imperativ specifičan, jer u tih nekoliko dana, kao da smo svi jedna velika književna porodica. Mislim da nijedan književni festival nema taj osjećaj intimnosti I familijarnosti kao Imperativ. Tokom festivala se razvilo i mnogo prijateljstava između ljudi koje spaja ljubav prema književnosti. Ja sam na Imperativu upoznao svoju pjesničku majku, Ivančicu Đerić, tako da sam sada srećno dijete dviju majki.
Radio si u školi, sada radiš u biblioteci u Gimnaziji, koliko su mladi zainteresovani za književnost i generalno umjetnost?
To je opasno pitanje, jer nas tjera u polje generalizacije. Iskreni da budemo, mislim da je strastvenih čitalaca veoma malo u bilo kojoj generaciji. To ne znači da ih nema ili da se nekima ljubav prema čitanju neće tek probuditi. Meni je drago što mogu reći da ima učenika koji mi dolaze i pitaju da im preporučim neke knjige koje su mimo lektire. To nije većina, ali i mali broj je dovoljan. Sa druge strane, kroz ovaj posao sam upoznao mnogo mladih ljudi koji već sada pišu sjajnu poeziju u godinama kada sam ja tek sricao pjesmice koje ništa ne valjaju. Neki od njih mi donose svoje pjesme i sa velikom zrelošću prihvataju moje sugestije i kritike i tu se vidi da su sposobni da budu sjajni pjesnici, jer žele da napreduju. Pogotovo mi je drago što su to najviše djevojčice čije pjesme pokazuju svijest mlade osobe o svijetu u kojem živi. Za našto tako potrebna je velika zrelost i ako ustraju na tom putu mogu reći da imamo generaciju sjajnih pjesnikinja pred sobom, a meni je čast što sam bio dio njihovog razvoja.
Posmatraću današnji svijet, šta te najviše brine?
Zabrinutost je imanentna osobina mislećeg bića, pogotovo danas kad je protok informacija brži nego ikad. I zaista ima mnogo razloga za brigu, počevši od ličnih “sitnica” do globalnih problema. Pretpostavljam da neću odudarati od većine ljudi ako kažem da se plašim rata. Ne znam šta bih pametnije mogao reći na ovu temu od nekog političkog analitičara, ili filozofa ili običnog čovjeka, jer na kraju krajeva, to je ono što sam ja, običan čovjek. Međutim, paralelno sa razlozima za brigu, imamo i razloga za utjehu, pogotovo mi koji radimo sa mladim ljudima. Uporno tvrdim da su naša djeca bolja od nas i da je naš jedini zadatak da ih ne pokvarimo. Vidim da dolaze mlade generacije ljudi koji ne trpe nepravdu i koje su spremne da svoju dobrobit rizikuju zbog opšteg dobra. Moguće je da sam idealista, i vjerujem da mnogo toga nije toliko bajno kako se na prvu čini. Odavno sam se pomirio sa činjenicom da idealno društvo ne postoji i nikada neće ni postojati, ali to ne znači da se ne treba boriti da ovo u kojem živimo ne bude bolje i za nas i za one koji poslije nas dolaze. Upravo ta empatija koju vidim kod mladog svijeta mi daje utjehu i ublažava moje stalno stanje zabrinutosti.
Da li nas sveprisutnost ekranizacije udaljava od pisane riječi, kako se vratiti čitanju?
Nedavno sam rekao da je danas Netflix zamijenio Tolstoja, što ne mora biti nužno loše. Ja jako volim Netflix, ali suština jeste u tome da danas gledamo neku seriju onako kako su se nekada čitali Tolstojevi romani. Ta pojava ima svoje dobre i loše strane. Ako su neki narativ ili djelo dobri, onda nije važno kojem mediju pripadaju. Ja sam tu poprilično otvoren i konzumiran razne vrste umjetnosti, od filmova, serija, pa do animea i video igrica. Kada ljudi počnu kukati kako djeca previše igraju igrice, ja im kažem da igrati dobru igricu može biti isto kao i čitati dobru knjigu. Uglavnom ljudi budu šokirani, ali zaista tako mislim. U naše vrijeme tako je bilo sa televizijom, svi su govorili, ova djeca se ne druže, samo gledaju televiziju, i na kraju mislim da nismo ništa gori od tih generacija koje su kukale za tim što se ne mlatimo blatnjavim štapovima po glavama. Svaka generacija ima neku svoju osobinu, koja je prethodnoj nova i strana. Kad je knjiga u pitanju, ono što mene najviše brine jeste percepcija da knjiga nije ništa više do razbibriga za plažu. Onog trenutka kada se nešto degradira na nivo sredstva za ubijanje dosade, ono gubi društvenu važnost, a kada se to desi, počinje da tone u zaborav, a književnost nikad nije bila tu da nam skrati vrijeme, već da nas suoči sa nama samima, da kroz upoznavanje jedne knjige bolje upoznamo sebe. Njena društvena funkcija je elementarna, jer ona ide u dubine koji površni aktivizam ne poznaje. Ne vjerujem da će doći do književne apokalipse, ali smatram da će se položaj književnosti mijenjati u zavisnoti od toga koja bude njena društvena uloga. Njenu nekadašnju ulogu danas preuzimaju sve više vizuelni mediji, ali to ne znači da su ove dvije grane umjetnosti u antagonističkim odnosima. Ne vjerujem da je serija „Sto godina samoće“ oduzela značaju genijalnog romana. Naprotiv, učinila ga je još važnijim. Sa druge strane, nijedna ekranizacaija „Ane Karenjine“ ili „Rata i mira“ nikad neće zamijeniti Tolstojeve romane. Ja se ne bih bunio ako bi jednog dana neko moje djelo bilo ekranizovano, naprotiv, bilo bi mi zanimljivo da vidim kako bi neko djelo koje sam ja gradio jezikom predstavio pomoću pokretnih slika. Ljepota različitih vrsta umjetnosti je u tome što se ne pobijaju međusobno, već žive jedna od druge.