Feđa Štukan: Već se lagano počinjem osjećati kao budala

Osjećaš li se kao Don Kihot? Koliko ima smisla tvoja borba za pravdu i istinu u zemlji kakva jeste? 

 

To jedino ima smisla, sve ostalo je besmisleno. Ja stvarno vjerujem da su promjene na dohvat ruke. Blokada parlamenta je izgledala nemoguće samo dan ranije. 

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

Koliko ti pomaže/odmaže “lokalna inteligencija”?

 

Intelektualci su se prodali za mrvice. Njihova šutnja para uši više nego svo ovo neartikulirano nacionalističko cičanje. Razvijenost svake zemlje proporcionalna je broju visokoobrazovanih ljudi, a ovi naši su svoju zemlju bez ispaljenog metka predali polupismenim mediokritetima i čak učestvuju u njihovim kampanjama ubijeđeni da time nikome ne čine nikakvo zlo. Istorija će ih bez greške znati svrstati gdje treba. Ne postoji ni jedna ideologija u zadnjih 20 godina na ovim prostorima, koja će istorijski biti smatrana pravednom i demokratskom. Sve ovo što mi sad živimo biće upisano na stranicama najvećih grešaka civilizovanog društva. Nema mjesta ponosu. Nema koristi od inteligencije koja je na strani gluposti? Imaće vremena da razmišljaju o tome i ako to ne počne da ih proganja sad, njihovu djecu sigurno hoće.

 

Ko je Sančo Pansa, na koga možeš računati?

 

Najsigurnije je svoju inicijativu gurati sam i naći odanu vojsku za realizaciju, jer i ja se tako ponašam kad je tuđa inicijativa u pitanju-kao vojnik. Kad je previše ljudi uvijek se nađe neko ko ili ne razumije ili se pravi da ne razumije pa ne podržava, a zapravo se boji. Često se ispostavi da je Sančo Pansa sujetni ego manijak koji mrzi tuđu dobru ideju. 

 

Koliko su ljudi kod nas svjesni medijskog spinovanja od strane vlastodržaca? Što povlači drugo pitanje-može li osvješten dio naroda iskoristiti baš taj spin i kako?

 

Da su svjesni spina, sve bi bilo drugačije. Ogroman broj ljudi je potpuno nepismen ili polupismen i njima je jako lako manipulisati. Prije par dana smo pokazali jednostavnost manipulacije masom, njenim mislima i emocijama. Najavljena “blokada države” je školski primjer spina. Pažnju javnosti smo usmjerili na blokade a mi smo “ispod radara” radili druge važne stvari: obavjestili smo MMF da taj novac kroz javne nabavke završava u privatnim džepovima i da oni njime ustvari finansiraju podjelu zemlje kroz nacionalističke kampanje. Alarmirali smo Ujedinjene Narode na moguće sukobe izazvane takvim kampanjama, sa ciljem provociranja sankcija za odgovorne u nedostatku konkretne akcije domaćeg sudstva i tužilastva i skrenuli pažnju na njihov nerad. Informisali javnost o problemu zaduživanja kod MMF-a, i na kraju, podigli svijest o jednostavnosti spinovanja upravo kroz spin. Htjeli smo da se ljudi kad saznaju, osjećaju glupo i prevareno jer tako bi se u principu trebali osjećati svaki dan. Vjera, nacija, hoće li se otcijepiti Republika Srpska, ko je bacio granatu na Markale, jel’ bio genocid ili nije, hoće li se raspasti federacija, hoće li Mostar imati tri opštine, hoće li biti rata, krsta na Trebeviću, sve je to klasični, dogovoreni spin, dok se ispod radara dešava pljačka. 

 

Osjećaš li se nekad usamljeno u svojoj borbi? Kako ti reaguješ na profesionalne “tapšače po ramenu i FB lajkere” koji osim kafane ne izlaze na ulice?

 

Par godina unazad, ljudi nisu smijeli staviti ni “like” na moje postove, jer bi bili smatrani neprijateljima države, tako da je vrlo indikativno i ohrabrujuće što bar tako iskazuju nepoštovanje vlastima. Jednog dana možda i ustanu. Pozitivna misao se upravo putem lajkova širi društvenim mrežama i to nesumnjivo utiče na svijest ljudi. Prije je ispod mojih tekstova znalo biti stotine negativnih komentara i prijetnji a sada ih ima tek nekoliko, znači nešto se ipak pomjerilo. Ni ja nisam znao da li ću zbog svojih stavova i akcija biti sankcionisan, međutim tokom godina postao sam siguran da me demokratija štiti u nenasilnom izražavanju nezadovoljstva. Drugim riječima, možete šta god hoćete, sve dok je nenasilje u prvom planu.

 

Zanimljivo je da su ljudi mnogo aktivniji kada su humanitarne akcije u pitanju od direktnog pritiska na političke elite. Strah?

 

Kad su humanitarne akcije u pitanju tek tad su neaktivni. Tih dana kad smo spašavali malu Tijanu i drugu djecu sa ovih prostora, bilo je vrlo “in” biti human. Danas je teško ljude nagovoriti da pozovu humanitarni broj. Strah? Da, ljudi su ubijeni u pojam, kao da su već mrtvi a to još ne znaju. Pokušavamo da ih probudimo iz kome. Još uvijek svoj strah pokušavaju opravdati i zamaskirali nekim neosnovanim i jalovim ponosom na jad. 


Kako je moguće da se ljudi boje toliko državnog aparata kad nemaju šta izgubiti? Navika.

 

Ljudi su bez dostojanstva i pameti, oduzeli su im svjesno i jedno i drugo. Godinama su učeni da su mali i beznačajni i da se oni ne pitaju ništa. “Sve je u božjim rukama” je doktrina, ali i više nego dobar izgovor. 

 

Zanimljivo je kako je nacional-političko-tajkunska hegemonija dobro uparena sa vjerskim vođama. Gdje je tu sekularna država?

 

Religije im obezbjeduju glasove, glasovi obezbjeđuju novac. Oni su dio igre od koje dobijaju dio kolača. To je biznis-tako se ovdje kaže za pljačku. Nema sekularne države bez zdravog, neovisnog pravosuđa koje će kažnjavati i lopovluk i diskriminaciju po svim osnovama. 

 

Do kad će ateisti biti skrajnuta, manjinska, nepoželjna grupa, koja će svoj zdravorazumski stav manifestovati u “svoja četri zida” ?

 

Ne mogu baš reći da se moj ateizam zadržava u četri zida. Trudim se biti glasan koliko i religije. Ateisti su među pokretačima JMBG revolucije, i dobrim djelom snose “krivicu” što su djeca dobila pasoše i otišla na liječenje ili na more ove godine-Bošnjačka, Srpska i Hrvatska djeca. Ateisti su pokrenuli bezbroj humanitarnih akcija i pomogli stotinama ljudi ovdje. Ateisti su među pokretačima i realizatorima inicijative obilježavanja stradanja Bošnjaka u Prijedoru-“bijele trake”, i obilježavanja stradanja civila svih nacionalnosti po logorima diljem zemlje, da ne nabrajam dalje. Možda je vrijeme da vjernici prestanu na nas gledati kao na najveće zlo, jer mi to jednostavno nismo. Ja ne mogu reći da sam zbog svog ateizma ikad imao problema, nikad mi niko na ulici zbog toga nije dobacio, jeste na internetu, vidno frustrirani ljudi. Ja razumijem frustriraciju jer ljudi nemaju posao, osjećaju se nepotrebnima i odbačenima, ne mogu se realizovati, bespomoćni su, nemaju novca da izađu vani i upoznaju ljude, da putuju i upoznaju druge kulture i vide civilizaciju, da se duhovno i intelektualno obogate, jedino i mogu da sjede za računarom i ispoljavaju frustracije. Problem je što takve ljude većina vrlo ozbiljno shvata i kao da su uspjeli da parališu sve. Te komentare i prijetnje ne uzimajte za ozbiljno. Po načinu pisanja, pravopisnim i gramatičkim greškama, sklopu misli i rečenica, većina njih je mlađa od 15 godina i samo žele da budu važni i opasni, u stvarnom svijetu oni to nisu, zato bi trebali da se počnemo osjećati slobodnije u iskazivanju svojih stavova van četiri zida, jer ćuteći sami nanosimo štetu demokratiji. Ne smijemo ustuknuti pred par stotina neiživljenih, indoktriniranih, virtuelnih, frustriranih klinaca. 

 

Šta je sa diskriminacijom djece ateista koja nemaju šta da rade na ” vjeronaukama” osim da budu diskriminisana?

 

Diskriminacija je sastavni dio religije, a i našeg ustava takođe. Izgleda da se jedino diskriminacijom može dokazati nacionalni identitet, snaga vjere i količina patriotizma.

 

Jede li revolucija svoju djecu? I nije li prerano o tome još pričati?

 

Pričaćemo. Najgore bi bilo da potpuno izgubim volju da mjenjam nešto, tad bih se pojeo sam. A ako i drugi ljudi ubrzo ne shvate bezizlaznost situacije u kojoj se nalaze, tad će to biti logičan slijed događaja, jer već se lagano počinjem osjećati kao budala.

 

Savjet za “lajkere”? Gdje ćemo biti ukoliko ne počnemo sami da se borimo za sebe, svoju porodicu, djecu…? Ima li spasa?

 

Bićemo ovdje, na istom ovom mjestu ili u novim sukobima. Jedini spas je u promjeni nacionalističkog diskursa. Moramo se odlučnije boriti protiv nacionalizma, jer smo na svojoj koži iskusili gdje nas vodi.

 

Razgovarao Dragan Bursać

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije