Književnik Faruk Šehić iz BiH dobio je književno priznanje „Meša Selimović“ za roman Knjiga o Uni. Ova književna nagrada dodjeljuje se književnicima sa područja Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a Šehićev roman je ove godine bio u konkurenciji sa romanima Sanjao sam slonove Ivice Đikića (Hrvatska), Kalendar Maja Zorana Ferića (Hrvatska), Mein Kampf Svetislava Basare (Srbija) i Bernardijeva soba Slobodana Tišme (Srbija).
Faruk Šehić je rođen 1970. godine u Bihaću. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-1995. Jedanput je teško ranjen. Rat završava u činu poručnika. Srednju školu završio je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike objavljuje od 1998. godine.
Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove knjige Hit depo (poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i P.E.N. centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu.
Za svoj prvi roman „Knjiga o Uni“ dobili ste jednu od najznačajnijih književnih nagrada u BiH „Meša Selimović“. Otkrijte nam, jeste li se potajno nadali ovoj nagradi, jer je konkurencija bila stvarno jaka i kakvi su Vam utisci poslije dodjele?
Nada umire posljednja, Nada Dimić, fabrika trikotaže, i narodna heroina, tako se nekad govorilo. Nadao sam se, to je normalan osjećaj. Kakva je konkurencija najbolje govori da je roman Aleksandra Tišme Bernardijeve soba osvojio NIN-ovu nagradu u Srbiji za najbolji roman u 2011, dok je Ferićev Kalendar Maja osvojio nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo objavljeno prošle godine u Hrvatskoj, a roman Sanjao sam slonove Ivice Đikića je dobio nagradu Tportala za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj u 2011. Utisci su takvi da je nervoza prošla, pa je nastupio umor, i onaj dobar osjećaj kada si veseo, a ne možeš se sjetiti zašto.
Dugo ste pisali poeziju i kraću prozu. Kako ste se odlučili da pređete na romansijerski način književnog izražavanja?
Privlačno je mijenjati književne izraze, žanrove, forme. U tom smislu, ja sam poliseksualan, blizak poeziji i prozi istovremeno, ali i kolumni, malim zapisima, kratkim esejima. Roman je uzbudljiva avantura pisanja. Ne znam kako sam prešao, spontano se to dešava.
Na jednom mjestu ste rekli da je ovo knjiga o Uni, gradu na rijeci Uni, ali i o ratu. Koliko je zapravo ovo knjiga o svima nama koji živimo u bh. gradovima i koji smo preživjeli posljednji rat koji je zahvatio našu zemlju?
U dobrom dijelu ova knjiga jeste knjiga o svima nama. Tako je pisana da obuhvati sve ono što smo izgubili tokom, i nakon, rata. Da opiše tu potragu u kojoj se nalazi svako normalno ljudsko biće, potragu za smislom, za nestalim životom, riječ je o rekonstrukciji jednog potpuno intimnog svijeta. Takvih svjetova je na stotine hiljada u našoj zemlji i šire. Moja knjiga je pokušaj da se opiše takav jedan fragment, krhotina raspadnutog svijeta emocija i opipljive, materijske stvarnosti.
Šta je za Vas Una?
Teško pitanje. Una je rijeka i magični svijet za sebe. Odrastao sam najviše u tom svijetu rijeke.
Ljudi na našem području još uvijek su opterećeni ratnim dešavanjima, mislim na devedesete. Kako da se na pravi način suočimo sa prošlošću da bismo mogli početi gledati prema budućnosti?
Suočavanje sa prošlošću će ovdje trajati decenijama, i najvjerovatnije se nikad ni neće završiti do kraja, jer poetska pravda postoji samo u filmovima i crno-bijelim romanima. Najbolji način za suočavanje je da sebi svako postavio pitanje gdje je pogriješio u ratu, šta je loše učinio i zašto. Treba prvo sebi priznati grijeh, pa onda drugima. Ratni zločini su ono što opterećuje mogućnost normalnog života. Imate rat bez pobjednika, i bezbroj ratnih zločinaca koji slobodno hodaju malim gradovima širom BiH. To je najveća prepreka putu u budućnost.
U BiH su još uvijek prisutne nacionalne i religiozne podjele. Kako prevazići te podjele da bismo počeli „normalno živjeti“?
Trenutno se one ne mogu prevazići, jer bi trebalo ukinuti devedeset posto političkih partija. Kako famozni narodi biraju svoje političare, onda je njihova politika krajnji izraz volje tih naroda. A oni konstantno šire i proizvode mržnju. Pogledajte Dodika koji konstantno negira i poriče genocid u Srebrenici. Krivi su svi, i glasači i izabrani. Podjele su unosan biznis. Nemam iluzija da će se ovdje naskoro nešto promijeniti u tom pogledu. Treba se okrenuti svom unutrašnjem svijetu, izgrađivati ga. Spas je u ličnom osjećaju slobode, sreće…
Kakav je, prema Vama, položaj bh. književnika?
Ne znam. Mogu govoriti o svom položaju, koji trenutno nije loš. Zadovoljan sam ako mogu ostvariti egzistencijalni minimum, platiti stan i račune, tada se osjećam solidno slobodnim.
Radite i kao novinar. Kako biste prokomentarisali medijsku scenu u BiH?
Većina medija je samo servis političkih partija. Vlada posvemašnja bijeda i neimaština u medijima. Bukvalna bijeda, ali i bijeda duha. Zapravo mi je žao vrijednih, radišnih novinara koji rade za mizerne pare. A opet, nigdje više govana nego u novinarskom svijetu. To je čitava bulumenta poluinteligenata, trolova, nepismenih, neobrazovanih humanoida, gadan svijet.
Ove godine je književnik Abdulah Sidran digao veliku prašinu oko nagrade „Meša Selimović“. Kako komentarišete ove događaje oko nagrade koja se dodjeljuje u Tuzli?
Nemam komentara na dotično ljudsko stvorenje.
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi:
Faruku Šehiću nagrada “Meša Selimović”
Ninoslav Mitrović: Drekavac predstavlja naš mentalitet