Emir Imamović Pirke, rođen 1973. godine u Tuzli, je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih novinara i književnika. Zbog privatnih razloga nedavno se preselio u Šibenik, pa naš razgovor započinjemo upravo poređenjem dvije zemlje.
Gdine Imamoviću, živite u Hrvatskoj, u čemu se razlikuje život u Bosni i Hercegovini od života tamo?
Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska je naprosto država. Mi smo polusuvereni, Hrvatska suverena, mi kada zanoćimo, ne znamo kakvo će nam ustavno uređenje biti kada ustanemo, a u Hrvatskoj svakoga ko se probudi sa mišlju da mijenja ustavno-pravni poredak – primaju na psihijatriju bez uputnice. Mi svaki dan pišemo historiju, u Hrvatskoj se političke elite svađaju oko zdravstvenog odgoja u školama ili dekriminalizacije marihuane. Kod nas se odavno ne pita kakva je plata, već je li redovna, dok u Hrvatskoj tek otkrivaju kulturu neplaćanja i pokušavaju je, kako – tako, kilavo, poprilično neuspješno za sada, ukinuti… Hrvatska ima puno, jako puno problema, ali su svi – izuzev odnosa prema ratnim zločinima počinjenim nad Srbima u Domovinskom ratu – recimo tako, ovovjekovni. Mi smo, međutim, iz dvadesetog prešli u devetnaesto stoljeće. Nije Hrvatska, da me neko krivo ne shvati, nikakva Arkadija, daleko od toga: i u njoj je korupcija kapilarna, politička podobnost cjenjenija od znanja, divlji kapitalizam brutalno gazi radništvo, ne nedostaje primitivizma, nacionalizma, patriotskog kiča, ali je u mnogo čemu za BiH, valjda, ono što je Austrija za Hrvatsku. Svakodnevni život većine, također, nije lak, troškovi su ogromni, prihodi niski, država se prema vlastitim građanima ponaša kao pijavica, potrošačka kultura je izvršila genocid nad srednjom klasom… Ipak, temeljna razlika je što se ovdje pita kako da nam bude bolje, a kod nas: kako da se kultarišemo onih drugih, pa da počnemo razmišljati kako da nam jednom, možda, bude bolje u svojim vjerama i na svojim zemljama.
Kako sada doživljavate Bosnu i Hercegovinu, kakav je na nju “pogled sa strane”?
Nije kakav, što zbog udaljenosti – živim tristotinjak kilometara od Sarajeva – što zbog prirode posla: prinuđen sam biti informisan da bih pisao za bosanske medije. Kako još i često dolazim, nemam neki osjećaj da sam, recimo tako, zaista otišao. Ipak, nakon ove dvije godine koliko ima otkako sam odselio, lakše mi je odbaciti iluzije u kojima sam, htio ne htio, živio: moj krug ljudi, naime, nije ličio na većinu niti razmišljao poput nje, zbog čega sam imao krivu percepciju stvarnosti. Jednostavno, vjerovao sam da je, ipak, malo bolje nego što stvarno jeste. Na moju žalost, taj, kako ste ga nazvali, pogled sa strane, zaista otkriva kako smo preživjeli duplu praznu epohu: ne deset godina, što je vremenska mjera te prazne epohe, već sedamnaest u kojima se nije desilo ništa po čemu bi, da tako kažem, znali kako smo doživjeli kraj historije.
Često ste iz pozicije nekoga ko živi u Sarajevu kritikovali tu sredinu, kakve su bile reakcije javnosti, jeste li doživljavali tapšanje po ramenu ili nešto sasvim suprotno? Da li ste osjećali da ste drugačiji od ostalih, barem kada su stavovi u pitanju?
Prijatelji su me znali i potapšati, a neistomišljenici su me jednom čak i malo istukli. Kako sam rekao, živio sam u zatvorenom svijetu ljudi sa kojima dijelim svjetonazor i, istina, bio svjestan da nismo u većini, ali sam vjerovao kako ipak nismo tako radikalna manjina. Znalo je, dakle, biti neugodno: doživio sam dobacivanja na ulici, medijske napade, radili smo u Danima pod policijskom zaštitom, visoko sam plasiran na nekakvoj listi islamofoba, ali je to ništa u odnosu na ono što su prolazile moje kolege, poput Senada Pećanina ili Vildane Selimbegović.
Po Vama, zašto je tako teško u BiH “mesti” vlastito dvorište?
Jednostavno je bezbolnije prljati tuđe. I profitabilnije. Kada u Sarajevu govorite o zločinima srpske vojske, Dodiku ili pedofilskim skandalima u SPC-u, najgore što vam se može desiti jeste da se dopadnete totalnim kretenima, ako već niste dio njih. Kada, pak, kritizirate Islamsku zajednicu, pišete o zločinima na Kazanima ili u Silosu, kada jednostavno kažete da Sarajevo po mjeri radikalnih Bošnjaka nije ugodno ni njihovim sunarodnjacima iste etničke skupine, a kamoli Srbima i Hrvatima, upisujete se u četnike, ustaše, ove, one, ovisi gdje u tom trenutku ima više mjesta. Dakle, prinuđeni ste na izbor između saživljavanja sa okolinom i suprotstavljanja njoj. Za mnoge je, očito, bolje mirno plutati na površini septičke jame, nego se uz puno muke i sa neizvjesnim ishodom, pokušati izvući.
Kako doživljavate trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini?
Kao Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne, kada su ga pitali šta je najveći problem u BiH, a on odgovorio: „Sve“. Mi smo, jednostavno, na trajnom čekanju da završimo ratove mirnodopskim sredstvima. Nažalost, dominantne politike su identične onim od prije dvadesetak godina, pa u 2012, živimo kao, u najboljem slučaju, 1996. Uz minimalne pomake za koje nimalo nismo zaslužni.
Čime su građani Bosne i Hercegovine opterećeni?
Vlastitim siromaštvom, nedostatkom perspektive, očajnim školstvom, groznom infrastrukturom, sveprisutnim primitivizmom – očito nisu. Ne vidim, naime, da neke šanse imaju one političke opcije koje se pred lokalne izbore bave lokalnim problemima, a pred opće ne obećavaju ono što znaju da ne mogu ostvariti, ma koliko ta obećanja godila masama. Da imam čime i da imam vremena, proveo bih anketu u kojoj bih pitao: da li bi voljeli platu od tri hiljade maraka ili: neovisnost RS-a/formiranje trećeg entiteta/BiH bez entiteta? Strah me, a volio bih da sam u krivu, kako bi odgovor bio odbijanje tri hiljade zarad maštarija koje su neostvarive. Uporno odbacivanje suočavanja sa stvarnošću je, istina, razumljivo – ono, naime, podrazumijeva i priznanje neuspjeha u ratu, jer niko se nije tukao za ovo što sada ima – ali za posljedicu ima šugav život u očekivanju nemogućeg. Ne može, ma koliko tvrdio, niko RS učiniti nezavisnom bez volje Bošnjaka, kao što Sarajevo ne može ukinuti RS bez volje Srba koji u njoj žive.
Kako ocjenjujete izborni pad Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika na lokalnom nivou?
Moj problem je što ja ne shvatam šta je bio uzrok njihovog uzleta. Pad je, dakle, prirodan: u njihovim strankama je teško reći čega ima manje – socijalne osjetljivosti ili demokratije. Njihovi odnosi spram BiH, zapravo, ne postoje: obojica su se ponašali kao lideri SDA i SDS-a, samo što su, kao, izgledali malo pitomije. Ne znači to, međutim, da su drugačije i govorili. Lagumdžija je, je li, obećavao usisavanje RS-a u Federaciju koju će urediti kao Zapadnu Njemačku, a Dodik prijeti nezavisnošću Republike Srpske toliko dugo da se ni sam ne može sjetiti kada je počeo. Od svih problema, oni su riješili samo familijarne: obogatili su se do granice gađenja. Kao klonirani nacionalisti, kako ih je nazvao Miodrag Živanović, i nisu mogli bolje proći, nego kao kratkotrajna zamjena za originalne, dok su ovi na odmoru od vlasti.
Osjećate li ponekad zamor u komentarisanju društvene stvarnosti u Bosni i Hercegovini?
Naravno. Pa je ne pišem o tome da bi trebali proizvesti atomsku bombu ili osvojiti Mars, već o banalnim stvarima: mogućnosti da se ne slažemo, a pri tome jedni drugima ne puštamo krv, o civilizacijskom pravu da se jednostavno bude drugačiji, o potrebi da se dogovaramo, o tome da je prirodno da izborni pobjednici formiraju vlast i da ta vlast ima obavezu da, jednostavno, nešto radi, o slobodi izražavanja koju je najbolje definirao Voltaire rekavši: „Ja prezirem vaše stavove, ali sam spreman poginuti za vaše pravo da ih slobodno ispovijedate“, o tome da pojedinac ima vlastito pravo izbora i da zbog toga što ne pripada bilo kakvom kolektivu ne smije biti izopćen na bilo koji način, pa o tome da nacionalni heroj ne može biti neko ko je ubio dijete ili starca… I da, o tome da je prirodno ići u zatvor ako opljačkate benzinsku pumpu, ali nije da ne idete ako opljačkate budžet. Kada godinama ponavljate kako su dva i dva četiri, naravno da dolazi do osjećaja opće uzaludnosti.
Bosna i Hercegovina živi teško, ekonomski nikad gore, pa opet malo ljudi izlazi na ulice, malo ih se buni. Zašto je to tako?
I demonstracije su dio demokratske tradicije koju mi nemamo. Od otomanske okupacije do pada Jugoslavije, mi o sebi nikada ništa nismo odlučili. Ako je u tom periodu i bilo buna, a jeste, sve su završile neslavno. Nama je, izgleda, u DNK upisano da se ništa ne pitamo. Sa druge strane, a to je daleko veći problem, građani BiH se mogu podijeliti u dvije generacijske skupine: one mlađe koji za bolje i ne znaju, jer su rođeni osamdesetih i kasnije, pa se nisu formirali u nekom normalnijem društvu i one starije koji u jugoslavenskom društvu, većinom, nisu bili subjekti već objekti, da bi doživjeli rušenje tog svijeta, naučivši šta u praksi znači kada se kaže kako ima gore od gorega. Socijalni bunt, naime, traži ili, uslovno rečeno, potpuno odsustvo bilo kakve ideologije ili, kao NOB-u, ideju koja podrazumijeva opću promjenu sistema. Prvo je privilegija država u kojima su ustavno uređenje ili njihov opstanak neupitni, dok je jedini krivac za ekonomske probleme loša vlast koja ne zaslužuje da završi mandat dobijen na izborima; a drugo treba liderstvo sposobno ubijediti mase da promijene listu prioriteta. Bosna i Hercegovina je, da ne ponavljam više, nedovršena država u kojoj su, bojim se, kolektivna stanja svijesti takva da je svaka promjena dobrodošla, samo pod uslovom da podrazumijeva neupitnost ratnih ciljeva.
Šta se, po Vama, mora poduzeti da Bosna i Hercegovina postane “normalna država”, ma šta god to značilo?
Normalna je svaka država u kojoj postoji dogovor njenih građana o minimalnom broju pitanja. Sve kasnije je tehnika. Za nekoga iz, recimo, Hrvatske, Švicarska sa svojih dvadesetak kantona i tri jezika sigurno ne izgleda normalno, ali joj, eto, ništa ne smeta da bude uređena i bogata. Možda je Bugarima nenormalna Belgija podijeljena na flamanski i valonski dio, a Islanđanima SAD sa svojih pedesetak država. Kao što je, pretpostavimo, onima u Venecueli nenormalna Crna Gora u kojoj se službeni jezik zove: crnogorsko-srpsko-hrvatsko-bosanski. Naše unormaljivanje, da tako kažem, počet će onoga trenutka kada svi budemo u stanju priznati vlastitu državu onakvu kakva jeste, a ne kao prijelazno rješenje ka bilo čemu. A još dugo će biti, da se ne lažemo, tronarodna i dvoentitetska, jer je to, mislim, maksimum koji se uopće mogao i može postići. Pri tome, uopće nije pitanje volimo je takvu, već da li nam je pametnije da ne funkcionira prema civilizacijskim standardima ili da, ipak, bude ono što jeste svrha države: servis svojim građanima, formatiran prema standardima civilizacije.
Razgovarao Elvir Padalović
Viktor Ivančić:Feral Tribune je poštovanja vrijedan pokojnik