U novom izdanju BUKA podcasta naš gost je bio Emir Imamović Pirke,
dugogodišnji novinar i saradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj
i Srbiji, bivši urednik za kulturu i glavni i odgovorni urednik magazina Dani
iz Sarajeva.
Govoreći o tome kako nikada nije bilo lakše biti osrednji novinar zbog
zbilje koja nas okružuje, Imamović kaže: „Osrednjosti nikada nije falilo na
ovim prostorima. To je najkraći put do potkapacitiranosti, a onda dobijemo
društva u kakvima živimo.
Tranzicija danas predstavlja prelazak iz ničega u ništa, jer živimo u
sistemu koji je jednim svojim dijelom socijalizam za privilegirane, a drugim,
znatno većim dijelom brutalni kapitalizam koji gazi sve pred sobom. Davno sam
spalio iluzije i nadam se da idemo ka gorem, ka brutalnom predatorskom
kapitalizmu koji bi mogao poslužiti kao sredstvo za razmišljanje o tome kakvo
mi društvo želimo. No, u Bosni i Hercegovini mi nemamo te kapacitete. BiH nije
nikakav historijski projekat, pokazala se kao historijski slučaj.“
Na pitanje je li bilo naivno što smo vjerovali da u Ukrajini rata neće
biti, Imamović odgovara: „Bili smo naivni koliko i racionalni. Svi osvajački
ratovi su vrijedni prezira. Ne postoji opravdan osvajački rat, niti će ikada
postojati. Međutim, teško da u cijeloj povijesti ljudskog roda neko krene u rat
i osvajanje, iako već tada ima ostvarene ciljeve. Režim Vladimira Putina je
želio Ukrajinu koja ne ide u NATO, koja je vojno neutralna, koja će biti trajno
nestabilna jer se tako lakše kontrolira i Ukrajinu koja je pod Ruskom
kontrolom. Sve to je Rusija imala i
prije nego što je ispalila prvu bombu.“
Komentarišući pobjedu Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji, naš
sagovornik kaže: „U Srbiji se desilo ono što se očekivalo i znam da ću zvučati
čudno, ali što je u ovom trenutku najbolje. Između Aleksandra Vučića i Boška
Obradovića, Vučić se čini kao anđeo božiji. Od pojave Miloševića, pa i prije
kada su jugoslavenski komunisti uništili srpske liberale, uništili su budućnost
Srbije. Njihovim nestankom na scenu su
došli ljudi koje gledamo posljednjih 30 godina.“
Govoreći o polarizaciji naroda na Balkanu i zauzimanju strana tokom
invazije Rusije na Ukrajinu, te srpskoj rusofiliji, naš sagovornik kaže: „Tu se
radi prvo o tradicionalnoj sklonosti donošenja najgorih mogućih odluka. Srbija
sa Rusijom može imati nekakvu emocionalnu vezu koja je potpuno iracionalna, jer
emocije ne moraju biti racionalne, ali nikakvu drugu nema. Srbija je puno bliže
zapadu, pa i NATO-u. Mnogo više vježbi izvodi sa NATO snagama, nego s ruskom
vojskom. Uglavnom, jednostrana srpsko-ruska ljubav se uglavnom Srbima obije o
glavu.“
Na pitanje da li se pogrešne odluke koje donose lideri srpskog naroda tokom
historije mogu tumačiti kao dijagnoza, Imamović zaključuje: „Republika Srpska
je mogla nastati na samo jedan način: apsolutnom mržnjom prema tadašnjim
muslimanima, kasnije Bošnjacima. Da bi
Republika Srpska postojala i kontrolirala svoj teritorij, ona ga je morala
posrbiti do kraja. Sada nema nazad. Ne postoji zrelost političke elite. To je
ekstenzija stava iz ’92 ili ’93. godine. Muslimani su arhetipski neprijatelji.
Muslimani i Republika Srpska iz pozicije ljudi koji vode RS i koji su je stvorili
ne mogu stati u istu rečenicu.