U novom izdanju BUKA podcasta naš gost je bio Emir Imamović Pirke, dugogodišnji novinar i saradnik nekih od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji, bivši urednik za kulturu i glavni i odgovorni urednik magazina Dani iz Sarajeva.
Govoreći o tome kako nikada nije bilo lakše biti osrednji novinar zbog zbilje koja nas okružuje, Imamović kaže: „Osrednjosti nikada nije falilo na ovim prostorima. To je najkraći put do potkapacitiranosti, a onda dobijemo društva u kakvima živimo.
Tranzicija danas predstavlja prelazak iz ničega u ništa, jer živimo u sistemu koji je jednim svojim dijelom socijalizam za privilegirane, a drugim, znatno većim dijelom brutalni kapitalizam koji gazi sve pred sobom. Davno sam spalio iluzije i nadam se da idemo ka gorem, ka brutalnom predatorskom kapitalizmu koji bi mogao poslužiti kao sredstvo za razmišljanje o tome kakvo mi društvo želimo. No, u Bosni i Hercegovini mi nemamo te kapacitete. BiH nije nikakav historijski projekat, pokazala se kao historijski slučaj.“
Na pitanje je li bilo naivno što smo vjerovali da u Ukrajini rata neće biti, Imamović odgovara: „Bili smo naivni koliko i racionalni. Svi osvajački ratovi su vrijedni prezira. Ne postoji opravdan osvajački rat, niti će ikada postojati. Međutim, teško da u cijeloj povijesti ljudskog roda neko krene u rat i osvajanje, iako već tada ima ostvarene ciljeve. Režim Vladimira Putina je želio Ukrajinu koja ne ide u NATO, koja je vojno neutralna, koja će biti trajno nestabilna jer se tako lakše kontrolira i Ukrajinu koja je pod Ruskom kontrolom. Sve to je Rusija imala i prije nego što je ispalila prvu bombu.“
Komentarišući pobjedu Aleksandra Vučića na izborima u Srbiji, naš sagovornik kaže: „U Srbiji se desilo ono što se očekivalo i znam da ću zvučati čudno, ali što je u ovom trenutku najbolje. Između Aleksandra Vučića i Boška Obradovića, Vučić se čini kao anđeo božiji. Od pojave Miloševića, pa i prije kada su jugoslavenski komunisti uništili srpske liberale, uništili su budućnost Srbije. Njihovim nestankom na scenu su došli ljudi koje gledamo posljednjih 30 godina.“
Govoreći o polarizaciji naroda na Balkanu i zauzimanju strana tokom invazije Rusije na Ukrajinu, te srpskoj rusofiliji, naš sagovornik kaže: „Tu se radi prvo o tradicionalnoj sklonosti donošenja najgorih mogućih odluka. Srbija sa Rusijom može imati nekakvu emocionalnu vezu koja je potpuno iracionalna, jer emocije ne moraju biti racionalne, ali nikakvu drugu nema. Srbija je puno bliže zapadu, pa i NATO-u. Mnogo više vježbi izvodi sa NATO snagama, nego s ruskom vojskom. Uglavnom, jednostrana srpsko-ruska ljubav se uglavnom Srbima obije o glavu.“
Na pitanje da li se pogrešne odluke koje donose lideri srpskog naroda tokom historije mogu tumačiti kao dijagnoza, Imamović zaključuje: „Republika Srpska je mogla nastati na samo jedan način: apsolutnom mržnjom prema tadašnjim muslimanima, kasnije Bošnjacima. Da bi Republika Srpska postojala i kontrolirala svoj teritorij, ona ga je morala posrbiti do kraja. Sada nema nazad. Ne postoji zrelost političke elite. To je ekstenzija stava iz ’92 ili ’93. godine. Muslimani su arhetipski neprijatelji. Muslimani i Republika Srpska iz pozicije ljudi koji vode RS i koji su je stvorili ne mogu stati u istu rečenicu.
