Nakon što se u nedjelju u Opštini Petrovo desilo
samoubistvo, kojem je prethodilo ubistvo i ranjavanje, sinoć se u Sarajevu
desilo još jedno ubistvo. Rubrike crne hronike diljem regiona su u posljednje
vrijeme popunjene ovakvim i sličnim vijestima. O medijskoj interpretaciji,
odnosu zajednice prema potencijalnim počiniocima i porodičnom nasilju govorili
smo sa psihološkinjom i spisateljicom Eminom Žuna, koja radi kao KBT psihoterapeutkinja.
Vraćajući se juče na selo, pročitala sam
naslove o ubistvu, ranjavanju
i samoubistvu koje se desilo. Obuzela me krivica
i sram spram činjenice koliko smo zakazali kao zajednica i društvo, koje je moglo naslutiti određene
mentalne poteškoće počinioca i krug porodičnog nasilja koji je prethodio tome.
Kolika je ovdje zaista odgovornost zajednice?
Ne znam o čemu se tačno radilo u tom slučaju i šta je određena zajednica
mogla uraditi a nije, ali naše zajednice inače ne pokazuju ponašanja
odgovornosti u različitim stvarima. Stalno se dešavaju nasilja i samoubistva u
zajednicama i da bi zajednica nešto počinila, onda mora samu sebe da doživljava
kao zajednica, da ima zajednički plan rada i ciljeve. U svim ostalim
slučajevima, kada govorimo o dijelu grada, kvartu, selu, zgradi…, mislim da ne
možemo govoriti o zajednici u tom smislu. Pojedinci i kada primijete takve
stvari ne reaguju jer ne smatraju da su
oni ti koji trebaju i dolazi do raspodjele odgovornosti. A složeno pitanje je
kako i reagovati: da li odmah pozvati neke nadležne organe ili pokušati
savjetovati te osobe da potraže pomoć. Dakle, ne radi se o stvari koja je
crno-bijela i pitanje je da li smo zaista mogli nešto i uraditi pojedinačno,
ali prirodno je i da nas nakon takvih dešavanja obuzme osjećaj krivice praćen
pitanjima da li smo mogli nešto, što zapravo ne vodi nikakvom konstruktivnom
odgovoru.
Porodično nasilje koje uočavamo oko sebe uporno
odbijamo tako imenovati i prijaviti. Po kuloarima i kafama svi sve znaju o
„čudnim porodicama“, ali se niko ne usuđuje zadirati u tuđa četiri zida. Zašto?
Mnogi ljudi su veoma svjesni porodičnog nasilja i tako ga i imenuju i ne
bih čak rekla da se radi o ”čudnim porodicama”, ta svaka porodica ima neku
specifičnost, osim onih u reklamama. Većina ljudi ne radi na tim problemima i
više se bave tuđim u smislu moralnih prozivki, malograđanskih sablažnjavama i
ogovaranja naprosto jer je lakše i imaju neku zajedničku temu za razgovor. Kada
ovome pridodamo i onu raspodjelu odgovornosti na sve članove zajednice zbog
kojih se pojedinac još manje osjeća prozvanim da nešto učini, stvar postaje još
jasnija. Također, kad se radi o nasilju u porodici koje je usmjereno prema
ženama, treba uzeti u obzir da su naše zajednice još prilično patrijarhalne i
takva vrsta ponašanja rijetko dovodi do reakcija i čak se nasilje prećutno odobrava
ili postoji nepisano pravilo da to nije ”naša stvar”. Znam za slučajeve gdje se
nasilje prijavi i sama žrtva nasilja onda optuži osobu koja je to uradila ili
pak žrtva u sistemu ne dobije zaštitu i nakon toga predstavlja još veću metu.
Tako da je i tu situacija kompleksnija nego što se čini, s tim što ovo ne
znači, naravno, da ovakve slučajeve ne treba prijavljivati, samo da se osoba
koja to radi izlaže rizicima koji mogu otežati samu reakciju.
Ono što svaki put imamo nakon ovakvih zločina
jeste uzimanje izjava od prestravljenog stanovništva koje uvijek završe
rečenicom da je „bio dobar komšija i ništa nije ukazivalo na ovakvo ponašanje.“
Postoje li čitalački benefiti od ove informacije i je li moralno, da ne kažem
glupo da se uvijek iznenadimo kad se nešto ovakvo desi, ma koliko svjedočili
devijantnim obrascima počinitelja?
Ovdje dolazimo do one neodoljive privlačnosti crne kronike koja nas malo
trgne iz ”letargije” i ”uobičajenosti” jer ma koliko ovakvi događaji bili
tragični, oni ljude odvoje od svakodnevnice, a tuđa tragedija učini da postanu
zadovoljniji svojim životima. Zato se toliko i čitaju ti naslovi, a žanr true
crime dokumentarca nikad nije bio popularniji. Nasilje je veoma prisutno i
sveobuhvatno, ali nema baš svaki put tragični ishod u smislu ubistva…, tako da
u tom smislu može predstavljati iskreno iznenađenje.
Kakav je realan doseg institucija i socijalnih
službi, ukoliko niko ne reaguje na nasilje i devijantna ponašanja pojedinaca, a
dešavaju se?
Čak i kada neko reagira na takve događaje, doseg institucija i socijalnih
službi je ograničen. Postoji vremenski faktor od kada se pokrenu neka istraga i
postupak, tokom koga se može desiti svašta. Također, različiti su načini
djelovanja od grada do grada, neke službe su spremnije za razliku od drugih,
negdje imamo izricanje zaštitnih mjera i psihološku rehabilitaciju, kako se već
to zove i sigurne kuće za žrtve, dok na drugim mjestima nemamo, itd. Ljudi koji
rade na ti mjestima su svakako spremniji od mene da ponude odgovor na ovo
pitanje.
Živimo u društvu u kojem je i vlastita briga za
mentalno zdravlje tabu i nosi sa sobom određenu stigmu, a kamo li tuđa. S druge
strane, kad neko ima karcinom, svi ćemo otići u posjetu toj osobi i „upitati za
zravlje“. Zašto je to tako?
Ljudi se zapravo kolokvijalno više brinu za tuđe mentalno zdravlje nego
svoje, i to u vidu različitih uvreda i moralnih karakterizacija, ispod kojih se
kriju projekcije i drugi obrambeni mehanizmi. A ovo što spominješ je svakako
problem koji postoji, ali polako i prolazi… Psihičko zdravlje je dugo izjednačavano
s ”karakternim nedostacima”, i ljudi su mislili da je to ”nešto u nama” i mora
biti naša greška jer se radi o stvarima koje su nevidljive za razliku od ”loma
ruke” i drugih fizičkih bolesti pa ih je bilo i teže pojmiti i prihvatiti.
Međutim, lično i profesionalno iskustvo mi govore da prolazi vrijeme u kojem se
depresija ili druge psihičke poteškoće smatraju ličnim nedostacima i slabošću
naprosto zato što živimo u realnosti u kojoj se manje-više svako od nas nekad u
životu suoči s istim. Ljudi postaju polako svjesni da ”nije do njih” i otvaraju
se prema tim pitanjima i otvoreno ih spominju. A dok se to desi, stvar se
drastično mijenja jer uglavnom nailaze na sugovornike koji ih razumiju jer su i
sami prošli kroz isto ili slično.
Pratila sam naslove u medijima o jučerašnjem
slučaju sličaju. Išli su ovako:
KRVOPROLIĆE KOD PETROVA Ubio jednu osobu, drugu
ranio, pa sebi oduzeo život
DOBOJ: Policija saopštila uzrok krvavog pohoda u
Petrovu
DETALJI KRVAVOG POHODA U PETROVU: Zbog zemlje
jednog komšiju ubio, drugog ranio pa presudio sebi
Kao novinarka primjećujem senzacionalizam, pomalo
navijački ton i gradaciju, konstrukcije koje nikako ne trebaju da stoje u
naslovu poput „krvoproliće“ i „krvavi pohod“, ili „krvavi pir“ u tekstu, jer
nisu informativne i dobronamjerne, pa ni etične. Iz perspektive psihološkinje
možeš li da ih analiziraš?
Ne znam koliko mogu iz perspektive psihologinje, a da tu ne bude i svih
ostalih perspektiva, prvo zdravorazumsko-čitalačke. Godinama sam pisala
medijske analize, i ovo je naprosto trend koji je u ”novinarstvu” prisutan dugo
vremena i jedina namjera ovakvih naslova jeste da privuku čitatelje da kliknu
na njih. Iza clickbite naslova ne stoje ni profesionalnost ni etičnost i jedina
ideja jest povećanje broja klikova. Pri tome se novinari (ili internet
algoritmi) trude da promijene poredak riječi u naslovima i naprave ih još
krvoločnijim i atraktivnijim u smislu trećerazrednih horora i slashera. Ovo je
zapravo sve već viđeno u drugim slučajevima i sigurna sam da postoje doslovno
isti naslovi, samo je druga geografska odrednica.
Već godinama kroz novinarsku praksu zalažem se za
to da vijesti iz crne hronike ne treba objavljivati bez komentara stručne
osoba, psihologa, sociologa… jer smatram da samo tako mogu koristit društvu u
kontekstu progresa. Šta misliš o tome?
Mislim da je ideja dobra, ali nažalost nije ostvariva u sadašnjem poretku
stvari. Crne kronike su najisplativije rubrike na portalima i ne koštaju ih
skoro ništa, niti se puno trude oko njih, kao što smo vidjeli. Ovo o čemu
govoriš bi predstavljalo samo dodatni trošak, a pitanje je da li bi se
isplatilo jer bi takvi tekstovi bili duži i zahtjevniji za čitanje, a na to
ovakvi naslovi ni ne računaju. U ovakvim računicama ne postoji dobrobit
čitatelja, postoji samo eksploatacija njegovog interesa zarad lične koristi.
Takvi primjeri postoje kao izuzeci koji su puno manje čitani i dijeljeni.