DW: Gospodine Karahasan, na promociji vaše knjige Utjeha noćnog neba
– “Der Trost des Nachthimmels” u Kelnu, govoreći o glavnom junaku vašeg
romana, astronomu, matematičaru i pjesniku Omaju Hajamu, koji je živio u
12 vijeku i perzijskom gradu Isfahanu, u kojem se odvija radnja romana,
govorili ste o Bosni i Sarajevu iz kojeg Vi možete izaći, ali Sarajevo
ne može iz vas. Da li Vam je kao čovjeku, koji ponosno ističe da je
Bosanac, teško živjeti i govoriti o zemlji u kojoj je udarna vijest da
je postignut dogovor o objavi rezultata popisa stanovnišva u BiH?
Karahasan: „Ovo sto se događa u Bosni ja zaista ne bih nipošto htio
povezati sa Bosnom onom pravom, onom mojom koju nosim u sjećanju i nosim
u sebi. To je dio politike koju Zapad provodi u tzv. trećem svijetu, od
Bosne, preko Afrike do Azije. Zapad svugje najprije destabilizira
društvo, nakon toga dovede na vlast polukriminalce, kriminalce i nekakve
sive tipove koje se može ucjenjivati i prisiljavati na poslušnost.
Tako je i u Bosni. Pri tome ja nipošto ne želim reći kako smo mi, Bože
moj, divni i krasni, a zločesti Zapad nam podvaljuje. Ne, jer ljudi koji
uništavaju Bosnu su Bosanci. Ja želim reći da se centri moći na Zapadu
sjajno aranžiraju sa polukriminalcima i kriminalcima iz Bosne, koji se
koriste šovinističkom retorikom da bi sakrili šta ustvari rade. A ono
što oni ustvari rade zove se klasičnim jezikom – kriminal. Oni su
džeparoši, lopovi i kriminalci koji se prave da su šovinisti.
Pazite, vi s jednim poštenim nacionalistom možete pošteno raditi, jer
znate na čemu ste. Vi s jednim klasičnim starinskim kriminalcem možete
raditi ozbiljno jer znate na čemu ste. I u jednom i u drugom slučaju
postoje pravila igre, koja obavezuju obojicu igrača i Vas i onoga s kim
igrate. Kod ovih tehničara moći koji kod nas vode, vi ne možete igrati
pošteno. Ne možete igrati nikako jer nikad ne znate na čemu ste jer ne
postoje pravila koja njega obavezuju. Nažalost, i u tom pogledu je Bosna
avangarda. I u svijetu i na Zapadu imate sve više takvih”..
Utjeha noćnog neba
Građani su ti koji izlaze na izbore. Nakon rata uvijek najveći broj
glasova ipak dobiju nacionale stranke. Da li to znači da i sami građani
snose dio odgovornosti što na vlasti, kako kažete, imamo polu
kriminalce, kriminalce, džeparoše i lopove?
“Mark Twain je jednom rekao: ´Kada bi izbori mogli nešto bitno
promijeniti, oni bi bili zabranjeni´. Izbori su sjajna dosjetka, kojom
se odgovornost za odluke manjine prebacuje na većinu. Naravno da građani
snose dio odgovornosti za to. Ali, ne zaboravite da su izbori uvijek
izbor između onog što je ponuđeno, a nama se nudi uvijek isto. Šta
mislite kakvi bi rezultati izbora bili kad bi se moglo birati između
programa koji su međusobno jako različiti. To je jedno. Drugo, ne
zaboravite da se odluke ljudi na izborima itekako mogu uvjetovati
medijima, javnim govorom…”
Ljudi su najveće bogastvo jedne države
Zbog loših izgleda za budućnost, sve više mladih okreće leđa BiH i
bolje sutra traže na Zapadu. Radeći na fakultetu se svakodnevno
susrećete s mladim. Šta im poručujete?
“Stara je istina da se glavno bogatstvo jednog društva sastoji iz ljudi.
Ljudi su bogatstvo društva. Tek nakon ljudi dolaze prirodna i privredna
bogatstva itd. Prisjetimo se činjenice da je Japan po prirodnim
bogatstvima jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Prisjetimo se
činjenice da Njemačka gotovo da nema prirodnih bogatstava”.
…a i jedna i druga su bogate zemlje.
“Tako je. Bogate jer imaju ljude. Imaju ljude sposobne i spremne da rade
i proizvode bogatstvo. U ova dva primjera je više nego jasno koliko
Bosna gubi tim tzv. odlivom pameti, odlivom sposobnih ljudi”.
Nakon Drugog svjetskog rata je veliki broj Nijemaca mogao napustiti
Njemačku i otići u SAD ili neku drugu zemlju. Međutim, oni to nisu jer
su ostali graditi svoju zemlju.
“Ostali su jer su imali program. Pazite, 78 posto politike je
psihologija. Dobar političar je onaj čovjek koji je u stanju proširiti
društvo i inficirati ga optimizmom i nadom. Vama i na zapadu i u Bosni
politika već jako dugo služi za proizvodnju strahova. Svaki dan vi
čitate u novinama koje sve opasnosti prijete. Tu je opasnost od
prirodnih katastrofa, klimatskih promjena, velikog zemljotresa koji se
ne može izbjeći…Tu su naravno i političke opasnosti koje su da Bog
sačuva: opasnost od islamističkog terora, opasnost od kriminala,
opasnost od izbjeglica… Prisjetite se samo svih gadosti, svih laži i
besmislica koje ste čuli i pročitali u vezi sa tzv. “izbjegličkom
krizom”.
Dževad Karahasan na promociji knjige “Der Trost des Nachthimmels” u Kölnu
Laži o izbjegličkoj krizi
Koje su to laži?
“Prva velika laž je da priliv izbjeglica dovodi u pitanje stabilnost
zapadnih društava. Istina je da je Njemačka 1945. godine, kada je bila
potpuno razorena, gladna, potpuno na koljenima, primila preko 10 miliona
protjeranih i izbjeglih ljudi. Već 1953 i 1954. godine, dakle ni punih
10 godina nakon rata, počinje tzv. ekonomsko čudo Njemačke. Danas EU,
zajednicu od preko 500 miliona ljudi, može ugroziti tri miliona
izbjeglica. Tu besmislicu ne bi prihvatilo ni dijete u pučkoj školi.
Kažu da bi izbjeglice mogle dovesti u pitanje blagostanje zapadnih
društava. Među 10 najbogatijih država na svijetu, sedam je iz EU.
Ponavljam, gladna, razorena, uništena Njemačka, prihvatila je 45-te
preko 10 miliona ljudi koji su izbjegli ili su protjerani. Prebogata EU,
niko ne zna, niko nije u stanju izračunat, koliko bogatstava je u tim
društvima, mogla bi propasti ako prihvati tri miliona izbjeglica. Uzimam
ovaj primjer samo da upozorim na to koliko se politikom ili pravom
politikom ustvari proizvodi raspoloženje, stvara atmosfera u jednom
društvu”.
Da li je to možda razlog da se stvorila atmosfera da Evropa ide udesno i da se boji islama?
“Evropa se boji svega. Evropa se boji islama, to jest ljudi u Evropi.
Ljudi u Evropi se boje klimatskih promjena, boje se berze, jer se
sistematski proizvodi strah. Zašto, ne znam. Osjećam se glupo kada ovako
govorim jer ispada da ja slutim neke zle namjere u nekim skrivenim
centrima moći. Ne, ne slutim, ne tvrdim ništa, ali vidim da se
sistematski proizvodi strah u društvima EU. Tu su nebrojeni strahovi.
Prije nekoliko dana sam se našalio sa prijateljem koji je direktor u
jednom osiguravajućem društvu i pitao ga: kada će početi prodavati
osiguranja od smrti, bolesti, starosti. Vjerujte, kada bi se to ponudlo,
ljudi bi masovno sklapali ugovore sa tim osiguranjima. Zašto? Možda se
radi o tome da je nastao svijet u kojem čovjek više nije kod kuće. Možda
se radi o tome da nas je tehnika toliko ispraznila, jednu po jednu od
naših sposobnosti. Inžinjeri su prenosili u strojeve, tako da smo mi
nekako ostali prazni. Imamo dojam da ništa ne zavisi od nas”.
Malo je stvari o kojim odlučujemo sami
Da li zbog toga Vi nemate mobilni telefon, niti e-mail adresu?
“Nemam ništa od ovih modernih mašina jer uporno vjerujem da, dok ja
nešto mogu i dok nešto u mom životu zavisi od mene, ja možda imam
smisla. Globalizirani svijet je postao prevelik, suviše nepredvidljiv.
Sve više osjećamo da u našim životima gotovo ništa ne zavisi od nas. Od
stvari na koje vi ne možete utjecati, ne možete razumjeti, do kojih
nemate pristupa zavisi sudbina vaša i vaše djece. U tim uvjetima ljude
naseljava i zaposjeda strah. Strah je, ako mene pitate, dominantno
osjećanje danas u svijetu.
Zato tvrdim da naša društva, čak i društva na zapadu, nisu više stvarno
demokratska društva utemeljena na načelima racionalng mišljenja,
razumijevanja itd. Ljudi kojim vlada strah ne grade društva, oni su
masa. Fenomene i procese koji se dešavaju u društvu možemo razumjeti
samo onda kada sve aktere tih procesa vidimo kao subjekte i pokušamo
razumjeti logiku i način djelovanja tih pojedinih subjekata. Jedan
subjekt su zapadna društva, recimo EU. Drugi subjekt su SAD. Treći
subjekt su pojedine države u tzv. muslimanskom svijetu koje su
bombardirane, razorene i uništene. Ponovo, jedan subjekt su muslimanske
države na Bliskom istoku koje nisu bombardirane, ali imaju marionetske
vlade.
Poseban subjekt su muslimanske države koje nisu bombardirane i imaju
vlade koje su samostalne, barem u određenoj mjeri, onoliko koliko se
danas u svijetu može biti samostalan. Opet su poseban subjekt muslimani
koji žive u zapadnim društvima i organizirani su u muslimanske zajednice
ili pak nisu organizirani u te zajednice nego su se integrirali u
zapadna društva. Sve te elemente procesa koji se odvijaju, morali bi smo
uzeti u obzir da bi te procese razumjeli”..
Veliki broj Karahasanovih knjiga je preveden i na njemački jezik
Suočavanje s prošlošću
Istorija se ponavlja. Da li su BiH i svi njeni građani naučili
lekciju iz novije prošlosti? Koliko su oni spremni da se suočavaju s
prošlošću.
“Neko je jednom rekao: `historija je učiteljica života ali smo mi loši
đaci´. To isključivo zavisi od pojedinaca. Dok imate na vlasti stranke
koje se predstavljaju kao nacionalne stranke, a prodaju nacionalističku
retoriku, jasno je da ozbiljnog suočavanja sa prošlošću ne može biti. Ja
nipošto ne poričem realnost društava, odnosno nacija kao kulturnih
zajednica. Činjenica je da slika svijeta jednog čovjeka uveliko
korespondira sa nekakvim kolektivnim iskustvima, sa historijskim
iskustvima zajednice u kojoj je taj čovjek odrastao. Ja ne mogu ne
misliti, ne doživljavati svijet kao Bosanac. Jer sam u Bosni odrastao,
moja slika svijeta se formirala u Bosni, i ja dijelim iskustva te
zajednice tamo.
Problem je u tome što tzv. nacionalne, odnosno nacionalističke stranke
uporno proizvode jednostrane, falsificirane, lažne, krive,
pojednostavljene slike vlastite prošlosti. U slici naše prošlosti ni
jedna od vladajućih stranaka uopće ne progovara o našim grijesima, našim
greškam, našim zločinima koji su počinjeni u naše ime ili smo ih mi
sami počinili. Sve dotle dok vi sebe proglašavate anđelom, a mene
đavolom, mi ne možemo razgovarati, ne možemo se razumjeti i ni jedan od
nas ne može saznati samoga sebe. Proces samosaznanja među ljudima odvija
se uvijek u aktivnom odnosu prema drugome. Ja sam ja, jer si ti ti, i
ti si ti, jer sam ja ja. Ja ne mogu znati sebe dok se nisam pogledao u
ogledalu drugoga. Ja ne mogu znati sebe dok nisam shvatio da se sastoji,
da mene čine jedna svijetla i jedna tamna strana. Da me čine dobro u
meni i zlo u meni. Da su moji dobri postupci i gadosti koje sam počinio,
greške koje sam učinio, uvrede koje sam nanio namjerno ili nenamjerno
drugim ljudima, dobre misli koje sam nekada o nekom mislio, plemenite
namjere koje sam nekada imao – sve to čini mene.
Ako zaboravim, ako sakrijem, ako prešutim onu tamnu stranu, ako
zaboravim činjenicu da zato što sam težak tvrdo gazim zemlju, da sam pri
tome tu i tamo nagazio nekom na nogu, da sam gurnuo čovjeka u tramvaju.
Ako nisam spreman čak i tako sitne grijehe priznati, biće da lažem.
Naše službene historiografije proizvode o svojim dotičnim narodima
isključivo takve slike. Možemo razgovarati, možemo saznati sebe
zahvaljujući našem otvaranju prema drugome. I onda kada se pogledamo, ti
i ja pošteno, otvoreno, možemo saznati svaki sebe i steći relativno
vijernu sliku onoga drugog. O tome se radi”.