Dževad Karahasan: Čovjek se od sebe ne može izliječiti

Dževad Karahasan (Duvno, 1953) jedan je od najznačajnijih savremenih evropskih pisaca. Romansijer je, autor drama, esejista, univerzitetski profesor (Sarajevo, Salcburg, Getingem i Berlin), i filozof.

25. januar 2023, 6:03

Remek-djelo evropske književnosti… Poslije Aleksandra Tišme, najznačajniji i najinovativniji pisac u nekadašnjoj Jugoslaviji…Ovakve komplimente, prema mišljenjima najuglednijih književnih kritičara sa njemačkog govornog područja, zaslužuje samo jedno ime: bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan. 

Takvi hvalospjevi koji se, uzgred rečeno, veoma rijetko čuju mogli su se pročitati upravo proteklih nedjelja u kredibilnim novinama kao što su berlinski Die Welt, njegovo nedjeljno izdanje Welt an Sontag i bečki dnevnik Die press, a sve povodom najnovijeg Karahasanovog romana Uvod u lebdenje koji je objavljen na njemačkom jeziku, prenosi list Danas koji je uradio intervju sa poznatim autorom.

Koliki renome uživa Karahasan pokazuje i to što je prvo predstavljanje njemačkog izdanja Uvoda u lebdenje planirano iduće nedjelje, u srijedu 25. januara, u Berlinskoj akademiji umetnosti. Ovaj roman originalno je prošle godine objavila izdavačka kuća Connectum iz Sarajeva, a ubrzo i Bulevar Book, sve prepoznatljiviji izdavač iz Novog Sada, koji je paralelno sa Uvodom u lebdenje objavio i Karahasanovu knjigu eseja Dnevnik selidbe o opsadi Sarajeva.

Iako su se prvi put pojavila pred čitaocima u velikom vremenskom rasponu, od 1995. do 2022. godine, oba se ova Karahasanova djela misaono dopunjuju, slojevito se nastavljajući i kao esejističko, i romansijersko svjedočanstvo o Sarajevu pod opsadom, o pokušaju ubijanja jednog grada i otporu da se sačuva ne samo njegovo materijalno već i duhovno naslijeđe.

Dževad Karahasan (Duvno, 1953) jedan je od najznačajnijih savremenih evropskih pisaca. Romansijer je, autor drama, esejista, univerzitetski profesor (Sarajevo, Salcburg, Getingem i Berlin), i filozof.

Autor je romana Što pepeo priča, Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće, pripovedačkih zbirki Kuća za umorne i Izvještaji iz tamnog vilajeta, knjiga eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe, Knjiga vrtova.

Karahasanova djela su prevedena na veliki broj jezika, a ovaj je poznati pisac dobitnik brojnih priznanja od kojih treba izdvojiti Herderovu nagradu, Geteovu medalju, nagrade Franc Nobl i Hajne, kao i Lajpcišku nagradu za evropsko razumijevanje. Karahasan je Sarajevo napustio u augustu 1993, ali ga nije ostavio zauvijek. Živi na relaciji Graz – Sarajevo.

Radnja romana Uvod u lebdenje odvija se u Sarajevu s proljeća 1992; glavni junak je prevodilac koji u svom gradu ugošćuje pjesnika Petera Hurda čiju je knjigu preveo, i koja treba da bude predstavljena sarajevskim čitaocima. Život u Sarajevu i pred prevodioca i pred gosta stavlja velike izazove.

Paralelno sa nepobitnim činjenicama koje su Sarajevo uvele u red gradova mučenika najnovije svetske historije, i koje predstavljaju bazu romana, Dževad Karahasan psihološki iznijansirano istražuje konsekvence moralnih dilema čiji rezultati u konačnom zbiru mogu da čovjeka iskustveno učine ili jačim, ili da ga slomiju.

Iako sama reč „lebdenje“ asocira na lakoću, na blagost i spokoj bestežinskog stanja, vaš roman „Uvod u lebdenje“ otvara teške nedoumice o tome koliko čovjek poznaje sebe, i šta nas čini istinitim, stvarnim.

Da li je Sarajevo pod opsadom onaj uslov koji bi nam garantovao pouzdanost odgovora?

– Drago mi je da ste primijetili dvosmislenost lebdenja u mom romanu. Vjerujem da u stvarnom svijetu, u kojem je život moguć, ništa nije jednoznačno – samo dobro i lijepo ili samo zlo i ružno, kako nam kič-predodžbe naše današnje kulture sugeriraju. U živom svijetu je naravno i lebdenje dvosmisleno, dvostruko ili višestruko.

To su ranije epohe dobro znale. Lebdenje se u katoličkoj tradiciji zove levitacija, to je sposobnost da se svojom duhovnom energijom čovjek uzdigne iznad tla, oslobodi se težine i porekne moć gravitacije. Levitirali su brojni sveci, pogotovo svetice, kao što su Tereza Avilska i Katarina Sijenska, ali je levitirao i Simon Magus, jedini gnostički učitelj koji je poimence spomenut u Novom zavjetu kao smutljivac, grešnik, maltene đavolji delegat.

U svakom slučaju, onda kad je sveta i onda kad je đavolska rabota, lebdenje je neraskidivo vezano za ekstazu, dakle za izlazak iz sebe (eks-stasis) – zbog te ekstaze lebdenje je istovremeno blaženo bestežinsko stanje, kako vi kažete, ali i stanje-bez-sebe. Vjerujem da je zato Sarajevo pod opsadom bilo idealan ambijent za upoznavanje lebdećeg stanja – sve je dovedeno do krajnjeg, upravo nepodnošljivog intenziteta, a istovremeno je sve nekako bez sebe, izvan sebe…

U tom stanju nema pouzdanih odgovora jer nema kontinuiranog vremena – svaki trenutak je odraz vječnosti, mala vječnost za sebe, neusporediv s onim ispred i jednako toliko neusporediv s onim iza sebe. Ako ste se ikad mogli uvjeriti da se ljudi i događaji u stvari ne mogu porediti, mogli ste tada u Sarajevu.

Da li bismo tu pouzdanost, možda i veću, dobili u mirnom, multinacionalnom Sarajevu?

– I u vrijeme opsade Sarajevo je bilo multinacionalno. U mojoj zgradi su stanovali Petrojka i Dejan, Risto i Slava, ali i Branko i Zdenko, Dževad i Hajrija… Ali mislim da je vaše pitanje ipak dobro, jer su pod teretom opsade sve granice među ljudima na neki način izbrisane – svi su bili naprosto Sarajlije, odnosno ljudi pod opsadom, ljudi koji dijele jedan strah i jednu glad, jednu studen i jednu žeđ. U normalnim okolnostima možete u Sarajevu bez problema otkrivati ko ste, jer prekoputa sebe stalno imate Drugoga kao sugovornika, kao ogledalo, kao mogućnost rasprave.

Najnormalnija je stvar da u svojoj kafani sjedite s katolikom i komunistom, ateistom i pravoslavcem koji vam već svojim prisustvom omogućuju da veoma jasno prepoznate kako se i koliko od njih razlikujete ako ste vi musliman ili agnostik. Ali vam upravo ti ljudi, pripadnici drugih nacija i religija, kao granica i forma vaše slobode, ne dozvoljavaju da u normalnom Sarajevu lebdite, jer oni ne dozvoljavaju ekstazu. Tek je Sarajevo pod opsadom, ono Sarajevo u kojem su razlike među ljudima zanemarene, ponudilo ambijent u kojem je moguća ekstaza, a time i „dubinsko istraživanje sebe“, istraživanje svega onoga što nosimo u sebi.

Pritom nađemo svašta što nismo željeli naći, u što se uvjerio moj junak Peter Hurd. Njegov slučaj me uvjerava da je mnogo dobro ne znati šta sve nosimo u sebi, sigurno je pametno svoje prijatelje poznavati malo bolje nego sebe samoga.

Je li zbog traženja tih odgovora „Uvod…“ kako kažete, čekao 24 godine da bude napisan?

– Odlično pitanje! Ne znam, nikad mi nije palo na pamet da povežem to dvoje, ali mi se, kad ovako pitate, čini sasvim mogućim da je rad na romanu bio tako težak i trajao tako dugo zbog pitanja kojima se roman bavi – pitanja na koja pouzdanih odgovora nema.

Tek kad sam ostario i pristao na nesigurnost svog boravka na ovom svijetu mogao sam shvatiti da su dobri i oni nesigurni odgovori koje mi je nudilo Sarajevo pod opsadom.

Nepouzdani, djelimični, odgovori koji su vrijedili samo u onom trenutku i pod onim uvjetima, ali ipak odgovori koji se dopunjavaju s mojim pitanjima. Sada, kad znam koliko sam ja nepouzdan i nesiguran, nije mi teško priznati da ne znam, odnosno znam samo djelomično i nesigurno.

Dobili ste Geteovu nagradu grada Frankfurta za prevladavanje političkih i kulturnih barijera u doba rastućeg nacionalizma u Evropi, i za rad na razumevanju i toleranciji između Istoka i Zapada. Mogu li se te barijere prevazići, sad kad su izbeglice sa Istoka postale svakodnevica Zapada?

– Sigurno mogu, one se u stvari već tope. Razmjenu među kulturama, njihovo međusobno upoznavanje i prožimanje, volio bih usporediti sa osmozom. Prisjetimo se samo kako je duboka i mnogostrana bila razmjena između katoličke Evrope i islamskog istoka u vrijeme križarskih ratova. Vjerujem da niko od moćnika tu razmjenu nije htio, u Evropi se već samo poznavanje onog drugog smatralo za smrtni grijeh, ali su se kulture upoznavale i prožimale. Kako tada, tako i danas, s tim da je danas to još mnogo lakše.

Ima li nade da se obnovi multikulturalnost i tolerancija u BiH?

– Naravno, vjerujem da se to ne može spriječiti. U gradovima se ona održala usprkos ratu, vi u Sarajevu, Zenici, Tuzli i danas imate onu lijepu mješavinu ljudi, religija i pogleda na svijet kakvu ste imali prije rata, čak i u Mostaru, gradu koji je najskuplje platio i još uvijek plaća cijenu za svoje jugoslavenstvo, imate još uvijek nešto od toga. Samo za Banjuluku ne znam, tamo sam bio samo jednom nakon rata, ali tvrdo vjerujem da i tamo sve više ljudi shvaća da ih neko različit ne ugrožava nego im pomaže da saznaju i prepoznaju sebe, navodi Dževad Karahasan u intervjuu za list Danas.

Živite na Zapadu. Da li ste dosad uspeli da naslutite razlog nemuštog odgovora Evrope i Zapada na raspad Jugoslavije? Jesu li u pitanju nerazumevanje, nesnalažljivost ili licemerna racionalnost – „neka se oni između sebe tuku, mi ćemo uskočiti kada se baš bude moralo?“

– Ne mogu znati, ali duboko vjerujem da je odgovor ovo što spominjete na kraju. Pod pritiskom egzistencijalnih i moralnih pitanja mi stalno zaboravljamo da su ratovi i raspadi država uvelike ekonomski fenomeni. U ratu i u raspadu neke države uvijek neko dobro zarađuje – pogledajte ko zarađuje i bit će vam jasno ko je rat, odnosno raspad države, pokrenuo. Možda se Zapad nije baš mnogo miješao u naše ratove, ali se nije ni morao miješati, znali su ljudi da smo mi dovoljno velike budale da uvijek uradimo sve što možemo protiv sebe i na svoju štetu. Ali je jasno da je i Zapad mnogo, baš mnogo, zaradio na našim ratovima i raspadu Jugoslavije.

Originalni članak i ostatak intervjua pročitajte na linku OVDJE.