Zbog toga, između
ostalog, društvena svijest u milionima radnika, najčešće žena, u ovoj sferi
pretežno sive ekonomije skoro da i ne postoji. Zato su neophodni događaji koji
se fokusiraju na ove teme. Baš ovaj oblik rada bio je u fokusu nedavno održanog
Pravo ljudski festivala. Na panelu “Šta je nama naša briga dala?” koji je
problematizirao ove teme govorila je i Duga Mavrinac s kojom razgovaramo o
radnicama u kućanstvu. Plaćenim u tuđim, i neplaćenim u svojim domovima. Naša
sagovornica doktorirala je na temu plaćenog rada u kućanstvu u Istri i Primorju
u XIX i XX vijeku. Kustosica je Etnografskog muzeja
Istre-Museo etnografico dell'Istria.
BUKA: Vaši
istraživački interesi često su usmjereni na žensku radnu migraciju,
solidarnosti, komodifikacije njege i plaćenog rada u kućanstvu. Ko su žene koje
migraraju i gdje migriraju?
U zadnjih desetak godina
istražujem ženski (ne)plaćeni rad i žensku radnu migraciju, poglavito onu
vezanu za plaćeni rad u kućanstvu i plaćeni rad skrbi u kućanstvu starijih i
nemoćnih osoba. Najčešće,
kada govorimo o plaćenom radu u kućanstvu i skrbi starijih i nemoćnih, onda
njemu pridodajemo atribut migrantski jer najčešće podrazumijeva radnicu
migranticu koja odlazi na rad u bogate europske i svjetske metropole i države.
Ovaj oblik rada u zadnjih nekoliko desetljeća je postao jedan od glavnih pokretača
globalnih migracija što pretočeno u brojke znači kako se danas
procjenjuje da u svijetu ima oko 75,6 milijuna plaćenih radnika/ca u kućanstvu,
a na području Europskog kontinenta oko 9,5 milijuna. Plaćeni rad u kućanstvu je
također jedna
od žarišnih točaka naših društava u kojima se prelamaju pitanja rodnih i
generacijskih uloga u obitelji, socijalne zaštite, ljudskih i radnih prava, suvremenih
migracijskih politika itd. Moji fokus su ponajprije hrvatske radnice
iz područja Istre i Primorja koje od devedesetih godina XX stoljeća nadalje
odlaze na rad u Italiju ponajviše u sjeverne i sjeverno-istočne dijelove
Italije.
U odnosu na većinu
ženskih radnica (migrantica) u kućanstvu diljem svijeta, ove radnice su starije
životne dobi, u prosjeku oko 60 – 65 godina starosti, često pred ili u mirovini.
U ovim primjerima radna migracija je ponajprije ekonomski motivirana zbog malih
ili nikakvih novčanih primanja, slabih mirovina ali i teške ekonomske situacije
ili nezaposlenosti koja je snašla cjelokupnu obitelji. Ove supruge, majke, bake
odlaze na privremeni rad u Italiju ne samo zbog vlastitog ekonomskog boljitka
već dobrobiti svih članova njihove obitelji. Stoga je odlazak na rad u
inozemstvo nerijetko rezultat zajedničke obiteljske odluke i strategije
preživljavanja. Ipak, iako je ekonomska oskudica glavni pokretač migracija, u
kasnijim fazama motivacije mogu biti različite poput osjećaja ispunjenja, želje
za ekonomskim profitom ili daljnjim ulaganjima, mogućnost stjecanja različitih
iskustava, boravak na nekom drugom mjestu i sl.
BUKA: Sve češće
se govori o neplaćenom kućnom radu. Mislite li da bi se to jednog dana moglo
promijeniti?
Rekla bih još
uvijek premalo i prerijetko se govori o neplaćenom radu u kućanstvu no, svakako
više nego ranije pa se u tom kontekstu radi o pomaku nabolje. Naime, kako bi
savladali rodne nejednakosti koje su prisutne u javnom i privatnom prostoru
ponajprije ih moramo osvijestiti. Neplaćeni ženski rad u obitelji i kućanstvu,
sveobuhvatna njega i skrb o djeci, starijim i slično gradbeni su dio društvenog
uređenja i partnerskih odnosa. Taj neplaćeni rad je vrlo širok pojam i zato
ponekada teško razumljiv jer je premiješan s osjećajima ljubavi, privrženosti,
odgovornosti te ulogama i idealima o obiteljskim, partnerskim i rodnim
odnosima. U tom kontekstu komodifikacija rada u kućanstvu, u kojoj taj
neplaćeni rad postaje tržišno dobro u kojemu vladaju zakoni ponude i potražnje
možda naoko rasterećuje žene iz dobrostojećih i bogatijih društava, no dugoročno šteti razvoju uravnoteženijih
i ravnopravnijih rodnih odnosa u obitelji i društvu. U tom kontekstu plaćeni
rad u kućanstvu pomaže u podrivanju, ali ne i izravnom odbacivanju rodnih uloga
jer i dalje žene u bogatim društvima zapošljavaju žene s ekonomske periferije,
a njihova se iskustva, uz klasu, rasu i vjeru, višestruko razlikuju. Važno je
također napomenuti kako zaposliti radnicu u kućanstvu ne mora isključivo biti iskazivanje
statusa već je ponekada i pitanje gole nužde koja može zahvatiti različite
društvene slojeve kada radnicu (najčešće njegovateljicu starijih i nemoćnih ili
dadilju) zapošljavaju ne samo oni koji to žele već i oni koji nemaju druge
alternative jer, primjerice, nema dovoljno vrtića i jaslica ili smještajnih
kapaciteta u domovima za starije i nemoćne.
BUKA: U saradnji
s Boženom Končić Badurina autorica ste umjetničko-antropološke instalacije Ćemo,
ćemo …ja ma kako ćemo?! koja je gostovala na brojnim međunarodnim
izložbama. Koliko umjetnost pomaže prije svega u shvatanju društvenih problema,
a kasnije i u njihovom rješavanju.
Dijaloški odnos
umjetničkih i antropoloških praksi otkriva zajedničko polje na kojemu se
razmjenjuju politički i estetski ciljevi, a upravo ta interakcija, smatra
talijanski antropolog Francesco Marano, otvara moguće izlaske iz (akademskih) granica
i nametnutih ograničenja kulturne antropologije. Iako antropologija od početka
koristi vizualne metode u istraživanju, poput fotografije i filma, u zadnjim
desetljećima okrenula se i prema umjetničkim alatima i reprezentacijskim
metodama kako bi ne samo dokumentirala teren, već i prevladala tekstualnost
(znanstveni članci, monografije, knjige i zbornici i sl.) vlastitih
istraživanja i propitala dodatne mogućnosti istraživanja i predstavljanja
kulture. Fenomen hrvatskih njegovateljica na radu u Italiji još uvijek ostaje
gotovo u potpunosti zanemaren i društveno nepriznat. Zajedničkim radom Božena i
ja smo željele skrenuti pažnju na zaboravljenu sudbinu i svakodnevicu tih žena
koje su po čitavo desetljeće ili dva u smjenama odlazile na rad u Italiju. Umjetničko
antropološka suradnja omogućila je drugačiju artikulaciju istražene tematike te
postavljanje rada i istraživanja u brojne izložbene prostore unutar muzeja i
galerija širom Europe. Osim što smo dodatno proširile njegovu vidljivost i
dostupnost široj publici veliko zanimanje za taj rad, smatram kako je potvrdio
uspješnost same suradnje i odabranog pristupa u analizi fenomena. Umjetnički
segment doprinio većoj komunikativnosti i vidljivosti te omogućio razvoj osjetilne dimenzije. Slikovito
rečeno neki njegovi aspekti snažno vas pogode i udare u tijelo i srce. Upotrebom
audio instalacije, crteža i samim postavom postaju uhvatljive i opredmećene
okosnice i višeslojnosti ovog oblika rada i suvremenih privremenih migracija čime
dobivaju novo čitanje. Mišljenja sam da su svi elementi rada: i umjetnička
knjižica, instalacija, postav i samo kulturno-antropološko istraživanje duboko
povezani i prožeti te zajedno čine neodvojivu cjelinu.
BUKA: Antropologija
je Vaša struka. Iz bh. perspektive se čini da je sveukupni položaj žena u
zemljama razvijene Evrope dosta povoljniji. Je li to zaista tako i ako jeste
koji su uzroci tih diferencija?
Sveukupni
položaj žena u društvu je širok pojam i trebali bi ga uopće operativno
definirati pa potom usporediti izdvojene segmente s ciljem kvalitetne
sveobuhvatne analize. U zapadno europskim zemljama žene jesu sve zastupljenije
na rukovodećim pozicijama, njihova primanja se približavaju onima muških kolega
koji rade isti posao i nalaze se na sličnom radnom mjestu. Također pitanja
seksualne i rodne diskriminacije postaju teme javnih debata, pitanje poslovnog
bontona i zakonodavstva. Ipak ne smijemo upasti u zamku isključivog poistovjećivanja
ženske emancipacije sa vlastitim novčanim primanjima i ekonomskom slobodom,
pravo na izbor i sloboda tog izbora temeljni su dio u analizi položaja žena u
društvu. Dodatno, u kontekstu majčinstva imamo pitanje prava na porodiljni
dopust odnosno pitanje njegove dužine i visinu naknade. Mnoge žene si ne mogu
dopustiti korištenje cjelokupnog dopusta jer su ekonomski zakinute, kao i
prilikom bolovanja kojeg uzimaju radi skrbi o djetetu. Širom Europe još uvijek
se treba puno toga napraviti da se izjednači položaj žena s pravima koja
pripadaju muškim članovima društva. Obrazovanje, društvo i kultura tu mogu puno
doprinijeti, rušiti tabue i jasno prokazati na problem nasilja u obitelji, onog
što se događa iza zatvorenih vrata pa okrećemo glavu i pravimo se da ne vidimo,
prisutnu diskriminaciju žrtava seksualnog nasilja i nekažnjavanje počinitelja.
U konačnici to nije samo problem pojedinaca odnosno te obitelji, već
cjelokupnog društva i vrijeme je da se tako svi skupa i postavimo.