U povodu desetogodišnjice postojanja našeg projekta odlučili smo da taj jubilej simbolično proslavimo sa 10 intervjua u kojima ćemo sa javnim ličnostima i političarima, koji su obilježili živote u našoj zemlji ali i postojanje našeg projekta, pričati na temu “Ima li Bosne i Hercegovine”.
BUKA: G-dine Čaviću, ima li Bosne i Hercegovine?
Dragan Čavić : Bosne i Hercegovine ima, samo u njoj postoji konfuzija i ta konfuzija je u kontinuitetu od završetka rata pa do danas. Samo dvije različite forme, raličitog intenziteta, ali ona postoji. Činjenica da postoji je njen međunarodni legitimitet i teritorijalni integritet. To ustvari i manifestuje državu. Koliko je ta država efikasna i sposobna, to je sasvim drugo pitanje. Belgiji niko ne spori suverenitet, a ona je jako komplikovana, ima jako komplikovane odnose između Flamanaca i Valonaca. Skoro je imala ozbiljnu krizu u konstituisanju izvršne vlasti iako je kraljevina. Nema jednostavne države, a posebno Bosna i Hercegovina nije jednostavna država. Kipar je mnogo komplikovaniji. Imao je sličnu vrstu sukoba sa daleko manjim brojem žrtava, manjim razaranjima. To se desilo prije više od 35 godina. To je zemlja koja je članica Evropske unije, u kojoj postoji misija Ujedinjenih nacija da razdvaja dvije davno zaraćene strane. To je zemlja u kojoj nije bilo povratka imovine, niti ima slobode kretanja. To je zemlja u kojoj se domaći političari turskog i grčkog etnosa ili porijekla, kiparski Turci, kiparski Grci ne mogu sjesti i dogovarati u državi u kojoj su rođeni, nego ih vode u Švajcarsku, vode ih u SAD u pokušaju da nađu rješenje zemlji koja je u takvom stanju već 35 godina. Dakle, ove zemlje ima, ali ima daleko veće probleme nego mnoge zemlje u okruženju.
Od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prošlo je dosta godina. Stiče se utisak da su teme i dalje iste, a da su stavovi nepomirljivi. Obavljali ste vrlo važne funkcije u okviru ove države. Da li pogrešno razmišljamo?
Treba imati mjere. Najlakše je biti maliciozan. Političari imaju svoj ugao viđenja, sasvim drugačiji od ostalog svijeta, zato što oni ne učestvuju u procesu, a svijet trpi posljedice procesa, bilo da su one pozitivne ili negativne. Ova zemlja je, bez obzira na sve, kako god to neko tvrdi, od završetka rata do danas imala ogromnog napretka. Često sam razgovarao sa visokopozicioniranim strancima. Posebno su interesantni ljudi koji su ovdje imali mandat u vrijeme četvorogodišnjeg rata ili neposredno iza rata. Znači 1992, 1993, 1996. godine, pa se ljudi ovdje vrate nakon 12, 13 godina. Imao sam nekoliko takvih susreta. Recimo bili su u raznim civilnim misijama, posmatračkim, vojnim misijama i onda dođu ovdje i šokiraju se. Kao, kakav je ovo napredak. Enorman napredak. Zaleđeno ratno stanje koje su odnijeli u svojoj glavi 1995. godine i odleđeno mirovno stanje je potpuno različito. Mi to tako ne gledamo. Mi to gledamo dnevno, jer živimo dnevno. Ljudi su preživjeli traumu tokom rata, od 1992. do 1995. i najveći broj ljudi se sa tom traumom pomirio, ne kažem da je zaboravio, nego se pomirio i odredio neki novi način puta. Ljudi su izgubili djecu, izgubili najbliže, izgubili domovinu. Čim je izgubio kuću, tamo gdje su generacije živjele prije njega, on je izgubio domovinu. Ne govorim uopšte o etničkom porijeklu čovjeka koji je u takvoj nevolji. Ova zemlja je od kraja rata pa do danas napredovala u svakom smislu riječi, ali je imala nekoliko kritičnih političkih ciklusa, perioda koji su eskalirali sa raznim tenzijama i probudili strahove u građanima Bosne i Hercegovine. Ja bih tu izdvojio dva perioda iz ugla gledanja Republike Srpske. To je period 1997. i 1998. kad su se ovdje dešavale vrlo teške političke promjene, društvene promjene i politički sukobi, od izbora 2006. godine do 2009.godine. Čini mi se da su to dva perioda u kojima je ekstremno narasla konfrontacija i esktremno se koristila retorika koja je budila duhove rata i budila strahove kod ljudi da će sjekire opet biti iskopane. Kad danas gledamo Bosnu i Hercegovinu iz ovog ugla i ovog ciklusa u kojem se BiH nalazi, znači kad stagnira, nema kompromisa, nema dogovora, nema napretka. Na sve to je došla globalna ekonomska kriza. Ozbiljni ekonomsko-socijalni problemi se u Bosni i Hercegovini gomilaju iz dana u dan. Niko ne vidi svjetliji dan, nismo dobili bezvizni režim, ostajemo u paketu zajedno sa Albanijom i Kosovom. Naravno da je slika pesimistična i da čovjek ponekad iz najobičnije ljudske perspektive postavlja pitanje: „Pa dobro, do kad će ovako? Ima li ove države uopšte?“ To je pitanje koje čovjek svaki dan sebi postavlja. To bi trebalo da riješe ljudi koji obavljaju vlast u ime njih i oni su izabrani. Nažalost, izgleda da to nije moguće u ovom mandatu i da nije realno očekivati da se nešto ozbiljno može promijeniti u ovoj zemlji u vrijeme dok postoje ovakve konfrontacije između ljudi koji predstavljaju tzv. koalicione partnere.
Rekli ste da situacija napreduje, naravno, svi smo svjedoci toga. Sve je manje incidenata između ljudi. Na drugu stranu ste pomenuli da se situacija stalno vraća na teme iz prošlosti. Stiče se utisak da je isplativo baviti se prošlošću na taj način…
Apsolutno ste u pravu. Prošlost je najbolji način za manipulaciju osjećajima, a u ovakvim okolnostima na svaku tvrnju postoji eksplicitan i oštar odgovor, pa na taj odgovor postoji eksplicitna i oštra replika. Konstatno postoji optužba i odbrana u kojoj se običan čovjek poistovjećuje sa onima koji se svađaju. On očekuje da ga brani taj koji se svađa. To nije moguće. Ja ne prihvatam takvu retoriku i to je po meni jeres u licu Bosne i Hercegovine. Na kraju krajeva to je bio jeres i u stranci kojoj sam ja pripadao i pokušavao dugo da je transformišem u jednu ozbiljnu političku, narodnu stranku koja ne barata sa konfliktom kao načinom uvođenja politike. Konflikt ima razne vrste oblika, ali nekakav konflikt ne može biti način vođenja politike. Nažalost, taj metod se ponovo vratio, ali on je retorički u sasvim drugoj grupaciji koja danas vlada Republikom Srpskom i ta retorička igrarija ljudima je ustvari jedno brutalno manipulisanje osjećajima. Evo, primjera radi, u posljednjih tri godine dvije osnovne teze razaraju političko tkivo Bosne i Hercegovine, pa je stavljaju opet u kontekst neodržive države ili jako održive države za ljude koji to gledaju iz vana. Zbog toga su se razvile dvije snažne političke teze od kojih je jednu artikulisao Milorad Dodik od 2006. godine i Haris Silajdžić koji tu tezu razvija godinama, od Dejtona pa na ovamo. Teza Milorada Dodika je bila referendum i disolucija države, a Silajdžićeva je bila ukidanje entiteta i potpuna centralizacija i unutarizacija države. Grubom manipulacijom obični građani puni svojih problema, frustrirani, a onda uvrijeđeni retorikom onog drugog, traže odbranu kod ovoga prvog. Kad govorim prvi i drugi mislim i na jednog i na drugog. Jedan započinje, drugi vraća i tako unakrsno. Ljudi onda počinju da vjeruju. Građani Republike Srpske su u jednom trenutku povjerovali, u jednom teškom šoku zbog skorog referenduma koji je tad bio 2006. godine za izdvajanje Crne Gore iz državne zajednice SiCG. Većina građana Republike Srpske pojma nema da je to bilo ustavno pravo Crne Gore iz ustavne povelje koja je tri godine ranije potpisana i u kojoj je definisano pravo Crne Gore da tri godine nakon konstituisanja državne zajednice SiCG ona referendumom odredi svoj konačni status. Naravno, Crna Gora je to uradila iako je cenzus povećan na 60% od ukupnog broja upisanih birača jer je to očigledno bilo suprotno volji i želji Evropske unije. Evropska unija nije željela da vidi još jednu malu državu i da se od jedne solidne države sa kapacitetom, sa izlazom na more naprave dvije, ali je volja Crnogoraca bila takva i ona je na kraju krajeva predviđena. Ovdje su građani bili u emotivnom šoku. Vjerovatno je isti šok, manjim intenzitetom, dio hrvatske političke javnosti vidio kao svoju šansu. Nakon toga se desilo nešto što je druga vrsta političkog pristupa, ali opet stvaranje novih država. To je samoproglašenje i međunarodno priznanje Kosova. Ono je pred izbore 2006. godine bilo gotovo izvjesno. I u tom interegnumu, proglašenje samostalnosti Crne Gore, gotovo izvjesno, oktobra 2006. godine da će na proljeće 2007. doći do proglašenja samostalnosti države Kosovo, naravno da su svi ovdje, odnosno većina građana Republike Srpske postavila sama sebi: „Pa dobro, ako oni imaju na to pravo, pa što mi nemamo? Mi živimo u državi u kojoj postoji entitet, mi smo imali rat da bismo došli do ovoga, ovo ne ide, ova država ne funkcioniše, ’ajde da se razdvojimo“ To je čak postalo jedno vrijeme i zvanična, javna politika. Sve dok se nisu popalila zvona i sve dok mnogi nisu uočili da prijeti još jedna nova opasnost u Bosni i Hercegovini, u regionu, da se može desiti desolucija, odnosno izdvajanje RS iz BiH. Šta je realnost takvog političkog poteza? Iako to mnogima zvuči u nekom emotivnom stanju jako lijepo, nema tu tajne. U Republici Srpskoj prema nekoj procjeni živi vjerovatno 92%, 93% Srba. U RS živi oko 30-35% stanovništva koje je ovdje došlo silom, izbjegli sa prostora današnje Federacije ili Republike Hrvatske, a ostali učestvovali u ratu. Pa svi ti ljudi u sebi imaju jed. Taj jed je padao kako su godine prolazile, ali kad se pojave oni koji na jêdu prave politiku, taj jed se ponovo probudi i manifestuje se na ovaj način, ali manipulisati jedom tih ljudi nije odgovorno prema tim ljudima. Ja mislim da običan čovjek treba da zna da ta retorika o referendumu nije provodiva zbog toga što jednostavno nikome ne pada na pamet da ruši dejtonske temelje. Niko ne zna, kad sruši te temelje, svi su ustvari svjesni kad sruše te temelje, da ne može kuća ostati u vazduhu, na tim dejtonskim temeljima. Ona je već izgrađena, već ima krov i konstrukciju. Nije ona uređena, nema ona ni svih vrata, ni svih prozora, ali je funkcionalna toliko da može da pokrije one koji žive u njoj. Do lagodnog života, bez straha da će neko da uskoči kroz vrata kojih nema, ili kroz prozor koji nije ugrađen treba još mnogo vremena. Igranje sa referendumom je ustvari bilo igranje sa mirom. Ovdje nije moguće da se desi da se država raspadne, a da ne bude mnogo učesnika u njenom raspadu. Kao što nije moguće da bude unitarizovana i da počne da funkcioniše na principu negacije konstituivnih naroda, jer bi to izazvalo isti efekat. Zato je najviše onih, koji iz svijeta gledaju sve ovo što se ovdje događa, koji ustvari konstatuju da su dejtonski temelji dobri i da ih ne treba rušiti. Na tim temeljima treba praviti neku funkcionalniju kuću i naravno, nema kuće bez mira u njoj. Da bi bio mir u njoj mora biti dogovor. Ja mislim da to vrijeme mora doći, da je to moguće govore neki periodi u kojima je u Bosni i Hercegovini postojala spremnost na dogovore.
Nemoguće je, bez pet aktera koji su verifikovali status ove države kroz aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, jer je to bio sveobuhvatni paket, da dođe do disolucije ili promjene unutrašnjeg poretka mimo volje svih pet garanata tog sporazuma. I zato je priča o referendumu kao i o unutarizaciji manipulacija osjećajima, jer ni jedno ni drugo nije provodivo bez krvi. To jednostavno ne može proći bez sukoba. Ova zemlja je mogla da prolazi bez sukoba, a da ide dalje. Hoću da kažem da nije tačno da je nemoguće raditi u ovoj državi kompromis. Da nije bilo kompromisa u tim vremenima, ne bi bilo rezultata čiji su efekti trebali biti još bolji i još brži. Jedan od prvih efekata je trebalo da bude bezvizni režim za građane Bosne i Hercegovine. Nažalost, čini mi se da smo od tad do danas dosta nazadovali i rezultat je ovakav kakav jeste.
Suočavanje sa prošlošću u zemljama Zapadnog Balkana gotovo da nije ni počelo. Da li je uopšte moguće pričati o Bosni i Hercegovini kao državi u kojoj su počinjeni najveći zločini od kraja Drugog svjetskog rata i jednostavno preći preko toga, a onda se stalno vraćati kad treba materijala za manipulaciju i držati ove građane u tom stalnom strahu kako će nas opet ovi drugi početi ubijati. Da li je uopšte moguće bez nekog ozbiljnog procesa suočavanja sa prošlošću pričati o ovoj državi?
Jedan od osnovnih uslova da ova država može funkcionisati je taj proces, a to se mora definisati kao proces, jer pomirenje ne može doći preko noći. U ovoj zemlji treba doći do pomirenja, a to znači pomirenje sa prošlošću, pomirenje sa susjedima, pomirenje sa neistomišljenicima, do jedne promjene svijesti. Treba vremena. Da bi to stvarno bilo i moguće provesti, odnos prema prošlosti treba biti sa distance, potpuno nepristrasan i najmanje politički, a najviše zakonski. U tom konceptu, u smislu njegove realizacije, negdje u vrijeme 2003-2004. godine, već se počelo raditi na tome da se stvore uslovi za ovu vrstu otvaranja procesa. Nažalost, nama svaki izbori posluže kao povratak u prošlost. Kao u onom filmu, upališ vozilo, vratiš se u 1992. popališ tenkove, stvoriš jedan fluidni svijet pred građanima da oni čuju kako tutnje tenkovi u njihovim ušima. Kad čuju riječi ovih koji učestvuju na izborima i svaka volja za bilo kakvim kompromisom se vrlo brzo kontaminira. Uvijek postoje stranke na vlasti i stranke u opoziciji. U zavisnosti od toga kako stranke na vlasti manifestuju svoju politiku, opozicija ih kritikuje i pokušava doći do te vlasti. U periodu od 2002. do 2006. godine na vlasti je bila koalicija koja nije bila socijal-demokratska. To je u principu bila, ne može se reći apsolutna koalicija, već jedan savez stranaka, koje pripadaju gotovo sve po ideologiji Evropske narodne partije, one su čak njene članice, odnosno pridruženi članovi, ali su istovremeno bili nosioci rata u Bosni i Hercegovini. Ali bez obzira na to što te stranke nose te etikete, one su u tom periodu imale sasvim drugačije rukovodstvo, sasvim druge ljude na svom čelu i potpuno drugi ambijent koji je očigledno bio bolje shvaćen u periodu od 2002. do 2006. jer su rezultati pokazali da je to bio period ozbiljnijeg napretka u smislu i ozbiljnih reformi koje su omogućavale da žive i država i entiteti i ozbiljnih reformi koje su dovele do poboljšanja ekonomsko-socijalnog statusa građana, povećanja prihoda, većih investicija. Nažalost od izbora 2006. godine, kad se očekivalo od ove koalicije, prije svega SNSD, da uradi više, posebno na ovom planu pomirenja, desilo se potpuno suprotno. Svi smo bili potpuno ubjeđeni da će afirmacija duha pomirenja, zajedništva, real politike biti promovisana 2006. godine sa dolaskom socijal-demokrata sa velikom većinom u Narodnoj skupštini i velikim učešćem u Parlamentu Bosne i Hercegovine čime je ta stranka postala faktor koji se ne može mimoići i najsnažniji faktor za političku budućnost BiH, ne samo RS.
Svi brzo i lako primijetimo to da želimo da pričamo o tome, da pravimo emisije o svim zločinima koje je neko drugi činio nama. To je u javnom diskursu uobičajeno, poželjno, normalno. Svaki pokušaj da se neka politička ličnost ili pojedinac pozabavi zločinima koje su činili pripadnici našeg naroda tokom rata ta osoba bude proglašena izdajnikom, plaćenikom i sl. Vaš govor kao predsjednika RS nakon izvještaja o Srebrenici se i danas smatra, u krugovima koji se bave ovim poslom, jednim od najozbiljnijih pokušaja suočavanja sa prošlošću. Vi ste u jednom dokumentu naveli fakte i dali svoje mišljenje, na kraju krajeva i kao čovjek i kao predsjednik RS. U jednom momentu ste rekli „Onaj ko je činio ovakav zločin i pri tome se možda pozivao na narod kojem pripada, činio je zločin prema vlastitom narodu“. Da li i danas mislite tako?
Nijednu jedinu riječ, koju sam dobro promislio i napisao u mom obraćanju građanima RS povodom tragičnih događaja u Srebrenici koji su se dogodili u julu mjesecu 1995. godine, ne bih promijenio. Ispraviću vas. Nije to bio jedan od pokušaja, nego jedini pokušaj. Naravno, ja sam bio potpuno svjestan šta mi slijedi. Nisam imao nikakvih dilema da će ogroman broj ljudi u RS nezadovoljan sa tim. Ogroman broj ljudi nije pročitao, pa čak ni saslušao najveći broj tog obraćanja javnosti. Onda je uslijedila od nekih osuda, od nekih kvalifikacija da sam hrabar i da sam napravio mudar potez, a u suštini svi na neki način bježe od pitanja Srebrenice. Ja imam svoje viđenje tog cijelog posla. Mi da smo bili odgovorni i gradili državnost RS prvo bi trebalo da gradimo njene institucije za sprovođenje zakona, pravosuđe, policiju, trebali smo raditi na način da ona funkcioniše po svim profesionalnim standardima. Mi da smo ozbiljno razmišljali o svojoj budućnosti, odmah poslije događaja u Srebrenici institucije RS trebalo je da istraže šta se sve tamo dešavalo. Svojim sredstvima, svojim kapacitetima da utvrdi pravu istinu, jer je bilo svježe, jer se imalo svjedoke, jer su postojali podaci, međutim očigledno se tamo desilo nešto stravično, grozno što su svi htjeli da sakriju. Ako je to nešto za šta niko ne treba da odgovara, pa zašto to onda sakrivamo? I zašto je neko sakrivao? Ja sam imao priliku da čitam svjedočenja običnih ljudi u haškom postupku. Oni koji su vozili kamione, prevozili mrtvace. Niko razuman ne može prihvatiti činjenicu da se tamo nalazi 35 masovnih grobnica u kojima je veliki broj ljudi koji se nalaze u tim grobnicama zarobljen i ubijen. Vjerovatno u tim grobnicama ima i onih koji su zbog pogrešnog rada vojske stradali u borbenim dejstvima i sahranjeni u iste, zajedničke grobnice. Priča o Srebrenici je priča koju srpski narod mora da prihvati. Mi kao narod i žrtve imamo, iz perioda od 1941. do 1945. Jasenovac, Jadovno, čitav niz stratišta duž cijele bivše Jugoslavije. Nemamo pravo iz poštovanja prema našim precima koji su tu stradali da činimo ono što je činjeno nad nama. Imamo obavezu da one koji su to činili kaznimo. I tačka. Da bi mi mogli graditi budućnost sa predstavnicima posebno bošnjačkog, a onda i hrvatskog naroda, mi moramo da se suočimo sa istinom, ali da se suočimo na način koji je pravnički, dakle preko sudova i tužilaštava koje će da urade svoj posao po pitanju ratnih zločina. Ali da bi generalno svaki od naroda u Bosni i Hercegovini stvorio uslove da može druge da pogleda u oči i kada to uradi da osjeti da je tamo učinjena pravda i da u njegovom srcu postoji pravda. Svi moraju da urade isto. Odnosno, ne samo da ljudi kažu ono što sam ja rekao, nego da podrže da se formiraju institucije i proces, da narod nauči da mora da živi sa tim procesom. Neposredno pred prelazak nekih haških nadležnosti u nadležnost Suda Bosne i Hercegovine i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Marinko Jurčević, tadašnji glavni tužilac, jednom je, koliko se sjećam, izjavio da je u Bosni i Hercegovini u to vrijeme postojalo 11 000 predmeta ratnih zločina i da je prema postojećem kapacitetu pravosuđa, pa čak i da se on bitno poveća, za te predmete potrebno 30 godina. Znači čitava jedna generacija, svi oni akteri rata će živjeti u ambijentu u kojem se svakih nekoliko dana neko procesuira, a svaki od tih procesa je vraćanje u prošlost. Mi moramo da naučimo da živimo sa tim, da ljubav nije mjera za konstituisanje države i da postoje brojne države u Evropi koje su davno prebolile te svoje unutrašnje sukobe, jer su se davno desili. Niko ne može da kaže da su, evo, u jednoj Švajcarskoj, koja je neutralna, tri naroda koji su potpuno različiti po jeziku, kulturi i svemu, a da je ta država endemična po svom ustavnom poretku i položaju u međunarodnim odnosima. Nije to jedini primjer. Čitav niz primjera postoji gdje unutrašnji sukobi, različitosti, sukobi koji su nastali zbog različitosti, država se očuvala, instalirani su u sistem, a i dalje žive sa različitostima. Belgija je nastala kao vještačka država. Nema nijedne jednostavne države. Evropa ovakva kakva jeste je imala sreću da je svoje unutrašnje sukobe završila prije vijek ili dva. Sve ono što se u modernim evropskim državama nakon završetka 19. vijeka završilo u odnosima naroda koji čine te države, u složenim državama, ovdje se nažalost desilo krajem 20. i početkom 21. vijeka. Ja sam ubijeđen da ova država ima budućnost. Nažalost, jedna ili dvije generacije kao i u svim državama koje su imale ovako tešku ratnu prošlost najteže žive i mogu da riješe najmanje problema. Kontinuitet i vrijeme učini svoje. Kako kažu Rimljani, vrijeme liječi sve rane. I ovdje će vrijeme izliječiti rane. To je lakše danas, nego prije 14 ili 15 godina. Još će bolje biti izliječene u narednih 15 godina.
Kad malo pogledate imate situaciju da su evropske integracije postale gotovo svakodnevni dio političkog diskursa svih političkih partija. I onih koje misle ekstremno desno i onih koje misle ekstremno lijevo, svi pominju tu Evropsku uniju, ali imamo osjećaj da bi mi u sve te integracije ušli na naš način, da ne treba da se mijenjamo. Vi ste upravo svojim političkim djelovanjem radili na pitanju reforme, bili ste i prozivani tadašnjim reformatorom SDS-a u kojem ste bili. Imali ste taj otklon i stav prema Srebrenici koji sad iskazujete. Koliko se ljudi koji pokušavaju da mijenjaju ovu zemlju na bolje suočavaju sa rizikom da će biti nepopularni u većem dijelu svog mandata?
Reforme ne donose popularnost. Reforme koje ovom društvu trebaju. Naravno, popularno je smanjivati stope poreza. Nije popularno praviti reforme. Ja pod reformama podrazumijevam boljitak. Reforme znače mijenjanje stanja na bolje. Međutim, često one budu shvaćene drugačije. Mi jesmo provodili reforme u periodu od 2004. do 2005. Ja sam bio predsjednik Republike koji nema nikakva ustavna ovlaštenja da bilo šta mijenja, ali sam bio jasan. Smatrao sam da kao prvi čovjek RS nemam pravo da ne kažem ono što mislim. Bilo bi nekorektno da ja svoju poziciju koristim kao jedan debeli hlad u kojem fino, lagano obavljaš usključivo diplomatske aktivnosti, predstavljaš Republiku, vozikaš se, ideš po putu, slikaš se, odeš u školu pa podijeliš kompjutere, nabaviš za bolnicu neku opremu i sl. Ja mislim da to nije uloga predsjednika. Humanitarnim radom se bavi Crveni krst. Predsjednik republike ima ustavnu ulogu. Ja sam pokušavao da sprovodim ustav. Bio sam naišao na jedan problem. Jedan dio ljudi u stranci je smatrao da ja treba prvo da čitam statut stranke , pa onda ustav. Ja sam jasno rekao: „Ja ovdje odgovaram. Ja sam položio zakletvu, preuzeo odgovornost i ja odgovaram za provođenje ustava u RS. Vama to može da se sviđa ili ne, ali to će biti tako.“ Biti odgovoran u vršenju funkcije nije dovoljna ako ne postoji odgovornost cijelog sistema. Ja neću da budem maliciozan i opet kažem, sve vlade od rata na ovamo su učinile napredak. Neka manjim intenzitetom, neka većim, ali je taj napredak zabilježen. Ekonomsko-socijalno stanje danas i prije 15 godina je drugačije. Veliki je broj povratnika koji su se vratili, obnovljene su kuće, sanirane. Ne sve, naravno. Veliki je broj izbjeglica koje su izgradili svoje kuće, obnovili stare. Zato su se tu i nastanili da se ne vraćaju u područje gdje su u direktnom konfliktu doživjeli sve najgore. Ljudi su otišli da bi živjeli u miru. Rat je učinio svoje. Lako se igrati sa osjećajima. Da nema dileme nikakve, ja sam bio u ratu. Tri godine sam bio pripadnik vojske Republike Srpske kao rezervni oficir. Nijedne sekunde se ne stidim, već se ponosim svojim učešćem u ratu. Ali ono što ja ne želim na temelju mog iskustva u ratu i mojih brojnih prijatelja intelektualaca, koji su kao ja, umjesto da sjednu na avion i zbrišu za Beograd, ostali ovdje zajedno sa mnom, proveli rat sa svojim narodom od prve do zadnje sekunde i svi zajedno potpuno isto mislimo. Vrlo je malo onih koji imaju ekstreman stav drugačije prirode, svi mislimo da sve treba činiti da se rat ne ponovi. Ja bih bio neodgovoran roditelj prema svojoj djeci da se ponašam na politički način da njih sutra dovedem u poziciju da moraju da nose pušku i da ratuju sa nekom drugom djecom. To je vrlo neodgovorno. Ja se ne mogu igrati sa politikom na taj način. Ne mogu koristiti retoriku koja vodi ka tome, jer sam ja to osjetio na svojoj koži. Ja i danas imam, evo u Demokratskoj partiji koju osnivam, veliki broj kolega iz moje ratne jedinice. Mojih ratnih drugova. To je bila jedna od najotbiljnijih i najpostradalijih jedinica u Prvom krajiškom korpusu. Neki moji politički protivnici žele da me okite nekim epitetima, izdajnik, ovakav, onakav. Ti koji to meni kače, uglavnom su najveći dio rata proveli u Beogradu. Neki su se čak vratili 1997. ili 1999. kad je počelo bombardovanje Srbije. Kako ja mogu biti izdajnik? Ja nisam napravio rezervni položaj nigdje. Ja nemam imovinu u Srbiji. Moja kćerka koja sad hoće da studira u Beogradu, ide da bude podstanar. Ja jednostavno ne mogu da prihvatim da se ljudima može na taj način igrati i stalno manipulisati, podizati tu međuetničku tenziju, stvarati utisak da ova država ne može da postoji, da funkcioniše, zamišljati neku disoluciju RS i stvarati ambijent u kojem će u budućnosti opet doći do skakanja za vratove. Kome to treba? Istovremeno ne mogu da shvatim da i u bošnjačkom i hrvatskom političkom establišmentu može postojati takva vrsta ravnodušnosti, pa čak nekada i politička podrška idejama Silajdžića koje su antidejtonske. Ovdje postoje neke realnosti, bazične realnosti koje će se morati prihvatiti. Na njima će se morati graditi budućnost ove zemlje. Ja mislim da je to moguće. Vrijeme je pokazalo da je moguće. Ne mogu da tvrdim kako će se ovdje stvari odvijati jer je međunarodni faktor jako bitan. Međunarodni fakor je davno trebao otići. On postaje instrument za manipulaciju u unutrašnjim političkim odnosima. Jedan dugi period u politici BiH OHR je radio ono što političari nisu smjeli, davali su saglasnost na sastancima sa predstavnicima OHR-a. Mi to ne možemo, ne smijemo. Razumijem ja to dobro. Javnost će biti protiv toga, ’ajte vi to nametnite. A onda kad je nametnuto, nakon godinu ili dvije ti isti koji su navodno bili protiv onda to podrže, izglasaju u Predstavničkom domu, u identičnom obliku kako je nametnuto od strane Viskog predstavnika. To je cinično bavljenje politikom. To je jednostavno nezrelo i ne može nam obezbijediti nikakvu budućnost. Ja mislim da nešto pokušam, ali ne mogu da budem siguran da će taj pokušaj biti previše uspješan, ali barem poslije 11 godina u vrhu politike lično poznajem sve političke aktere srednje generacije u BiH, imao sam prilike da bezbroj puta sa njima razgovaram i pregovaram i mislim da Bosni i Hercegovini treba nova generacija i da političke stranke moraju da prestanu da budu privatno vlasništvo onih koji su ih sazdali. Treba nam smjena generacija u politici.
Kad pričamo o toj smjeni generacija, Vi ste ponovo odlučili da se vratite u politiku nakon nekoliko godina apstinencije od bavljenja istom. Vrijeme prolazi, nove generacije dolaze i kao što kažete bili bi radi da im prepustite šansu da se malo oni bave politikom i na način na koji vi to radite. Koliko je to uopšte realno i šta možete reći za idućih 10 godina, kako vidite BiH kad za 10 godina opet budemo razgovarali u ovom ili drugom ambijentu, kako želite da izgleda ova država?
Ja sam ubijeđen da će za 10 godina biti puno bolje nego što je danas. Tu nemam dileme nikakve. Ja bih želio da ova država konačno dobije politički ambijent u kojem ljudi žive na ravnim osnovama i ravnim okvirima. Nažalost,rat se dogodio, donio je svoje posljedice. Mi možemo mijenjati dio posljedica, ali bazične posljedice rata su teške migracije, donošenje odluka o novom načinu života pa i novi društveni i politički poredak uspostavljen Dejtonom je pokrio to postojeće stanje. Kraj rata mora poslužiti kao osnova izgradnje ove države. Ova država neće imati budućnosti ukoliko se u njoj pokrene postupak unutarizacije i negacije njene potrebne unutrašnje decentralizovanosti na Dejtonskim temeljima, odnosno po mom ubjeđenju dvoentitetskog ustavnog poretka. Ona neće moći živjeti u miru ako dođe do narušavanja balansa koji je ovu zemlju očuvao cjelovitom i obezbijedio ipak kakav-takav napredak u posljednjih 15 godina. Isto tako, u ovoj zemlji neće biti sreće ukoliko se u njoj pravi bilo kakva disolucija, odnosno ukoliko se u njoj proizvede situacija da dođe do samostalnog otcjepljenja ili odluke o otcijepljenju koje će ponovo dovesti do istih posljedica kao i prvi politički pristup. Šta je onda realno? Realno je postojeće stanje koje treba dograđivati da ova zemlja ima onoliko funkcionalnosti koliko treba da može biti subjekt u međunarodnim odnosima. Mi svaki dan govorimo o globalnom svijetu, a globalni svijet podrazumijeva sve države. Bosni i Hercegovini je pored tog koncenzusa na običnim, praktičnim, životnim pitanjima, potreban još bitniji, teži po krakteru, po sadržaju, a to je koncenzus jednog objektivnog mirenja prošlosti, života sa prošlošću i pomirenja među ljudima a to je mnogo veći aspekat od ovog tehničkog, koji u suštini prestavlja postupak pridruženja EU.
Gospodine Čaviću, hvala Vam na ovom razgovoru. Nadam se da ćemo za 10 godina kad budemo razgovarali sa mnogo više nade i optimizma pričati o nekih narednih 10 godina. Hvala Vam na razgovoru.