Proteklog vikenda u Banjaluci, održano je književno veče pod nazivom „Na jugoistoku nešto novo“, gdje su promovisane dvije knjige, knjiga ”Vatromet” Lane Bastašić i ”Belzebubov notes” Marka Dejanovića u izdanju beogradskog izdavačkog studija ”Čekić”.
Marko Dejanović, rođen je 1982. godine u Banjaluci. Nakon 1992. Godine, šest godina živi u Frankfurtu u Njemačkoj, a kasnije seli u Zagreb, gdje ostaje do danas. Dejanović je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a radi kao novinar i piše priče. Priče je objavljivao u hrvatskim, srpskim i crnogorskim časopisima, novinama i zbornicima, a njegovu knjigu kratkih priča “Belezubov notes” nedavno je objavio izdavački studio Čekić iz Beograda.
Sa Dejanovićem smo za porta BUKA razgovarali o njegovim pričama, položaju mladih književnika u regionu, Banjaluci i drugim temama.
Proteklog vikenda promovisana je Vaša knjiga “Belzebubov notes” u Banjaluci. Kako je prošlo predstavljanje u Vašem rodnom gradu?
Bilo je puno bolje nego što sam očekivao, a očekivao sam da će biti jako dobro. Iznenadilo me da se cafe narodne biblioteke potpuno ispunio. Isto tako, ideja promocije, koja je više književna večer (zato i naziv „Na jugoistoku nešto novo“) u kojoj publika sudjeluje i raspravlja, nego klasična promocija, pokazala se i u Zagrebu u Booksi i u Banjaluci punim pogotkom. Oba puta se razvila živa rasprava, nadam se da će isto tako biti i u Beogradu u KC Grad 16. decembra, na trećoj stanici ove naše male književne turneje. Banjaluka je pokazala da ima interesa za knjigu i za živu književnost.
Kakva je, u Vašim očima, Banjaluka, nekad i sad?
Ja sam imao devet godina kada sam otišao u izbjeglištvo, tako da se najbolje sjećam svog naselja Ante Jakića. Uvijek kad dođem u Banjaluku posjetim naselje, nekako ritualno. Ponekad uđem i u svoju zgradu i vidim da još stoje tragovi od mokre teniske loptice gdje sam ju bacao od zid u hodniku. Moje zgrade su iste i građevina (livada iza zgrada) je ista, a i atomsko sklonište vidim još stoji (neiskorišteno). Ljudi su drugi, meni poznatih je ostalo tek nekoliko. I to je jedina promjena koja pravo boli. Iz Banjaluke je „preko noći“ nestalo praktički pola Banjalučana, a čini mi se da je i od onih pola koji su ostali u međuvremeno mnogo otišlo nekuda. Dugo bi trebalo svakom gradu da se oporavi od tako nečega. Pogotovo kad zbog toga kako je i zašto izgubio toliko svojih građana grad ostane bez poštovanja drugih i bez samopoštovanja. Ali posljednjih godina mi se čini da se i to mijenja – nabolje. Stari i novi Banjalučani su počeli ponovno graditi grad i ja u tome želim sudjelovati koliko mogu ovako „dislociran“. Jer Banjaluka nije samo moj rodni grad. Banjaluka je moj grad, jedan od mojih gradova. Dosta je bilo zadivljeno zaprepaštenog promatranja koliko primitivizam i divljaštvo umiju da budu glasni i tom svojom glasnoćom da prikrivaju pljačku i razaranje materijalnog i kulturnog dobra. Dosta je bilo kukanja i nostalgije. Vrijeme je da budemo glasniji, da pokažemo da smo razvili „cohonese“. Najvažnija pitanja su kakvu Banjaluku, kakve gradove i zemlje ćemo si napraviti i kako.
Lana Bastašić, banjalučka književnica, Marija Krkač urednica Izdavačkog studia Čekić iz Beograda i Vi snagama književnosti pokazujete kako je moguće povezati se, bez obzira na nametnute razlike. Da li je potrebno više ovakve saradnje između regionalnih umjetnika i radnika kulture?
Ne da je potrebno, nego je neophodno. Mi tu suradnju moramo dići na razinu da ju više ne doživljavamo kao međudržavnu suradnju, nego kao suradnju ljudi kojima ne treba prevoditelj. Pri tome nemamo izbora nego ignorirati granice i raznorazne zapreke koje nam države i prezrele elite postavljaju, te zahtijevati da prestanu i počnu nam pomagati. Jedino smisleno je suradnja, a jedino što nam preostaje u stanju kakvo je, jest ići glavom kroz zid i probijati si puteve do čitatelja, stvarati si prostor za živu kulturu.
Kako biste Vi prokomentarisali položaj mladih književnica i književnika u regiji? Često se dešava, bar kod naših u Banjaluci, da su mnogi od njih više prepoznati u drugim sredinama ili zemljama nego „kod kuće“.
Nisam siguran je li stvarno tako – da su prepoznati u drugoj zemlji. Da je tako, sve bismo probleme riješili vrlo jednostavno – slanjem svojih radova u druge zemlje, za koje nam ne treba prevoditelj. Da se razumijemo, apsolutno mislim da trebamo slati svoje radove, da trebamo ignorirati granice, ne razmišljati o tome je li neki časopis ili izdavač zagrebački, beogradski, banjalučki, sarajevski ili podgorički. Sad, da je neki od tih gradova obećana zemlja gdje književna scena funkcionira i diše, onda bismo vjerojatno svi pojurili tamo. Ali u svim tim gradovima, u svim tim zemljama je književnost u golemim problemima. Mladi, neafirmirani autori se suočavaju sa svim problemima s kojima se suočavaju i afirmirani. Osnovni su opadujući broj čitatelja i činjenica da književnik/ca nije priznata profesija od koje se može živjeti. Doživljava se hobijem, a daleko je od toga. Onda su tu u svakoj zemlji specifični izdavački i distributerski problemi koji se odražavaju i na autora. No neafirmirani autori uz to još imaju zadatak probiti se, afirmirati se. I onda se tu susrećete s jednom zatvorenom scenom, koja sve manje komunicira i sa društvima u kojima postoji. Izvrsna stvar su konkursi kojima se pokušavamo afirmirati, ali istovremeno bih apelirao na žirije konkursa da se zamisle nad samima sobom. Uvjeren sam da je u posljednjih 10 godina 99 posto nagrada (bilo za kratke priče, bilo za duže forme) otišlo ratnim, veteranskim i jugonostalgičnim pričama. I normalno da su ratne, pa čak i ove jugonostalgične teme prisutne u regiji, ali je strašno šteta da se taj postotak malo ne izmijeni, da se ne da više prostora i ne afirmira književnost koja se bavi društvom u kojemu sada živimo, društvom i likovima koji su nastali i iz mnogih drugih okolnosti, a ne samo iz rata.
Putem interneta, mladi autori i autorke se povezuju i objavljuju u online književnim časopisima, blogovima, portalima. Internet je na neki način njihova prva stepenica, ali koliko je teško doći do izdavača i samim tim do većeg broja čitalaca?
Internet je strašno važan. Nama neafirmiranim autorima je on ćutura u pustinji. Prvenstveno jer je on sredstvo kojim komuniciramo, koje nam omogućuje da se povezujemo diljem regije, te da uopće saznamo za niz regionalnih konkursa i online časopisa u sklopu kojih možemo svoje tekstove prezentirati čitatelju, bez kojeg sve to nema nikakvog smisla. Do izdavača je užasno teško doći. A uz to su i oni u nekim svojim problemima. Dok nisam naišao na Čekić, suočio sam se s izdavačem kojem je moj rukopis bio dobar, ali ne dovoljno dobar, s izdavačem kojem je moje pisanje apsolutno bezveze, s dva izdavača kojima je bio izvrstan i koji su htjeli objaviti moju knjigu, ali bi im u ključnom trenutku nestalo novca. Sve to je oduzimalo mjesece i mjesece vremena, čekanja odgovora, nadanja nakon najave objavljivanja, pa razočaranja. I paralelno s tim se naravno propituješ i osporavaš, odustaješ pa se nanovo odlučuješ, samosažaljevaš se i proklinješ kletu sudbu. Sam sebe masakriraš. I onda kad ti izdaju knjigu shvatiš da ti za veći broj čitatelja još trebaju distribucija i promocija, dvije opet drugačije grane.
Vi pišete o svijetu koji je beznadežan, mučan, siv, ali u kojem ima i mnogo ljubavi. Da li je takav i svijet u kojem živimo?
Jeste, svijet je i takav. Ali nije samo takav. Svijet je puno više od samo toga i puno toga ostaje za opisati. Ja volim stvarati određenu melankoličnu atmosferu u svom pisanju, volim te strane svijeta u kojem živimo, ali volim i magiju koja iz takvog svijeta umije izrasti, volim melankoličnu magiju klauna. Teško je to ovako izraziti. Zato pišem priče. U njima mislim da uspijevam da izrazim to što pokušavam u odgovoru na ovo pitanje.
Priče koje Vi pišete nisu nostalgične, ne sjećaju se prošlih vremena, već pišete o svojoj generaciji i okolnostima u kojima one žive. No, koliko smo u dnevno-političkom životu i dalje opterećeni prošlošću, prije svega, devedesetim?
I premalo i previše. Mi se ponašamo kao da pripadamo nekoj puno manje inteligentnoj vrsti, nego ljudskoj. Umjesto logike, analize, premisa i zaključaka, mi uporno ponavljamo radnje. Mi umjesto da učimo iz povijesti, uporno ju ponavljamo. Tako da i devedesete, a i svjetski ratovi u nas igraju samo ulogu kao predložak za ponavljanje, ali ne kao lekcije iz kojih smo nešto naučili. Čak i majmun u eksperimentu brže od nas nauči. On neće stalno nanovo dodirivati nešto što ga lupa strujom. Ali da se razumijemo, uvjeren sam da to nije samo naš fenomen. Sa sličnim se susreću zemlje diljem svijeta. Naš problem je što su oni koji se u odlučivanju ne služe tradicijom nego razumom preozbiljno shvatili kvazimudrost da pametniji popušta, pa se buka nerazumnih doživi kao jedina slika naših stvarnosti. A skriveni iza toga su lukavi razbojnici koji su razorili naša društva i opljačkali dobra koja su stvarana generacijama. Vjerujem, jer želim vjerovati da se i to mijenja. Vjerujem da je stasala generacija razumnih koji su spremni bez kompleksa i s punim samopoštovanjem komunicirati sa svijetom s iste razine, a istovremeno budalama reći da su budale za početak na ulicama, a uskoro i u strankama i parlamentima. Vjerujem da je s tihom pameću gotovo, da je gotovo s popuštanjem i da će svi ti šovinizmi, nacionalizmi, homofobizmi, svi ti idiotizmi kad zagalame na ulici naići na glasan odgovor i otpor razumnih.
Vi radite u novinastvu. Kako biste prokomentarisali položaj struke u kojoj radimo. Koliko su u ovoj sferi prisutni pritisci, politički uticaji neslobode i kako se odbraniti od toga?
Položaj struke se može mjeriti najbolje po položaju prosječnog novinara. A prosječni novinar je izgubio status intelektualca. To je golemi gubitak ugleda koji govori mnogo o tome što se s novinarstvom dogodilo. Tu su i goleme egzistencijalne ugroze s kojima se novinari susreću. U tim uvjetima ne može biti govora o obrani novinarstva, samo o preživljavanju. Istovremeno, internet medijsku scenu mijenja i ja se ne usudim tvrditi u šta će se to pretvoriti. Uvjeren sam da sad nijedna informacija ne može biti zaustavljena, da je internet doveo do golemog poraza klasične cenzure. Ali internet sa sobom nosi ogroman problem jer se zapravo nijednoj informaciji ne može vjerovati. Trač, istina, propaganda ili obična laž – svi isto izgledaju na internetu. Moglo bi znači i u budućnosti biti posla za novinare, ali samo za site i ugledne novinare kojima se vjeruje. Ali se ne usudim tvrditi da će stvarno tako biti, jer je sve to još strašno nepredvidljivo.
Razgovarala Maja Isović