Gdje si i kako odrastao? Šta je ono što najjasnije pamtiš iz djetinjstva?
Ja sam imao veoma srećno i mogu reći – sadržajno djetinjstvo, jer Trebinje zaista ima savršen geografski položaj, gdje ste za pola sata, a nerijetko i duže zbog gužve na granici, na moru. Ako ti se ide na planinu i bježi od mediteranske klime, nije ni to daleko, a mi imamo vikendicu u rodnom selu mog pokojnog djeda Radivoja Boškovića, u Dramešini ispod planine Lebršnik u okolini Gacka, tako da sam gotovo svake godine provodio barem 20-30 dana u mjestu gdje se u avgustovskim noćima pokriva jorganom, mjestu gdje je u pećini ispod Crvenih greda pronađena i čovječija ribica, za šta, vjerujem, malo ljudi zna. Trenirao sam fudbal 7-8 godina, iako nisam bio neki talenat, ali sam tu stekao prijatelje s kojima sam i dan danas nerazdvojan, a mi smo imali sreću da smo često putovali na neke turnire, tako da sam do svoje već 13. godine obišao i Slovačku, Holandiju, Austriju, te gotovo sve gradove Hercegovine, dobar dio Bosne, ali i Bečej, Vrbas, Split. . .
Kako se u tvojoj zajednici interpretirao rat? Jeste li imali gubitke, pomjeranja, kako je to porodica i okolina tumačila?
U mojoj porodici se zaista nikada nije potencirala tema rata, iako je zbog tog istog moja majka Vesna izbjegla iz rodnog Sarajeva 1992. godine u Bileću kod strica, gdje je kasnije i prvi put srela mog oca Mira u bilećkoj kasarni, a do kraja rata, preciznije u jesen 1994. godine su se i vjenčali. Moja je porodica imala sreću da niko od bliže rodbine nije izgubio život u tom nesrećnom ratu, pa čak ni zadobio ranjavanje, iako su i otac a i oba djeda bili pripadnici Vojske Republike Srpske, sve do kraja tog nesrećnog rata. I sa očeve, a pogotovo sa majčine strane je moja porodica itekako osjetila rat i siromaštvo, kažu da je najgora bila 1993. godina kad je bilo veliko pitanje kako i od čega nabaviti osnovne životne namirnice, a svakako i posljednja, 1995. godina kada se pričalo o napadu na Trebinje i potencijalnom padu grada, pa sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma gdje se govorilo da bi Trebinje i Jajce mogli biti teritorijalno zamijenjeni. Naravno, sve ovo je plod sklapanja kockice iz raznih priča koje zaista nisu bile česte na temu 1990-ih godina u mojoj kući, iako mi dugo nije bilo jasno zašto se takve priče izbjegavaju, a ja sam bio i ostao znatiželjan.
Ja se iz djetinjstva sjećam iscrpnih Narodnih skupština u čijim klupama su tada sjedili Nikola Poplašen, Biljana Plavšić i drugi. Šta je ono čega se ti sjećaš i da li te to već tada privlačilo, da li si prema tim ljudima osjećao ljutnju i želju da im oponiraš, ili si samo želio da budeš dio njih?
Zaista sam bio premlad da pamtim gospodina iz parole „Glasaćemo ja i žena za Nikolu Poplašena“, ali se dobro sjećam recimo Milanka Mihajlice i Vukote Govedarice, s kojima danas sjedim zajedno u skupštinskim klupama. Sjećam se i Milorada Dodika iz tog perioda od prije desetak, petnaest godina, ali i mnogih koji su mu bili „ljuti oponenti“ u Klubu „SDS“-a , dok su danas njegovi koalicioni partneri, poput Nenada Stevandića, Banjca. . . Sjećam se i prvih „papaka“, koji su tada bili nevjerovatna pojava i velika afera, dok je danas to praktično postala praksa. Nerijetko sam pratio sjednice saziva od 2014. godine do 2018. a već od 10. saziva, odnosno perioda od 2018. do 2022. godine gotovo da nema sjednice koju sam propustio, a naročito zbog Nebojše Vukanovića, zbog kojeg sam se i angažovao ovako rano u politici. Zaista bih osjećao ljutnju kad bih čuo pojedine poslanike, koliko daleko može ići obmana i licemjerje, pa sam se često svađao sa televizorom, a kako je vrijeme odmicalo sve češće to javno komentarisao na društvenim mrežama i pisanjem kolumni. Sad kada i sam sjedim u skupštinskim klupama dosta drugačije doživljavam sve te ljude koje sam gledao na televiziji i imam dosta jasniju sliku ko je kakav, što mi je poseban motiv da pojedince posebno izvedem na čistac i prikažem ih građanima u pravom svjetlu.
Kako i zašto si se odlučio baviti politikom? Jesi li prije političkog angažmana bio aktivista?
Politikom sam se možda i oduvijek htio baviti, ali ni u snu nisam mogao pomisliti da će taj angažman doći ovako rano. Ja sam prije nego što sam i zvanično ušao u politiku pisao tekstove, često javno istupao po mnogim pitanjima, borio se za isplaćivanje studentskih stipendija i plata trebinjskih fudbalera, izlazio na mnoge proteste, često se disidentski ponašao i tokom gimnazijskih dana, smanjeno mi je vladanje i ocjena iz fizičkog zato što sam se usprotivio nošenju bijelih majica kada je došla nova profesorica, nakon smrti našeg profesora i razrednog starješine pokojnog Igora Anđelića, jer sam znao da postoje neki učenici u razredu kojima je bio veliki izdatak da kupe po dvije majice, jer smo do tada dvije godine normalno funkcionisali u sportskoj opremi. Taj moj temperament uz druženje sa Vukanom rezultirao je da sa 21 godinom postanem najmlađi odbornik u istoriji trebinjskog parlamentarizma, iako sam, iskreno, vagao da li da ovako rano uđem u politiku ili ne. Srce je presudilo, nepravda se mora pobijediti!
Da li si očekivao da ćeš u ovom sazivu dobiti poslanički mandat kao najmlađi poslanik i na koji način si zadobio povjerenje građana i građanki?
S obzirom da sam bio nosilac kompenzacione liste izvijesno je bilo da ću doći do mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ipak, moja kampanja nije počela kad i zvanična predizborna, niti je stajala do dana današnjeg, tako da sam i više nego zadovoljan sa 1115 glasova u Istočnoj Hercegovini, a posebno ponosan na to da nisam nikoga ni pitao, a kamoli, odnosno – ne daj Bože, platio da glasa za mene ili našu listu. Očigledno je prepoznat stalni rad i nekalkulisanje, drugačija i originalnija, a svakako realna priča u kojoj nije bilo nikakvih zamajavanja niti svakojakih obećanja koja se nikada neće ispuniti.
Kako gledaš na svoju borbu, osjećaš li se nekada kao Don Kihot sa vjetrenjačama, gdje crpiš snagu i entuzijazam, plašiš li se da ćeš se nekada potrošiti i umoriti, odustati?
Svakako da se matematički malo šta može uraditi, jer šta god da predložite da uđe u dnevni red zasjedanja, a da ne govorimo o tome da se usvoji neka odluka koju ste predložili, biva odbijeno. Ipak, javni pritisak je čudo a time se mnoge stvari mogu pokrenuti. Naravno, građani su tu da na izborima cijene koja od ponuđenih opcija im se više sviđa, tako da ovo svakako nije uzaludan posao, već prezentovanje narodu šta hoće da odabere u narednom izbornom ciklusu. Razumijem da ima i mazohista koji očigledno vole da ih neko krade, vara i obmanjuje, ali ako narod većinski iznova bira nekoga ko ga pustoši, raseli po svijetu i usput vrijeđa inteligenciju, onda se uzaludno boriti. Ipak, naša je parola ona Njegoševa „Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“, a ja zaista jesam vječiti optimista i mislim da se može i mora uvijek bolje, s tim da ne treba ni mlatiti praznu slamu, jer i ovog momenta da se dogode promjene, ne može preko noći biti sve med i mlijeko, potreban je jedan duži proces da se mnoge „krive Drine“ isprave. Što više budemo čekali, to će biti teže i to je možda jedan od dodatnih motiva da ne pomišljam da odustanem.
Da li mladi ljudi u našem društvu dobijaju pažnju i prilike koji zaslužuju? Da li ti na neki način planiraš popraviti status ove kategorije?
Takođe, jedan od mojih motiva za ovu borbu jeste situacija u kojoj se okrenem oko sebe i ne vidim niti jednog prijatelja koji planira da se odmah nakon završenih studija vrati u Hercegovinu. Razlog je naravno taj da nemaju šta da traže u rodnim gradovima, s jedne strane jer nemaju priliku za zaposlenjem u svojoj struci, a sa druge i kad je imaju, onda nemaju partijsku podobnost i dovoljan broj skupljenih glasova za SNSD i koalicione partnere kako bi dobili bilo kakvu priliku, pa makar to bilo i obavljanje pripravničkog staža. Mladi su sami krivi što se ne izbore i što se dobrim dijelom plaše da javno istupe protiv nepravde i bore za sebe. Velika većina ide linijom manjeg otpora. Čast mi je stajati pored, recimo, Lazara Radana, koji je najmlađi doktorant Filozofskog fakulteta u NS, on je u rekordnom roku završio master i profesor je istorije po struci, kao i npr. Nikoline Jelić koja je ekološki aktivista i neko ko je primjer kako jedan student i budući intelektualac treba da razmišlja i ne ćuti poput najvećeg broja kolega. Upravo smatram da ja kao predstavnik mlađe populacije zajedno sa Nikolinom, Lazarom i ostalima mogu da ohrabrim i ostale, a siguran sam da ih ima mnogo koji vrijede, da se bore za položaj mladih i jednake mogućnosti za sve bez obzira na političku ili bilo kakvu statusnu pripadnost.
Smatraš li da su mladi apolitični? Koliko je to apatija, koliko odbijanje participacije u ovakvom političkom sistemu, a koliko neznanje?
Mladi su većinom nezainteresovani, ali kada vide nekog sličnih godina onda se barem zainteresuju šta to taj neko radi, pa se barem malo više upute u političko-društvene procese. I dalje je to na dosta niskom nivou, ali čini se sve višem i višem, jer smo u eri društvenih mreža, pa je dosta lakše zainteresovati mladu osobu da se uputi u sva dešavanja, jer će teško neko izabrati da sjedi i prati sjednice, čita dnevnu štampu, a da ne govorim o čitanju ustava i zakona. Generalno ljudi jako slabo poznaju i šta je čija nadležnost, a i ne čudim im se, jer je Bosna i Hercegovina država sa jako komplikovanim uređenjem. Nije lako nekome ko se ne interesuje za sve da shvati šta se gdje uređuje, na kom niovu, da li je to lokalna samouprava, nivo Republike Srpske ili nivo BiH, na koga da se naljuti ako mu nije asfaltiran put do kuće ili ako mu je skupo gorivo zbog neukidanja akciza. Naravno, to pogoduje trenutnom političkom vrhu, jer onda lakše mogu da manipulišu i zamajavaju narod, te kroz trivijalne stvari da predstave svoju vladavinu, a da za sve što ne valja okrive nekog ko nema nikakvu vezu za njihov nerad ili nemar. Ipak mislim da im ne pogoduje era društvenih mreža, te da će mladi umjesto što listaju Tik Tok ili gluvare po Instagramu, ponekad skrenuti pažnju i na neke stvari na koje u krajnjem slučaju i sami utiču svojim (ne)izlaskom na izbore.
Kako ocjenjuješ mlade političare i političarke, da li idu oprobanim, utabanim stazama svojih prethodnika ogrezlih u kriminal, lažni patriotizam i nacionalizam, ili su inovativniji, inkluziji i više osluškuju glas građana?
Što se tiče vladajuće koalicije, oni i da žele drugačije – ne smiju. Ja ne mogu govoriti o sebi, ne bi bilo ni pristojno, ali svakako da smatram da sam neko ko je vjerovatno i postao upečatljiv zato što ne vodim politiku koja je uobičajna. Ipak, ako sagledamo Narodnu skupštinu Republike Srpske, pa najveći broj mladih i ne progovori tokom sjednica. Do sada nismo imali priliku da čujemo ni Damjana Škipinu, ni Mladena Ilića, Ninu Bukejlović, Nikolinu Šljivić, Bobanu Ćibić. . . ali sudeći po njihovim objavama na društvenim mrežama i gostovanjima u medijima, ne razlikuje im se politika od njihovih šefova. Ko je koliko u kriminalu, svakako da bih volio da se nadležne institucije pozabave tim pitanjem, a i često koristim skupštinsku govornicu da im pomognem u tome, samo oni nikako da se pokrenu. Smatram da mnogi mladi ne koriste pravu šansu koju im ukazuju političke partije, doduše – to je samo moje viđenje i doživljaj politike i kako se baviti njome. Nekima je vjerovatno cilj samo da uđu u skupštinu i time obezbijede svoju i egzistenciju svojih najbližih, s tim da to neko odradi „do devet koljena“, da li ucjenama jer je njegov/njen glas presudan ili nečim drugim, ali svakako da se mnogi u aktuelnom sazivu NSRS moraju odvažiti i prijaviti za govornicu. Takvi će uvijek slijediti stavove koje nameće onaj koji im je i omogućio da sjede u klupama i stavio na liste.
Šta je za tebe patriotizam, koliko su naši političari istinske patriote, a koliko su samo populisti i konformisti koji prodaju jeftine floskule o lažnoj ugroženosti, kako bi stado držali na okupu?
Ljubav prema državi je jedan veoma apstraktan pojam. Isto kao i prema djevojci. Ipak, ako je svaki dan varate i tučete a usput na sva zvona govorite kako je volite, ja se ne bih složio da je to prava ljubav. Tako je i kod naših lažnih patriota. Država se sastoji od tri elementa, a to su stanovništvo, teritorija i vlast. Siguran sam da oni ne lažu kad kažu da je vole, ali misle samo na jedan od tri elementa. Neka vladajući dokažu da im je stalo do svakog građanina, kada ne bude obespravljenih, siromašnih, gladnih, targetiranih koji ne misle isto kao i vladajuća partija, jednakijih, onda će zaista to i dokazati. Kada ne budu stavljali rijeke u cijevi kako bi se par pojedinaca bogatilo na račun uništavanja životne sredine, kada ne budu dozvoljavali ekološke katastrofe poput one koja se sprema u Vlasenici, tada će biti patriote, jer ova zemlja treba da ostane i generacijama koje dolaze, a nažalost sve ih se više rađa u inostranstvu umjesto kod nas, gdje su se njihovi roditelji rodili.
Kod nas je populizam uz nacionalizam uvijek plodno tlo za širenje simpatija, iako isticanjem do beskonačnosti i uz sav taj ponos da je neko pripadnik ove ili one nacije nema nikakvu poentu, ali to u javnosti prolazi savršeno, pogotovo znajući da smo mi društvo sa prevelikim brojem funkcionalno nepismenih ljudi. Ne razumijem zašto tako dobro pali kad neko na sva zvona hoće da prikaže kako je privržen crkvi ili džamiji, valjda bi vjera trebala biti intimna stvar pojedinca. Tužno je što političari, ali i oni u pokušaju da to postanu to ističu na prvo mjesto,samo kako bi pribrali simpatije naivnih, a gotovo uvijek se ispostavi da oni koji se najviše slikaju po vjerskim objektima baš se suprotno ponašaju, jer im je upravo vjera paravan i marketinški trik da pokažu kako su oni dobri i produhovljeni ljudi. Da to stvarno jesu, ne bi morali isticati u prvi plan.
Kako ocjenjuješ našu političku situaciju?
Naša politička situacija je takva da nemamo ni „S“ od suvereniteta. Stranci ovdje kolo vode, a za malo vlasti i malo više privilegija koje dolaze uz nju, politički vrhovi sva tri naroda Bosne i Hercegovine spremni su da ih slušaju. Svi slušaju strance a lupaju o borbi za interes svog nacionalnog korpusa i navodnoj blokadi onih drugih. Zanimljivo je da kada god se radi o interesima vladajućih partija iz tri naroda, tu uvijek dođe do konsenzusa, ali kada treba uraditi neki projekat za dobrobit građana, recimo ukinuti akcize na gorivo, uvijek će se naći neko da to sabotira.
Kako gledaš na našu i političku kulturu regiona, koliko se ona razlikuje od Evrope i šta je ono na čemu treba da radimo? Ono što sam prvo kod tebe primijetila jeste jedna velika doza kulture, poštovanja i odmjerenosti, čime se baš ne možemo pohvaliti. Kako ocjenjuješ uopšte političku pismenost u BiH?
Naš mentalitet je potpuno drugačiji od evropskog, a generalno mislim na ljude sa Balkana. Naravno, ako ćemo tako gledati, možemo uočiti razlike i između mentaliteta Hercegovaca i Bosanaca, ali generalno ako vidimo da nam se predizborne kampanje vode pod šatorima, gdje je vruće pečenje i „zidarsko“ pivo propraćeno pjesmama „glavnog Baje“, a narod to obožava, onda je jasno zašto se generalno tako bahato ponašaju političari. S druge strane, oni tim ponašanjem i pokazuju da su iznad države i da za njih važe posebna pravila, a svakako da se tako i osjećaju, kao da je država njihova privatna svojina. Oni vas pokušavaju uvući u taj svoj mulj, što je, recimo, glavni zadatak Ilije Tamindžije, i uloga u Narodnoj skupštini Republike Srpske, da se na njegova dobacivanja i krajnje maliciozne komentare mi „upecamo“, pa da narod kaže – evo ih, svi su isti, poput onoga duela između Ognjena Tadića i Milorada Dodika prije desetak godina, za koji smo kasnije saznali da je bio čak i dogovoren tako užasan nastup Tadića koji je dan danas na strani Milorada Dodika. Politička pismenost gotovo da i ne postoji, posebno kod birača koji ne znaju često ni razliku između opštih i lokalnih izbora, a kamoli šta je čija nadležnost. Zbog toga je prokrčen put aktuelnoj vlasti na svim nivoima da lakše mogu da manipulišu narodom. Ja se trudim da svoj prostor iskoristim kako bih argumentovano ukazao na devijacije i loš rad naših institucija, kako bih smisleno korigovao određene procese, a sve u skladu s vaspitanjem koje sam ponio iz kuće, a nikako da zamajavam narod populističkim i ispraznim pričama. Iskreno, veoma je teško ostati pribran pored pojedinih ljudi i njihovih komentara i vrijeđanja, a naročito vrijeđanja inteligencije.
Evropa se poprilično radikalizuje i stremi sve desnije, Poljska, Mađarska, Slovenija do pada Janše, sada Hrvatska, gdje je tu Bosna i Hercegovina i kakve su tvoje projekcije za budućnost?
Bosna i Hercegovina koja je sastavljena od tri konstitutivna naroda je i više nego plodno tlo za raspirivanje nacionalizma kako bi se s jedne strane prikrio nerad i promašaji vlasti, te okrivio drugi ili treći narod za kojekakve blokade, a s druge strane jako dobro zvuči da se borite za svoje parče zemlje, naročito posle svih sukoba, ne samo posljednjeg iz devedesetih, već i Prvog i Drugog svjetskog rata, a da ne idemo dalje u prošlost.
Ja kao Srbin mogu govoriti iz ugla srpskog naroda, a ako pogledamo moj, hercegovački kraj, tu je zaista bilo mnogo stradanja i gotovo da ne postoji porodica koja nije izgubila nekoga u nekom od ratova u 20. vijeku, što vojnika koji su poginuli, što civila koji su bacani u jame i jasno je da su mnoge rane svježe i da je strah od novih sukoba vječito prisutan, jer su gotovo sve generacije, a hvala Bogu ja pripadam toj koja nije, okusile rat na svojoj koži. Kada imamo takvu podlogu, onda je najlakše sve okrenuti na nacionalnu kartu. Nažalost, dobar dio naroda ne sagledava dublje poteze tih ljudi čije je glavno oružje isprazni nacionalizam. Jer, kad god zagrebemo iza podignuta tri prsta, tu ćemo naći tendere, nepotizam, krivičnih djela za najmanje 20 godina zatvora, i što je jako zanimljivo, saradnju sa druga dva naroda kad god je lični interes u pitanju, iako se u javnosti sve potpuno drugačije predstavlja.
S tim u vezi, sve je češća suspenzija ljudskih i manjinskih prava, prava na abortus… kako gledaš na to?
Nevjerovatna je činjenica da i skoro 30 godina od nesrećnog rata mi imamo situaciju da se u opštinama gdje su nekada živjeli predstavnici jednog naroda, a sada to pripada entitetu ili kantonu gdje je drugi narod većinski, može vidjeti skrnavljenje grobova. Zamislite da nekome smeta nečiji spomenik i time pokušava da zastraši i ono malo povratnika a i rodbine umrlih koja bi možda nekada i obišla svoj rodni kraj. Mi imamo situaciju da tabla sa ćiriličnim natpisom ne može preživjeti noć u pojedinim opštinama Federacije. Tu mržnju moramo pobijediti! Nebitno je da li ona dolazi od strane jednog naroda ka drugom ili od strane trećeg ka prvom, mržnja je mržnja i to je nešto nenormalno. Što se tiče prava na abortus, svakako da je to jedna osjetljiva tema. S jedne strane se abortus može posmatrati kao jedan užasan čin, a s druge kao čin koji je i više nego opravdan. Abortus bi po mojem mišljenju trebalo tumačiti od slučaja do slučaja, jer, složićete se, nije isto ukoliko je maloljetna djevojka trudna zbog posljedica silovanja ili ukoliko neko abortus koristi u više navrata pa nedugo zatim želi da stupi u brak sa istom osobom i planira imati dijete. Svakako da bi za ovakvu odluku trebalo konsultovati stručna lica iz medicinske struke. Ja sam za, ali uz obavezno savjetovanje.
Slovenija je od nedavno omogućila istospolne zajednice, u Hrvatskoj je ta pobjeda isto izvojevana, kada u našoj zemlji možemo očekivati nešto slično i zašto se uopšte ne pokreću ove teme? Mi se još borimo za to da ljudima objasnimo zašto nam je potreban prajd, za koji je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković izjavio da neće biti u glavnom gradu RS-a, dok god je on na čelu grada.
Ja nisam pobornik da se institucija braka kao zajednice muškarca i žene drugačije intеrpretira, a znamo da se i po novom Porodičnom zakonu brak može sklopiti samo između dvije osobe suprotnog pola pod uslovom izjavljene slobodne volje za sklapanjem istog i nisam za to da se zadire u tradicionalni pojam institucije braka, niti da se uvede istopolni brak, a niti da se dozvoli poligamija. Jasno je da istopolne zajednice ne moraju značiti i sklapanje braka, već se radi o jednoj vrsti vanbračne zajednice, odnosno trajnije zajednice između partnera, u ovom slučaju istopolnih. Ono što je problematično, jeste momenat kada dođe do zakonskog nasljeđivanja, ali svakako da postoje i drugi instrumenti da se imovina umrlog lica prenese na drugo lice, poput testamenta. Naravno, ne možemo bježati od činjenice da u našem društvu postoje lica koja imaju istopolnog partnera, a takođe i neformalne zajednice, da ih tako nazovem, u kojima se u emotivnom ili sličnom odnosu nalazi čak i više lica. Ono što je u našem društvu problematično jeste da takva lica doživljavaju razne vrste neprijatnosti, naročito ukoliko se javno deklarišu kao takva, pa u nekim slučajevima i teže dolaze do zaposlenja i proživljavaju psihičku, a nažalost i fizičku torturu. To svakako osuđujem i nisam neko ko takve osobe smatra manje vrijednim pripadnikom društva, ali po mom mišljenju je pogrešno ići u neke krajnosti i mijenjanje Porodičnog zakona. Što se tiče prajda, i s te strane imamo mač sa dvije oštrice, gdje se ponekad ide previše možda i provokativno i radikalno, zavisi sve iz kog ugla posmatramo, a tim putem se samo stvara dublji jaz i dodatni motiv za nerazumijevanje između dvije strane. Moje je mišljenje da održavanje takvih skupova neće poboljšati položaj te grupe ljudi, već da je apsolutno kontraproduktivno. Seksualno opredjeljenje je, na kraju krajeva, intimna i lična stvar pojedinca. Kao što meni neko ne može i ne treba da nameće s kim ću da budem i u koju ću se djevojku zaljubiti, tako smatram da nikom drugom ne treba nametati bilo šta.
Šta bi poručio svojim vršnjacima?
Svojim vršnjacima bih poručio da misle svojom glavom i ne dozvole da iko manipuliše njima, i što je najvažnije da se nikog ne plaše, već da svoje stavove slobodno javno iskažu, ustanu i solidarišu se sa drugim kad je u problemu i da zajedno gradimo svjetliju budućnost u našoj državi. Usput bih pozvao sve mlade koji su zainteresovani da se priključe našoj borbi u bilo kom obliku širom Republike Srpske da mi se slobodno jave.
