Divanhana je bh bend koji izvodi tradicionalnu muziku u novim aranžmanima koji su nastali kao rezultat fuzije jazz, pop i klasične muzike 20. vijeka. Namjera benda je njegovanje i prezentovanje ne samo urbane tradicionalne muzike Bosne i Hercegovine, već i tradicionale muzike zemalja Balkana, sa posebnim akcentom na sevdalinku.
Članovi benda su: Leila Ćatić – vokal, Neven Tunjić – klavir, Nedžad Mušović – harmonika, Meho Radoović – klarinet, Danijel Čondrić – gitara, Azur Imamović – bas gitara, Rifet Čamdžić – bubanj, Irfan Tahirović – udaraljke i Borjan Milošević – inžinjer zvuka, producent.
Sa Nevenom Tunjićom, pijanistom razgovarali smo za BUKU o novom albumu, sevdalinki, uopšte muzici i drugim temama..
Nedavno je izašao Vaš album pod nazivom „Bilješke iz Šestice“. Možete li nam reći nešto o pjesmama sa ovog albuma, njegovom stavaranju i porukama koje šaljete preko svoje muzike?
Da, album je objavljen 28. novembra kao prvo ekskluzivno izdanje digitalnog nosača zvuka od strane RSG radija. Sniman je u periodu od novembra 2011. godine do oktobra 2013. godine u Beogradu, u legendarnom „studiju 6“. Bilo nam je jako bitno, u datom momentu da ljubiteljima tradicionalne muzike, kako BiH tako i Balkana, ponudimo nešto neobično, drugačije od onoga što svakodnevno u moru muzičkih fuzija i stilova mogu čuti. Kada kažem drugačije, prije svega mislim na stil i finalni zvuk onoga što je izlazilo iz naše male fabrike zvuka. Pomenuti „studio 6“, u kojem smo i realizovali proces stvaranja novog albuma, datira još od sredine 70tih godina, stoga je zadržao sve analogne uređaje za snimanje i reprodukciju zvuka, što je danas izuzetna rijetkost a donekle i luksuz, rekao bih.
Svaka pjesma koju snimimo imala je onaj „oldschool sound“ koji su naši roditelji, prije nekih 20 – 30 godina navikli svakodnevno da slušaju; topli, rustikalan, sjetan zvuk nekadašnjeg vremena. Imali smo od čega početi, što nam je bilo jako bitno. U njedrima dobre energije koja je generalno vladala tokom snimanja, aranžman za aranžmanom se stvarao, bez ikakvih predrasuda. Album bih okarakterisao kao mozaik raznih stilova; od pjesme „Crven fesić“ (jedna od prvih snimljenih), poprilično šaljivog i pomalo county raspoloženja do „Emine“ gordog, veličanstvenog zvuka dvaju harmonika i Leilinog vokala, potpunog minimalzima. Poruka je na koncu jasna, stvarati bez kalkulacija; iskreno, predano i pošteno sa svojih deset prstiju. Publika to svakako prepozna i iskreno cijeni.
Počeli ste sa zanimljivim konceptom promocije albuma i svoje muzike. Naime, sjedate u automobil i obilazite bh gradove, svirate bez obzira na budžet, uglavnom bitno je da se vaša muzika čuje… Kakve su rekacije sa „terena“?
Upravo. Krenuli smo sa jasnim ciljem, da većini manjih gradova u našoj Bosni i Hercegovini ponudimo barem 2 sata nekog interesantnog kulturnog sadržaja. Jasno nam je da mnoge male sredine u našoj zemlji već godinama boluju od problema zvanog izumiranje kulture i kulturnog sadržaja. Tim strašnije, bolest iz dana u dan metastazira i stvara jedan potpuni haos, gdje su nove mlade generacije osuđene da se navikavaju na nesadražajan društveni život. Daleko od toga da se mi u svom ovom haosu pojavljujemo kao revolucionari, ali ipak želimo svojim malim doprinosom da pokušamo mjenjati svakodnevnicu.
Članovi benda
Oformili smo izuzetno prihvaljiv koncept, kako za kulturne institucije tako i publiku, te ove godine u BiH odsvirali oko 25 koncerata u različitim gradovima. Koncerti su bili izuzetni dobro posjećeni, što nas raduje zbog dvije stvari; očigledno da publika rado prihvata naš pristup pri njegovanju i očuvanju tradicionalne muzike, te da publika nije zaboravila kako je to za vikend otići u kulturni centar ili pozorište, platiti kartu i dati sebi za pravo da mjenja svoju sivu svakodnevnicu.
Na albumu ste radili sa mnogim umjetnicima. Koliko je danas važna saradnja sa umjetnicima iz drugih zemalja, ali i drugih govornih područja? Koliko se može naučiti u toj raznolikosti?
Raznolikost u umjetnosti u većini slučajeva spaja nespojivo. Tako je i kod nas bio slučaj. Još od prve saradnje sa sjajnim umjetnikom Sanelom Redžićem, gitaristom klasičarem iz Tuzle, smo spojili naših osam različitih ideja sa zvukom Sanelove klasične gitare. U pitanju je bila prelijepa sevdalinka „Evo srcu mome radosti“ koja nas je sigurno odvela na putovanje u neistraženi svemir, na koncu na putovanje do samih nas.
Kasnije smo sarađivali sa Svetlanom Spajić – sjajnim istraživačem tradicionalne muzike Srbije, Mirzom Redžepagićem – flamenkom gitaristom, Livio Minafrom – italijanskim jazz i klasičnim pijanistom, te mnogim drugim. U suštini svaka ta saradnja je doprinjela razvijanju objektivnosti kod benda, dala nam priliku da se sagledamo sa nekih novih tački gledišta i samim tim stvaramo sebi neke nove prostore za buduće napretke i kreativne uspone.
Šta najviše nadahnjuje članove benda, šta Vas inspiriše u stvaranju?
Mnogo toga. U startu su nas inspirisale mnoge izvedbe, od nas starijih izvođača sevdalinki i tradicionalne muzike Balkana. S obzirom da velik dio benda dolazi sa Muzičke Akademije, svakako da je i klasična muzika u jednom određenom trenutku bila utočište naših inspiracija. Najbitnije da smo vremenom, nakon oslobađanja benda iz okova studija, počeli sve više koncertirati, te je interakcija sa publikom postala naša najomiljenija inspiracija.
Početkom januara 2014. godine se vraćamo radu u studiju pa ćemo polako ponovo otkrivati polazne tačke naših inspiracija. Radujemo se tome, iskreno.
Šta je za Vas sevdalinka? Koliko je ona utkana u bh. kulturu?
Sevdalinka za svakog člana benda ima različitu važnost i značenje, siguran sam. Neki od nas su rasli i bivali odgajani uz sevdalniku, neki su je nekad uz put u životu pokupili i prisvojili k srcu, a neki – kao ja, čisto iz znatiželje proučavali njezinu formu i tematiku te se vremenom zapleli u njenu ljepotu.
Svakako da je sevdah, kao žanr zadnjih pet ili deset godina doživio nagli procvat i popularizaciju, naručito kog mlađih generacija, što smatram jako bitnim. Mislim da je sevdah do te mjere utkan u našu istoriju i kulturu, da u neku ruku svjedoči o postojanju naše zemlje. Dokument koji svjedoči jednom davno prošlom vremenu i stilu življenja. Svakako smatram da upoznavajući sevdalinku donekle možete upoznati i semog sebe, u nekom figurativnom smislu.
Koliko je važno danas očuvati tradicionalne muzičke žanrove, jer živimo u svijetu u kojem smo „medijski bombardovani“ modernom muzikom?
Opet bih se vratio na iskrenost i koliko je danas važno biti iskren u svom poslu. Nije problem u „medijskom bombardovanju“ već u tome čime nas mediji bombarduju. Svjedoci smo da se tokom zadnjih godina pojavilo toliko izvođača u raznim muzičkim žanrovima, koji su vremenom jednostavno nestali u magli. Zašto je to tako? Vjerujem zato što nisu imali jasan koncept svog kreativnog djelovanja, nisu slali jasnu poruku. Ako se vratimo nazad kroz vrijeme, vidjet ćemo da su se mnogi veliki kompozitori vraćali tradicijskoj muzici i iz nje crpili inspiraciju. Sjetimo se „Ruske petorke“ ili Debussyjevog bjega od Wagnerovskog stila, zatim Liszta, Smetane i njegove „Vlatave“. Svi su oni svoju utopiju tražili u tradiciji i tu pronalazili smiraj. Vremenom su se te granice pomjerale, pa se putem moderne klasične muzike sa početka 20. stoljeća, preko napretka tehnologije, logično i prirodno ideje i stilovi mješali te smo za rezultat danas dobili mnogo muzike bez DNK-a. Sve je to prirodno ali upravo zbog velike pomješanosti muzičkih stilova i svega genijalnog što svakim danom na površinu izvire, svima nama jedino ostaje da u svemu tome ostanemo ništa više nego iskreni.
Divanhana pokušava iskreno očuvati tradicijsku muziku od zaborava, time što će je prije svega približiti sebi, pa tek nakon toga podjeliti sa drugima. Dakle, primarna ideja nije komercijalizacija, već iskreno i predano unapređivanje vlastite svijesti. Kada bi se svi iskreno okrenuli unapređivanju samih sebe onda bi i mediji imali mnogo više zdravijeg materijala čime bi nas, kako sami kažete svakodnevno „bombardovali“.
Leila Ćatić, vokal
Koju muziku Vi volite da slušate? Imate li neke preporuke?
Lično slušam mnogo muzike. Uvijek pokušavam da istražujem i pronalazim nešto novo što će mi okupirati maštu. Zadnjih mjeseci aktivno slušam jedan sjajan Norveški bend „Beady Belle“, te mngo klasike i world music-a. Tu i tamo naiđem i na divan fado; Antonio Zambujo, Ana Moura, te također jedan sjajan bend iz Portugala „Dancas Ocultas“. Mnogo je toga danas na internetu, što je zaista fantastično. Uglavnom, preporuka je da stalno istražujete i pomjerate svoje kreativnosti granice, a proces svakako možete početi sa „Bady Belle“.
Približava se kraj godine imate li neku poruku za naše čitaoce za Novu godinu?
Volite, budite voljeni, jedite čokoladu, slušajte roditelje, širite sevdah… i naravno slušajte Divanhanu 🙂
I za kraj, da Vas pitam o vašim planovima, snovima, nadanjima…?
Plan je da naš novi album „Bilješke iz Šestice“ promovišemo u što više gradova u BiH. Za sada smo radili promociju u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, a ovom prilikom smo skoknuli i do Banja Luke. Ostvarili smo jednu jako dobru saradnju sa kioscima iNovine, koji su nam omogućili da novi album distribuiramo u svaki kutak naše zemlje, tako da je u prodaji dostupan na 250 prodajnih mjesta. Od januara, kako sam već pomenuo se vraćamo natrag iza četiri zida studija gdje ćemo sigurno aktivno raditi do početka proljeća, kada planiramo započeti BH turneju.
Razgovarala Maja Isović
O bendu se možete informisati na njihovoj internet i facebook stranici. Sve spotove možete pogledati OVDJE.