BUKA: Ako iko može s punim pravom da tumači situaciju u medijima, to su Boris Dežulović i Predrag Lucić, jedni od glavnih krivaca za Feral Tribune, a krivi ste i za Thompsona. Danas ste putovali od Splita do Banjaluke, nije to tako daleko, ali kad čitamo medijske naslove, ti prostori nam se čine tako udaljeni. U BiH mediji više dijele ljude nego što ih spajaju. Da li je situacija išta bolja, gora nego kad smo razgovarali prije 10 godina?
Dežulović: Bez razmišljanja mogu reći da je situacija gora. U ono vrijeme kad su stvari izgledale gore jer je bio rat, onda si bar znao zašto su takve. Historijsko pravilo, fizička priroda napretka je da, kako god da bude, poslije može biti samo bolje, ali ovdje smo čak i to pravilo uspjeli zajebat. Nama naprosto nije bolje. Ni po čemu nije bolje. Onda si, kao u vrijeme komunizma, ima neke tajne komitete, vijeća nacionalne sigurnosti, neke visoke instance koje su regulirale prostor medija i govora. Onda si znao gdje je neprijatelj i znao si gdje je šuma u koju ćeš bježati. Danas su stvari posve drugačije i u tom smislu, što se naše profesije tiče, puno gore.
Lucić: Ja moram kontrirati kolegi. Niko se ovdje nije borio ni za kakav boljitak i napredak. Počela je retro retorika. Tu smo, u kasnim osamdesetim, na početku devedesetih.
Kad smo prije desetak godina razgovarali za prvi broj BUKE, rekli ste mi da će ovo društvo biti bolje kada napokon počnemo novine čitati odozada, kao dosadna švedska i norveška društva, od sporta, kulture, pa da onda dođemo do politike. Mi smo, nažalost, i dalje na tim prvim stranicama gdje je politika, i to ona brutalna. Da li, ustvari, mediji zadovoljavaju tržište? Da li mediji pišu o stvarima koje ljude interesuju i zato su takvi kakvi jesu?
Dežulović: Možda zvuči elitistički, ali mediji zaista pišu ono što publiku zanima. Što se toga tiče, mediji u potpunosti zadovoljavaju zahjev publike. Jedan od najvećih problema medija, ne govoreći samo o području bivše Jugoslavije nego i šire, je podilaženje publici po svaku cijenu.
Lucić: Mediji puno lažu. Onda se vade na publiku da lažu. Imaš ljude sa niskim kriterijima po redakcijama i onda oni to svale na publiku.
Borise, banjalučku publiku zanima i Vaš bivši angažman u Nezavisnim novinama, pa nam kažite nešto o razlozima za prekid saradnje?
Dežulović: Ne znam, to zaista nije pitanje za mene. To je pitanje za ljude iz redakcije Nezavisnih novina da objasne šta je bilo. Da li su problem troškovi, da sam ja skup, ili je u pitanju nešto drugo? Ja sam napisao toplu obiteljsku priču…
Lucić: Nisi ti skup, nego kako ćeš ono pisat? Ono na kauču, onaj zadnji detalj? Jesi li ti normalan? Da objave i da ti još plate.
Kako Feral, kao medij sa toliko dobrih novinara i mnogo nagrada, regionalnih i evropskih, nije mogao da opstane?
Lucić: Zato što imaš diktat slobodnog tržišta, gdje takve stvari kao što je Feral ne prolaze. Feral nije imao malu publiku, a jedini problem u ekonomiji Ferala je bio taj što je sto posto prihoda bilo od prodaje na kioscima, a znamo da u medijima oglasi imaju nekih 60 % udjela. Kod Ferala ta stavka je bila 0. Kolika god da je publika bila, to nije bilo dovoljno. Moralo je biti duplo, ili ne-znam-ni-ja-koliko veća. Nakon onog eksperimenta sa plaćanjem internet pretplate, jer je sadržaj bio nedostupan za ljude koji su navikli besplatno čitati tekstove, pokazalo se da to ne može uspjeti, pa smo pustili kompletan sadržaj. Bilo je onda i dirljivih situacija, kad se Feral trebao ugasiti jedan čovjek je izračunao koliko je uštedio čitajući Feral preko interneta, pa je pitao na koji račun da pošalje lovu. Onda smo rekli, nemoj slati, čuvaj kad izađu neke druge novine, pa im pomozi.
Kolika je odgovornost medija i novinara za sve ovo što nam se dešava, za rat? Ranije ste pomenuli da veliki broj novinara nije odgovarao za ono što je uradio u ratu.
Dežulović: Nije, i nikad neće odgovarati. Ja spadam u one koji smatraju da novinari trebaju fizički odgovarati pred sudom, na Haškom sudu za zločine, jer ono što su novinari radili jesu zločini. To je poticanje na zločin. Šešelj može biti u Hagu zbog istih stvari koje su uradili i novinari, jedina je razlika što Šešalj nije bio u redakciji, nego je bio u nekom vojvođanskom sokaku sa smiješnim šljemom na glavi. Isto su radili novinari na svim stranama. Ja ne mislim da njih treba tužiti na tridesetogodišnje robije, nego bi ih tužio na pola sata u zatvoru, da ih se slika, da ih se namaže katranom i perjem i da takvi hodaju. Naprosto moraju simbolički biti obilježeni. Oni ne bi smjeli imati pravo raditi posao kojim se bave. Oni ne samo da i dalje rade, nego su napredovali, bave se nekim profesurama, intelektualnim radom i tako dalje.
Oni su očistili svoje biografije. Da li je to razlog što nam se, kroz medije, iste stvari dešavaju?
Dežulović: Nije to najgore. Najgore je da oni nisu nešto posebno ni čistili biografije. Nemaju potrebe za tim. Kakvu potrebe imaju Smiljko Šagolj ili Mila Štula da čiste svoju biografiju, od čega, pred kim? Čega se ona srami? Oni su i dalje ponosni na to. Ne može biti ni razdvajanja odgovornosti, treba svi da odgovaraju, i novinari i urednici. I urednik koji je slao Milijanu Baletić na dubrovačko ratište mora da odgovara, jer ona nije to radila bez znanja svog vrhovnog komandanta.
Lucić: Uvijek imaš i faktor entuzijazma. Ljudi to vole.
Karikature i fotomontaže koje je Feral radio nekad su znale da udare jače i bolje od bilo kakvog teksta. Jedna od najpoznatijih je slika velike ljubavi između Miloševića i Tuđmana u krevetu nekog od vas dvojice. Možete li publici otkriti tajnu kako je ta slika nastala?
Dežulović: Ja i Viktor (Viktor Ivančić) smo bili u njegovom (Predrag Lucić) krevetu. Ja sam posudio tijelo Miloševiću, a Viktor Tuđmanu. Krevet je bio Predragov, a lancuni od njegove punice, koja ih je kasnije u novinama prepoznala.
Lucić: Feral ne morate čitati u njegovim starim brojevima. Možete ga čitati i dalje u hrvatskim dnevnim novinama gdje je prisutno gomila afera koje je Feral raskrinkao prije tri, sedam, osam godina. Danas su to naslovne stranice u Jutarnjem listu i Večernjem listu. Čitave feljtone rade od toga i čudom se čude kako su to vojni stanovi dodjeljivani nekim ljudima, a odbili su to pročitati u Feralu u vrijeme kad se to događalo. Ili čitava ova priča sa Sanaderom. Sve je to, manje ili više, bilo objavljeno u Feralu. Meni je sad malo i neugodno kad vidim da u Večernjem listu naprave montažu Sanadera iza rešetaka, onda se ja sramim što sam to napravio prije sedam godina, istu takvu. Feral nisu kaznili čitaoci, nego monopolistički odnosi.
Urbana je legenda da ste vi neposredni krivci za Thompsona. Da li je to tačno?
Dežulović: To je urbana legenda koja je djelomično utemeljena. Istina je da je on dolazio sa fronta kada je imao dva do tri zuba u zubalu i nosio je neku kazetu sa pjesmom koju je on snimio sa svojim bendom. Kad smo u kafani svi onako dobro pijani pustili tu pjesmu počelo je „Za dom spremni“. Odvalili smo se od zajebancije. Dali smo je uredniku Radio Splita. Thompson laže da nikad nije dolazio u tu kafanu i da nas ne zna. On bi naravno i bez nas napravio to, ali mi smo ga samo malo gurnuli. Mi smo se zaista samo zajebavali, a kada je on poslije nekoliko godina nastupao pred hiljadama ljudi, meni je došlo da izađem pred binu i kažem „mi smo se samo zajebavali“.