Azra Talić, profesorica psihologije i pedagogije i programska koordinatorica u Udruženju “Genesis Project” u intervjuu za portal BUKA govori o mentalnom zdravlju, prevenciji i posljedicama vršnjačkog nasilja, stanju u društvu nakon tragičnih događaja u Srbiji.
Imajuću u vidu posljednja dešavanja, masovna ubistva u Srbiji, trebamo li se svi kolektivno zabrinuti?
Živimo u dijelu svijeta koji ima krvavu i tragičnu prošlost, a koji se smatra zabačenim i marginalizovanim, ali na planeta zemlji gotovo da ne postoji regija koja je geografski i konceptualno toliko udaljena da je izolovana od uticaja novih tehnologija i njihovih refleksija na mlade. Da, trebamo se kolektivno zabrinuti, pogotovo kada duboko psihološki povežemo ove dvije činjenice.
Nakon prvog napad u školi, juče smo imali smo najmanje tri incidenta gdje su učenici prijetili da će učiniti isto kao 13-ogodišnji učenik Osnovne škole “Vladislav Ribnikar”. Koliko ovo zabrinjava?
Postoji velika mogućnost da tragični slučaj iz OŠ „Vladislav Ribnikar” postane u raznim varijacijama model ponašanja isfrustriranih, nezadovoljnih i za destrukciju predisponiranih osoba.
Imajući u vidu informacije koje su u medijima da li postoje naznake preko kojih se moglo možda nešto prepoznati, znam da je nezahvalno govoriti o tome, ali koje su to karakterne crte koje nas trebaju zabrinuti?
Generalni odgovor na ovo pitanje ne postoji, jer da postoji recept onda bi bilo mnogo lakše i jednostavnije prevenirati i predviđati ovakve događanje. Dječak iz pomenute beogradske škole je na prvi pogled imao idealne uslove za odrastanje. Materijalno je bio obezbjeđen, inteligentan, uspješan, ambiciozan itd. Ali? Tražimo uvijek to ali. I to je uvijek ono što nas iznenadi. Sve što ovdje možemo reći je da destruktivna ponašanja treba prepoznati, korigovati i u pravo vrijeme djetetu pružiti adekvatnu pomoć. Uzroci destrukcije su mnogobrojni: prirodne predispozicije, sklop ličnosti, stres, osjećaj nemoći, osjećaj nekompetencije, pogrešan stav roditelja u vezi s postignućima djeteta i još mnogo, mnogo toga. Znaci nasilničkog ponašanja su obično laž, krađa, usvajanje loših navika, traženje destruktivnih ličnosti za identifikaciju itd. Postoji velika mogućnost da roditelji i okolina opravdavaju ovakva ponašanja, npr. „to je dječje ponašanje kroz koje smo svi prošli”, „on ili ona ima specifične stavove, to je djetetov individualni pogled na svijet, ma dijete to ne razumije itd.
Koji je najbolji način da roditelji u ovoj situaciji razgovaraju sa mladima, sa djecom o ovome što se desilo, kako da im predstave da je ovo nešto što se nije smjelo desiti i ne smije se ponoviti?
Razgovor, razgovor i razgovor. Lični primjer naravno. Ne samo u ovakvim situacijama. Uvijek i kad imamo priliku i kad dijete pokaže potrebu. Ono što bih naglasila u ovakvim prilikama je da treba imati mjeru. Kad ovo kažem mislim na to da je vrlo teško odrediti granicu između toga da istraumiramo i blokiramo dijete, a da mu u isto vrijeme kažemo svoj stav o događaju. Želim da naglasim i pošaljem poruku svim roditeljima da se empatija, ljubav, razumijevanje, povjerenje i poštovanje dječjih osjećanja ne pokazuju samo u ovakvim prilikama, nego se to radi od prvog dana dječijeg života.
Šta društvo može uraditi u smislu prevencije ovakvih slučajeva, dan poslije krvavog masakra pokazuje nam da je to bio okidač za pokušaje I čak slične događaje (slučaj u Mladenovcu)?
Kao prvo, sve društvene zajednice u regionu imaju zatrašujuće emotivno istorijsko iskustvo, koje je vezano za četiri godine rata, razaranja, ubijanja, protjerivanja, masakra i odjeci se još uvijek čuju u riječima preživjelih i osjećaju u njihovim postupcima. Svako društvo, pored nekih univerzalnih normi, mora da pogleda u svoje lice i da se zapita, dokle veličanje ubica, slavljenje krvavih događaja, dokle pucanje na svadbama i radosnim događajima i kada ćemo prestati da veličamo zgusnutu istoriju koja nas i dalje tjera da ostajemo u svojim etničkim i religijskim torovima. Postoji još nešto što se moramo zapitati i duboko zamisliti o tome „čemu učimo djecu” u školi, u kući, na igralištu, u sportskom klubi itd.
Smijemo li u ovom slučaju tražiti kolektivnu krivicu, ili je ipak krivica na pojednicu koji je to uradio i onome ko ga je naučio da u tako mladom uzrastu rukuje oružjem i ima pristup vatrenom oružju?
Da, uvijek moramo tražiti kolektivnu krivicu. Kolektivna krivica naravno ne amnestira pojedinca i svaki pojedinac treba da odgovara za sebe. Roditelji dječaka, vinovnika ovog tragičnog događaja, su imali utisak da odgajaju svoje dijete na najbolji i najsavršeniji način. Mislim da je i okolina imala takav utisak. Nećemo nikada doći do odgovora, da li su ti roditelji bili preambiciozni, da li su postavlji nerealne zahtjeve pred svoje dijete i da li su pokazivali dovoljno ljubavi. Otac je vodio dijete u streljanu, ali to ne znači da bi i svako drugo koje je posjećivalo streljanu uradilo isto ovo. To zavisi od psihofizičkih predispozicija, a odgovornost roditelja je u tome da procjenjuje, posmatra, uviđa i koriguje ponašanje. Kako? Ličnim primjerom, kontaktom, razgovorom, analizom ličnosti svoga djeteta, ljubavlju i povjerenjem. Roditelji moraju biti svjesni da su uzori, izvori, oslonci, modeli i prijatelji.
Koja je poruka prosvjetnim radnicima, šta oni mogu da urade?
Nastavnici, pedagozi, psiholozi, borite se za svoja prava, duboko razmislite i zapitajte se čemu učimo djecu. Pokrenite vi reforme i zalažite se da se svi nastavni sadržaji i vaspitna djelovanja usklade sa životom 21. vijeka. Život nije rijeka koja teče pored škole, nego bi trebalo da stalno teče kroz školu. Ta rijeka samo ponekad probije barijere, protutnji kroz školu te se vrati svome toku, mutna, prljava natopljena suzama i krvlju.
Koje su mentalne posljedice vršnjačkog nasilja kojem su djeca i mladi sve više izloženi kako u školama, u stvarnom životu, ali i u online prostoru?
Vršnjačko nasilje je jedna karika u lancu problema o kojima smo do sada govorili. Vršnjačko nasilje boli, ponižava, uliva strah i postavlja pred dijete bezbroj nedoumica: „zašto”, „kako”, „kome reći”, „gdje tražiti pomoć”. Vršnjačko nasilje duboko i trajno uništava mentalno zdravlje i žrtve i zlostavljača. Žrtva osjeća nemoć, bol, stid, zbunjenost, nezaštićenost, a zlostavljač ima osjećaj moći, poštovanja i snage. U velikom procentu slučajeva i zlostavljač je od nekoga zlostavljan te i njemu, naravno, treba pomoć. Kada je riječ o vršnjačkom nasilju u online prostor, ciljevi zlostavljača su isti, a i posljedice po žrtvu su gotovo iste, kao kod nevirtualnog nasilja. Zato poruka roditeljima i nastavnicima „učenje i vaspitanje nije dosipanje vode, nego rasplamsavanje vatre”. Učite svoju djecu i svoje učenike šta je vršnjačko nasilje, koje su posljedice, šta su emocije, rasplamsavajte vatru za novim znanjima, vatru ljubavi i razumijevanja, otvorite vrata svoga razumijevanja prema djeci. Roditelji, nemojte se bojati otvoriti vrata svoga srca i ne ostvarujte svoje neostvarene ambicije preko djece. Vi ste primjeri, oslonci i modeli. Nastavnici, rasplamsavajte vatre za novim znanjima i prepoznajte da svako ima svoju sferu interesovanja. Ne budite kruti i ne forsirajte da neko ko ima predispozicije da bude dobar violinista, baš i ne mora da zna tačan podatak broja stanovnika Ugande.
Psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, otvorite vrata svojih kancelarija i s djecom izgradite odnos dubokog povjerenja i razumijevanja. Djeco, želimo vam bolje društvo, odgovorniju državu, učenje s ljubavlju I traganjem i bez pritiska i stresa. Neka vam laptopi, telefoni i tableti budu prijatelji, pomagači i izvori informacija, a ne prostor imaginacije, borbe, destrukcije i izliva negativnih emocija. To nije prostor ni za mržnju, ni za zlo, ni za ljubomoru.
Djeco,ovaj užasan zločin počinio je vaš vršnjak. Pametan, odličan učenik ali emotivno i socijalno nezreo. Zapamtite, on može cijeli svoj život provesti u nekoj zdravstvenoj ustanovi izolovan i zatvoren. Prekinuo je mnogo mladih života, ožalostio mnoge porodice i zauvijek uništio svoj život. Ovaj nesretni dječak je izuzetak. A vi ste naša budućnost, sreća i nada da ćete graditi bolja i sretnija društva i da ćete kao odrasli biti bolji od nas.
Psihijatar Aleksandar Pejić za BUKU: Nije sramota priznati da smo tužni, nesretni, depresivni, agresivni i da nam treba pomoć
Intervju
