Deja Lučka, direktor Banjačkog centra za ljudska prava
napisao je priručnik o zaštiti životne sredine u kojem daje savjete kako da
građani sačuvaju životnu sredinu koja je ugrožena sa više strana. Sa Lučkom smo za portal BUKA razgovarali i
priručniku, zaštiti životne sredine, odnosu životne sredine i ljudskih prava.
Dejane, kako ste
došli na ideju da napišete priručnik o zaštiti životne sredine?
Pomažući u određenim građanskim inicijativama i
grupama građana koji su željeli da zaštite svoju okolinu, shvatio sam da se
građani često ne snalaze u ogromnom broju propisa kojima se štiti životna
sredina. Pored toga, postoji i nezanemarljiv broj postupaka kojima se može
štititi okoliš. Takođe, u BiH do sada nije u jednoj publikaciji, a da nije
univerzitetski udžbenik, sadržana detaljnije opisana zaštita životne sredine u
upravnim, građanskim, kaznenim (krivičnim i prekršajnim), ustavnim i drugim
specifičnim postupcima i formama zaštite, a da je slobodno i besplatno dostupna
svima putem interneta. Uz to, u BiH ima više nivoa regulacije životne sredine,
pa se nerijetko uputstva odnose samo na entitetski, nivo Distrikta ili nivo
nekog od kantona, a skoro po pravilu se ne opisuje zaštita u njenoj
sveobuhvatnosti na nivou države i svih njenih dijelova. Zbog ovih razloga,
između ostalih, odlučio sam se da napišem ovaj Priručnik.
Da li su građani svjesni prava kad govorimo o zaštiti životne sredine?
Građani, ukoliko pričamo generalno, svakako donekle
jesu svjesni prava i da ih posjeduju na neki način, ali ne svih i teško da
znaju koja prava imaju sem onog glavnog da imaju pravo da žive u zdravoj
životnoj sredini. Dakle, građani su više svjesni da imaju pravo na zdravu
životnu sredinu i da niko ne bi trebalo da je zagađuje, ali kada treba doći do
konkretne zaštite i kako se ona može iskoristi, tu stvari već postaju
škakljivije i dolazi se do prepreka i nesvjesnosti koje sve forme zaštite
postoje i kako tu zaštitu ostvariti.
Koliko je životna sredina zaštićena od strane zakona?
U BiH imamo ogroman broj zakona kojima se na neki
način štiti životna sredina, i to na državnom, entitetskom, kantonalnom i nivou
Brčko distrikta. Zakoni se kreću od onih osnovnih koji su direktno vezani za
zaštitu životne sredine, preko onih kojima se sektorski štite šume i rijeke, pa
sve do propisa kojima se štite određena područja. Zakonski zaštita nije toliko
loša. Međutim, po pravilu, kada dođemo do njihove primjene u stvarnosti,
pojavljuju se problemi.
Zdrava životna sredina je jedno od osnovnih ljudskih prava, međutim,
kakva je situacija u BiH po ovom pitanju?
Kada govorimo o ustavnim tekstovima, u BiH postoji više njih. Onaj vrhovni je svakako dejtonski Ustav
BiH. Ustave imaju i Republika Srpska i Federacija BiH, kao i kantoni u
okviru FBiH, dok Brčko distrikt ima svoj statut. U
Ustavu BiH se ne spominje direktno
zaštita životne sredine. Međutim, Ustavom
je propisano da će Bosna i Hercegovina
i oba entiteta obezbijediti najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i
osnovnih sloboda, a BiH će ostati ili postati ugovorna strana međunarodnih
sporazuma navedenih u Aneksu I Ustava.
U sklopu sporazuma koji su navedeni u Aneksu
I Ustava nalaze se i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima i Konvencija o
pravima djeteta, u kojima se spominju odredbe vezane za ekologiju. Ustav Republike Srpske detaljnije reguliše određena pitanja u vezi sa
ljudskim pravima i životnom sredinom u okviru Republike Srpske pa tako
eksplicitno propisuje da „čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu”. Pored
toga, Ustav RS stavlja svakome za
dužnost da, u skladu sa zakonom i u okviru svojih mogućnosti, štiti i
unapređuje životnu sredinu. Ustav RS propisuje da Republika Srpska uređuje
i obezbjeđuje zaštitu životne sredine, te štiti i podstiče racionalno
korišćenje prirodnih bogatstava u cilju zaštite i poboljšanja kvaliteta života
i zaštite i obnove životne sredine u opštem interesu. Takođe, ustavno se određuje da se i opština preko
svojih organa, a u skladu sa zakonom, stara o zadovoljavanju potreba građana u
zaštiti životne sredine i drugim oblastima. Ustav
Federacije BiH
ne spominje eksplicitno pravo na životnu sredinu niti prava koja su povezana sa
njom, ali je u okviru Ustava navedeno
da u okviru zajedničkih nadležnosti FBiH i kantona ulazi i jemčenje i
provođenje ljudskih prava i zaštita čovjekove okoline. Takođe, u ovom Ustavu je naznačeno da će Federacija
osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda
utvrđenih u dokumentima koji su navedeni u Aneksu ovog Ustava. Među tim dokumentima, u Aneksu
Ustava u kome se navodi da su to instrumenti za zaštitu
ljudskih prava koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba,
nalaze se i već
spominjani Međunarodni pakt o ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima i Konvencija
o pravima djeteta. Statut
Brčko distrikta propisuje da
svako ima pravo da uživa sva prava i slobode garantovane Ustavom i zakonima BiH, Statutom
i zakonima Distrikta, i to bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, dok u nadležnost javnih organa vlasti u Distriktu spada
i zaštita životne sredine. Određeni ustavi
kantona u FBiH navode da u okviru zajedničkih nadležnosti sa Federacijom
BiH, kanton vrši samostalno ili u koordinaciji sa federalnim vlastima jemčenje,
odnosno garanciju i provođenje ljudskih prava i zaštitu čovjekove okoline, što
je na sličan način propisano u većini kantonalnih ustava.
Zakonima se, naročito onima o zaštiti životne sredine,
odnosno okoliša, konkretnije definiše pravo na zdravu životnu sredinu i
određuje kao osnovno ljudsko pravo, kao što je to urađeno npr. u novom Zakonu o zaštiti okoliša FBiH. Ipak,
moje mišljenje je da pravo na zdravu životnu sredinu kao takvo treba da bude
striktno i decidno propisano, ne samo u zakonima, nego i u svim ustavnim
tekstovima u BiH, a ne samo u Ustavu
Srpske, i da mu treba dati ustavni značaj na svim nivoima.
Da pojasnimo, sa pravne strane, zbog čega je pravo na životnu sredinu
bitno?
Prije svega, bitno je istaći da je zdrava životna sredina preduslov
za uživanje mnogih drugih ljudskih prava iz političkog, ekonomskog i socijalnog
spektra, a naročito se tu ističu pravo na zdravlje i pravo na život. Samo pravo na zdravu životnu sredinu usko korespondira sa drugim ljudskim
pravima, kako ona mogu biti istinski
zaštićena samo u ekološki prihvatljivoj životnoj sredini. Često se kaže da je
ovo pravo, iako spada u „novija” ljudska prava, u stvari i osnova, ali i uslov
svih drugih ljudskih prava zaštićenih najvišim pravnim aktom u određenoj
državi. Jednostavnije
rečeno, pojedinac ne može da ostvari svoje pravo na zdravlje, a nekada čak ni
pravo na život, ukoliko se pored njegove kuće sagradi fabrika koja će da mu
zagadi vodu, zemlju i vazduh.
Životna sredina je često
izložena različitim opasnostima, štetama i zagađenjima, koja značajno mogu da
utiču na kvalitet života ljudi i ostvarivanje prava na zdravu životnu sredinu.
Zato je neophodna zaštita životne sredine, prevashodno kroz zakonska sredstva,
uz korišćenje različitih pravnih instrumenata. Zaštita životne sredine
podrazumijeva sve odgovarajuće djelatnosti i mjere koje imaju za cilj
prevenciju od opasnosti, štete ili zagađivanja životne sredine, smanjenje i
otklanjanje štete koja je nastala, kao i vraćanje na stanje prije izazvane
štete.
Takođe, ljudska prava i zdrava životna
sredina su čvrsto povezana, a osim posebnih vrsta ekoloških zaštitnih
mehanizama, i pravo ljudskih prava pruža mogućnost primarne zaštite građana od
zloupotrebe moći od strane državnih organa, ali i nameće pozitivne obaveze
državi da osigura da prava ne budu kršena ni od strane nedržavnih aktera, a ako
se kršenje desi, da oni koji krše pravo budu propisno sankcionisani.
Koliko je pravo na životnu sredinu u BiH ugroženo, koji su, po Vama,
najveći problemi?
Mislim da je pravo na zdravu životnu sredinu
kontinuirano ugroženo i da će pred naletima ličnih interesa, korupcije i
velikih biznisa situacija biti još gora. Problemi su različiti: minihidroelektrane,
zagađenost vazduha u većim gradovima, zagađenost zemlje i moguće podzemnih voda
u određenim sredinama, nebriga vlasti o šumama i rijekama koje su veliko
bogatstvo BiH, nerezonska odlagališta otpada, slabo recikliranje itd. Da ne
pričam o lokalnim problemima i nestajanju pitke vode u nekim predjelima zbog
njene eksploatacije, stavljanje i korišćenje autopraonica bez ikakve regulacije
na terenu, praktično minorno korišćenje obnovljivih izvora energije, nekontrolisana
gradnja, nakupljanje plastike i nekada i opasnih materija, ispuštanje opasnih
materija u vodu i zemlju i još mnogo, mnogo toga.
Koliko je važno da se pravo na zdrav život i životnu sredinu stavi iznad
ekonomske dobiti? Kakva je uloga države u tome?
Pravo na život i zdravu životnu sredinu moraju da se
stavljaju iznad ekonomske dobiti. Naravno, u svakom slučaju treba da se
procijeni kolika je opasnost za okoliš i zdravlje ljudi, ali se ljudski životi
i njihovo zdravlje nikako ne bi smjeli stavljati sa strane, a sve za određenu
ekonomsku korist. U tom procesu država ima pozitivnu obavezu da osigura
građanima da žive u zdravom i čistom okolišu i da ne moraju da strahuju da će
im njihov mikrosvijet biti uništen zato što je određeni investitor naumio da
eksploatiše resurse ili proizvodi nešto sa ogromnim stepenom zagađenja. Dakle,
državne, a samim tim i sve ostale nadležne entiteske i lokalne vlasti moraju da
se staraju da ljudima obezbijede normalan život u zdravoj životnoj sredini.
Šta mi u BiH možemo uraditi da sačuvamo pravo na zdravu životnu sredinu,
jer je to pravo u mnogim dijelovima BiH ugroženo?
Prije svega potrebno je da budemo aktivni građani, da
se redovno informišemo o stanju životne sredine, od informacija preko
društvenih mreža pa do onih koje se dobijaju u kontaktu sa drugim ljudima.
Dalje, treba da upućujemo dopise, prijave, žalbe nadležnim organima kada
smatramo da će doći ili dolazi do zagađenja životne sredine. Takođe, odlično bi
bilo i da se povežemo sa drugim građanima, građanskim inicijativama kao i
organizacijama koje direktno štite životnu sredinu, kao što je npr. sjajni
Centar za životnu sredinu iz Banje Luke ili Aarhus centar iz Sarajeva.
Institucije države u nekim slučajevima ne daju građanima ni sve
informacije o zakonima kada oni žele da sačuvaju životnu sredinu u kojoj se
nalaze. Koliko je važno zakone i sve podzakonske akte staviti javno na uvid
građanima da oni mogu tražiti svoja prava?
Svi građani bi trebalo da imaju pun i besplatan
pristup svim javnim pravnim aktima, odnosno zakonima, podzakonskim i ostalim
aktima u BiH, na svim nivoima. Sve to u skladu sa poštovanjem propisa, opšteg i
javnog interesa, punog poštovanja ljudskih prava i mogućnosti građana da se na
vrijeme upoznaju sa propisima, kao i da znaju koji propisi postoje, poštujući
princip ignorantia iuris nocet
(nepoznavanje prava šteti) u vezi sa pravnim principom da je svako dužan da se
pridržava ustava i zakona i načelom prema kojem je država dužna da omogući
svakom upoznavanje sa pravima koje posjeduje i pravom koje se primjenjuje.
S tim u vezi sva izdanja službenih
glasila/novina/listova u BiH, u kojima se objavljuju akti vlasti, trebalo bi da
budu slobodno i besplatno dostupni svim građanima i građankama, putem
interneta, bez pretjeranih formalnosti, prijave i sl. da bi građani mogli i da
postupaju po njima. Slobodan pristup bi trebalo da se omogući kako za sve
brojeve koji su već objavljeni, tako i za one koji bi trebalo da se objave u
budućnosti.
U određenim slučajevima postoji mogućnost pristupa određenim
zakonima i izmjenama zakona, putem određenih sajtova npr. ministarstava ili
skupština ili čak i službenih glasila, međutim, nerijetko se teško snaći u
takvom kompozitu tekstova, usvojenih i neusvojenih prjedloga, koji se znaju
naći jedan do drugoga. Sadržaj u zvaničnim glasilima u drugim slučajevima je
dostupan samo licima koja imaju zaključen ugovor sa ustanovama koje izdaju
glasila i koji plaćaju usluge tim ustanovama i/ili koji se registruju na
njihove usluge.
Treba napomenuti i da je omogućavanje pristupa službenim
glasilima građanima u skladu sa Preporukom
Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine P-176/20, koja
je donijeta 16. 9. 2020. godine.
Koja je neka osnovna poruka aktivistima koji se širom BiH bore za
zaštitu životne sredine i očuvanje prirode, kako da oni iskoriste pravo u
svojoj borbi, koji problemi se javljaju u praksi?
Osnovna poruka bi bila da istraju u svakom svom
traženju. Kada ih odbije prva instanca, da idu na drugu. Kada ne uspiju u
upravnom postupku, da idu na spor. Kada neće da ih sasluša inspektor, da idu na
višu instancu. Da se informišu o pravima i zaštiti i da čim vide da se čine
nelegalne stvari, da podnose prijave. Da koriste sve pravne mehanizme. Da uz
pravne mehanizme, koriste i društvene mreže i obavještavanje javnosti. Da se
obraćaju medijima, naročito nezavisnim novinarima i internet portalima, za
širenje poruka. Da se okupljaju u veće grupe, jer je borba tako uvijek lakša.
Da ne vjeruju vlastima i ispostavama vlasti, naročito jer su one često povezane
sa uskim interesima i biznisima koji žele samo dobit, ali ne i javnu korist; ali
i da se ne daju zastrašiti od strane vlasti, biznismena i prijetnji koje se
znaju dešavati.