Foto: Wikipedia
Nakon diplome u Zagrebu, Dejan Jović (54) je magistrirao u Ljubljani i
Manchesteru te doktorirao na London School of Economics. Od od 2000. do
2010. je bio docent na Sveučilištu Stirling u Škotskoj. Gostujući je
profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka, a u 2017/18 i
gostujući istraživač na londonskom Goldsmiths koledžu. Autor je knjige
„Jugoslavija: država koja je odumrla“, objavljene u Zagrebu, Beogradu i u
SAD-u, te „Rat i mit“. Član je Internacionalne akademije znanosti i
umjetnosti BiH kao i Europske akademije znanosti i umjetnosti.
Prateći rezultate izbora u Bosni i Hercegovini i izjave
izbornih pobjednika i gubitnika, moglo se primijetiti da nitko od
sudionika izbora, ali ni komentatora i analitičara, nije upotrijebio
pomalo otrcanu frazu da su izbori ”praznik demokracije”. Je li po vama
to bio praznik demokracije?
– Da, mislim da je to glavna karakteristika ovih izbora, premda za
konačnu potvrdu treba sačekati završetak žalbenog postupka, jer vidimo
da ima osporavanja rezultata. No, izbori su pokazali da je BiH ipak
demokratska, pluralistička i u visokoj mjeri funkcionalna država. Oni
nisu bili bitno različiti u odnosu na izbore u drugim zemljama, posebno u
regiji. Važno je da su da oni koji su tvrdili da BiH nije demokratska,
da ne funkcionira i da je zapravo nemoguća država, sigurno razočarani
ovim izborima.
Imate dakle povjerenje u institucije i sustav provedbe
izbora. Naime, i prije konačnih rezultata iste večeri čuli su prigovori o
krađi glasova, ali i sutradan, poglavito u utrci za predsjednika
Republike Srpske, gdje je Dodik u finišu opet pobijedio…
– Da, vidim da je i Centralna izborna komisija ustanovila da birački
odbori nisu pravilno ispunjavali svoje dužnosti. Bit će i ponavljanja
izbora na nekim mjestima, i ponovnog brojanja glasova. Ali, reakcija
recimo Jelene Trivić i njenog izbornog stožera u izbornoj noći – da
proglasi pobjedu – nije odgovorna, s obzirom da još nisu bili poznati
konačni rezultati izbora. Ali osim toga, i izvan toga mislim da su
izbori bili sasvim relevantni i regularni. Štoviše, vjerujem da
odražavaju stvarnu volju naroda.
Tko su po vama pobjednici, a tko gubitnici izbora?
– Na raznim razinama, svi su ponešto dobili i ponešto izgubili. SDA
je odlično prošla na parlamentarnim izborima ali je izgubila mjesto u
Predsjedništvu BiH. HDZ također. U Federaciji su ipak priličan uspjeh
ostvarili političari građanske orijentacije. Nažalost, u Republici
Srpskoj se takva opcija nije pojavila, pa je SNSD pobijedio, premda na
nekim mjestima tijesno. Demokracija i stabilnost u BiH je moguća – kao i
u drugim zemljama – ako su svi ponešto dobili demokracijom, ako su
uključeni barem na nekoj razini vlasti. Moderne demokracije su
kartelskog tipa – nema u njima, osim kad se radi o ekstremnim grupama –
trajno isključenih.
Kako komentirate postupak visokog predstavnika Christina
Schmidta koji je u večeri objave rezultata donio odluku o promjenama
Ustava i izbornog zakona u BiH? Što to govori o suverenitetu BiH? Zašto
to nije napravio prije nedjeljnih izbora?
– Taktički gledano on je postupio korisno i za njega i za promjene
koje on promovira. Da je te promjene inaugurirao tijekom predizborne
kampanje one bi utjecale na glasanje i tok izborne kampanje što je on
očigledno htio izbjeći. Isto tako, da je to napravio nakon što su bili
poznati izborni rezultati, moglo bi se reći da nije fer prema ovima ili
onima i da je skrojio te odluke ovisno o stvarnim rezultatima izbora s
namjerom da nekoga ošteti a nekoga da favorizira.
Što se tiče pitanja suvereniteta, BIH je zemlja koja ima ograničeni
unutrašnji suverenitet, a međunarodna zajednica joj priznaje puni
vanjski suverenitet. To znači da u vanjskoj politici ne bi trebalo biti
nikakvih dilema oko toga da je BiH nezavisna i suverena zemlja iako ih
ponekad iz Hrvatske i Srbije ima. Ima naime onih – a nisu ni marginalni
ni neutjecajni – koji se ponašaju kao da BiH nije druga zemlja u odnosu
na Hrvatsku i Srbiju, kao da ne postoji državna granica između tih
zemalja. Ali u unutrašnjim pitanjima je Daytonski sporazum ograničio
suverenitet zato što su postojali strahovi da bi suverenitet mogao
ispasti iz ruku BiH kao što je ispao 1991. odnosno 1992. godine. Zato i
jest utemeljena pozicija visokog predstavnika. Mislim da bi bilo dobro
za BiH da kao glavni zadatak u narednom razdoblju počne preuzimati
unutarnji suverenitet u svoje ruke, a da bi se to dogodilo potreban je
neki novi historijski sporazum u BiH koji ne bi bio samo sporazum između
političara triju etničkih grupa nego bi morao involvirati širu
kvalificiranu javnost. Dakle ne opće javno mijenje i sve građane, nego
jedan širi krug utjecajnih a prema pitanju suvereniteta BiH
dobronamjernih ljudi.
Po ovome što Schmidt predlaže sada vidim da je svjestan potrebe za
tim novim historijskim sporazumom, koji bi zamijenio Dayton. Premda,
Dayton je imao vrlo velikog uspjeha u osiguranju mira i stabilnosti.
Nijedan pokušaj obnove rata nije se dogodio od 1995. do danas, što je
svakako bilo neočekivano tijekom rata. Novi historijski sporazum u BiH
je potreban zato što nijedan od modela koji su dosad bili primijenjeni u
BiH nije imao ozbiljan demokratski legitimitet, a pod demokracijom
podrazumijevam ovdje suvremeno, građansko, liberalno-demokratsko
razumijevanje tog pojma. ZAVNOH-ovski model je bio utemeljen na
rezultatima Drugog svjetskog rata i nije imao demokratski legitimitet
koliko god bio prihvatljiv velikom broju ljudi, a isto tako i Daytonski
koji je formiran i nametnut BiH mirovnim sporazumom. Vrijeme je da BiH
razmisli o i poradi na post-protektoratskom novom ustavu.
Kako bi mogao izgledati taj novi model, u kojem smjeru bi on
trebao po vama ići? Znači li to redefiniranje Daytonskog sporazuma nakon
30 godina?
– Ne. Mislim da bi Daytonski sporazum bilo potrebno zamijeniti s
nekim novim historijskim sporazumom do kojega bi došli odgovorni ljudi u
samoj BIH. U tom cilju sastavni dio novog „društvenog dogovora” bilo bi
otvaranje osjetljivih pitanja a ne njihovo izbjegavanje. Potrebno je
dakle detabuiziranje politike u BiH.
Na primjer?
– Na primjer mislim da bi bilo važno da Bošnjaci pokušaju razumjeti
strahove i nade koji postoje kod Srba i Hrvata. Strahove povezane s
idejom dominacije Bošnjaka koji sada čine 50 i više posto populacije
BiH, a neki od njih, bošnjački nacionalisti, se nadaju se da će uz
princip „jedan čovjek jedan glas“ uspjeti dominirati cijelom BiH i time
marginalizirati ostale. Većine bi trebale razumjeti strahove manjina, to
više što su i pripadnici većinskog naroda stradali – i to jako – tamo
gdje su bili u manjini. S druge strane Srbi i Hrvati bi trebali
razumjeti strahove Bošnjaka da će izgubiti svoju jedinu domovinu. Za
razliku od Hrvata i Srba koji kažu da imaju dvije domovine, Bošnjaci
imaju jednu jedinu, a uz to mnogi smatraju da nemaju ni tu jednu, jer je
stalno blokirana zbog korištenja veta od strane Srba i Hrvata. Bošnjaci
strahuju da će Srbi i Hrvati, uz pomoć Srbije i Hrvatske, a možda i uz
razumijevanja međunarodnih aktera, razoriti BiH, te da će stoga oni
ostati bez domovine. Tzv. ostali strahuju da nemaju ista prava sa
pripadnicima triju priznatih naroda. Važno je, dakle, otvoreno
razgovarati o tim strahovima i nadama, a ne da se strahovi gomilaju dok
jednog dana ne eksplodiraju.
Drugo, bilo bi korisno da se napusti etnopolitika, bolje reći
apsolutizacija etnopolitičkog pristupa, tako da se prihvati da u BiH
postoji, kao i u svakoj drugoj zemlji, jedan broj građana koji ne
glasaju po etničkom principu. Na ovim izborima smo vidjeli da je to
prilično veliki broj građana, koji nisu spremni podržati nacionaliste i
nacionalističke partije, a mnogi od njih su očigledno spremni glasati i
za političare koji ne pripadaju njihovom nego nekom drugom narodu.
Trebalo bi prihvatiti da je to potpuno normalno u demokratskoj,
slobodnoj zemlji. Da se ne smije pretpostaviti da ako neki Hrvat glasa
za Bošnjaka ili obrnuto, ili Srbin za Hrvata, da je to problem. Meni se
čini da je problem BiH u tome da toga nema više, a ne u tome što toga
uopće ima.
Možete li u tom kontekstu komentirati novu svađu između
predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića oko rezultata Komšića i
HDZ-a? Je li takva retorika dio političkog diskursa aposolutizacije
etnonacionalističkih politika koju bi, kažete, trebalo napustit?
– Oba aktera polaze od nacionalističke pretpostavke da je etnička
pripadnost glavna politička činjenica u BiH. Negiraju mogućnost da nekim
ljudima nacionalnost kandidata nije uopće važna i da stoga žele glasati
za nekoga iz druge nacije. Meni je to problematično i pokazuje se
netočnim. Kao što je netočno da ljudima nacionalnost uopće nije važna,
tako je netočno i da je svima jedino ona važna. Oni koji žele glasati
etnički morali bi moći to učiniti. A oni koji to ne žele, također bi
morali moći glasati za pripadnika drugog naroda, a da ih se pritom ne
optužuje i ne vrijeđa da su izmanipulirani.
Milanović zbog Komšića proziva Plenkovića za izdaju
nacionalnih interesa u BiH. Nije li to nastavak konflikta koji vodi
daljnjoj polarizaciji i jačanju etnonacionalističkih politika?
– Predsjednik Milanović je vrlo grubo i oštro reagirao na neke moje
izjave i prijedloge o Bosni i Hercegovini, a meni se čini da to
potvrđuje tezu pokojnog Ive Banca da u hrvatskoj
politici postoji samo jedan veliki tabu kojeg se ne smije dotaknuti, a
to je odnos prema BiH. Osobito se to odnosi na tzv. „hrvatsko pitanje“,
kod kojeg ima malo iskakanja, nema alternative i nema tolerancije za
različita gledanja na istu stvar. Zabrinjava da se – što vrijeme dalje
protiče – sve više odmičemo od neke alternativne politike prema BiH,
koja je ranije, za vrijeme predsjednika Mesića i Josipovića, i ministrice Pusić,
postojala. Na Milanovićeve izjave gledam kao na sastavni dio politike
retuđmanizacije i demesićizacije u Hrvatskoj, a to zahvaća i područje
vanjske politike. Kao što nikad nisam podržavao politiku Franje Tuđmana prema BiH, tako sam isto kritičan i prema retuđmanizaciji hrvatske vanjske politike po tom pitanju danas.
Što kažete o reakcijama u regiji na izbore u BiH, poglavito u
Srbiji i Hrvatskoj. Je li BiH i dalje ostala faktor nestabilnosti s
teritorijalnim pretenzijama susjeda, ili je ipak učinjen korak naprijed?
– Gledao sam dnevnike različitih država na dan objave rezultata
izbora. Hrvatska je televizija tome posvetila prvih skoro dvadeset
minuta, kao da se radi o izborima u samoj Hrvatskoj, što je indikativno.
Srbija je bosanske izbore stavila na drugo mjesto i nije im dala toliku
pažnju, premda, naravno, Srbija poziva Dodika na sve srpske
manifestacije u Republici Srbiji, a i obrnuto, Vučić dolazi na sva
okupljanja u Republici Srpskoj, tako da se tu stvorio jedan par koji
svugdje ide zajedno i praktički taj prostor tretira kao jednu
teritoriju, dovodeći u pitanje – ako ne eksplicitno a onda implicitno –
granicu. Mislim da su svi ti potezi koji ne vide da postoji granica
između BiH i njenih susjeda problematični i možemo lako vidjeti zašto
izazivaju nezadovoljstvo i nervozu, prije svega kod Bošnjaka, ali i
mnogih drugih građana u BiH.
Zanimljivo je da je Denis Bećirević, govoreći o
susjedima, na prvo mjesto stavio Crnu Goru. Ta zemlja danas liči na
nekadašnju BiH, jer sada u Crnoj Gori nijedan narod nema etničku većinu.
Mislim da je Bećirović to učinio zbog toga što vjerojatno Crnu Goru
vidi kao jedinog susjeda s kojim BiH nema problema. Stavljanje Srbije i
Hrvatske na mjesto iza Crne Gore bila je poruka.
Povjesničar Dragan Markovina smatra da je Bećirević zapravo
jedino iznenađenje izbora, a njegov socijaldemokratski svjetonazor
prilika za zaokret BiH prema lijevim, građanskim politikama. I drugo
dvoje izabranih članova predsjedništva su socijaldemokratske
provenijencije. Čeka li BiH zaokret ulijevo?
– Dosta je rano govoriti o tome, premda su etnonacionalisti, kad su u
pitanju izbori za predsjedništvo BiH, doživjeli relativan neuspjeh,
barem kad se radi o kandidatima iz Federacije. To je, što se mene tiče,
vrlo dobro. U trećem slučaju, Željke Cvijanović, koliko god ona
slijedila Dodikovu politiku i tu ne očekujem velikih iznenađenja i
promjena u smislu sadržaja, ona je ipak manje provokativna od samog
Dodika. Njeni govori su dosad ipak bili donekle umjereni, pa je i to –
doduše mali, premali – korak koji stvara neke nove mogućnosti. U slučaju
Republike Srpske pokazuje se, nažalost, da etnički homogene teritorije
koje se ne mogu i ne žele kritički suočiti s nedavnom prošlošću,
perpetuiraju etnonacionalizam – u školama, političkom i javnom diskursu,
medijima. Nove generacije političara iz Republike Srpske, nažalost,
nastavljaju s nacionalizmom ili ga čak i povećavaju u odnosu na samog
Dodika, naročito u odnosu na Dodika kakav je bio kad je on bio mlad.
Na početka rata u Ukrajini rekli ste da granice Zapada u
Europi nisu više na Balkanu nego u Ukrajini. Približavaju li rezultati
izbora Bosnu i Hercegovinu bliže EU i NATO-u? Hoće li doći do opadanja
utjecaja Rusije, odnosno Turske na području Republike Srpske i
Federacije?
– Pobjeda Milorada Dodika i dalje zadržava utjecaj Vladimira Putina
u Republici Srpskoj. Ali, biti danas saveznik i prijatelj Rusije, to je
postalo toliko politički problematično da vas automatski smješta na
margine i među ekstremiste, među neprijatelje Zapada. Dodatni problem za
Dodika je što postoji mogućnost da postane velik teret samoj Srbiji,
kao što su njegovi prethodnici – Radovan Karadžić i
drugi – u devedesetim postali teret za Srbiju, koja im je već 1993.
uvela sankcije, a ni do danas se ne može odmaknuti od stigmatizacije
koja je tada stvorena. To što je Bakir Izetbegović osobno izgubio mjesto u predsjedništvu slabi utjecaja Erdogana, premda opet tek donekle, jer SDA ostaje važan faktor parlamentarnog života.
Hoće li BiH ući u EU i NATO prije svega ovisi o EU i NATO-u. Ja sam,
kao što vjerojatno znate, vrlo kritičan prema politici EU-a, koji suviše
oklijeva kad se radi o proširenju na Zapadni Balkan. Pitanje članstva u
NATO-u je druga stvar, jer ima dezintegrirajući potencijal, kojeg
članstvo u EU nema u BiH.
Znači li to da bi građanska BiH s uspostavljenim novim
unutrašnjim suverenitetom mogla brže napredovati prema europskim
integracijama?
– To je nedavno rekao Christian Schmidt. No, on je svoje mjere donio
bez konzultiranja sa EU, i EU je na njih reagirala iznenađujuće hladno.
Izgleda mi da SAD i UK trenutno više rade na ulasku BiH u EU, od same
EU. Kad bi BiH i bila radikalno drukčija i mnogo demokratskija nego što
je danas, a radikalne zaokrete je teško očekivati, problem bi opet ostao
u EU koja joj u ovom trenutku i dalje ne nudi članstvo.
Plenković se hvali svojim utjecaju na Schmidtovu odluku kojom
su povećana demokratska prava hrvatski građana u BiH. U kojem smjeru bi
se trebale nastaviti promjene da bi unutrašnji suverenitet BiH još više
ojačao, odnosno stekao samostalnost?
– U smislu sadržaja mislim da je Schmidtova odluka uravnotežena i da
može doprinijeti smanjenju strahova i problema kojeg imaju i Hrvati i
Bošnjaci u Federaciji BiH. Problem je što je tu odluku netko nametnuo
izvana, umjesto da su se oni to sami među sobom dogovorili jer mislim da
bi za BiH neko trajno rješenje bilo u međusobnom historijskom dogovoru
unutar naroda Bosne i Hercegovine (i tu namjerno riječ naroda ostavljam
takvom da je možete čitati ili kao da je plural ili singular, kako
želite). U smislu sadržaja, Schmidt je pomogao samoj integraciji BiH.
Što se tiče Plenkovićeve izjave, dobro je vidjeti pozitivan ton u
odnosu na mjere koje su ovako nametnute. Naime, svjedoci smo da se
kritičari Plenkovića koji dolaze iz radikalnije etnonacionalističkog
dijela hrvatske politike i dalje ponašaju kao da ništa nije dovoljno. A
to znači da i ako razriješimo problem izbornog zakona, oni će se sjetiti
da postoje i drugi i treći i četvrti problem… To pokazuje da za
radikalne etnonacionaliste nema rješenja, jer nije problem u nekom
konkretnom zakonu, nego u samom multietničkom karakteru BiH. Oni, naime,
vjeruju da multietničke zemlje nemaju budućnosti, i da u jednoj državi,
pod jednim krovom, nije moguć zajednički prosperitetni život ljudi
različitih nacionalnosti. To je problem kojeg imaju etnonacionalisti – i
to svugdje: i u Hrvatskoj, gdje im nije dovoljno što manjina sada ima
manje nego ikada, nego i tako mali broj – a naročito Srba – vide kao
problem za suverenost Hrvatske. I onda koriste ovaj problem, pa drugi,
pa treći… I kada neki problem riješite, oni idu dalje. Drago mi je
vidjeti da premijer Plenković nije rekao ”fijasko i sramota“ kao što je
rekao predsjednik Milanović, nego je rekao da je to ipak korak naprijed.
Vi ste znači optimistični po pitanju budućnosti BiH, držite
da je ovim izborima napravljen bitan korak prema rješavanju unutrašnje
krize koja praktički traje od Daytonskog sporazuma…
– Ja ne bih bio preveliki optimist, ali sigurno smatram da su ovi
izbori korak u dobrom smjeru. Drago mi je da su tvrdi etnonacionalisti
ipak doživjeli neke poraze, recimo u bitci za predsjedništvo s hrvatske i
bošnjačke strane, drago mi je također da se svi narodi sada možda
osjećaju malo zaštićeniji i sigurniji zbog intervencije Christiana
Schmidta. Mislim da je to bio dobar korak, ali zabrinut sam što EU nije
mnogo aktivnija da privuče BiH u svoje članstvo. Vidjeli smo da je EU
čak vrlo hladna prema Schmidtovim mjerama, kao da su ih kritizirali,
izjavili su da su to njegove ”osobne mjere”. Ja sam dosta kritičan u
ovome trenutku prema EU zbog politike prema BiH.
Zašto je EU toliko rezervirana prema BiH?
– To je doista teško razumjeti. Mislim da postoji prilično
nejedinstvo i nesuglasje što dalje. Ako pratite rezoluciju Bundestaga o
BiH i hrvatsku reakciju na tu rezoluciju, vidjet ćete da su to dvije
potpuno različite politike, potpuno različiti pristupi Hrvatske i
Njemačke po pitanju BiH. Izgleda kao da i unutar same Njemačke, pa i
unutar SPD-a i u vladajućoj koaliciji po pitanju BiH ima razlika.
Paradoksalno je, dakle da se Christian Schmidt kao Nijemac više oslonio
na Veliku Britaniju i SAD, a istovremeno mu iz EU kažu „mi nismo u tome
sudjelovali”, „to su tvoje mjere” i „primili smo ih na znanje”.
Koliko na takvu politiku EU prema BiH utječe aktualna ruska
agresija u Ukrajini? Ne bi li bilo logično smiriti mogućnost neke nove
krize i destabilizacije na Balkanu dok svijet tone u ekonomsku i
energetsku krizu izazvanu Putinovim ratom?
– Za sada utječe i pozitivno i negativno. Pozitivno jer mi se čini da
je svima jasno da Rusija nije alternativa. Njihov ministar vanjskih
poslova nije mogao fizički doći u Beograd jer su mu države članice
NATO-a spriječile prelet zrakoplova. S druge strane, produžavanje rata
čini sve u Europi nervoznima, a to nije dobra atmosfera za dugoročno
rješavanje problema. Ali, Europa bi trebala shvatiti da bez uspješnog
okončanja nestabilnosti koja je nastala u prethodnom ratu – onom iz
1990-ih na Balkanu – teško da može kredibilno obećati dugoročno
saniranje posljedica ovog rata – u Ukrajini.