Model po kojem smo razumjevali gdje smo i ko smo lagano se raspada – kaže legendarni muzičar Darko Rundek u velikom intervjuu za NIN.
Idodaje da, ako ne prihvatimo da je svijet oko nas dio cjeline u kojoj samo igramo svoju ulogu, onda će sve otići dođavola. Ili k vragu, svejedno.
Zajedno sa partnerkom Sandom Hržić, pozorišnom rediteljkom i prevoditeljkom, a pred deset koncerata koje će održati u Srbiji u novembru i decembru, Darko je govorio o gotovo svemu što ga zanima, ali i što nas zanima, o erotizmu između Srba i Hrvata, o nacionalizmu, konzumerizmu, globalizaciji, transformaciji političke moći… O ekologiji, naravno, i o litijumu. Iako sumnja da možemo mjenjati svijet, vjeruje da možemo mjenjati svijest. On to čini i sebi i nama tako što pjesmom, kako kaže, „zatitra neko pitanje, neku potragu, neku potvrdu”.
Činjenica da pripremate čak deset koncerata širom Srbije i da se svaki put kada dođete, za vaše nastupe karte vrlo brzo rasprodaju, samo potvrđuje tezu da ste još od „Pozdrava iz Zagreba“ 1981. do danas u Srbiji očigledno najomiljeniji muzičar iz drugih zemalja bivše države. U čemu je tajna veze između Darka Rundeka i Srba?
Ta ljubav je počela na prvi pogled na našem prvom koncertu u Beogradu kad smo bili predgrupa „Prljavom kazalištu“ i publika nas je zvala na tri bisa, što je za nepoznate predgrupe velika rijetkost. Od tada sam u Beograd odlazio s posebnim uzbuđenjem, pjesme su nailazile na veće razumijevanje i prihvaćanje nego igdje drugdje. U kojoj god postavi dolazio, od „Haustora“, preko „Les Guides“, „Cargo orkestra“, „Cargo trija“, do „Ekipe“, svi su muzičari željno iščekivali koncerte u Srbiji, jer je energija koja je dolazila od publike bila izuzetna. Ne znam kako objasniti tu tajnu vezu, ali se osjećam počašćen.
Kada ste 2000. prvi put došli u Beograd poslije ratova, rekli ste da između Srba i Hrvata postoji „nekakav erotizam“, što je u to škakljivo vrijeme bila čak hrabra izjava. Kako danas, četvrt vijeka poslije ratova, gledate na odnos između dva naroda?
Dolazak 2000. je bio škakljiv i totalno politički nekorektan. Tu je Sanda odigrala značajnu ulogu jer me uvijek branila od preplavljivanja raznim vrstama manipulacija koje su i dovele do mržnje i rata. Posebno su bili dirljivi susreti sa taksistima i nepoznatim ljudima na ulici koji su nam željeli dobrodošlicu. Važnu ulogu je odigrao i Zoran Vulović Vule, koji je bio jedan od organizatora tog prvog dolaska nakon rata i otad kontinuirano surađujemo na obostrano zadovoljstvo.
Poznajem mnoge srpsko-hrvatske parove, što svjedoči o erotizmu koji tu nedvojbeno postoji. Ali mi je žao što politički interesi stalno podstiču zazor, razdor i neraščišćene račune, skrivajući mnoge vrijedne plodove uzajamne suradnje, upotpunjavanja i poticanja.
Postoji dosta pjesama jugoslovenskog novog talasa/vala kojima se daju proročke osobine, posebno kada je u pitanju kasniji raspad zemlje. Jedna od vaših je, recimo, „Sejmeni, Patuljci u vrtu, Radnička klasa odlazi u raj“, ima ih još… Ako je to istina, otkud vam sve to 1983/85. godine, ako nije, otkud tolika slučajna sličnost između stihova i stvarnih događaja?
Svojstvo mnogih mojih pjesama je da se mogu razumjeti na više načina, pa se onda može prepoznati veza sa nekom situacijom koja nije eksplicitna. Vjerovatno tu igra i neka intuicija o kojoj je teško govoriti.
Nakon raspada zemlje, velika imena Ju scene krenula su različitim putevima. Bora Čorba, Stublić, „Kazalište“ okrenuli su se svom „plemenu“, Štulić se povukao u potpunu ilegalu, a Bregović, Balašević i vi ste, između ostalih, svako na svoj način i u skladu sa sopstvenim senzibilitetom, počeli da povezujete pokidane niti. Da li biste iz današnje perspektive išta drugačije uradili?
Za one koji nisu otišli u inozemstvo svrstavanje je bilo i oblik preživljavanja. Nacionalistički hajp u medijima gdje god si se okrenuo, osjećaj ugroženosti na svim stranama čovjeka lako povuče i operira od objektivnog kritičkog uma. Sanda je već bila u Francuskoj, imala je svoju kazališnu trupu, tamo nam se rodio sin, tako da sam imao i zašto i kamo otići. Iako biti daleko nije značilo da nas to što se događalo u eks-Jugoslaviji nije duboko diralo i uznemiravalo. Ipak, oni koji su bili vani, osobito umjetnici, družili su se i dalje bez obzira na etničku pripadnost. Sjećam se jednog sunčanog rano jesenjeg popodneva uz rijeku Senu, bilo nas je puno, Milan Mladenović je upravo stigao iz Sao Paula sa snimanja albuma „Angel’s breath“. U pozadini je bio bal, a u nama je bila strepnja zbog mržnje i nasilja koje se zbiva tamo odakle smo potekli. Tko zna što bi bilo sa mnom da nisam otišao? Ne žalim zbog svog izbora.
Jedno vrijeme u toku ratova na ovim prostorima proveli ste na Radio-brodu u Jadranu, sa brojnim slobodnomislećim ljudima iz regiona, na mestu gde je jedna radio-stanica pokušavala da donese zrno normalnosti u opštem ludilu. Da li je danas moguća jedna takva misija i kako bi izgledala?
Mislite, na primjer, jedan svemirski radio-brod u Zemljinoj orbiti? Koji emitira glas zdravog razuma dok Amerikanci rasturaju Rusiju, Kinezi gutaju Tajvan, Izraelci bacaju atomske bombe na Iran, a hrvatska reprezentacija gubi u fudbalu? Imamo veliki izbor između atomske katastrofe i opšteg urušavanja života na planeti. Za prvo ne treba previše objašnjavati i kako to zaustaviti je potpuno izvan naše kontrole. Za ovo drugo bismo prvo trebali biti točno informirani.
Za početak, o porijeklu goveđe šnicle na tanjiru, što je iza smješka krave čiji jogurt svakog jutra srčemo. Ne radi se samo o patnji životinja, koja je nesumnjiva, nego o uticaju industrijske proizvodnje mesa i mlijeka na kompletnu biosferu. Devedeset sedam odsto biomase kopnenih životinja čine ljude i domaće životinje. Površina plodne zemlje posvećena prehrani tih životinja je veća nego površina za hranjenje ljudi, polivena svim mogućim hemikalijama i na uštrb šuma i divljine. U tom sićušnom prostoru divljine ne samo da svakodnevno izumiru vrste, nego se dramatično smanjuje broj jedinki preživjelih vrsta. Možda po tom pitanju nešto možemo učiniti. Istina je da nas je užasno puno, ali promjenom paradigme života koja nam je zapravo nametnuta, mogli bismo spasiti i sebe i naše živuće neljudske sestre i braću.
Od „Haustora“ do danas, kroz muziku i van nje, vi ste veoma angažovan umjetnik, čovjek, bilo da je to metaforički, kroz stihove ili direktno kroz aktivizam. Mogu li umetnici danas na bilo koji način da mjenjaju svijet?
Teško je da možemo baš mijenjati svijet, ali svijest pomalo možemo. Evo jednog malog svježeg primjera. U ponedjeljak zvoni telefon, javlja se Ulrih Ajhelman, zvani Uli, kojeg znamo iz dokumentarnog filma „Save the blue heart of Europe“ i akcija za spašavanje više rijeka u kojima smo Sanda i ja zadnjih godina učestvovali. Kaže da je upravo prekinuo ljetovanje i juri na vrelo Une jer je doznao da u samoj njegovoj blizini bager rije korito za izgradnju mini hidrocentrale. Da li bih mogao u petak tamo nastupiti da okupimo lokalne aktiviste i privučemo medije? Ana Kovačić, saksofonistica, odmah je krenula iz Istre sa svog ljetovanja, Miro Manojlović, perkusionist, ostavio je familiju u Paklenici, Igor Pavlica je krenuo s nama autom. Ponijeli smo svoju bazičnu opremu, gotovo unplugged koncert bio je najavljen za pet po podne. Skupilo se mnogo više ljudi nego se itko nadao i dosta medija. Koncert je donio osjećaj prijateljstva i odlučnosti, a ne bijesa i sukoba. Povezao je ljude, ohrabrio ih. Od te točke se preokrenuo tok stvari, i nakon mnogih peripetija radovi su ipak obustavljeni.
Poznati ste kroz karijeru po ljevičarskim stavovima. Ljevica je danas u cijelom svijetu u velikoj krizi. Da li zato što je izdala svoje izvorne ideale ili…?
Ja iskreno još uvijek ne znam što to ljevica, desnica, centralno znače. I ne znam po kojim sam ljevičarskim stavovima poznat. Jesu li izvorni ljevičarski ideali Božje carstvo na zemlji? Skromnost, solidarnost, drugarstvo, prijateljstvo, ljubav, suosjećanje, podrška… te ideale prihvaćam. Vjeruju li ljevičari u misteriozno nepoznato koje nas nadilazi i veliku cjelinu u kojoj ljudska osoba i vrsta služe kao njen dio? Da li ljevičarska ideja progresa vodi računa o neljudskim bićima, o pravima rijeka, šuma, planina, minerala, zraka, zemlje… Tu mi se čini da se baš ne uklapam. Ali se sigurno ne uklapam u ideologiju prevlasti vlastite nacije, klase, prava na eksploataciju, prava jačeg koje pripisujemo desnici…
Pred koncerte u Srbiji: Odabrali smo više rjeđe izvođenih pjesama koje će mnogi prvi put čuti
Krajem novembra sviramo dva koncerta u Nišu, Pančevu i dva koncerta u Novom Sadu, a sredinom decembra pet koncerata u velikoj dvorani Doma omladine u Beogradu. Zadnjih godina se formirao jedan krug muzičara koji se zove „Ekipa“. Ona je nastala spajanjem Rundek Kargo trija, i još pet mlađih zagrebačkih muzičara. Povod je bila obljetnička turneja „Apokalipso nau“, koju je osmislila Sanda Hržić. Sa Sandom sam se zagrlio još prije „Haustora“. Nastavili smo surađivati od samih početaka njenog i mog umjetničkog rada. Ona je postala dio i „Ekipe“ i sa sobom donijela bogato znanje i iskustvo koje je stekla režirajući i koncerte-predstave s francuskim ansamblom „Dijalogos“ Katarine Livljanić, koje su obišle više kontinenata. Violinistica Isabel, koja je u Srbiji imala mnoštvo obožavatelja, i nevjerovatni multiinstrumentalist Duco Vranić su nakon dvije godine s „Ekipom“ krenuli svojim putem.
Album „Brisani prostor“ snimio sam sa Anom Kovačić na saksofonu; Mirom Manojlovićem, na vibrafonu i udaraljkama; Igorom Pavlicom na trubi; Silvijem Bočićem na bubnjevima i Rokom Crnićem koji je ujedno bio autor dobrog dijela materijala. Od tada smo svirali mnogo koncerata kao sekstet.
U zadnje vrijeme me zanimaju manje formacije i bliži odnos sa publikom u prostorima u kojima je publici udobno i ima dovoljno tišine i pažnje. Kad su manje scene i intimnije prigode, bude nas četiri. Kako svi članovi „Ekipe“ sviraju više instrumenata, uz mene može nastupiti bilo koja trojka! A nastupam i sa Anom kao duet.
Za predstojeću turneju po Srbiji pripremili smo tri formacije. Dvije varijante kvarteta i sekstet. Svaka od ovih formacija ima djelomično različit repertoar, a i on je otvoren našoj inspiraciji i željama publike.
Odabrali smo više rjeđe izvođenih pjesama koje će mnogi prvi put čuti pa će ih slušati sa svježom pažnjom, dvije potpuno nove, ali i poznate pjesme koje možemo s guštom pjevati svi zajedno.
Pomenuli ste upravo vaše stihove „Levica, desnica, centralno, ko će danas shvatiti to…“. Čini se da je u ideološkom smislu ta teza izraženija nego ikad, jer su granice između različitih ideala nestale i postoje samo u službi novca i moći. Kako smo došli do toga i kuda nas to vodi?
Do toga smo došli postepeno, ali vrlo brzo otkad imamo taj moćni koncentrirani i obilni izvor energije koji se zove fosilna goriva, naročito nafta. Uz njenu pomoć je ogroman broj ljudi došao do komfora koji je prije bio rezerviran samo za visoke klase. Količina energije upregnuta u komfor svakog pojedinog stanovnika zapadne civilizacije odgovara snazi od 500 do 2.000 robova. Više o tome možete vrlo iscrpno i zabavno doznati iz stripa prevedenog na hrvatski „Svijet bez kraja“ francuskog inženjera Žan-Marka Jankovicija i poznatog strip crtača Kristofa Blaina. Postepeno su svi oblici raznih udobnosti postali ideal sreće, što je, priznat ćete, drastično sužavanje tog pojma, a do njih se dolazi novcem i posjedovanjem materijalnih stvari. Naš prijatelj Zoran Skala, inženjer, djed, umirovljenik i Klimatski ambasador pri Europskom klimatskom paktu, kaže:
– Mladi su u nasljeđe dobili društveno-ekonomski sustav u kojem puno bolje zarađuju oni koji planet uništavaju od onih kojima je do njega stalo. Rast BDP-a je postalo „sveto“ mjerilo uspješnosti društva. Potsdam Institute for Climate impact research upozorava da će zbog klimatskih promjena 2050. godine prihodi svjetske ekonomije biti osjetno manji, dok će štete od klimatskih ekstrema možda biti i 50% veće. Mladi bi tako uskoro mogli biti dovedeni u situaciju da većinu svoje radne energije i vremena moraju trošiti na saniranje šteta od vremenskih ekstrema koji se događaju zato što se njihovi roditelji i praroditelji nisu mogli dogovoriti da prestanu uništavati planet. Tu neće biti mjesta za futurističke tehnologije i snove o još raskošnijem životnom standardu. Porazna je podložnost većine svjetskih nacionalnih vođa utjecaju kapitala i održavanju postojećeg društveno-ekonomskog sustava, unatoč tomu što je očigledna njegova nepravednost prema većini ljudi, a znanstveno je nesporno njegovo uništavajuće djelovanje na planetarne ekosustave i na klimu – ističe on.
– Proces globalizacije ubrzao je sve neodržive trendove, no potrebno mu je stalno sve više energije i resursa. Toga, pak, ima sve manje – potrošilo se. Zato će sadašnji model globalizacije neminovno zapasti u terminalnu krizu. Za takvu promjenu postojeći politički i ekonomski sustav potpuno su neprikladni. Novi sustav tek treba osmisliti. Dobre izglede nudi neo-lokalizam, kako ga neki već nazivaju, ukoliko se dogodi na vrijeme. Jer, kad se osnovne potrebe stanovništva namiruju lokalno, troši se puno manje energije (emisije se smanjuju). Uz to, lokalno gospodarstvo se oslanja na lokalne resurse i okoliš, što vrlo brzo ojačava svijest o međuovisnosti ljudi i okoliša, pa i spremnost da se prioritetno ulažu napori u očuvanje i regeneriranje okoliša – navodi on.
Kako komentarišete proteste protiv litijuma u Srbiji? Posebno činjenicu da je to pitanje izvelo mnogo više ljudi na ulicu nego neka druga o kojima običan svet mnogo više zna i koje može mnogo jasnije da vidi?
Kao prvo, nažalost, ne znama dovoljno u ovom trenutku o razmjerima štetnosti vađenja litijuma na području Srbije, ali vjerujem da je točna procjena mnogih srpskih stručnjaka da se radi o značajnom zagađenju zemlje, vode, zraka, koje može dovesti u pitanje zdravlje i opstanak velikog broja ljudi i drugih živih bića, kao i dovesti do devastacije krajolika. S druge strane, nisam čuo da je bilo velikih prosvjeda protiv električnih automobila, mobilnih telefona, prenosnih kompjutera, raznih drugih aparata koje ljudi upotrebljavaju, pa i ja, a pokreću se baterijama od litijuma. Te dvije stvari apsolutno treba dovesti u vezu i staviti u pogon kolektivnu inteligenciju o tome kako smanjiti potrebe za litijumom pa i njegovim iskopavanjem. Što nas vodi do ideje „degrowtha“ prevedeno, odrasta, smanjivanja BDP-a.
Živjeli ste jedno vrijeme u komuni u Francuskoj. Da li je takav način života utopija ili realna mogućnost da se prevaziđu manjkavosti i neodrživost konvencionalnog načina života?
Naše iskustvo života u komuni je vrlo skromno, ali naš sin Vid Rundek već više godina živi u jednoj zajednici na jugu Francuske i preko njega pratimo radosti i brige takvog života.
Vjerujete li vi u transformaciju političke moći?
Profanacija je počela davno, a posebno žestoko od renesanse naovamo u zapadnoj civilizaciji. Svijet koji je nekad bio svijet, i još uvijek je u zadnjim preostalim zajednicama koje žive po drugim obrascima kulture, kao Kogi Indijanci ili neke grupe Aboridžina, sada postaje sve banalniji. Model po kojem smo razumijevali gdje smo i tko smo lagano se raspada. Ako ovaj svijet nije svet i ako nije dio ogromne cjeline u kojoj mi imamo svoju ulogu i unutar koje ćemo svoje mjesto ispuniti na najbolji mogući način, i ako ne pristanemo na to da je smisao koji drži tu cjelinu toliko veći od nas da je neizreciv i da s njime možemo doći u vezu jedino služeći mu, onda sve odlazi k vragu kao što i odlazi. Obnova tog osjećaja svetosti svijeta je bitna za opstanak nas na tom svijetu, ali kako to kolektivno obnoviti, ja to ne znam. Ali možda mogu pomalo pjesmom zatitrati neko pitanje, neku potragu, neku potvrdu.
Čitate li puno i koje biste nam autore i naslove mogli preporučiti?
Od poezije volim čitati Rilkea i perzijskog pjesnika Rumija. Zanimljivo i novo svjetlo na stvarnost bacili su mi američki bitnički pjesnici: Majkl Meklur, Geri Snuder. Često se vratim Majakovskom, Marini Cvjetajevoj. Redoviti susresti s poezijom nas izbace iz kolotečine automatskog mišljenja i opažanja, pa onda i djelovanja. Banalnost prestaje biti jedina realnost, tako da bih redovite susrete s poezijom preporučio političarima, naučnicima i generalima. Korjenita preobrazba svijeta u kojem živimo je toliko nezamisliva da je bolje čuvati svoju mogućnost opažanja gipkom.
Od proze mi još odjekuje „Sentimentalno putovanje“ Šklovskog, njegovim doživljajima i impresijama za vrijeme služenja u Rusiji i Perziji za vrijeme Prvog svjetskog rata. U zadnje vrijeme tu je bio roman „Črna mati zemla“ Kristijana Novaka. Puno mi znači pripovijetka Davida Albaharija „Nema pesma“. Roman „Gec i Mayer“. Pratim francuske kolapsologe, tu je značajna knjiga Pabla Servinja „Kako bi se sve moglo urušiti“, koja je prevedena na srpski. Inspirativan je Čarls Ajzenštajn, kojeg pratim na Jutjub kanalu, izašla mu je knjiga „Sveta ekonomija“, „Srce zna da je ljepši svijet moguć“
Šta možemo očekivati od vašeg skore turneje po Srbiji?
Krajem novembra sviramo dva koncerta u Nišu, Pančevo i dva koncerta u Novom Sadu, a sredinom decembra pet koncerata u velikoj dvorani Doma omladine u Beogradu. Zadnjih godina se formirao jedan krug muzičara koji se zove Ekipa. Ona je nastala spajanjem Rundek Kargo Tria, i još pet mlađih zagrebačkih muzičara. Povod je bila obljetnička turneja „ Apocalypso Now “, koju je osmislila Sanda Hržić . Sa Sandom sam se zagrlio još prije Haustora. Nastavili smo surađivati od samih početaka njenog i mog umjetničkog rada. Ona je postala dio i Ekipe, i sa sobom donijela bogato znanje i iskustvo koje je stekla režirajući i koncerte-predstave s francuskim ansamblom Dialogos, Katarine Livljanić, koje su obišle više kontinenata. Violinistica Isabel, koja je u Srbiji imala mnoštvo obožavatelja i nevjerovatni multiinstrumentalist, Duco Vranić su nakon dvije godine s Ekipom, krenuli svojim putem. Album „Brisani prostor“ snimio sam sa Anom Kovačić na saksofonu; Mirom Manojlovićem, na vibrafonu i udaraljkama; Igorom Pavlicom na trubi; Silvijem Bočićem na bubnjevima i Rokom Crnićem koji je ujedno bio autor dobrog dijela materijala, Od tad smo svirali mnogo koncerata kao sekstet.
U zadnje vrijeme me zanimaju manje formacije i bliskiji odnos sa publikom u prostorima u kojima je publici udobno i ima dovoljno tišine i pažnje. Kad su manje scene i intimnije prigode, bude nas četiri. Kako svi članovi Ekipe sviraju više instrumenata, uz mene može nastupiti bilo koja trojka! A nastupam i sa Anom kao duet.
Za predstojeću turneju po Srbiji pripremili smo tri formacije. Dvije varijante kvarteta i sekstet. Svaka od ovih formacija ima djelomično različit repertoar, a i on je otvoren našoj inspiraciji i željama publike.
Odabrali smo više rjeđe izvođenih pjesama koje će mnogi prvi put čuti pa će ih slušati sa svježom pažnjom, dvije potpuno nove, ali i poznate pjesme koje možemo s guštom pjevati svi zajedno.
Vjerujem da i dalje postoje vrlo kreativne i zanimljive muzike
Čini se da konzumerizam ubija današnju muziku. Da li je problem u propasti ili metamorfozi onoga što se podvodilo pod rokenrol, o generacijskom problemu, o nedostatku ideja i kreativnosti ili je nas starije samo pregazilo vreme pa mislimo da je u naše doba bilo bolje?
Vjerujem da i dalje postoje vrlo kreativne i zanimljive muzike do kojih je teško naći put u ogromnoj gomili proizvedene muzike koje je pun Internet.
Šta slušate od današnje muzike. Posebno sa eks-SFRJ prostora?
Porto Morto, Mimika Orkestar, Klinika Denisa Kataneca, Nemanja, Živa voda, njihove koncerte u Zagrebu ne propuštam, a nažalost nisam upućen u alternativne scene drugih gradova. U zadnje vrijeme je u Zagrebu imao neke suradnje njegova ekscelencija Kralj Čačka, zajedno sa izuzetnim muzičarem, bratom Markom, što je bila prilika da i zasviramo zajedno.