U razgovoru za Index Tanović govori o procesu stvaranja “Cirkusa Columbije”, radu u inozemstvu, suradnji sa zvijezdom velikog ekrana Colinu Farrellu (koji je odigrao glavnu ulogu u njegovom prethodnom filmu “Triage”), ali i političkim ambicijama koje je najavio nakon povratka u BiH.
Kako vam je pod ruku došao roman Ivice Đikića i zbog čega ste odlučili da će baš to biti vaš idući projekt?
Roman je najprije pročitao moj prijatelj Dino Mustafić i odlučio da će on raditi film prema tom predlošku. Ja sam mu rekao da je to izvrsna priča i da mu zavidim na tome. Međutim, par godina kasnije me nazvao i rekao da on za taj projekt jednostavno nema vremena, te ga je ponudio meni. Ja sam zatim nazvao Đikića i krenuo u rad na scenariju. A zašto baš taj projekt? Pa htio sam napraviti film o tom trenutku prije rata, zadnjem trenutku kad su svi bili još zaista naivni i istinski sretni.
Vratili ste se matičnoj kinematografiji nakon devet godina. Zašto se toliko dugo čekalo na vaš idući film na bosanskom jeziku?
Ne razmišljam baš pretjerano o tome. Kad osjetim potrebu da radim, onda radim. Sada opet radim na nekoj modernoj sarajevskoj priči, ali o tome ne mogu baš previše pričati jer scenarij još nije završen. Zapravo nikad ne znam koji će biti moj idući film jer paralelno radim na više projekata. A da bi se neki od njih ostvario, mora se dosta toga poklopiti.
Kakva je razlika u procesu stvaranja filma u BiH i u inozemstvu?
Meni zapravo što se tiče samog rada nema neke velike razlike, jer uvijek imam ozbiljne profesionalne produkcije.
Ali sigurno mora biti drugačije raditi film na jeziku koji vam nije materinji?
Postoji mnogo problema kad radite na jeziku koji nije vaš, ali sve se to može riješiti ako postoji shvaćanje kulture o kojoj pričate. Meni je to zanimljivo, kao nekakva vježba. Zapravo smatram da umjetnik u neku ruku treba biti stranac i ponuditi svoj vanjski pogled na temu koju obrađuje. Ako dovoljno poznaje to o čemu govori, uvijek može izvući najbolje iz priče.
Svi vaši filmovi na ovaj ili onaj način okreću se oko rata. Zašto baš ta tema uvijek dominira?
Zato što je to obilježilo moj život. Rat mi je uzeo deset godina, i to su bile baš one godine kad sam se trebao najviše razvijati kao intelektualno biće. Ali ne vrti se baš sve oko rata, “Cirkus Columbia” je ipak prije svega ljubavna priča.
U svojim dosadašnjim filmovima pokrili ste predratno, ratno i poslijeratno razdoblje. Ima li još tih priča koje želite ispričati ili ste s tim sada završili?
Nažalost, naši životi su prepuni stotina tih i takvih ratnih priča. Daleko od toga da sam sve ispričao. Ali ne znači da ću raditi samo ratne filmove. Moj sljedeći projekt ne bi trebao imati nikakve veze s ratom.
Prije “Cirkusa Columbia” snimili ste “Triage” s Colinom Farrellom u glavnoj ulozi. Kako je raditi s jednom velikom zvijezdom, posebno jer Farrella prati glas zločestog dečka?
Meni osobno nije nikakva razlika raditi s velikim glumačkim imenom. A što se tiče toga da je on zločesti dečko, valjda ja takve volim s obzirom da sam s njima stalno okružen. Takvi su i Branko Đurić ili Miki Manojlović. Ne zanimaju me previše te priče.
Nakon povratka u BiH najavili ste da se bacate u politiku. Je li se nešto po tom pitanju promijenilo ili i dalje planirate biti politički aktivni?
To je dugoročan projekt. Mi smo osnovali socijalno-liberalnu stranku jer smatramo da je to budućnost BiH i rješenje njenih sadašnjih problema. I na tome radimo. Dobili smo par mjesta u Skupštini Kantona Sarajevo. Put je dugačak, potrebno je mnogo raditi. Ali borimo se.
Odakle ideja da vi kao umjetnik uđete u politiku, koja se generalno percipira kao nekakvo prljavo zanimanje?
Baš zato što vjerujem da politika trenutno jest prljavo zanimanje i da zbog toga moramo dovesti moralne ljude na vlast. Ne želim opet doživjeti 1992. godinu. Mislim da jedan pravi čovjek na pravom mjestu može puno toga učiniti.
Kakva je vaša vizija političke budućnosti BiH? I imate li makar u naznakama neku ideju tko bi mogao biti taj “pravi čovjek” koji će promijeniti situaciju u zemlji?
To je više jedna općenita metafora. Ali evo, primjerice, prije dvije godine smo dobili Ermina Hajdera koji je postao načelnik u Bosanskom Petrovcu. On je napravio značajne pomake, povećao je budžet svoje općine za 4 ili 5 milijuna eura. I to sve zato što je počeo raditi, iskorištavati europske fondove. To je samo dokaz da netko tko radi u općem interesu može stvarati rezultate. Ne treba politika uvijek biti prljava niti svi trebaju biti kriminalci, što mi ljudima želimo na svom primjeru pokazati. Ako mi ne promijenimo svoju zemlju, tko će je promijeniti.
Kako komentirate izbore u BiH i repove koji se za njima i dalje vuku?
Kao potpunu i totalnu katastrofu.
Kratko i jasno…
Što se o tome uopće može reći? Glasa se za ljude koji su ranije maknuti zbog kriminala. Čović je prije pet godina maknut zbog kriminalnih radnji, zbog Lijanovića koji je utajio 40 milijuna poreza… A ljudi i dalje glasaju za njega jer to vide kao jedinu opciju. Strašno. Ispada da se rat u BiH nastavlja drugim sredstvima – pljačkanjem. Mi to zovemo etno-kleptomanija. Pljačkanje u ime svog naroda. To treba mijenjati. Na to ne možemo pristati jer ako se na to pristane opet će se ginuti.
Što mislite o prijedlogu trećeg hrvatskog entiteta kao rješenja za BiH?
Mislim da bi treći entitet značio rat. Ako nije stvoren 1993. godine, ne vidim kako će biti stvoren danas, bez da opet započne rat. Ali ako im nije dosta, neka probaju još jednom. Jedino rješenje za BiH jest da postane istinski građanska zemlja.
Znači li to onda i da treba ukinuti Republiku Srpsku?
Republiku Srpsku mogu ukinuti samo ljudi koji u njoj žive. Kad shvate da je ona nepotrebna i da bi možda bilo bolje da je nema.
Ali ti ljudi i dalje glasaju za Milorada Dodika?
Situacija se ipak malo mijenja. Ali činjenica je da mnoge stvari ne funkcioniraju kako treba. Mene je stid svakog čovjeka koji je u ime moje nacije počinio zločin. A onda Dodik izjavi da u Srebrenici nije počinjen genocid. ŠTo ja više imam s njim pričati? Taj čovjek je za mene fašist, idiot i marš od mene! A to što narod glasa za njega, zahtjeva duboko psihološko istraživanje. Meni se to čini kao nepristajanje da se otvore oči i da se shvati što se događa.
Zašto narod na Balkanu voli birati baš vođe takvog profila?
Zato što je nepismen, nekulturan, zato što se boji drugog i drugačijeg. Ja volim različitost i ne mislim da je jedan narod bolji od drugoga. A svatko tko tako nešto misli, za mene je fašist. Moramo raditi na obrazovanju, prije svega. Mi smo nekad svi zajedno sretno živjeli u BiH, ali dogodio se taj strašan rat. Možemo samo zamisliti što se tek sprema ako nastavimo ovako raditi s klincima koji se mrze, a da se međusobno i ne poznaju. Zato smo i krenuli u politiku.
Što mislite o aktualnom stanju kinematografije u BiH?
Nažalost, u BiH još ne postoje pravi uvjeti za rad na filmu. Postoji ta grupa entuzijasta koja se bori, koja ima talent. Ali neke promjene se moraju uvesti. Ako želimo da se taj val koji je stvoren nastavi i dalje, onda u njega moramo ulagati. Potrebno je izdvojiti sredstva koja će omogućiti rad mladim redateljima.
A što vam se čini od hrvatske kinematografije?
Isto kao i u BiH – srednja žalost. Možda se neke stvari pomiču, s vremena na vrijeme izleti kakav dobar film. Ali daleko je to još od neke kinematografije. Mi smo male zemlje, zbog toga se moramo regionalno povezivati.