Foto: Šiška – Miha Fras
”Šta god da se u BiH desi, okreće se na nacionalno i poslije toga ide ta rečenica ”ne mogu zajedno”. Ne mogu ni Milanović i Plenković zajedno, ali to je političko pitanje. Ne mogu ni Janša i Golob zajedno, ali to je političko pitanje. I nacionalno pitanje je političko pitanje i to tako treba gledati. Politički, ne emocionalno. Nažalost, emocijom se najlakše manipulira. Izjave političara i naslovi u medijima nemaju puno veze sa onim što vidiš kada ideš po BiH”, rekao je Damir Avdić u razgovoru za BUKA magazin.
Damir Avdić Graha legendaran je, poseban i originalan muzičar i performer. Po mnogo čemu se razlikuje od svojih kolega, a ono što daje poseban štih i kolorit njegovom muzičkom angažovanju jeste da se radi o one man show performansu. Njegovi solo nastupi sa distorziranom električnom gitarom i sjajnim energičnim interpretiranjem autorskih pjesama, u ušima ostaju danima nakon odslušanog koncerta, a tekstovi udaraju u srž i samo čovjeka koji u sebi ima potpuno odsustvo sluha za pravdu i istinu može ostaviti ravnodušnim. Pogotovo kada je riječ o njegovim romanima, jer Damir je i pisac. On je direktan, brutalan, a kada treba i vulgaran, ali samo u onoj mjeri koja ne dozvoljava da umjetnost pisane riječi ne preraste u šund i prostačenje. Njegova pjesma ”Bratsvo i Jedinstvo” odličan je primjer na koji način psovka u poeziji može zazvučati kao sjajan misaoni organon za otvaranje svijesti zbunjenoga čovjeka. Damir, naprosto, kada psuje, psuje jer za to ima golemi razlog. U njegovim tekstovima se osjeća sva patnja tla balkanskog prostora i gordost čovjeka koji zlo posmatra iz perspektive umjetnika, ne mogavši mnogo toga da promijeni. Ipak, Graha je ostao stamen i odvažan da kaže, napiše i otpjeva onako kako misli i ono što nosi u duši, jer on nema dlake na jeziku. Damir je autor pet knjiga: Na krvi Ćuprija, Enter Džehenem, Kuda sestro, Tiket za revoluciju i Ne želim da pobijedim. Ovaj Tuzlak, koji trenutno živi i radi u Ljubljani, uskoro treba da objavi i svoj najnoviji roman.
Kontroverzni, kako većina novinara voli da naziva ovakve i slične umjetnike, Damir Avdić nastupio je na ovogodišnjem Jazz festu Sarajevo. Povodom tog nastupa razgovarali smo sa ovim zanimljivim muzičarom, piscem, umjetnikom i prije svega čovjekom.
Sigurno su te hiljadu puta novinari pitali, pa ću evo i ja hiljadu i prvi put da pitam: Zašto, Damire, sviraš sam?
Damir: Dobro se osjećam ovako.
Kako je sve to krenulo sa tvojom karijerom?
Damir: Slučajno. Kad sam prestao raditi sa bandom, svirao sam sam i to mi je bilo dovoljno. Istina, razmišljao sam da bih opet napravio band ili radio nešto sa elektronikom u pozadini, ali kako god bih okrenuo, ta gitara i tekst su mi bili dovoljni. Onda sam, spletom okolnosti, snimio prvi album, drug mi je napravio omot, Almir Mazalović, on je radio prva tri omota za albume i omote za skoro sve knjige, istovremeno sam dobio poziv za jedan festival, prihvatio sam, tamo sam sreo Zdenka Franjića, dao mu CD, poslije mi se javio i rekao, daj da to objavim za ”Slušaj najglasnije” i eto me tu.
Ovih dana si bio na Jazz festu Sarajevskom. Kakve su impresije?
Damir: Super je bilo. Nije to prvi put da sarađujem sa Edinom Zubčevićem, on je organizovao i promociju albuma ”Radikalno šik” u Sartru, prije tri godine.
Otkud ti na Jazz festu, tvoja muzika, čini se, nema baš mnogo poveznica s Jazz muzikom?
Damir: Sa Edom sam krajem prošle godine dogovorio koncert koji se trebao desiti još u aprilu, ubrzo po objavljivanju albuma ”Mainstream Horror”, kasnije je to odgođeno za septembar, a onda je došao na ideju da umjesto tog koncerta nastupim na jazz festivalu i dogovorili smo se. Nisam ja prvi koji izlazi iz nekog okvira, pomjerali su oni granice na festivalu puno prije mene.
Gdje je i šta radi Damir danas?
Damir: Živim u Ljubljani. Sviram. Pišem. Na proljeće ću objaviti novi roman. Radim i muziku za pozorište, film. Baš ovih dana u Zeničkom narodnom pozorištu Zlatko Paković počinje rad na novoj predstavi za koju ću raditi muziku. U zadnje vrijeme radim dosta i sa plesačima, savremeni ples, i tu se baš dobro osjećam. Ti plesači se savršeno odzivaju na svaki ton. I na tišinu.
Nekako te baš i nema na ovim prostorima?
Damir: Sa svakim novim albumom sam tu. Možda bih trebao ćešće objavljivati albume.
Ti ne živiš u Bosni već godinama. Kako si se snašao tamo gdje si sada i da li si se snašao?
Damir: Jesam. Ali i prije nego sam došao živjeti u Sloveniju, imao sam dosta prijatelja ili poznanika, jer sam često dolazio na koncerte i ostajao malo duže, tako da nije bio neki grubi prelaz na nešto novo. Ne mogu reći ni da je bilo novo, više neki slijed stvari, tako nekako.
Da li si i ti od onih koji misle da Bosna i Hercegovina nema budućnosti?
Damir: Nisam. To je mantra koja se valja godinama i, nažalost, kod nekih pali. Šta god da se u BiH desi okreće se na nacionalno i poslije toga ide ta rečenica ”ne mogu zajedno”. Ne mogu ni Milanović i Plenković zajedno, ali to je političko pitanje. Ne mogu ni Janša i Golob zajedno, ali to je političko pitanje. I nacionalno pitanje je političko pitanje i to tako treba gledati. Politički, ne emocionalno. Nažalost, emocijom se najlakše manipulira. Izjave političara i naslovi u medijima nemaju puno veze sa onim što vidiš kada ideš po BiH. Ali to nije samo tu, to je svuda. U Sloveniji su izbori od proljeća. Parlamentarni, predsjednički, lokalni, sad idu referendumi, čuješ izjave kao da je rat. S jedne strane partizani, s druge domobrani. I o tome govore ljudi puni para. Cash, samo cash. Ali ne Johnny. Najbolji opis današnje stvarnosti sam čuo prije dvije godine, kad su bili neredi u USA. Prijatelj zove prijatelja u Seattle, pita ga ”Šta ima?”, ”Šta će bit?”, ”Pa šta se to dešava tamo?”, ”Ništa jarane, sintetika i zdrava hrana.”
Tvoje mišljenje o ovim našim foteljašima, hoće li ih ovaj letargični narod ikada lišiti njihovih omiljenih fotelja?
Damir: To je vjerovatno pitanje koje ćeš me pitati i za deset godina i sve što ti mogu reći je neka fraza koja se kaže tek da se nešto kaže. Nema smisla više govoriti o tome.
Čime se baviš kada se ne baviš muzikom?
Damir: Slušam muziku (smijeh).