Ako je do pre koju godinu bilo potrebno objašnjavati ko je Damir Avdić, sada je to gotovo izlišno. Ne zbog toga što je sa novim albumom Human Reich dospeo na top listu balkanskog MTV-a (nije) ili što njegove pesme možete čuti na velikim radio stanicama (ne možete), već zato što je nakon pet studijskih albuma, tri romana i zbirke pesama uspeo da okupi bazu fanova diljem bivše Jugoslavije. Sam na bini, sa gitarom marke Gibson Les Paul i pesmama koje svira, kako kaže, “samo na jednom akordu” – Avdić na svojim nastupima kombinuje performans, monodramu i i punk-rock svirku tokom koje rifovi pogađaju slušaoca direktno u glavu, stomak i – srce.
Bosanski Psiho, kako ga ljudi još znaju, je pre desetak dana objavio novi album, koji je koncertno promovisao 14. septembra u Ljubljani, gde inače živi poslednjih nekoliko godina. Pre ovog nastupa u Kinu Šiška, posetioci su prisustvovali premijeri dokumentarnog filma o Damiru Avdiću “Pravi človek za kapitalizem” reditelja Dušana Moravca.
Upravo pitanjem o dokumentarcu počinjemo razgovor sa Avdićem, koji za Kontrapress govori o novim pesmama, starim vremenima, mestu umetnika u “human reichu”, emocijama koje se bojimo da pokažemo…
KONTRA: Tvoj lik i delo su tema dokumentarca “Pravi čovek za kapitalizam”. Je li ti bilo teško da se upustiš u to, s obzirom da te je kamera pratila pet godina tokom različitih nastupa i putovanja?
Avdić: Ne mogu reći da je to bilo snimanje u kojem sam učestvovao. Nisam imao osjećaj da smo na snimanju. Sa Dušanom sam se upoznao baš te 2008. kada je počeo snimati. Nekad bi mi se javio da bi došao na neki koncert, negdje smo išli zajedno i tako, to je sve bilo usput. Kada mi je prošle godine rekao da je film gotov, pitao sam: “Koji film?” Snimanje nije bilo naporno jer ni jednog trenutka nismo pred kamerom razgovarali on i ja, nego je snimao moje intervjue koje sam davao drugim novinarima. Tako da nisam bio pod presiom kamere.
A nisam bio ni kod njega u montaži. Jedina opaska koju sam imao kada sam vidio sirovi material odnosila se na scenu sa početka filma. Prije nego ćemo otići u Mostar, na jednoj planini oko Sarajeva bili su neki moji prijatelj i rođak. To je trebao biti kao neki privatni momenat u filmu, ali sam mu rekao da privatni ljudi ne znače automatski i privatni momenat, jer on nije zabilježen na kameri. Osjeti se da je ta scena uhvaćena malo na silu, tako da je ona izbačena iz filma. I Dušanu je bila upitna.
KONTRA: Čini mi se da je novi Human Reich logičan nastavak prethodnog Mein Kapitala. Već od samog naziva koji je sklopljen igrom reči, preko tematike pesama, pa do dizajna omota. Jesi li smišljeno pristupio takvoj koncepciji?
Avdić: Human Reich se imenom apsolutno nadovezuje na Mein Kapital i u tom smislu mi je jasno da će ljudi to shvatiti kao neki koncept, ali sam rad na njemu nije bio konceptualan. Omot je svjesno išao u tom smjeru, radio ga je Ajdin Bašić, kao i prethodni. Pitao sam ga može li napraviti inverziju, da budu crvena slova na crnoj podlozi. To se jedino može nazvati nastavkom Mein Kapitala.
Same pjesme su nešto drugo. Jedan poznanik koji dugo prati ovo što radim mi je rekao da mu album zvuči kao da sam napravio kompilaciju od nekih outtake-ova. Recimo, Muharem je dio iz monodrame Most na krvi, koja je nastala po romanu Na krvi ćuprija. Premda je Muharem prvo bio pjesma koju nisam izvodio. Ta pjesma nije bila planirana za ovaj album, muziku sam snimio dok je Neven (Smolčić, snimatelj i producent, prim D.K.) postavljao mikrofone. I onda sam je odlučio ostaviti. Tako recimo i Fadil vrlo lako može završiti kao roman. A, postoji i pjesma koju sam snimio na Human Reichu, ali sam je zaboravio otpjevati. Možda bude na slijedećem i niko je neće povezati sa ovim albumom.
KONTRA: Dakle, rad je tekao više stihijski?
Avdić: Ne stihijski, već – ako se u trenutku dok sviram osjećam dobro, to ide. Ne držim se toga da to muzički mora biti dotjerano, da pjesma mora imati koncept, refren… Ne mora, važno je da si ti u tome. Recimo, mene je Fadil nosio dok sam ga svirao. Kad smo snimili tu pjesmu, nisam je svirao neko vrijeme i kad sam joj se vratio pomislio sam: “Ko će ovo slušat’?” Isti osjećaj sam imao sa čitavim prvim albumom. Mada, ljudi se prepoznaju u tim pjesmama. Da sam Fadila nazvao drugačije, mogao bih ga vezati za neko drugo podneblje. Priča je univezalna.
KONTRA: Kako je nastao Fadil?
Avdić: Ja likove pravim od više likova. Možda uzmem neku tvoju priču i stavim je liku koji je napravljen od nekog trećeg. To mi je fino, igram se s tim. Recimo, ono “elektroinstalater bez zaposlenja” je vezano za jednog mog dobrog prijatelja; a onaj dio “81. se u Tuzli pojavila grupa anarho-liberala” – tačno se sjećam te priče, jer su navodno pokupili i nekog profesora kojeg smo poznavali.
U stvari, ja samo sviram, nikad ne vježbam, sviram i pustim da me nosi priča. I uživam u tome. Tako sam i priču o Fadilu pustio da me odvede gdje želi. I tako sam je i snimio. Jeste, traje 12 minuta, ali samo ako je meni dobro, bit’ će dobro još nekome. Svima neće nikad. I na kraju taj Fadil počne živit’ neki svoj život koji i ja sad otkrivam, jer je dobio sve elemente nekih drugih likova i na kraju postao on.
KONTRA: Je li Fadil tragičan lik?
Avdić: Meni nije. Ono kad kaže: “Jarane, doživio sam prosvetljenje uz najgoru vutru…” On je prije pazio da zadovolji druge. A kako ćeš zadovoljiti bilo koga ako sam nisi zadovoljan sobom, bar u nekim segmentima svog života? Nikad ne možeš biti apsolutno realizovan, ali moraš da pogodiš neku tačku u onome što radiš koja će tebe lično zadovoljiti. Samo tad te i neko drugi može prepoznati kao takvog.
Tu dolazim do stiha one druge pjesme “bolje je neprijtelj dobrome”. Neko to može tumačiti da ako ti je dobro ne treba činit’ ništa. Ne, nego, ako ti je dobro, nemoj kvariti. Imaš čoveka koji se probudi ujutro, pogleda se u ogledalo, kaže, imam podočnjake, u godinama sam, imam stomak… al’ dobro se osjećam, dobro izgledam. Ili žena – grudi su mi se opustile, bokovi raširili, ali dobro se osjećam! I onda počne dan… Poznanici, mediji, sa svih strana šalju opise kako izgleda čovjek koji se dobro osjeća, kako se oblači čovjek koji se dobro osjeća, kakvu ženu ili muškarca uz sebe ima čovjek koji se dobro osjeća, šta vozi, šta jede… I onda naš junak/junakinja koji su se dobro osjećali kad su se vidjeli u ogledalu pomisle, jebo te kako ljudi žive a vidi mene! I onda kreće agonija u kojoj svakodnevno svoje dobro čine mizernim da bi se osjećali bolje. Idu za idealom koji nije njihov i nose ga kao okov. Te okove sami sebi stavljamo i onda ih se ne možemo otresti.
E, to bi moglo da se primeni na Fadila – dobro mi je. Ne živim po tome kako ljudi vide dobar život, ali živim svoj život koji je meni dobar. I pristajem da izgorim u tome. I nije istina da te niko neće shvatiti.
KONTRA: Čini li ti se da su počeli da te shvataju? U filmu “Pravi čovek za kapitalizam”, Edo Maajka se priseća kako je nosio tvoj prvi disk po zagrebačkim radijskim stanicama i da su ga ljudi ismevali, mislili su da je to neka šala. Tvoj peti album je destak dana po objavljivanju dobio nekoliko pozitivnih recenzija na internet portalima.
Avdić: Očigledno je da neki ljudi tu pronalaze i svoja razmišljanja. Ja sam taj prvi album objavio u prilično zrelim godinama. Kad objaviš takav album, samo sa gitarom i takvim pričama, jasno je da nisi došao po aplauz. Tako da tu nisam ništa očekivao. Ali kad su se desile neke pozitivne stvari, shvatio sam da postoje ljudi koji razmišljaju na takav način. Osim toga tu je kontinuitet od pet albuma, tri romana i zbirke pjesama, dovoljno da te primjete, ali tako pozitivne kritike su ipak iznenađenje. I još kad vidiš da je taj neko doživio album čisto iz svog ugla.
KONTRA: Izgleda li ti da se ljudi, kada govore o tvojim albumima, uglavnom fokusiraju na društveno-politički aspekt, dok po strani ostavljaju ljubavne pesme?
Avdić: Ljudi koji govore isključivo na taj način su uglavnom novinari i imaju već neku društveno-političku temu kojom se bave i onda pronalaze najviše slične stvari na albumima. Ali ipak većina se najviše prepoznaje u tim intimnim djelovima. Baš je Edo, kad mi je pisao o albumu, istakao Matičnjak i Sine. To je intima u kojima se možeš nać’ bez obzira poznaješ li autora. Zapravo je više tih momenata, ali ono što se prvo izvuče je to društveno, opšte, jer ga je lako postaviti u vremenu u kojem živimo.
KONTRA: Koliko ti je teško da te intimne momente pretočiš na papir ili u pesmu i izvodiš pred publikom?
Avdić: To mi je dosta važno. Sad sam koncert za koncertom svirao Matičnjak. U biti se ja osjećam u tom momentu prilično jako kad ga izvodim. To je nešto s čime se mogu duboko identificirati. Mogu i sa Human Reichom, apsolutno, ali ovo dolazi iz čistog mene bez nekog većeg uticaja iz realnog svijeta.
KONTRA: Ako je Život je raj bio najljubavniji album, na novom je ljubavna tematika podređena društvenoj, pošto osim Izete, nema pravih ljubavnih pesama.
Avdić: Tu bih ponovo izdvojio Matičnjak. Ključni momenat u toj pjesmi je “samo ja i ljubav koju ne odobrava rulja”. Kad sam snimio album Mrtvi su mrtvi, rekao sam, sljedeći će biti čisto ljubavni. Ali, onda je uletila Bratstvo i jedinstvo, Imam dvadesti i dvije. I još uvijek govorim sebi da ću snimiti isključivo ljubavni album, jer imam dosta tih stvari. Ma u stvari i snimam ljubavne albume samo drugačije izgovaram riječ ljubav.
KONTRA: Iako si u više navrata naglasio da si optimista, neretko te nazivaju trubadurom apokalipse, nihilistom… Jesi li pokušao da shvatiš otkud to nerazumevanje?
Avdić: Već smo spomenuli album Život je raj. Meni je ta pjesma totalno optimistična, ali neko u njoj nađe pesimizam. Imaš stih “život je raj, ali mi smo vragovi” ili “život je vrt, ali mi smo zmije”. Sve to zavisi od individue. Ako ćeš ti izmjeđu riječi “raj” i “vrag” uzeti ovo drugo, onda nešto tebe tu muči. Kao u Demokratiji – “smrt fašizmu, sieg heil”. Izbor je tvoj.
KONTRA: Upravo je Demokratija, odnosno čitav album Mein Kapital pokrenuo javnu raspravu među levo orijentisanim kolumnistima i intelektualcima. Kako si doživeo te kritike?
Avdić: Da ti pravo kažem, nisam se puno bavio time. Moje je mišljenje da kad krenu takve polemike, onaj ko učestvuje u njima tu poruku ne šalje direktno tebi. To je polemika koja se traži od nekog kruga. Interesantan mi je bio jedan tekst. Autor je u nekim hrvatskim novinama napisao otprilike ovako: čuo sam za njega puno prije i ima u njegovim pjesmama nešto što me je nerviralo; a, onda sam čuo da ima koncert i otišao sam da vidim. E, to je ključni momenat: otišao sam da ga vidim uživo. Ako te nešto zbunjuje, pogledaj to izbliza.
KONTRA: Na novom albumu ponovo kritikuješ tu levu struju i zalaganje za direktnu demokratiju. Očekuješ li da ćeš ponovo biti predmet kritika i polemika?
Avdić: Ne vjerujem, jer nije bilo mog odgovora ni u prethodnim polemikama. U tom stihu “zalaže se za direktnu demokratiju” će se naći prozvani uglavnom onaj koji to radi iz čistog fazona. Prozoveš se ako se vidiš u tome. Možeš izdvojiti i onaj dio iz pjesme Stoljeće: “neki ljudi se sami nabiju na njega i onda kažu ‘joj”. U biti je to – mi se sami nabijemo na nešto.
KONTRA: “Al’ ne izgori London, izgorismo mi. I gorit ćemo opet. Od dobrog smo ćumura”, pevaš na novom albumu. Da li nas umesto suočavanja s prošlošću ti suočavaš s budućnošću?
Avdić: To je suočavanje s budućnošću zbog sadašnjosti. Više nije u pitanju ni prošlost, jer smo je zacementirali u sadašnjosti. Ne šaljem ja poruku nama, već prvo sebi: pazi, zapaljiv si. Toga moramo biti svjesni. A, i to “od dobrog smo ćumura” je opet i kvalitetna stvar. Jer, bez tog “ćumura” nema ničeg. Bez obzira na razvoj tehnologije, bez obzira na to što će možda za 30 godina biti moguća eksurzija na Mjesec, svijet i dalje počiva na krampi. Bilo da je ona rudarska ili zemljoradnička. Internet može stat’, ali ako stane krampa – staće sve.
Dakle, do nas je hoćemo li gorit’ na način koji će stvorit’ nešto ili ne. Ja bih volio da taj ćumur gori tako da ti donese energiju od koje živiš.
KONTRA: Za razliku od ove, u pesmi Repetitio bojim se da takvog skrivenog optimizma nema ni u tragovima. “Istorija se ovdje ne ponavlja/istorija ovdje traje”, kažeš.
Avdić: Čitava ta pjesma je neka vrsta rezignacije. “Krv je moje svjetlo i moja tama”. Mislim da na svakom albumu imam Ivana Gorana Kovačića. Mi to sve ponavljamo i stvarno se zapitaš dokle više. Na kraju mi je zaista najžaljivije što je to stvarno ispala samo lektira do novih jama.
KONTRA: Znači li to da ne veruješ našim političarima koji nam kažu da zakopamo prošlost i koji nas vode u “svetlu budućnost?
Avdić: Nedavno sam na internetu pronašao tekst sjajnog naslova “Sijemo paniku, žanjemo keš”. U biti je uvijek taj keš. Sad svi opet spominju ‘90. i ‘91. Tada su spominjali ‘41. To je ono što smo pričali o suočavanju s budućnošću zbog sadašnjosti. Jer ta naša prošlost je još uvijek naša sadašnjost. Pošto političari ne znaju ili neće da urade ništa za taj narod o kojem toliko pričaju, onda je najlakše samo ubaciti strah. I pripremiti novčanik.
KONTRA: I na ovom, kao i na prethodna dva albuma, imaš pesmu koja secira i žal za prošlim vremenima.
Avdić: Remarkova knjiga Na zapadu ništa novo se sad može parafrazirati nigdje ništa novo. Prvo sam se pitao može li neko pomisliti da stvarno mislim da je bilo bolje kad su se Crnci vozili u zadnjem dijelu autobusa. Tu je očigledno jaka doza samoironije, da nikom ne može pasti na pamet da je bilo bolje. Kad sam 1996. otišao u Ameriku, najviše sam se družio sa Hispanjolcima. Kroz razne priče dođeš do toga da su se samo 20 godina ranije Crnci vozili u zadnjem dijelu autobusa. To je bila ’76, moje sretno odrastanje, pubertet, punk… dok se neko vozio u zadnjem dijelu autobusa.
I onda ti neko kaže, kako je prije bilo, a pogledaj šta se sad dešava. Kad bih sad krenuo pričati od godine svog rođenja svijet bi bio sav u krvi – Francuzi izlaze iz Vijetnama, a Amerikanci dolaze. Prije toga su bili u Koreji. Prije toga Drugi svjetski rat. Poslije Vijetnama – Kambodža, sve vrijeme u Africi ratovi za oslobođenje od kolonijalizma, Južna Amerika… Problem moje generacije je što smo se mi odjednom našli u tom grotlu ponavljanja. I kad imaš to iskustvo na svojoj koži onda sve primećuješ.
KONTRA: Koliko današnje političke elite i mediji zloupotrebljavaju nostalgiju?
Avdić: Apsolutno. Jedni to svjesno zloupotrebljavaju, a drugi im pomažu svojom površnošću. Čak i kada se radi u te kao pozitivne svrhe. Jer kada i najplemenitija ideja postane kruta ideologija, ona melje sve.
KONTRA: U pesmi Imam dvadeset i dvije skiciraš portret prosečnog mladog čoveka sa ovog područja. Taj je portret dat bez moralnih lekcija i pogleda s visine. Ne deliš stavove onih koji tvrde da su nakon rata stasale izgubljene generacije?
Avdić: U svakom vremenu svaku generaciju nazovu otpisanom. I ta generacija iz pjesme Imam 22 će jednog momenta imati 45. Neki će se izvući iz tih teretana i kladionica. Ja ih ne želim otpisati, samo ih pokušavam staviti u kontekst. Taj lik u pjesmi kaže: “Imam 22, boli me kurac kako je bilo prije, danas je kako je, a sutra će biti kako bude.” Neko će reći da je to apatično. Ali ako to malo razložiš, to mu dođe kao budizam. Mislim da oni nemaju toliko problema suočit’ se sa sadašnjošću. Ali onda lako od budućnosti naprave prošlost.
KONTRA: Svojevremeno si rekao da nisi kritičar niti aktivista, već gitarista. Koja je uloga gitariste-umetnika u “human reichu”?
Avdić: Svako ko se nečim bavi, pa makar i isključivo ljubavnim pjesmama, dotiče i tu političku sferu. Ali ako svjesno dozvoliš da se politika tobom bavi, samljeće te. To je prilično zajebana pozicija za umjetnika. On mora zauzeti neki stav, ali ukoliko povjeruje da bi se trebao staviti direktno uz neku oficijelnu političku opciju, onda više ne može očekivati da mu odvajaju lik od djela. Ako neće da se uprlja, onda mora balansirati i onda će ga neko lako pokupiti. Naročito ako dosegne neki nivo, onda svi žele da se očešu o njega. Onda je bolje da sam sebe “uprlja” prije nego oni njega. Dakle, moraš zauzeti stav, a onda nek’ te dere ko hoće.
KONTRA: Album Život je raj otvaraš stihovima: “Kuda sestro, kuda ćemo? S jedne strane Abu Graib, s druge Gvantanamo”. Šta je izlaz iz tog smrtonosnog tesnaca?
Avdić: Ali pjesma dalje kaže: “Lezi ovdje, zašuškaj nas, ja ću biti terorista, a ti budi bomba”. Izlaz je ljubav. Iako ljudi misle da je ljubav slabost, da će, ako je pokažu, u svijetu ispasti slabiji. Pa neka i ispadnem, znam da nisam. Opet se vraćamo na Fadila. To je to što sam ja i ja ću tako radit’, makar izgorio.