Sa gospođom Gospovom Rađen – Radić, sekretarom Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS razgovarali smo o problemima sa kojima se civilna lica sa invaliditetom, konkretno lica umanjnih intelektualnih sposobnosti, suočavaju u drušvu u kojem živimo. U proteklih nekoliko mjeseci civilna lica sa invaliditetom organizovala su dva protesta u Banjaluci da bi ukazali na nezavidan položaj u kojima se nalaze, međutim vladajuće strukture nisu imale sluha za ove kategorije, tako da se njihov težak položaj neće bitnije promijeniti. Drugim protestima se pridružio i jedan broj članova ovog Saveza.
Gospođo Rađen – Radić, recite nam kakav je položaj civilnih lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj?
U Republici Srpskoj živi preko 5000 lica umanjenih intelektualnih sposobnosti (LUIS) ili lica sa posebnim potrebama, svih uzrasta i svih kategorija stanja u kom se nalaze: od lake mentalne retardacije, umjerene, teške, duboke i kombinovanih smetnji. U okviru Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Republike Srpske (u daljem tekstu Savez MeNeRaLi RS) djeluje 29 lokalnih udruženja u opštinama RS, sa 3172 člana, ostala populacija živi u opštinama RS gdje nisu osnovana ovakva udruženja. Sa aspekta ekonomske sigurnosti, tek oko 10% porodica ovih članova živi u uslovima koji se mogu nazvati dostojnim čovjeka, gdje su zaposleni 1 ili oba roditelja. Oko 30% ove populacije živi od jedne plate koja se nerijetko zarađuje “na crno”, bez doprinosa i osiguranja. Dakle, oko 60% ovih porodica živi,… ni sami ne znaju kako,… žive od danas do sutra, uzgajajući osnovne namirnice na svojim malim parcelama, hraneći stoku i živinu za svoje potrebe, ili traže posao “na dnevnicu” kako bi preživjeli taj a dočekali drugi dan,… nekada zahvaljujući razumijevanju i podršci komšija, dobrih ljudi. Ovako žive i mnogi drugi građani Republike Srpske ili Bosne i Hercegovine! Ali ova lica i njihove porodice imaju i dodatne teškoće, obezbjeđivanje budžeta za potrebe lica sa invaliditetom – LUIS, koje su daleko veće nego kod prosječne porodice: česti boravci u bolnicama, kupovina lijekova, posebna ishrana, posebni uslovi brige i njege o ovim licima. Njihovi kućni budžeti prema potrebama su mnogo veći od prosječnih ali se u životnoj realnosti mnogo manje obezbjeđuju nego kod prosječnih. I kako onda uopšte opisati njihov položaj?
Kako civilna lica sa invaliditetom preživljavaju ukoliko uzmemo u obzir da dohodci za ove kategorije iznose 41 KM?
U sistemu zaštite u Republici Srpskoj nije definisano i propisano pravo “invalidnina”, koje bi u finansijskom smislu nadomjestilo i obezbijedilo bar minimalne životne potrebe lica sa urođenim ili stečenim invaliditetom u mirnodopskim uslovima, a koje su zagarantovane i propisane i Ustavom Republike Srpske i mnogim drugim međunarodnim aktima koje je BiH ratifikovala i potpisala. Stoga je pravo koje propisuje novčanu naknadu za tuđu njegu i pomoć drugog lica u iznosu od 41 KM, postalo mnogim, ne samo licima sa invaliditetom nego kompletnim porodicama, osnovni izvor prihoda za život! Dodajući uz njega i pravo na dječiji dodatak koji iznosi oko 80 KM! Ako uzmemo u obzir da u oko 50% ovih porodica jedan roditelj, najčešće je to majka, mora 24 sata na dan neprestano biti pored svog djeteta koje je lice sa invaliditetom i omogućiti mu osnovne uslove za život. Ovi roditelji, sve i kada bi im neko ponudio, ne bi mogli zasnovati radni odnos kako bi povećali kućni budžet. Ove porodice nisu konkurentne da se izbore za svoju socio – ekonomsku sigurnost, one su u samom startu socio ekonomski , a u današnjim uslovima, i životno ugrožene. Ali, ovo niko od odgovornih organa, republičkih i lokalnih pa sve do državnih, niti vidi, niti čuje, niti koga zanima, niti snose pravnu niti moralnu odgovornost, za njih su ovi građani samo brojke u budžetima koje treba po svaku cijenu izbjeći ili smanjiti u okviru budžeta. I šta reći kako im je? Teško da teže mislimo ne može biti.
Ovo nije politička igra, niti smo u ulozi politike, nismo ni pozicija ni opozicija, niti podržavamo, niti “ugrožavamo” ijednu političku opciju. Mi smo samo građani Republike Srpske i Bosne i Hercegovine koji žele humaniju i sigurniju budućnost! Danas se lica sa invaliditetom nalaze u ovako teškom stanju upravo zbog neodgovornog odnosa SVIH političkih opcija koje vladaju PRETHODNIH 15 – 20 GODINA!
Ovo je verifikator “uspjeha” svih dosadašnjih predsjednika, ministara, načelnika, stručnih savjetnika, svih onih koji su donosili odluke o ovim licima! I ni jedna politička stranka nije oslobođena odgovornosti, jer su gotovo sve bile vladajaće, a i one koje nisu učestvovale u vlasti, mogle su predlagati nove zakone, koji bi učinili život ovih lica boljim, jer im to zakonske procedure omogućavaju. Ali nisu i oni su ćutali, SVI SU ĆUTALI!
Iz Vlade RS poručivano je da se radi na rješavanju problema civilnih lica sa invaliditetom. Međutim da li je zaista išta riješeno?
Vlada Republike Srpske planira “riješiti” životne probleme ovih lica odobravanjem iznosa prava “tuđa njega i pomoć” za prvu kategoriju ( iz današnje pozicije ) u iznosu od oko 155 KM a za drugu oko 75 KM, koji bi se trebali finansirati polovičnim dijelovima iz budžeta Republike i lokalnih zajednica, što je upitno da li će sve lokalne zajednice uopšte moći obezbijediti ova sredstva, bez obezbjeđivanja prava na sredstva po osnovu invalidnosti i nemogućnosti da se samostalno brinu o sebi, tzv. ”invalidnina” koje bi im dalo kakvu – takvu, socio – ekonomsku sigurnost. Ovakve namjere nisu dovoljne.
Kako komentarišete to da Vlada RS nije pokazala razumijevanje kad je zatraženo da se povećaju dohodci za ove kategorije?
Svaki komentar je suvišan! U samom Vašem pitanju se nalazi i odgovor. Ključni problem je koliko taj odgovor želimo vidjeti i biti svjesni težine koju nosi u sebi. I ne samo Vlada Republike Srpske, nego i vladajuće strukture Bosne i Hercegovine, koje imaju pravo da primaju lične dohotke, a da u Bosni i Hercegovini i za građane Bosne i Hercegovine ne rade ništa.
Kakvi su Vaši daljni koraci, jer prošla dva protesta civilna lica sa invaliditetom u Banjaluci nisu urodila plodom?
Naša populacija ne može više ćutati! Dočekali smo punoljetstvo čekajući da se od 1993. godine neko pobrine za ove građane. Sada ćemo se sami boriti za svoja prava. Dosadašnja Ustavom propisana odgovornost republičkih organa je pokazala maćehinski a ne materinski odnos, pa je prema tome teško očekivati nešto bolje. Petnaestogodišnje zanemarivanje prava ovih lica, neodgovornost ne samo u pravnom nego i u moralnom smislu, nezainteresovanost vladajućih struktura u vođenju konstruktivnog civilnog dijaloga u procesu rješavanja životnih potreba ovih lica, dovela nas je u poziciju da svoja prava tražimo javnim protestima i javnim izražavanjem mišljenja, odnosno nezadovoljstva. Neka je na čast i moralnu odgovornost svima onima koji su danas profesionalno plaćeni i onima koji su do sada plaćani, da osiguraju minimum socijalne sigurnosti ugroženim građanima ovog društva i koji su primorani da se sutra pojavljuju na ulicama ove države i dodatno ugroze svoje živote. A sve sa jednim ciljem: da ostvare ono osnovno propisano pravo – pravo na život.
Radite kao sekretar Saveza udruženja za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima RS. Koliko pojedinačnih udruženja i članova brojite i koje probleme ističete kao najbitnije?
Prvo, sistem nije obezbijedio minimum socio – ekonomske sigurnosti, odnosno izvore finansiranja za osnovne životne potrebe onih građana Republike Srpske koji nisu u mogućnosti da samostalno obezbjeđuju sredstva, a to su lica sa invaliditetom, a što je Republika Srpska obavezna po Ustavu Republike Srpske (članovi: 36., 40. 51., 43. Citat dijela ovog člana: “Republika obezbjeđuje pomoć i socijalnu sigurnost građanima koji su nesposobni za rad i nemaju sredstava za izdržavanje”; čl. 61. citat dijela ovog člana: ”Republika jamči minimum socijalne sigurnosti građana i obezbjeđuje funkcionisanje javnih službi, u skladu sa zakonom”. Drugo, zdravstveno i penziono osiguranje za mnoga lica nije obezbijeđeno. Pored toga, prisutna je loša pristupačnost zdravstvenim uslugama, naročito tercijarnog, a nekada i sekundarnog karaktera za lica koja žive u ruralnim područjima ili lokalnim zajednicama udaljenim od Banjaluke. Radno pravo se vrlo teško ostvaruje kod ovih lica, pravo na obrazovanje je takođe neadekvatno u većini manjih lokalnih zajednica gdje se lica sa invaliditetom moraju odvajati od svojih porodica, čime se dodatno remete uslovi odrastanja i razvoja ovih lica i mobilnost im je takođe otežana, što uzrokuje i njihovu isključenost u društvu, razvoj u kulturnom ili sportskom smislu i tako dalje.
Koliko je društvo u kojem živimo senzibilno kad su u pitanju civilna lica sa invaliditetom? Da li je prisutna diskriminacija ove populacije i gdje je ta diskriminacija najvidljivija?
O kakvoj senzibilnosti društva mi govorimo? Da li se u današnjem i ovakvom vremenu i stanju u kom se nalazimo uopšte ove dvije riječi mogu sjediniti u jedan kontekst? NE! Sav evropeizam i modernizacija društva koju forsiramo čak i u izražavanju, samo su farsa i ona druga, tužna strana medalje koju danas živimo! Osjetljivost, osjećajnost ovom društvu je danas na žalost nepoznanica. Osjetljivost je postala strana riječ izuzimajući časne i dobre ljude kojih još ima oko nas. Kakvim epitetom “ukrasiti” ovo društvo ako oko nas lica sa invaliditetom žive neznajući šta ih sutra čeka, da li će preživjeti noć, da li će kupiti lijek, ili koru hljeba, da li će imati novca da svoje dijete odvezu do doktora, a mi ih ne vidimo i ne čujemo? Oni dostojanstveno žive, trpe i bore se za svaki novi dan, boreći se za svoju djecu da ih održe u životu, slušaju njihov plač, trpeći njihovu bol kao svoju sopstvenu, a ne mogu im mnogo pomoći, ne mogu im mnogo dati, osim svoje ljubavi. Neki, u tom čekanju i tiho umiru, nestaju, a da ih drugi nisu ni znali, ni poštovali, ni uvažavali, kao ravne i vrijedne sebi. Lica sa invaliditetom su bila na ulicama Banja Luke, i biće opet, a ko ih pogleda i ispoštova? Ko će ih sutra pogledati i ispoštovati njihova prava, prava koja bi ih bar približila statusu drugih ljudi? Izgleda malo ko! Pa kakvi smo mi to ljudi? Ako ovim građanima – licima sa invaliditetom, nije obezbijeđeno ni osnovno, Ustavima zagarantovano pravo – minimum socijalne sigurnosti, bespotrebno je pitati se o postojanju diskriminiacije ili njenim nivoima i oblastima.
Šta možemo uraditi da ta diskriminacija nestane ili da bar bude manja?
Da istinski budemo ono što jesmo. Da budemo ljudi! Ako ćutimo i podržavamo ovo stanje kako će nam onda biti bolje?
Razgovarala: Maja Isović