Trenutno
stanje bh. društva je opisala terminima socijalne stagnacije i hronične
socijalne disfunkcije, te istaknula ključne probleme poput korupcije, nepotizma
i političke polarizacije koji oblikuju naše društvo. Također smo razgovarali o “društvenim” žrtvama, sajber aktivizmu i važnosti veće transparentnosti i
participacije građana u političkom procesu.
Kojim ključnim riječima iz
sociološkog leksikona biste opisali naše društvo ili, još
bolje, koju biste mu dijagnozu postavili?
Kada govorimo o stanju bh. društva, termini koji se nameću su socijalna
stagnacija i hronična socijalna disfunkcija. Ovi pojmovi opisuju stanje u kojem
se društvo nalazi u neprekidnom ciklusu političke nestabilnosti, ekonomske
nesigurnosti i socijalne podijeljenosti. Socijalna stagnacija se odnosi na
stanje u kojem društvo ostaje nepromijenjeno ili se malo mijenja tokom dužeg
vremenskog perioda. U kontekstu bh. društva, ovo se može vidjeti kroz stalnu
političku nestabilnost i ekonomsku nesigurnost. Bez obzira na promjene na
globalnoj sceni, bh. društvo se čini zarobljenim u ciklusu stagnacije. Hronična
socijalna disfunkcija, s druge strane, ukazuje na dugotrajne probleme koji
ometaju normalno funkcionisanje društva. Ovi problemi uključuju korupciju, nepotizam,
nejednakost, siromaštvo, visoku stopu nezaposlenosti i druge socijalne
probleme. Konkretno, politička polarizacija i korupcija su postali endemični u
bh. društvu. Politička polarizacija, koja se odnosi na duboku podjelu između
političkih stranaka ili grupa, otežava postizanje konsenzusa i provođenje
neophodnih reformi. Korupcija, s druge strane, podriva povjerenje građana u
institucije i otežava efikasno upravljanje. Ovi problemi su međusobno povezani
i često pojačavaju jedni druge. Na primjer, korupcija podstiče političku
polarizaciju, jer građani gube povjerenje u politički sistem i okreću se
ekstremnim političkim stavovima. U svjetlu ovih izazova, bh. društvo se suočava
sa teškim zadatkom preokretanja ovih trendova i izgradnje pravednijeg, inkluzivnijeg
i prosperitetnijeg društva.
Kako smo došli u ovu situaciju, gdje
su korijeni bh. društvenih problema?
Korijeni bh. društvenih problema su duboko ukorijenjeni u strukturi
našeg društva i političkog sistema. Nedostatak političke volje za reformama,
korupcija, nepotizam, etničke podjele i ekonomska nejednakost su faktori koji
stvaraju okruženje koje podstiče socijalnu nepravdu i nejednakost. Korupcija i
nepotizam su skoro neodvojiv dio našeg političkog sistema. Ovi problemi nisu
samo simptomi neefikasnog i nepravednog sistema, već su i prepreke za provođenje
neophodnih reformi i promovisanja socijalne pravde. Političari uglavnom koriste
svoje pozicije za ličnu korist, umjesto da rade na poboljšanju života građana.
Ovo stvara klimu nepovjerenja i cinizma, koja otežava mobilizaciju građana za
promjene. Etničke podjele takođe igraju značajnu ulogu u perpetuiranju
socijalnih problema. Umjesto da se fokusiraju na zajedničke ciljeve i interese,
političari često koriste etničke podjele kako bi mobilisali svoje biračko
tijelo i održali svoju moć. Ovo vodi do polarizacije društva i sprječava
izgradnju inkluzivnog i pravednog društva. Ekonomska nejednakost je još jedan
važan faktor. Veliki broj građana živi u siromaštvu ili blizu granice
siromaštva, dok mala grupa pojedinaca uživa u velikom bogatstvu. Ova nejednakost
stvara socijalnu tenziju i podstiče socijalnu nestabilnost. Na kraju, moramo se
suočiti sa činjenicom da su građani takođe dio problema. Pasivnost i apatija
građana doprinose održavanju statusa quo. Umjesto da se suprotstave represiji i
nepravdi, mnogi građani biraju da ostanu pasivni, često iz straha ili očaja.
Ovo predstavlja ozbiljan problem, jer bez aktivnog građanskog angažmana, teško
je postići stvarne promjene. Sve ovo ukazuje na potrebu za sveobuhvatnim
socijalnim promjenama. Ovo zahtijeva kolektivni napor i odlučnost svih članova
društva – od političara i donosilaca odluka, do građana na svim nivoima društva
Ko su, po Vašem mišljenju, danas najveće “društvene” žrtve? Da li su to djeca, pošto svjedočimo gotovo
svakodnevnim izvještajima o vršnjačkom nasilju; žene, jer nasilje i femicid je
nešto o čemu takođe svakodnevno čitamo; penzioneri, koji jedva preživljavaju;
mladi i čitave porodice koji odlaze iz zemlje ili možda mi koji ostajemo?
Najveće “društvene” žrtve su, bez sumnje, oni koji su marginalizovani i
zanemareni od strane sistema. Ova marginalizacija se manifestuje na različite
načine, zavisno od grupe kojoj pripadaju. Djeca su često izložena vršnjačkom
nasilju, što može imati dugoročne posljedice na njihov psihološki razvoj. U bh.
školama, ali i u zemljama regiona, slučajevi vršnjačkog nasilja su sve češći, a
sistem često ne uspijeva pružiti adekvatnu zaštitu i podršku žrtvama. Žene su
često žrtve nasilja i femicida. U tom smislu, nasilje u porodici je ozbiljan
problem, a žene su obično njegove najveće žrtve. Iako postoje zakoni koji štite
žene od nasilja, oni se često ne primjenjuju efikasno. Penzioneri se uglavnom
bore da prežive u teškim ekonomskim uslovima. Mnogi penzioneri u BiH žive ispod
granice siromaštva i suočavaju se sa brojnim izazovima, uključujući visoke
troškove života, nedostatak pristupa zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj podršci.
Mladi i kompletne porodice često odlaze iz zemlje u potrazi za boljim životom.
Zbog visoke stope nezaposlenosti i nedostatka prilika, mnogi građani odlučuju
da napuste BiH i emigriraju u druge zemlje. Oni koji ostaju suočavaju se sa
sve većim socijalnim i ekonomskim pritiscima, suočavajući se sa nezaposlenošću,
siromaštvom, korupcijom i drugim socijalnim problemima. Sve ove grupe su žrtve
sistema koji ne uspijeva adekvatno adresirati njihove potrebe i izazove. Kao
društvo, moramo raditi na izgradnji sistema koji štiti prava svih građana, bez
obzira na njihovu dob pol, etničku pripadnost ili socioekonomski status.
Nakon
prošlogodišnje nezapmaćene tragedije u OŠ “Vladislav Ribnikar”,
nedavnog slučaja iz Novog Sada – ubistva dvoje djece i samoubistva roditelja,
ali i samoubistva mladića iz Laktaša i Prijedora, žene iz Banjaluke zbog
internet nasilja, možemo li reći u kom to pravcu idemo, hoće li ovakvi
slučajevi biti sve češći, šta preduzeti, ko to treba preduzeti i kako se
zaštititi?
Tragični slučajevi koje ste naveli su izrazito
uznemirujući i ukazuju na ozbiljne probleme u našem društvu. Ovi incidenti,
iako izolovani, predstavljaju simptome šire socijalne disfunkcije koja se
manifestuje kroz nasilje, samoubistva i druge oblike devijantnog ponašanja.
Pravac u kojem idemo je teško odrediti, ali je jasno da, ako ne preduzmemo
ozbiljne korake za rješavanje ovih problema, postoji rizik da će ovakvi
slučajevi postati sve češći. Kada govorimo o tome šta preduzeti, odgovor je
složen. Potrebno je preduzeti mjere na svim nivoima društva – od obrazovanja i
socijalne politike do pravosuđa i medija. Škole bi trebale realizovati programe
za prevenciju vršnjačkog nasilja, a mediji bi trebali promovisati odgovorno
izvještavanje o ovim pitanjima. Ko to treba preduzeti? Odgovornost leži na
svima nama – političarima, obrazovnim institucijama, medijima, ali i
roditeljima i pojedincima. Svi imamo ulogu u stvaranju sigurnijeg i zdravijeg
društva. Kako se zaštititi? Edukacija je ključna. Trebamo naučiti kako
prepoznati znakove nasilja i zlostavljanja, kako reagovati na njih i kako
pružiti podršku žrtvama.
I pored brojnih problema koje smo već
spomenuli, tu je i dodatno osiromašivanje bh. građana uzrokovano prvo
pandemijom, potom inflacijom, a sada i globalnom ekonomsko-političkom situacijom, ali i muk građana, izuzev na
društvenim mrežama. Mislite li da je „sajber aktivizam“ ugušio bunt građana
BiH, jer poslije „Pravde za Davida“ nismo vidjeli ozbiljnije građanske proteste
u BiH? Zbog čega je to tako?
„Sajber aktivizam“ je, bez sumnje, mač sa dvije
ošrice. S jedne strane, pruža platformu za izražavanje nezadovoljstva i
organizovanje protesta na načine koji nisu bili mogući prije. Online protesti
su efikasni u podizanju svijesti o određenim pitanjima i mobilizaciji građana. S
druge strane, sajber aktivizam nosi sa sobom rizik od stvaranja pasivnosti u
offline svijetu. Postoji opasnost da se digitalni prostor pretvori u jedinu
arenu za izražavanje nezadovoljstva, dok se konkretna akcija u stvarnom svijetu
zanemaruje. Ova tendencija može dovesti do situacije u kojoj se virtualni
protesti i izrazi nezadovoljstva ne prenose na stvarne, materijalne promjene u
društvu. To može rezultirati nedostatkom efikasnog rješavanja stvarnih problema
i izazova s kojima se društvo suočava. Stoga je ključno pronaći ravnotežu
između online aktivizma i angažmana u stvarnom svijetu kako bi se postigla
stvarna promjena. Dodatno, sajber aktivizam nosi sa sobom potencijalnu opasnost
od zloupotrebe u svrhu zlonamjrernih napada na pojedince, što se svrstava u
domen cyber nasilja. Nažalost, postoje situacije u kojima pojedinci ili grupe
usmjeravaju svoje nezadovoljstvo i frustracije prema pogrešnim ciljevima,
napadajući određene pojedince umjesto da se konstruktivno bave stvarnim
problemima. Ovakvo ponašanje može rezultirati ozbiljnim posljedicama za žrtve
ovih napada, uključujući emocionalnu traumu i stigmatizaciju. Ovo ukazuje na
potrebu za boljim regulativama i mehanizmima zaštite na digitalnim platformama,
kao i za promovisanje odgovornog ponašanja u online prostoru. Stoga, ključ je u
pronalaženju ravnoteže između online i offline aktivizma. Dok sajber aktivizam
može biti koristan alat za podizanje svijesti i mobilizaciju građana, offline
protesti i direktna akcija su često neophodni za postizanje stvarne promjene.
Kako možemo osigurati veću transparentnost,
odgovornost i participaciju građana u procesu donošenja političkih odluka u
Bosni i Hercegovini obzirom da nas je politika u velikoj mjeri i dovela u ovo
stanje?
Političari i donosioci odluka, bez sumnje, imaju
ključnu ulogu u oblikovanju društva. Njihova odgovornost seže daleko izvan
pukog upravljanja državnim resursima – oni su arhitekte socijalne strukture,
kreatori politika koje direktno utiču na živote građana. Međutim, u bh.
društvu, često svjedočimo nesposobnosti političara da se efikasno bave
problemima i implementiraju neophodne reforme, što doprinosi socijalnoj
disfunkciji. Ova nesposobnost nije samo rezultat nedostatka stručnosti ili
lošeg upravljanja. Uglavnom je posljedica duboko ukorijenjenih problema kao što
su korupcija, nepotizam i politička polarizacija. Ovi problemi stvaraju
okruženje u kojem se političke odluke donose na osnovu ličnih interesa ili
partijskih ciljeva, a ne na osnovu stvarnih potreba građana. Osim toga,
nedostatak transparentnosti u procesu donošenja odluka dodatno pogoršava
problem. Kada političari donose odluke iza zatvorenih vrata, bez odgovarajućeg
nadzora ili učešća građana, to otvara vrata za zloupotrebu moći i korupciju.
Građani se osjećaju isključenim i marginalizovanim, što dovodi do gubitka
povjerenja u politički sistem. Stoga, potrebno je više transparentnosti,
odgovornosti i participacije građana u procesu donošenja odluka. Političari bi
trebali biti odgovorni za svoje postupke i odluke, a građani bi trebali imati
pravo da učestvuju u procesu donošenja odluka. Ovo ne samo da bi poboljšalo
efikasnost i pravičnost političkog sistema, već bi i pomoglo u obnovi
povjerenja građana u politiku. Važno je naglasiti da se promjena neće dogoditi
preko noći. Potrebno je dugoročno i održivo rješenje koje će se baviti
korijenima problema, a ne samo njegovim simptomima.
Ima li onda razloga za nadu?
Da, uvijek postoji razlog za nadu. Ali, nada nije dovoljna.
Potrebna je akcija. Potrebna je promjena. I, što je najvažnije, potrebna je
odgovornost – svih nas!