Čedanka Andrić je predsjednica Udruženja granskih sindikata “Nezavisnost” iz Srbije.
U razgovoru za BUKA magazin povodom najavljenog Prvomajskog protesta govori o trenutnim uslovima socijalnog dijaloga, nužnim promjenama zakona o radu i zakona o štrajku, prioritetima i problemima radništva, konceptu plate za život umjesto koncepta minimalne zarade.
“Nama je trebalo skoro osam godina da dođemo do cilja da minimalna zarada ne sme da bude ispod nivoa minimalne potrošačke korpe. I to je diskutabilno. Mi smo predlagali i da se ukine taj pojam minimalne i prosečne potrošačke korpe. Nema minimalnih i maksimalnih potreba. Treba da postoji potrošačka korpa, bez minimalne” – kaže Andrić u razgovoru za BUKA magazin.
Koja je danas simbolika Prvog maja u Srbiji?
Prvi maj obeležavamo u jednom periodu dosta intenzivne društvene i političke krize. Nije da smo mi ranije imali veliku stabilnost u tom smislu, ali ovog puta za prvi maj će se navršiti šest meseci o tragediji koja se desila u padom nadstrešnice u Novom, što je period intenzivnih protesta.
Zbog onog što se prethodno desilo, podnošenja ostavke predsednika vlade i uvođenja vlade u tehnički mandat i paralelno sa svim tim protesta koji postoje, blokadom univerziteta, pa dobrim delom i osnovnog i srednjeg obrazovanja, prvi maj se ovog puta odvija u specifičnijim uslovima nego do sada. Iako su svi naši zahtevi višegodišnji, to samo govori o tome da socijalni dialog nije bio dovoljan, nije bio dovoljnog efektivan. Socijalni dijalog za ima dve pretpostavke: da ima institucionalni okvir i da ima učesnike. Budući da toga nema, sindikati Prvi maj koriste da pošalju neku poruku upozorenja: ukoliko ne ide dijalogom onda mora da se pribegne protestima.
Kako se ispostavilo da ne ide više dijalogom?
Nije se ispostavilo sad. Mi imamo trenutno na desetine aktivnih štrajkova u preduzećima ili ustanovama. Godinama unazad imamo i proteste i štrajkove. Dakle, nije sad to neka novina. Ipak, društveni angažman od studenta do građanstva na ovoj skali nije se desio još od kraja devedesetih odnosno promena 2000 godine. Istina, socijalni dialog ni u jednoj zemlji ne ide samo uzlaznom linijom, pa ni u onim zemljama najrazvijenije demokratije. Inače ne bi protestovali sindikati ni u Francuskoj, ni u Nemačkoj, ni u Italiji. Imali smo mi u socijalnom dialogu i uspone i padove. Logično je da vi ne možete postići sto od sto od onog što tražite. Sada ima i ona druga strana: ima kapital, ima država. Vrlo često taj odnos nije odnos ravnopravnih učesnika, vrlo često je taj odnos 2: 1 – država i kapital, prema sindikatima. U takvom disbalansu teško možete da ostvarite neke svoje ciljeve. Ovo sada što se dešava je, ipak, povod za širu društvenu mobilizaciju.
Kad su dva sindikata protestovala 2014. godine protiv izmena Zakona o radu, samo smo mi protestovali, niko nam se nije pridružio. Ljudi su mislili da je to samo sindikalna stvar, a trebalo bi da je stvar svakog zaposlenog u Srbiji. Mislim da se ta svest promenila i da se taj moment sada mora iskoristiti da pitanja koja su sindikalna pitanja postanu i opšta, društvena pitanja i da se tiču svakog.
Šta najviše muči radnike u Srbiji?
Na prvom mestu je nesigurnost radnog mesta. Sve je više takozvanog prekarijata, nesigurnih poslova. Sve više radnika u Srbiji radi na kratkoročne ugovore, neizvesne, pod pritiskom bilo vladajuće strukture, bilo krupnog kapitala. Sve manje i manje onih poslova na neodređeno, koji vam ipak obezbeđuju određenu stabilnost. Ovde ljudi podignu kredite, potpisuju ugovore na šest meseci, neizvesno je da li će produžiti ugovori. Mislim da je to jedan od ključnih problema. Potom niske zarade. Mi još uvek govorimo o slaboplaćenom industrijskom radniku u Srbiji koji zaradi nešto malo iznad minimalne zarade, 20-30% iznad minimalca, iako su to produktivni ljudi, iako stvaruju veliki profit za kompanije.
Govorimo o niskim zaradama i u javnom sektoru. Nivo zarada generalno u Srbiji na naše cene, na uslove, pogotovo imajući u vidu velike regionalne nejednakosti u Srbiji, veoma puno utiče da vi ne možete da imate dostojanstven život ako stalno krpite kraj s krajem.
Treći problem koji muči radnike su i uslovi rada: veliki broj prekovremenih sati, problem bezpednosti i zdravlja na radu. Iako smo dosta napredovali sa zakonodavstvom, stalno beležimo rast broja preminulih na radnom mestu. Prošle godine je samo inspektorat za rad izašao sa podacima da je 59 radnika izgubilo život na radu ili od posledica povrede na radu. A u tu crnu statistiku ne ulazi policija, vojska, rudarstvo koji imaju svoje posebne inspekcije, plus da ne kažem saobraćaj. To je stvarno tragična brojka, a jako malo krivične odgovornosti za to.
Četvrti problem koji muči radnike je užasno neefikasno sudstvo. Radni sporovi traju po četiri, pet, šest godina u proseku. Pravda je spora. U međuvremenu ljudi odu u sivu ekonomiju, odu u inostranstvo, dok dočekaju zadovoljenje to više nema taj efekat i to je jedan od razloga zašto mi već dugi niz godina predlažemo i uvođeni sudova rada po principima nekih zemalja Evropske unije ne bi li se to učinilo efekasnijim.
U Prvomajskom proglasu traži se promjena Zakona o radu i Zakona o štrajku. Šta sve treba promijeniti?
Mi smo čak pre dve godine ušli i u taj ozbiljan posao i napisali naš predlog novog zakona o radu. Sada, zajedno sa drugim sindikatima, sa studentima, dogovorili smo se da tražimo izmene zakona o radu tako što ćemo neke osnovne institute da promenimo. Računamo da je brže ako promenimo određene odredbe nego zakon celi da se menja i tražimo promenu zakona o štrajku. Pre svega tražimo da zakon o radu ponovo postane sistemski zakon, da se iz njega ne izdvajaju pojedini instituti i tako usitnjava radno zakonodavstvo, omalovažava zakon o radu na neki način u neke pobočne zakone koji su se donosili, nego da sve što je vezano za rad bude u zakonu o radu. Tražimo, da bismo zaštitili sve radnike, izmenu definicije zaposlenog. Smatramo da mora da bude zaštićen radnik bez obzira na vrstu radnog odnosa koji ima, bez obzira na vrstu ugovora o radu, da treba zaposleni da bude lice koje obavljaj rad kod poslodavca, bez obzira na formu u kojoj se se radi. Na taj način možemo sve njih sindikalno da organizujemo. Isto tako tražimo u okviru izmena zakona o radu da se uredi bolje zaštita sindikalnih predstavnika jer imamo puno šikaniranja sindikalnih predstavnika na terenu, zbog čega se ljudi teško posvećuju u tom radu, imajući u vidu pritiske koje trpe. Tražimo da se bolje uredi sistem kolektivnog pregovaranja, obračuna zarada, sve vezano za ugovor o radu, prestanak radnog odnosa, preraspodela radnog vremena, prekovremeni rad. Puno je instituta koji moraju da se promene.
Takođe, potrebna je izmena zakona o štrajku, jer trenutni je na snazi od 1996. godine. On u definiciji ima državu koja više ne postoji, a da ne pričamo o određenim institutima koji treba da se menjaju. Tu tražimo da to bude zakon o štrajku koji će regulisati pitanje štrajka na sistemski način, a ne da se drugim zakonima reguliše štrajk. Dakle, kad je u pitanju štrajk, da bude meritoran samo akonu o štrajku, a ne da mu se umanjuje značaj kroz zakon o obrazovanju ili neke druge zakone u zdravstvenoj zaštiti ili bilo gde drugo. Tražimo da se redefiniše pojam minimuma procesa rada i delatnosti u kojima se on definiše, zato što sada imate definisano na nivou preduzeća i institucija minimume procesa rada koji obesmišljavaju štrajk. Negde imate 90% minimum procesa rada, dakle malte niste u štrajku. Tražimo da se uvedu vrste štrajka. Sve to skupa je jedna korenita izmena zakona o radu i zakona o štrajku. To je ono što nam je prioritet već godinama, što su razni sindikati, uključujući nas, podnosili već različitim vladama. Čak smo imali saglasnost u određenim periodima, na sednicama socijalno-ekonomskog savjeta s našim predlozima, ali nikad se ništa nije promijenilo.
Pokušali smo kroz socijalni dialog, sad ćemo morati pokušati i protestima da do određenih stvari dođe. Naravno, uvek pokušate prvo sa predlogom, pokušate mirno, pa onda tek u drugom koraku dođe do eskalacije.
Da li je realno očekivati da se u narednom periodu u Srbiji podrži inicijativa minimalne zarade koja bi bila plata za život?
To je globalni trend i to je nešto što će sindikat sigurno podržati. To takođe traži izmenu zakona o radu, jer je kod nas institut minimalne cene rada i minimalne zarade definisan zakonom o radu. Dakle, ako to hoćemo, moramo stvoriti zakonske preduslove. Nama je trebalo skoro osam godina da dođemo do cilja da minimalna zarada ne sme da bude ispod nivoa minimalne potrošačke korpe. I to je diskutabilno. Mi smo predlagali i da se ukine taj pojam minimalne i prosečne potrošačke korpe. Nema minimalnih i maksimalnih potreba. Treba da postoji potrošačka korpa, bez minimalne. I to isto tako traži promenu zakona o radu. Zato kažem da bi neke stvari se promijenile, neophodno je promjena zakonske regulative.
Nama kažu: ima puno zahteva za izmene zakona i treba veliki broj zakona da se promjeni. Ovog puta mi tražimo da ovi zakoni budu prioritet. Ako krećete u harmonizaciju sa zakonodavstvom na EU, ako hoćete da modernizujete zakone imajući u vidu promene na tržištu rada, dajte da prioritet jednom bude radno zakonodavstvo i radnici. Mi smo ovde imali dekadu privrednika, pa smo imali razne godine preduzetništva, pa čega sve nismo imali, pa hajde jednom da bude dekada ili godina radnika. Treba radnik da bude prioritet, a ne da pričamo samo o produktivnosti, o proizvodnji, o rastu BDP-a i sl. Treba da pričamo o ljudima koji to omogućavaju i da radno zakonodavstvo bude prioritet. Da se neko u ovoj zemlji plaši inspektora rada kad mu dođe jednako kao što se plaši poreskog inspektora.
Kako komentarišete inicijativu Prirodne komore i Unije poslodavaca da se produži rok za primjenu pravilnika u oblasti bezbjednosti, zravlja na radu, procjene rizika na 1. Januar 2026. godine?
Mi nismo za to.
Mislimo da zakon o bezbednosti i zdravlju na radu mora da uđe u punu primjenu kako je predviđeno, upravo zbog svega ovoga što sam vam prethodno rekla. Ne možemo stalno odlagati primenu, ne možemo donositi zakone koje nikako da stupe na snagu zato što se razna podzakonska akta donesu mnogo kasnije.
Mi smo odavno predlagali se podzakonska akta donose istovremeno kad i zakon. Mislim da Srbija treba ka tome da teži, a ne da donosimo zakone koji u punu primenu uđu tek nakon nekoliko godina. Mislim da treba učiniti napor i ne odlagati, nego pojačati kontrolu primene zakona o bezbednosti i zdravlju na radu.
Ono što je za nas jako važno, tražimo to još od 2019. godine, i to je zaključak Komiteta eksperata Međunarodne organizacije rada, da se promeni zakon o inspekcijskom nadzoru i da se ukine obaveza inspektora da najavi svoj nadzor. To je preduslov da se bude u skladu ne samo s konvencijom nego da zaista ozbiljno se posvetimo primeni mera za bezbedan i zdrav rad. To je isključivo odgovornost poslodavca da primeni. U suprotnom, i dalje ćemo imati ovakvu crnu statistiku. Navela sam smrtne slučajeve, ali veoma je puno i povreda, i težih, i lakših. Ne može život radnika da bude najjeftiniji u celom tom procesu.