O aktuelnoj ekonomskoj situaciji, mjerama koje izostaju, mogućim rješenjima za izlazak iz krize i masovnom odlasku sa ovih prostora razgovarali smo sa ekonomistom Admirom Čavalićem.
U kakvoj se trenutno ekonomskoj situaciji nalazi Bosna i Hercegovina? Može li se to uopšte objasniti?
Trenutno se nalazimo u stanju opšte neizvjesnosti. Nemoguće je praviti valjanu ekonomsku kalkulaciju od strane privrednika jer se uslovi poslovanja mijenjaju iz dana u dan. Prošle godine smo imali ekonomski oporavak, dok se ove godine očekuje „puzajući rast“ od oko 2%. To je za gotovo 1% manje od prognoza za region Zapadnog Balkana. Bosna i Hercegovina značajno zaostaje po pitanju rasta za zemljama regiona. Nekoliko je faktora koji uvjetuju navedeno, a isti se prije svega odnose na aktuelnu političku krizu koja će posebno biti intenzivirana kako se budu približavali oktobarski izbori.
Vanredno jak inflacijski udar najavila je još u martu i Centralna banka BiH, a slijedi nam već i drugi udar ukoliko dođe do povećanja plata što je pokazalo i vaše istraživanje rađeno u vezi očekivanja radnika uslijed inflacije? Kako taj drugi talas izdražati, kako će on izgledati, naravno ukoliko dođe do povećanja plata?
Prije par dana objavili smo rezultate preliminarnog istraživanja percepcija inflacije u našoj zemlji. 58,9 % ispitanika je izjavilo da je tražilo ili će tražiti povećanje plate. Ono što je interesantno je da je kod privatnog sektora taj procenat 64,6%, dok kod javnog sektora on iznosi 46,2%. Radnici u privatnom sektoru su spremniji na napuštanje posla i još gore države ukoliko se to desi. Za razliku od percepcija i očekivanja, u stvarnosti su stvari obrnuto posložene. Naime, radnici u javnom sektoru imaju jaču pregovaračku moć zahvaljujući sindikatima. Već sada entitetske i kantonalne vlade rade na povećanju plata ovoj kategoriji zaposlenika. Radnici u privatnom sektoru su „nevidljivi“. Sve navedeno stvara pretpostavke za drugi inflatorni udar, koji će najvećim dijelom ugroziti životne standarde onih sa minimalnim dohotkom.
Da li je uopšte realno očekivati rast plata u zemlji gdje se sedemično gasi 37 firmi? Ili u državnim institucijam koje nemaju novca da izmire račune za struju?
Nije, nažalost. Čak 60,9% ispitanika u istraživanju koje smo sproveli smatra da nema realnih mogućnosti da im poslodavaca poveća iznos plate. Vjerovatno da radnici prate šta se dešava na tržištu tj. da je opšta neizvjesnost, kao što sam ranije naveo. Kada rastu troškovi faktora proizvodnje i kada nema naplate potraživanja, teško je raditi na povećanju plata. Naravno, gdje postoji prostor za navedenim, poslodavci će to i iskoristiti jer u suprotnom gube radnu snagu ili drastično pada produktivnost iste. Radnik sa slabijim životnim standardom nije produktivan radnik i poslodavci to, na jedan ili drugi način, razumiju. Vezano za javni sektor, tu treba precizirati – male su šanse za unaprjeđenje radničkih prilika na državnom nivou koji već dvije godine funkcionira bez usvojenog budžeta. Međutim, do toga će vjerovatno doći na nižim nivoima, od entiteta preko kantona pa sve do pojedinih jedinica lokalne samouprave.
Mjere od strane institucija su nešto o čemu stalno govorimo, ali one su izostale, pa i ove posljednje vezano za akcize na gorivo i PDV? Da li su zapravo donesene bilo kakve mjere kako bi privredi olakšale funkcionisanje, a građanima svakodnevni život? Jer ne govorimo samo o inflaciji, govorimo i o pandemiji i periodu dugom sada već pune dvije godine?
Ono što je problematično jeste što ne da nemamo inovativnih mjera, već uopšte nemamo mjera spram aktuelne krizne situacije. Vrijeme krize zahtjeva poseban krizni menadžment, sa fokusom na djelovanje izvršne vlasti, a ne prebacivanja odgovornosti na zakonodavnu kao po pitanju akciza i PDV-a. Istina, prva mjera je ekonomska, a druga politička jer diferencijacija u postojećim uslovima predstavlja politički populizam. U ovom trenutku vlade na različitim nivoima samo koriste dodatne budžetske prihode kako bi „kupili socijalni mir“. Zbog toga su usvojeni budžeti uglavnom „izborni“ tj. služe kako bi se osvojili predstojeći izbori. To nije dobro jer ne donosi dugoročnu promjenu.
Da li smo zakasnili sa većinom mjera ili postoje još neke koje bi mogle dati neki efekat?
Nikada nije kasno, ali svakim danom izostanka mjera nastaje oportunitetni trošak – trošak propuštenih mogućnosti. Tri su konkretna pravca djelovanja koja mogu dati rezultate u ovom trenutku: novi modeli socijalne podrške, zatim rasterećenje privrede i na kraju unaprjeđenje vanjskotrgovinskih odnosa. Prvi set reformi podrazumijeva aktivniju ulogu sistema robnih rezervi koji treba da obezbjedi egzistencijalna dobra za najviše ugrožene. Problem je naravno što nemamo ažurirane socijalne karte pa ne znamo kome institucionalno pomoći na ovaj način. Drugi set podrazumijeva maksimalno rasterećenje privrede kroz ukidanje fiskalnih i parafiskalnih nameta. Treći se odnosi na koordinisano djelovanje dva državna ministarstva i drugih institucija sa ciljem zaštite bosanskohercegovačkih izvoznika, kao i olakšavanja uvoza. Potrebno je da u ovom trenutku imamo što više uvoznih alternativa, a kako bi se cijene obarale na domaćem tržištu.
Svjedočimo i sankcijama političarima u BiH, jedan od sankcionisanih je i član Predsjedništva BiH, a sankcije su uvedene i donedavnoj glavnoj tužiteljici Državnog tužilaštva BiH. Kako se to može ekonomski odraziti na našu zemlju?
Sankcije uvijek donose ekonomsku štetu, barem u kratkom roku. Možda su dugoročno dobre jer vode ka novoj političkoj paradigmi, ali kratkoročno štete pojedincu, kompaniji i državi i to po svim ekonomskim osnovama (finansijski, marketinški itd). Ono što je dodatno loše jeste ekstremizacija sankcionisanih političara, što opet novi nizu poteza koji ne koriste ekonomiji. Primjer je povezivanje sa Rusijom u momentu kada je Ukrajina okupirana. To je sada prva stvar koju ne treba raditi u biznisu, i politici svakako.
Vratimo se na kraju još jednom gorućem problemu, odlasku sa ovih prostora. I vaše posljednje istraživanje kaže da je čak četvrtina ispitanika spremna otići u inostranstvo ako ne dođe do povećanja plata na njihovom trenutnom radnom mjestu. Šta bi ovaj odlazak značio za bh ekonomiju, za našu budućnost?
Rezultati istraživanja pokazuju da u slučaju nepovećanja plata radnici iz privatnog sektora su daleko spremniji potražiti posao u zemlji ili inostranstvu u odnosu na radnike iz javnog sektora i nevladinog sektora. Pri tome su zaposlenici iz privatnog sektora izrazito spremniji potražiti posao na domaćem tržištu rada u odnosu na zaposlenike iz javnog sektora i NVO sektora. Istovremeno 50% ispitanika iz nevladinog sektora i 43% iz javnog sektora smatra da nema druge mogućnosti nego ostati na poslu na kome su sada i bez povećanja plata, što je značajno viši procenat u odnosu a zaposlenike iz privatnog sektora (svega 26,8%).
Dalji odlazak podrazumijeva manje mogućnosti za višim stopama ekonomskog rasta. Ljudski resurs determinira koliko će rasti jedna ekonomija. Manje ljudskog resursa znači manje rasta, a manje rasta opet tjera ljude da odlaze. Nalazimo se u začaranom krugu, zbog čega je potrebno raditi na konkretnim rješenjima. Istina, mi samo možemo usporiti tendenciju odlaska, nikako je zaustaviti, a što pokazuju prakse drugih zemalja okruženja.
