Ćatić: Ima li BiH intelektualce i akademsku zajednicu

Na žalost, radi se o zanemarljivo malom broju ljudi koji su
prepoznali opasnost uspostave jednoumlja na ovom prostoru. O tome
razgovaram sa kolegom Zoranom Ćatićem, urednikom Studentskog IFM radija i liderom Centra za kulturu i medijsku dekontaminaciju Sarajevo.

RSE: Nedavno je grupa, istina malo manja grupa,
ovdašnjih intelektualaca, uputila javnu podršku ljudima koji
„doživljavaju javni linč zbog izražavanja drugačijeg mišljenja“. Radi se
o dvadesetak intelektualaca. Ostali šute ili su možda na moru?

Ćatić: I kada nije vrijeme godišnjih odmora,
uglavnom šute. Ono što se pitam već godinama je, imamo li mi
intelektualce i akademsku zajednicu? Sa teškom mukom ovo izgovaram, ali
bojim se da nikada nismo nakon rata ponovo formirali društvo na način na
koji treba. Bojim se da mi nemamo osnovne segmente društva. Morali bi
prvo spoznati da smo društvo u nastajanju i da počnemo raditi na tome.
Ne čudi me odsustvo bilo kakvih reakcija, na bilo kakva dešavanja, koja
su aktuelna.

Tiha akademska elita

RSE: Ovo saopštenje mi se doima dosta nježnije, uvijenije, umjerenije, puno je pjesničkih figura.

Ćatić: Sve je ovdje na taj način, u pokušaju da se
nešto kaže i da se zauzme neki stav, da se ne pretjera u smislu
zamjeranja nekom ili nečem drugom. Više ljudi nisu sigurni šta su
„frontovi“, ko je ovdje protiv koga, ko je za koga i na koji način treba
reagovati. Bojim se da su kriteriji onoga što je ispravno i onoga što
nije ispravno obrisani. Više nemamo uvida u bilo šta.

Pri tome, i u ovim konkretnim slučajevima, o kojima pričamo, vjerujem
da glavni akteri koji napadaju, pa i velika većina onih koji ih brane, i
ne znaju o čemu se tu radi, da nisu pročitali ni ono šta je Veličković
pisao. Ni taj nesretni Vuk Bačanović ne zna šta je zapravo htio da kaže,
a našao se u situaciji da mora da se vadi, pa se vadi na drugi način. A
da ne govorim o ovima koji sjede i napadaju sa društvenih mreža,
sakriveni iza nik nejmova. To je suludo.

Ima tu još jedna dosta šizofrenična situacija, ali ne u tom segmentu,
uzimam je za primjer. Prije par dana je objavljena informacija da je
dozvoljeno Radončiću, i ljudima koji su u procesu
istrage, da odu na godišnji odmor. Apsolutno niko nije reagovao. Potpuno
sam frapiran tom viješću, ali na žalost nisam frapiran izostankom
reakcije i činjenicom da niko ne reaguje.

RSE: Šta se krije iza te sintagme akademska elita,
ne znam, ali imam osjećaj da oni svojim mukom, svojim nečinjenjem,
pothranjuju sve ove procese. Čitava priča i nastaje tu gore, a onda tek
slijede ovi egzekutori po zadatku, po zovu srca, ili naprosto po navici.

Ćatić: Posmatram to kroz prizmu da je kod nas
intelektualna elita ona, koja je na različite načine, kroz svoje
poslove, na budžetu, ima redovnu platu, ima kakvu takvu egzistenciju i
ne sekira se. Oni koji bi željeli da napreduju na toj ljestvici, pa da
im plata, sa 800 KM skoči na 2.000, pokušavaju, nekim intervencijama,
zauzimanjem busija, napadanjem ovih ili onih u interesu nečega, da se
dignu na toj ljestvici.

Običan svijet, koji živi od minimalca ili nekog sitnog honorarnog
rada, nema vremena da se bavi tim stvarima. On može biti tu samo u ulozi
navijača, koji će eventualno navečer sjesti, pa po društvenim mrežama
mlatiti praznu slamu.

Onoga trenutka, kada bi imali kakvu-takvu egzistenciju, mislim da bi
se stvari poredale kako treba. O nivou svijesti, o nekim drugim
aspektima, ove i društvenih normi o kojima pričamo, ne vidim apsolutno
ništa od toga.

Amputacija neistomišljenika

RSE: Nije nužno slagati se sa stanovištima, ni
profesora Veličkovića, niti Vuka Bačanovića, niti kolegice Borke, ali
dio ove sredine pomalo vrijeđa da su uvijek na udaru oni ljudi koji
drugačije misle ili ponekad drugačije misle. Mi imamo sredine koje su
obilježene mnogo tamnijim bojama. Tamo postoje različita mišljenja.
Postoje grupe ljudi koji otvoreno i javno govore i imaju prostor da
govore.

Ćatić: Meni, koji jako puno putuje u manja mjesta,
koja imaju puno ozbiljnije probleme, sve ovo izgleda nekako smiješno i
besmisleno. Mi u velikim gradovima imamo mnogo veće mogućnosti, nego
ljudi u izbjegličkom kampu u Višći, koji žive tamo već dvadeset godina.
Njihova djeca nisu došla ni do Živinica. Ljudi koji žive u Bočinji,
imaju po šestero, sedmero djece, a ta djeca nisu vidjela nikada
plastelin u životu. Mislim da su to ozbiljne stvari, a da se mi, u
velikim gradovima, bavimo trivijalnim stvarima, gdje neko nekoga napada
iz potpuno suludog razloga, ne znajući zapravo šta bilo ko od tih ljudi
radi i šta je cijela priča u pozadini. Posebno ne treba izgubiti iz
vida, mislim da je to jedna od osnovnih stvari, da su ovo vrlo fine,
artiljerijske pripreme za ono što slijedi drugog oktobra, a to su
izbori.

RSE: Nedavno je na meti bio Marko Vešović, možda je i zbog toga onako diskretno išetao iz naše kulturne sredine. Sjećamo se bračnog para Vlaisavljević,
sa kojima se opet ne moramo slagati, ali oni su bili miljenici
sarajevskih medija, sada nemaju gdje objaviti nešto. Profesor Veličković
godinama otvara oči u vezi sa tim kakvu ćemo sutra djecu imati, razbija
stereotipe o nekim velikim emocijama, razgrađuje ove ideološke
narative. Vuk, umjesto instant zabluda, nudi neke istorijske činjenice.
Također je bio jedno vrijeme ljubimac urednika, sada ga izbacuju zbog
statusa na FB. Ko god se zapravo protivi matici i generalno
uspostavljenom mišljenju, mora biti amputiran, kao da smo osvanuli u
nekom davno minulom vremenu?!

Ćatić: To je neminovno. To je proces kroz koji moramo proći. Mislim da trebamo uzeti knjige pa pročitati, to ima kod Andrića, to ima kod Selimovića.
Sve te stvari dolaze nakon ratova, u društvima i zemljama kakva je
naša. Neminovne su te stvari i te čistke. Bojim se da smo mi izgubljene i
potrošene generacije koje će svoj život provesti u ovoj suludoj
situaciji, prije nego što se stvari počnu ponovo vraćati na svoje
mjesto. Tako da mene to ne čudi.

Često se igram sa tim stvarima, vadeći citate i pričajući o autobiografskoj knjizi Alekse Šantića.
Napisao je pismo u kojem se obraća, nakon pada Austrougarske, tadašnjim
vlastima. Kao da čitate danas pismo nekoga od socijalno ugroženih.
Nikakve razlike tu nema, samo je problem što mi živimo to
historijsko-istorijsko-povijesno vrijeme. To su neminovne stvari koje
ćemo morati proći.

RSE: Do koje mjere će se moći i ovako zaključivati –
osobno nisam zavirivao u ove popisne listove, niti pregledavao
biografije, ali evo, i Nenad i Vuk i Borka, ne samo po imenima, ovdje se
doživljavaju kao Srbi. Može li neko biti posve zločest da izvede neke
zločaste zaključke? Mora li se uopšte biti zločest, da bi se to uradilo?

Ćatić: Apsolutno da. To se već radi. To je potpuno
jasno. I Ugo i Sanja i Vuk i Borka. To je potpuno normalna stvar na
žalost, i našoj djeci, samo zato što nije regulisan i nije uspostavljen
sistem. Danas neka djeca, klinci, odrastaju upravo na toj matrici. Samo
pogledajte komentare na društvenim mrežama. Dozvoljeno je svakome da
kaže svoje mišljenje, a da pri tome nema nikakvu odgovornost. Samim tim
može se uraditi bilo šta, s tim što iz naše pozicije mi pričamo može li
neko biti zločest. Klincima je to nešto što je na prvu i što se
podrazumijeva, to su ta imena. To jeste problem koji mi ne želimo da
vidimo, niti ko želi da rješava. Oni, kojima je to u interesu, samo to
potpiruju.

Nesvjesni autizam medija

RSE: Šta se desilo u našim medijima da se tako autistički zatvaraju pred drugim i drugačijim?

Ćatić: Kao bilo koji drugi segment, mediji, da bi
mogli da egzistiraju, da bi mogli bilo šta da rade, da imaju bilo kakve
prihode, oni se moraju povinovati svim politikama i svim stvarima koje
su aktuelne. Ima tu jedan dio nesvjesnog autizma, koji je stigao i u
kome niko više ne razmišlja ni o čemu. U kojem je sve postalo normalno, u
kome se sve objavljuje, u kome se trči za političarima, da bi ovi dali
izjavu. To su sve neki razlozi zbog kojih sam se, u konačnici, ispisao
iz medija.

RSE: Ima li šanse? Vidi li se svjetlo na kraju ovog tunela? Može li se izaći iz ove situacije?

Ćatić: Neminovno je da će se izaći iz ove situacije,
samo se bojim da će to biti jedan dugotrajan proces. Sve zemlje su
prolazile kroz to. U najbližem okruženju Hrvatska, koja se polako čisti,
polako dolazi, ona ima ogromne probleme. I u Srbiji se to također
dešava, s tim što su oni u zaostatku za Hrvatskom. Mi smo opet u
zaostatku za svima njima. Stvari će se poredati i doći na svoje mjesto,
ali bojim se da ćemo mi potrošiti živote. Eventualno djeca ili unuci će
možda moći osjećati neke normalne stvari, neke normalne
društveno-političke poruke. Mediji će ponovo biti mediji. Ne može ovo
još predugo trajati, ne zato što ćemo mi doći svijesti, nego zato što
nećemo više imati para.

RSE: Ostaje nam da se nadamo da će djeca, ili barem unuci, drugačije o ovome razgovarati.

Ćatić: Izašla je informacija, još jedan od velikih
uspjeha, uspjeli smo dobiti kredit od 63 milona nečega, da bi se dale
penzije. U neka doba više nećemo moći dobijati kredite i onda više neće
biti para. Šta će se onda desiti, to još uvijek ne znamo, ali ne bih
volio da slutim.