U novoj emisiji BUKA ugostili smo Viktora Ivančića, jednog od
najboljih novinara sa područja bivše Jugoslavije i jednog od osnivača
kultnog Feral Tribunea.
Viktor Ivančić je rođen 8. oktobra 1960. godine u Sarajevu. U svojim
tekstovima hirurški precizno secira stvarnost i društveno političke
prilike u Hrvatskoj i regiji.Žestoki je kritičar nacionalizma i to u
svojim tekstovima i te kako naglašava.
Za portal Buka jednom prilikom je izjavio kako je Feral Tribune za njega poštovanja vrijedan pokojnik.
U nastavku teksta Vam donosimo dijelove intervjua…
Aleksandar Trifunović: …Zbog čega se tako slavobitno
vraćamo u te godine, zašto nikako da ih se otarasimo. Jer ne vraćamo se
samo u 90-te, vraćamo se i u 40-te, u vrijeme I svjetskog rata…. Zašto
su ti povratci u prošlost tako mazohistički, zašto se vraćamo u
najgore godine ovoga prostora?
Viktor Ivančić: Razlog je taj što se ovdje nisu pojavljivali
istinski reformatori, nego su se pojavljivali lažni reformatori čak i
kada su bili na vlasti. Tako su kod nas bili ti periodi vladavine SDP-a,
od 2000-te do 2004-te godine, pa i sada u zadnjem periodu kada se taj
temeljni nacionalistički kliše zapravo nije napustio nego je postojala
ta ideja da je moguć nekakav liberalni nacionalizam, odnosno baršunasti
nacionalizam, nacionalizam s ljudskim likom. Tako da smo cijelo vrijeme
zapravo imali SDP koji će nuditi nacionalizam u bocama od 2,5 decilitra,
a onda dođu ovi koji ga sipaju u litrenke. Utoliko nisam siguran da li
su dugoročno veću štetu pravili lažni reformatori ili ovi drugi koji su
zadali taj princip. A taj nacionalistički princip, a pogotovo
neoustaški, kojeg danas u Hrvatskoj imamo, je zaista zadan početkom
90-tih, jer tadašnja ideja takozvane Tuđmanove pomirbe nije značila
ništa drugo nego relativiziranje ustaštva, jer ne možete uspostaviti
simetriju između partizana i ustaša, bez da reafirmirate ustaše. Ta
matrica tada nije bila sentimentalne prirode, nije bila romantične
prirode, nije se radilo o pukoj ustašonostalgiji, nego smo mi ovdje
zaista uništili 3 tisuće partizanskih spomenika, zaista smo potpuno
zbrisali cijeli simbolički imaginarij antifašističke borbe, pa do toga
da je u prvom sazivu Sabora sjedio član ustaške vlade, vlade NDH. To je
zapravo bio sažeti politički program, koji se na neki način danas
zaokružuje, dovršava se na neki čudan način. Hrvatska je danas recimo
možda nedorečena NDH.
Aleksandar Trifunović: Da li se pisanje na temu nepravde na koncu isplati?
Viktor Ivančić: Ja to nakon ovoliko godina pisanja ne znam. Kakvi
su učinci tekstova, kakvi su učinci javnog govora, koliko to uspijeva
ili mobilizirati ili osvijestiti ljude na posljetku, ne znam. Priznajem
da mi je lično sve teže pronaći motiv za tekst, jer mi se čini da 25
godina pišem isti tekst, ali onda opet dođem do toga da pišem iz nekih
polusebičnih razloga, zbog toga da bih uspostavio distancu između sebe i
stvarnosti koja me okružuje. Kakvog to učinka ima, ne znam. Vjerovatno
nekog učinka ima, ali pretpostavljam da to ne može biti motiv, dakle ne
možeš računati da će ti tekst imati odjeka i da će to iko čuti ili da će
taj odjek biti pozitivan.
Aleksandar Trifunović: …zanimljivu stvar je rekao Mirko
Ilić da te nove neofašističke organizacije na prostoru bivše
Jugoslavije sarađuju jedni sa drugima, posjećuju festivale jedni drugih.
Nacionalizmi se znači međusobno podržavaju, kao neka vrsta
jugonostalgije koja funkcioniše u okviru neofašističkih udruženja…
Viktor Ivančić: To je stara stvar pogotovo hrvatski i srpski
nacionalizam, oni hrane jedan drugog. Vi imate sada slučaj koji je
gotovo karikaturalan u Hrvatskoj da vam Ministarstvo kulture Republike
Hrvstske, koje vodi jedan filoustaša, sponzorira čak tri knjige autora
iz Srbije, Bojana Dimitrijevića koji je poznat po tome da intenzivno
radi na rehabilitaciji Draže Mihajlovića i Milana Nedića. Prema tome,
oni tu nemaju nikakav nesporazum. Jedini koji u tom kadru
ustaško-četničkog zagrljaja zaista izostaju su partizani. Eto Sedlar će
ovdje snimiti film o Jasenovcu, gdje će prikazati Jasenovac kao ustaški
hotel deluks kategorije, a s druge strane će Nikolić i Dodik i dalje
govoriti o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i tu vidite potrebu
jednih za drugim. Nema realne razlike između Sedlarevog vulgarnog
revizionizma i Dodikove žrtvoslovne pornografije, osim što su jedna
drugoj nužne.
Aleksandar Trifunović: …kada govoriš na taj način da je
država i Hrvatsaka i BiH i Srbija, da su to u stvari primarno servisi
građana. Kada to kažeš, automatski si neko ko vrijeđa, neko ko ponižava
taj prostor…
Viktor Ivančić: … Povređuješ svetinju. E ta činjenica da mi živimo
u društvu koje je posadilo preveliku količinu svetinja, oko kojih svi
plešu, hodaju kao po jajima, činjenica je da je tu nešto poput istine
trivijalno. Vi ne možete doći i kazati, nema Boga. Dakle, istina u tom
smislu dopire do ljudi, ali kao nešto što je nevažno. Na taj način se mi
suočavamo i sa zločinima. Na primjer, ja dolazim iz grada gdje je
postojao jedan lijepi, mali, pitoreskni, mediteranski logor, gdje su
ljudi bili mučeni i ubijani i, sticajem okolnosti, pošto su tada
postojali neki slobodni mediji u tom gradu, sve činjenice o tom logoru
ili dosta važnih činjenica o tom logoru su izašle vani u vrijeme dok je
on postojao i cijeli grad je to znao i danas zna, ali se na neki način
pravi kao da ne zna. Međutim, to nije poricanje, odnosno jeste
poricanje, ali recimo viši rang poricanja. To je otprilike poruka „mi
znamo šta se tu dogodilo i mislimo da je u redu što se to dogodilo“…
Aleksandar Trifunović: …… U jednom od mojih prvih
intervjua za Buku, razgovarao sam sa tvojim kolegom Borisom Dežulovićem i
podsjetio me na situaciju da ste uvijek kada ste pisali tekstove, imali
protivnike ove ili one. Situacija kada ste doslovno imali sve protiv
sebe je bio broj Ferala nakon Oluje, kada su svi bili protiv vas…
Viktor Ivančić … Užasno sam ponosan što sam radio u jednom takvom
kolektivu. Nikada nismo imali nedoumice oko toga šta trebamo raditi u
takvim situacijama i to je tačno, Boris je to dobro primijetio. Mi smo
nakon recimo Oluje radili tako da je policija čuvala redakciju. A ima
jedan vrlo zanimljiv detalj, koji možda više govori o ovome o čemu
pričamo, o ulozi novinarsta i o ulozi istine. Na primjer, mi smo i
poslije Oluje izvještavali o najdrastičnijim zločinima koji su se tamo
događali, snimali smo leševe u bunaru, zapaljene kuće… Bilo je nasilja
nad nama, međutim, najgora stvar, kada su ljudi doslovno prodirali u
redakciju, se zbila nakon jedne reportaže u kojoj nije bilo ni kapi
krvi. A ja ću vam sada ispričati o čemu se radi. Iz Splita je u danima
nakon Oluje svakoga dana polazio vlak za Knin. Taj vlak je bio prazan,
velika kompozicija od 20-tak vagona. Ljudi su unutra ulazili sa praznim
torbama, otišli bi u Knin i vraćali bi se sa tim istim vlakom navečer
sa punim torbama. Ta kompozicija je znači imala 20-tak vagona i išla je
svakoga dana, tjednima i tjednima. Ljudi su ulazili sa praznim torbama,
išli su organiziranu, kolektivnu u pljačku i vraćali se. Značajan dio
stanovnika toga grada Splita je ušao u taj vlak. Mi smo našu mladu
novinarku zamolili da ona ode sa njima da sjedne u taj vlak, da se vrati
sa njima i da napravi reportažu. Mi smo objavili tu reportažu, sa
fotografijama ljudi koji kradu po stanovima, po prodavnicama i nastalo
je strahovito ogorčenje kod građana da smo morali angažirati jake
policijske snage da se zaštitimo. I to je užasno zanimljivo. Niko nije
imao problem da uđe u taj vlak, da krade, ali kada si napisao da krade,
kada si samo stavio ogledalo,… to je izazvalo mahniti bijes kod onih
koji su u tome sudjelovali…
Cijeli intervju pogledajte u videu:
Ostale intervjue potražite na ovom linku: