U novoj emisiji BUKA ugostili smo Viktora Ivančića, jednog od najboljih novinara sa područja bivše Jugoslavije i jednog od osnivača kultnog Feral Tribunea.
Viktor Ivančić je rođen 8. oktobra 1960. godine u Sarajevu. U svojim tekstovima hirurški precizno secira stvarnost i društveno političke prilike u Hrvatskoj i regiji.Žestoki je kritičar nacionalizma i to u svojim tekstovima i te kako naglašava.
Za portal Buka jednom prilikom je izjavio kako je Feral Tribune za njega poštovanja vrijedan pokojnik.
U nastavku teksta Vam donosimo dijelove intervjua…
Aleksandar Trifunović: …Zbog čega se tako slavobitno vraćamo u te godine, zašto nikako da ih se otarasimo. Jer ne vraćamo se samo u 90-te, vraćamo se i u 40-te, u vrijeme I svjetskog rata…. Zašto su ti povratci u prošlost tako mazohistički, zašto se vraćamo u najgore godine ovoga prostora?
Viktor Ivančić: Razlog je taj što se ovdje nisu pojavljivali istinski reformatori, nego su se pojavljivali lažni reformatori čak i kada su bili na vlasti. Tako su kod nas bili ti periodi vladavine SDP-a, od 2000-te do 2004-te godine, pa i sada u zadnjem periodu kada se taj temeljni nacionalistički kliše zapravo nije napustio nego je postojala ta ideja da je moguć nekakav liberalni nacionalizam, odnosno baršunasti nacionalizam, nacionalizam s ljudskim likom. Tako da smo cijelo vrijeme zapravo imali SDP koji će nuditi nacionalizam u bocama od 2,5 decilitra, a onda dođu ovi koji ga sipaju u litrenke. Utoliko nisam siguran da li su dugoročno veću štetu pravili lažni reformatori ili ovi drugi koji su zadali taj princip. A taj nacionalistički princip, a pogotovo neoustaški, kojeg danas u Hrvatskoj imamo, je zaista zadan početkom 90-tih, jer tadašnja ideja takozvane Tuđmanove pomirbe nije značila ništa drugo nego relativiziranje ustaštva, jer ne možete uspostaviti simetriju između partizana i ustaša, bez da reafirmirate ustaše. Ta matrica tada nije bila sentimentalne prirode, nije bila romantične prirode, nije se radilo o pukoj ustašonostalgiji, nego smo mi ovdje zaista uništili 3 tisuće partizanskih spomenika, zaista smo potpuno zbrisali cijeli simbolički imaginarij antifašističke borbe, pa do toga da je u prvom sazivu Sabora sjedio član ustaške vlade, vlade NDH. To je zapravo bio sažeti politički program, koji se na neki način danas zaokružuje, dovršava se na neki čudan način. Hrvatska je danas recimo možda nedorečena NDH.
Aleksandar Trifunović: Da li se pisanje na temu nepravde na koncu isplati?
Viktor Ivančić: Ja to nakon ovoliko godina pisanja ne znam. Kakvi su učinci tekstova, kakvi su učinci javnog govora, koliko to uspijeva ili mobilizirati ili osvijestiti ljude na posljetku, ne znam. Priznajem da mi je lično sve teže pronaći motiv za tekst, jer mi se čini da 25 godina pišem isti tekst, ali onda opet dođem do toga da pišem iz nekih polusebičnih razloga, zbog toga da bih uspostavio distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje. Kakvog to učinka ima, ne znam. Vjerovatno nekog učinka ima, ali pretpostavljam da to ne može biti motiv, dakle ne možeš računati da će ti tekst imati odjeka i da će to iko čuti ili da će taj odjek biti pozitivan.
Aleksandar Trifunović: …zanimljivu stvar je rekao Mirko Ilić da te nove neofašističke organizacije na prostoru bivše Jugoslavije sarađuju jedni sa drugima, posjećuju festivale jedni drugih. Nacionalizmi se znači međusobno podržavaju, kao neka vrsta jugonostalgije koja funkcioniše u okviru neofašističkih udruženja…
Viktor Ivančić: To je stara stvar pogotovo hrvatski i srpski nacionalizam, oni hrane jedan drugog. Vi imate sada slučaj koji je gotovo karikaturalan u Hrvatskoj da vam Ministarstvo kulture Republike Hrvstske, koje vodi jedan filoustaša, sponzorira čak tri knjige autora iz Srbije, Bojana Dimitrijevića koji je poznat po tome da intenzivno radi na rehabilitaciji Draže Mihajlovića i Milana Nedića. Prema tome, oni tu nemaju nikakav nesporazum. Jedini koji u tom kadru ustaško-četničkog zagrljaja zaista izostaju su partizani. Eto Sedlar će ovdje snimiti film o Jasenovcu, gdje će prikazati Jasenovac kao ustaški hotel deluks kategorije, a s druge strane će Nikolić i Dodik i dalje govoriti o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu i tu vidite potrebu jednih za drugim. Nema realne razlike između Sedlarevog vulgarnog revizionizma i Dodikove žrtvoslovne pornografije, osim što su jedna drugoj nužne.
Aleksandar Trifunović: …kada govoriš na taj način da je država i Hrvatsaka i BiH i Srbija, da su to u stvari primarno servisi građana. Kada to kažeš, automatski si neko ko vrijeđa, neko ko ponižava taj prostor…
Viktor Ivančić: … Povređuješ svetinju. E ta činjenica da mi živimo u društvu koje je posadilo preveliku količinu svetinja, oko kojih svi plešu, hodaju kao po jajima, činjenica je da je tu nešto poput istine trivijalno. Vi ne možete doći i kazati, nema Boga. Dakle, istina u tom smislu dopire do ljudi, ali kao nešto što je nevažno. Na taj način se mi suočavamo i sa zločinima. Na primjer, ja dolazim iz grada gdje je postojao jedan lijepi, mali, pitoreskni, mediteranski logor, gdje su ljudi bili mučeni i ubijani i, sticajem okolnosti, pošto su tada postojali neki slobodni mediji u tom gradu, sve činjenice o tom logoru ili dosta važnih činjenica o tom logoru su izašle vani u vrijeme dok je on postojao i cijeli grad je to znao i danas zna, ali se na neki način pravi kao da ne zna. Međutim, to nije poricanje, odnosno jeste poricanje, ali recimo viši rang poricanja. To je otprilike poruka „mi znamo šta se tu dogodilo i mislimo da je u redu što se to dogodilo“…
Aleksandar Trifunović: …… U jednom od mojih prvih intervjua za Buku, razgovarao sam sa tvojim kolegom Borisom Dežulovićem i podsjetio me na situaciju da ste uvijek kada ste pisali tekstove, imali protivnike ove ili one. Situacija kada ste doslovno imali sve protiv sebe je bio broj Ferala nakon Oluje, kada su svi bili protiv vas…
Viktor Ivančić … Užasno sam ponosan što sam radio u jednom takvom kolektivu. Nikada nismo imali nedoumice oko toga šta trebamo raditi u takvim situacijama i to je tačno, Boris je to dobro primijetio. Mi smo nakon recimo Oluje radili tako da je policija čuvala redakciju. A ima jedan vrlo zanimljiv detalj, koji možda više govori o ovome o čemu pričamo, o ulozi novinarsta i o ulozi istine. Na primjer, mi smo i poslije Oluje izvještavali o najdrastičnijim zločinima koji su se tamo događali, snimali smo leševe u bunaru, zapaljene kuće… Bilo je nasilja nad nama, međutim, najgora stvar, kada su ljudi doslovno prodirali u redakciju, se zbila nakon jedne reportaže u kojoj nije bilo ni kapi krvi. A ja ću vam sada ispričati o čemu se radi. Iz Splita je u danima nakon Oluje svakoga dana polazio vlak za Knin. Taj vlak je bio prazan, velika kompozicija od 20-tak vagona. Ljudi su unutra ulazili sa praznim torbama, otišli bi u Knin i vraćali bi se sa tim istim vlakom navečer sa punim torbama. Ta kompozicija je znači imala 20-tak vagona i išla je svakoga dana, tjednima i tjednima. Ljudi su ulazili sa praznim torbama, išli su organiziranu, kolektivnu u pljačku i vraćali se. Značajan dio stanovnika toga grada Splita je ušao u taj vlak. Mi smo našu mladu novinarku zamolili da ona ode sa njima da sjedne u taj vlak, da se vrati sa njima i da napravi reportažu. Mi smo objavili tu reportažu, sa fotografijama ljudi koji kradu po stanovima, po prodavnicama i nastalo je strahovito ogorčenje kod građana da smo morali angažirati jake policijske snage da se zaštitimo. I to je užasno zanimljivo. Niko nije imao problem da uđe u taj vlak, da krade, ali kada si napisao da krade, kada si samo stavio ogledalo,… to je izazvalo mahniti bijes kod onih koji su u tome sudjelovali…
Cijeli intervju pogledajte u videu:
Ostale intervjue potražite na ovom linku: