Irhana Čajdin, mlada političarka iz Bugojna, svojim angažmanom i radom na lokalnom nivou pokazuje da su političke promjene moguće i da se mladi mogu uključiti u politički život u BiH. Ova mlada političarka trenutno je članica Glavnog odbora SDP BiH, vijećnica u Općinskom vijeću Bugojna i potpredsjednica Foruma mladih SDP BiH. Pored toga, članica je kantonalnog odbora SDP BiH SBK/KSB i članica Izvršnog odbora Foruma mladih SDP BiH Bugojno.
Sa Irhanom smo za portal BUKA razgovarali o njenom političkom djelovanju, razlozima zašto je kao veoma mlada odlučila da se politički angažuje, životu u Bugojnu, lokalnoj politici, ženama u politici i drugim temama. Irhana je vodila i aktivan blog na portalu BUKA, a prošle godine je bila i jedna od nagrađenih blogerki našeg portala.
Irhana, možeš li nam reći šta je bilo presudno da se počneš baviti politikom, da se angažuješ i da pokušaš promijeniti nešto u gradu u kojem živiš?
Politiku niko ne smatra plemenitom, niti političarke i političare dobrim ljudima. Međutim, i taj posao neko mora raditi, a do pojedinaca je na koji način i koliko kvalitetno će to raditi. Ni svi doktori nisu dobri doktori, niti svi ljudi plemeniti. Sad se mnoge stvari puštaju impulsivno, pa svi gledamo šta će se izroditi. Ja sam htjela biti učesnica, a ne posmatračica. Pored mladalačkog entuzijazma i mišljenja da se sve može radom i voljom promijeniti, bila je tu i želja da doprinesem na bilo koji način u borbi protiv nacionalističkih stranaka, i njihovog uticaja, posebno na mlađu populaciju. Ne možemo pričati da nas se ne tiče, jer nas se tiče. Ako mi nemamo državu po mjeri, trebamo se boriti da svojim nasljednicima ostavimo bar trag da smo pokušali.
Koliko je važno baviti se lokalnom politikom i na taj način mijenjati stvari, rješavati probleme u svojoj opštini?
Lokalna politika je najvažniji dio politike, jer za običnog građanina je bitno ono što vidi i što mu je prisutno u svakodnevnom životu. Građane/ke zanima koliko je brza administracija, putevi, rasvjeta, da li su ulice sigurne za djecu od pasa lutalica, da je vodosnabdijevanje uredno i sve ostalo iz naše svakodnevnice.
Iako sve djeluje jednostavno jer je lokalno, tu leži najveći izazov. Skoro svi projekti u lokalnim zajednicama iziskuju ogromna novčana sredstva, a zbog malog povrata novca općinama, gdje prema Zakonu o raspodjeli javnih prihoda u FBiH, općinama pripada samo 8,42 posto sredstava i zbog jako malih budžeta, problemi se teže rješavaju. Lokalne zajednice imaju i problem sa gospodarenjem svojim resursima jer Federacija BiH ne poštuje Zakon o upravljanju koncesijama, Zakon o turističkim zajednicama, pa tako u jednoj od odluka Ustavnog suda stoji da umjesto općina, prirodnim bogatstvima upravljaju i gospodare druge pravne osobe i institucije, dok su jedinice lokalne samouprave potpuno isključene iz postupka odlučivanja.
Koje probleme ste vi u SDP-u konkretno riješili u svojoj opštini (Bugojnu) tako što ste se politički angažovali?
Klub SDP-a u Općinskom vijeću, sa zastupnicima sa viših nivoa vlasti djeluje kompaktno, jer samo na taj način se stvari mogu mijenjati. Tako da su u periodu dok je SDP bio dio većine od lokalnog do federalnog nivoa, u Bugojno došla sredstva od nekoliko miliona maraka, koja su najvećim dijelom otišla u infrastrukturu.
Dok smo bili većina, doveli smo rad javnih ustanova u zakonske okvire, jer su sve javne ustanove do tada imale upravne odbore čiji je mandat bio istekao prije 6-8 godina, sa mrtvim članovima i milionskim dugovanjima. U najtežoj situaciji su bili RTV Bugojno i JKP “Vodovod i kanalizacija”, čiji su računi bili blokirani. Uspjeli smo odblokirati račune, smanjiti dugovanja, i napraviti program vraćanja dugova. Nažalost, na čelu tih preduzeća sad se nalaze osobe koje ne ispunjavaju uvjete predviđene zakonom.
Ista situacija je sa Općinskom izbornom komisijom, čiji je mandat odavno istekao, a na moje uzastopno inzistiranje, napokon je raspisan konkurs. Nevjerovatno je da je moj najveći izazov bio skloniti Fructal sokove sa stolova tokom sjednica Općinskog vijeća. Bosna i Hercegovina ima ogroman deficit kad je u pitanju vanjskotrgovinska razmjena, a mi uporno budžetskim novcem plaćamo inostrane proizvode i jačamo njihovu privredu. Za to mi je trebalo godinu dana, a američkoj ambasadorici u BiH da se voda Jana (iz Hrvatske) zamijeni nekom bosanskom vodom (BiH godišnje uveze vodu u vrijednosti preko 60 miliona KM) je bila potrebna samo jedna kritika koju sam uputila. Nakon toga sam čak dobila i poziv od ambasadorice da ih ponovo posjetim i uvjerim se. Poenta mog primjera je da se maćehinski odnosimo prema novcu koji su zaradili naši građani/ke, a ne neko iz Slovenije, Hrvatske ili bilo koje druge države.
Koji su trenutno najveći problemi u Bugojnu, a na koje ukazujete i koje smatrate da bi se trebali što prije riješiti?
Daleko najveći problem je nezaposlenost. Bugojno je nekad bilo među pet najrazvijenijih gradova u Jugoslaviji, a danas smo na dnu ljestvice u BiH. Svi privredni subjekti su uništeni loše provedenom privatizacijom. Nekadašnjim gigantima kao što je bila ATP Špedicija, najveća autoprevoznička firma u Jugoslaviji, se zameo trag kao da nisu ni postojali, ni zidine nisu ostale. Najpoznatiji brend koji smo imali “Slavko Rodić” (hiljade i hiljade uposlenih), preimenovan je u Binas, tuga i čemer radnika, neisplaćenih plaća i doprinosa…
Pored egzistencijalnih problema, Bugojno se guši u smeću. Divlje deponije se nalaze na više lokacija. Stara gradska deponija nije sanirana, a nova, divlja, koja je trebala biti privremena, maksimalno šest mjeseci, traje već šest godina. Nalazi se u neposrednoj blizini naselja, a kako nije sanitarno uređena, naselja u blizini doživljavaju ekološku katastrofu, sa otpadnim vodama i zagađenim zrakom. Usjevi više ne uspijevaju, a tlo je trajno oštećeno.
Veliki problem je i vodovodna mreža, koja je stara preko 50 godina, nelegalna gradnja, psi lutalice, a nedavno smo imali i pomor ribe u rijeci Vrbas zbog otpadnih voda iz firme koja nema ugrađene filtere. Bugojno je nekad imalo prvoligaša, jak rukomet, šahovski turnir na kojem je i Gari Kasparov učestvovao…danas nam je vrhunac kad igramo s Turbetom. Svi nabrojani problemi i ostali koji postoje, doveli su do trenda iseljavanja stanovništva u potrazi za boljim životom. To se automatski reflektuje na povrat sredstava, pošto je prema Zakonu o raspodjeli javnih prihoda jedan od važnih kriterija za raspodjelu – broj stanovnka.
Zbog čega se mladi više ne uključuju u politiku, mnogi kao da se boje tog poziva?
Većina misli da ne može ništa promijeniti, da je borba uzaludna. Također, jedan od razloga je što niko ne želi da se zamjeri nekom. Za bavljenje politikom, posebno kad ste mladi i novi, treba ustrajnost, volja za učenjem i radom, odricanje od slobodnog vremena i podnošenje tereta javne osobe, gdje ste u većini slučajeva izloženi kritikama. Već sam rekla, politiku niko ne smatra plemenitom.
Koliko je politika u BiH i dalje opterećena nacionalnim pitanjima, a u svemu tome se gube problemi građana i način kako se pomogne svim ljudima?
U potpunosti je opterećena nacionalnim pitanjima. Dovoljno je samo da poslušate jedan dnevnik ili odete na predizborni skup neke od nacionalnih stranaka. Bitna je samo činjenica ko je naš, a ko njihov, podsjećanje na rat i sijanje straha. Pod strahom, nacionalizam jača, a pod nacionalizmom nestaje ekonomija i pravda. Dobar mehanizam za bogaćenje i jačanje pojedinaca.
Da li je moguće to promijeniti, zašto su ljudi koji žive u BiH i dalje više spremni da se bave nacionalnim identitetima nego egzistencijalnim pitanjima, imajući u vidu da mnogi žive na rubu egzistencije?
Da bi upravljao masama, moraš naći mehanizam, tj. stvoriti mu neprijatelja od kojeg ćeš ga braniti. Rat je udario dobre temelje, i sad je samo potrebno održavati to stanje, “mogućih” novih referenduma, otcjepljenja, dijelenja, sukoba, stradanja. Stvorena je takva situacija da se ljudi osjećaju bespomoćno i nezadovoljno, i jedinu sigurnost nalaze u etničkoj/nacionalnoj pripadnosti i svojski se trude da im to neko ne “oduzme”. Mislim, živimo u državi u kojoj moja komšinica ide na izbore da glasa za Aliju Izetbegovića (ne zna da je umro), Ratko Mladić se smatra herojem, a jedan dio Zagreb smatra glavnim gradom, sami apsurdi!
Da li žene u politici imaju više sluha za određena pitanja, da li su spremne da se aktivnije bore za neke konkretnije probleme koje tište građane, od njihovih muških kolega, odnosno, šta je taj ženski glas u politici?
Žene su sklonije dubljim analizama, dok je muškarcima bitan taj gen alfa mužjaka, pokazivanje moći. Muškarac, ma koliko želio, ne može kao žena razumjeti problem naknada za porodilje, važnost vještačke oplodnje, posljedice diskriminacije, seksualno uznemiravanje na poslu, i masu drugih problema. Dok s druge strane, žena može da razumije ekonomiju, sport, i sve društvene probleme. Ženski glas je taj koji bi trebao biti glas savjesti i pravih odluka.
A da li je ženama teže kada se bave politikom u našem društvu i na koji način se one mogu više angažovati u političkom životu?
Definitivno je teže, u svakom pogledu. Čim si žena, postoji 1001 zamjerka, pa ako ništa dužina suknje. Ako želiš da se baviš politikom, ne treba da budeš ni mazna, ni koketna, nebitno je da li ćeš se nekome dopasti, jer je važno da se svaka osoba nametne znanjem, argumentima i sposobnostima. Svojm dosljednošću svako treba da zauzme svoje mjesto u političkom životu i onda se niko neće podsmjehivati. Tu nema prečice. Muškarci su solidarniji jedni prema drugima, oni naprave svoj krug. Problem žena u politici je što one neće ići u kafanu, i zato mi žene, moramo da izmjestimo centar odlučivanja iz kafana u zvanične institucije. Ja sam od “ona mala” došla na “ona vijećnica”, a nakon nekog vremena i moje ime se počelo koristiti, postala sam kolegica Irhana. U partiji je bilo mnogo jednostavnije, sa podrškom žena koje su prije mene pravile staze i izborile se za bolji položaj. Kao jedinke ne možemo mnogo promijeniti, ali kao cjelina, itekako možemo da utičemo na sve odluke i izbore. Ne zaboravite, nismo rođene da bismo samo bile lijepe i rađale djecu (a nekad se ne cijeni ni to), već i da budemo ravnopravne.
Nedavno je pokrenuta inicijativa kojom bi se u Izborni zakon BiH uključila odredba o obaveznoj kvoti od 50 posto muškaraca i žena na izbornim listama, uz naizmjenično redanje kandidatkinja i kandidata na listama. Šta misliš o ovom prijedlogu?
Prijedlog je odličan, ali mi i dalje nemamo koristi od kvote za liste, ukoliko se ne poveća postotak izabranih žena u zakonodavnu vlast, a kasnije i u izvršnu. SDP BiH je taj problem unutar partije riješio svojim Statutom, tako da postoji kvota za sve partijske funkcije i ona trenutno iznosi 40%. Znači da na svim partijskim pozicijama imamo preko 40% žena Za isti princip se zalažem i u Izbornom zakonu sa povećanjem na 50%.
Aktivno si pisala i blog na portalu BUKA i jedna si od prošlogodišnjih nagrađenih blogerki, koliko ti je samo pisanje pomoglo da predstaviš svoje stavove i ideje za koje se zalažeš?
Blog je odličan mehanizam da svoje ideje predstavite široj javnosti. Ja sam pisala pod pseudonimom, jer sam željela vidjeti kakve će biti reakcije, tj. željela sam objektivan pristup onih koji čitaju. Jedan od primjera je osoba iz mog grada koja je dijelila moje tekstove na svom profilu, a nakon što je saznao ko se “krije” iza tekstova, prokomentarisao je da baš i ne djelujem pametna. Još se pitam kako to djeluju pametni ljudi?
Ovo je izborna godina, smatraš li da će se nešto promijeniti?
Evidentan je pad popularnosti nacionalnih stranaka na području FBiH, i smatram da neće ponoviti rezultat iz 2014. godine.
Razgovarala Maja Isović