Hrvatska danas obilježava početak vojne akcije “Oluje”, za Hrvate je to
” veličanstveni Dan pobjede”, a za Srbe – dan je žalosti. Ova rečenica možda i najbolje opisuje stanje
u regiji dvadeset i jednu godinu završetka sukoba na ovim prostorima. Dok jedni
slave, drugi tuguju i ove dane opisuju kao najtragičnije u istoriji.
Sa Vesnom Teršelič, voditeljicom “Documente – Centra za suočavanje s
prošlošću” iz Zagreba razgovaramo o Oluji, o tome gdje se Hrvatska nalazi
danas, koliko političare zanimaju žrtve i koliko ima šanse da se uopšte
pomirimo…
Ove godine
obilježava se 21.godišnjica od akcije „Oluja“. U isto vrijeme u Hrvatskoj kreće
predizborna kampanja za vanredne parlamentarne izbore. Ima li “Oluje”
u političkim programima i kako se prema toj akciji odnose političari u
Hrvatskoj? Da li ima prostora za proces suočavanja sa proslošću za njih?
U programima i javnim nastupima većine političkih stranaka u Hrvatskoj VRA
Oluja se predstavlja samo kao pobjedonosna akcija. Žrtve se uopće ne spominju. Malobrojni
prosvjednici na okupljanjima za mir i sjećanje,ne dobivaju elementarnu
policijsku zaštitu, ni ove godine u Zagrebu na Trgu Bana Jelačića ni prošle godine
u Rijeci pred HNK Ivana pl. Zajca. Sramotno je da gomila nasilnika ispraća
mirovne aktivistkinje udarcima i povicima «Marš iz Hrvatske» dok im policija
sekundira.
Najisključivija vlada od tuđmanovog vremena pala je na valu javnog
nezadovoljstva, ali ne zato što bi se većina sekirala zbog nepriznavanja patnje
stradalih, već su mirno prosvjedovali zbog ugrožavanja slobode izražavanja,
stvaranja i mogućnosti obrazovanja. Pojednostavljena interpretacija rata
upisana u Deklaraciju o Domovinskom ratu i Deklaraciju o Oluji prihvaćena je ne
samo na najvišoj političkoj razini nego i u društvu. Manjina koja inzistira na priznavanju
patnje svih stradalih je stalno na udaru.
Vaša organizacija svake
godine obilježava ove dane nizom aktivnosti, šta će to biti ove godine?
Nakon konferencije za tisak i objave imena ubijenih u selima Golubić,
Uzdolje, Kijani i Mokro Polje krećemo s akcijom SJEĆANJE NA SVE ŽRTVE kojom
želimo podsjetili na sudbine ubijenih i nestalih na društvenim mrežama. U
kolovozu ćemo objavljivati podatke o ubijenima tijekom i nakon VRA Oluja. Od rujna
ćemo objavljivati imena i prezimena ubijenih i nestalih u zločinima počinjenim
1991. u kojima su većinom stradali Hrvati, s fotografijama mjesta stradanja kao i
informacijama o zločinima i imenima žrtava.
Željeli bi potaknuti što više ljudi da iskažu žaljenje za žrtvama s druge
strane ratova i današnjih sve dubljih političkih podjela. Nas je inspirirala
Ana Kvesić iz Vukovara koja je na svoj Facebook stavila spomen na Daru Grujić i
Predraga Ćirića ubijene u njenom susjedstvu, kao i za ostale nedužne žrtve iz
Borova Naselja koji su lišeni života 1991. Pozvala je svoje prijatelje da
istraju zajedno sa ” Udrugom protiv zaborava” kako bi osigurali
primjereno i trajno spomen obilježje na lokaciji koju predlažu članovi Udruge a
odobre lokalne vlasti kao znak dobre volje i novog koraka u zajedničkoj
budućnosti.
Ima li pomaka u
Hrvatskoj u smislu priznavanja ili žaljenja kada je riječ o ubistvima srpskih
civila tokom i nakon Operacije?
Na žalost ne velikih. Za razliku od kasnih devedesetih, danas mediji
pokazuju više zanimanje za sudbine žrtava, posebno kad se približava godišnjica
Oluje. Političare žrtve nikad nisu zanimale. Kad uopće govore o zločinima
prebacuju odgovornost za svekoliko postupanje na institucije pravne države, a pravosudno
procesuiranje je neučinkovito. U pet
sudskih postupaka samo je jedna osoba pravomoćno osuđena zbog zločina u
Prokljanu i Mandiću i to na 7 godina zatvora. Dva su sudska postupka okončana
pravomoćnom presudom, dva su u tijeku a jedan je obustavljen. Državno
odvjetništvo nema dovoljne kapacitete. Ako nastave ovim tempom neće
procesuirati zločine ni predstojećih 100 godina. Kasne i s istragama zločina iz
1991. u Vukovarsko-srijemskoj i Sisačko-moslavačkoj županiji u kojima su žrtve
pretežno bili Hrvati.
Znamo li tačno na
koji način i u kojem periodu su ubijani civili u akciji Oluja?
Zločini su počeli u tijeku VRA Oluja i nastavili se cijeli jeseni 1995.
Mada su ih istraživali Haški tribunal i domaće pravosuđe, kao i organizacije za
ljudska prava a i udruženja porodica žrtava, potrebna su dodatna istraživanja. Poznata
su mjesta stradanja ali je za objavu potpunijeg popisa s imenima i prezimenima
i okolnostima stradanja neophodan dodatan napor. Nastavljamo zahtijevati objavu
popisa ubijenih od institucija Republike Hrvatske kao i prikupljati podatke u
sudbini ubijenih i nestalih. Istraživači i istraživačice Documente su do sada prikupili više od 5.900 izjava svjedoka i
najbliže rodbine ubijenih i nestalih. Ovim putem pozivamo sve s kojima nismo
razgovarali da nam se jave kako bi dopunili podatke.
Koliko zahladnjeli
odnosi izmedju Hrvatske i Srbije utiču na sam proces suočavanja sa prošlošću a
posebno u ovim danima?
Kad mi se učini da međudržavni odnosi ne mogu biti gori shvatim da u
slobodnom padu stalnog pogoršanja, kao jedine vidljive konstante, još ne
naziremo dno.No posve sam sigurna da teške riječi koje se upućuju u vezi Oluje ne počivaju na iskrenoj zabrinutosti za ratne
stradalnike, jer ni Hrvatska ni Srbija do sada nisu sustavno podržavale
preživjele i njihovu djecu.
Koriste li obe
zvanične politike Oluju isključivo u dnevno-političke svrhe?
Što se političara tiče, vožnja u rikverc, na fonu domoljubne isključivosti
bez razvojne politike, im ponekad donosi glasove na izborima, a katkada i
odmaže. To smo uostalom vidjeli kroz posrtanje vlade koalicije HDZ-a i MOST-a. No
to ih ne prijeći da i kada se prigodom obljetnice sjete obespravljenih, svoju
kratkotrajnu pažnju ostave u domeni slatkorječivih obećanja, bez kvalitetnih
programa obeštećenja, integracije i/ili povratka.
Koliko smo daleko od
istinskog pomirenja i šta je zaista potrebno da se uradi da bi se ono
ostvarilo?
Za društvene procese pomirenja vrlo je važno rješavanje sudbine nestalih, utvrđivanje
činjenica o okolnostima stradanja svih ubijenih i nestalih te priznanje patnje
i pamćenje svih žrtava. No dok nema političke volje ljudi dobre volje u
Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini u pružanju ruke drugima neće u tome
imati podršku vlasti. A kad prosvjeduju neće imati ni zaštitu policije.
Razgovarao Elvir Padalović