Prema novom Zakonu o radu, status reprezentativnosti dobili su svi sindikati u koje je učlanjeno pet posto od ukupnog broja zaposlenih. Raniji prag je iznosio 20 posto, a prelazio ga je samo Savez sindikata RS-a. Na ovaj način je i Konfederacija sindikata dobila pravo učešća u socijalnom dijalogu i članstvu u Ekonomsko-socijalnom vijeću RS-a. O protestima koji su obilježili usvajanje ovog zakona, te o njegovim manama i prednostima razgovaramo sa Obradom Belenzadom, predsjednikom Konfederacije sindikata.
Savez sindikata RS je odbio učestvovati u donošenju novog zakona o radu, ali vi niste. Zašto?
Zahtjevi koji su išli prema Vladi RS od strane Monetarnog fonda i poslodavaca prijetili su da potpuno ugroze radnička prava. Smatrali smo da je jedini ispravan put bilo pregovarati i kroz pregovore doći do boljeg zakona. Nadam se da smo u tome i uspjeli.
Donošenje novog zakona o radu obilježili su protesti radnika i Saveza sindikata, na čelu sa Rankom Mišić. Još je živo u sjećanju iznošenje predsjednice Sindikata iz NSRS, kako to komentarišete?
Volio bih da se sve to nije desilo. Mislim da nam to nije trebalo. Pokazala se jedna negativnost, jedna ružna slika je otišla u svijet. Ipak je riječ o predsjednici Sindikata, ženi. Ali opet, s druge strane, niko nema pravo ometati rad Skupštine, pa je preostalo ili da se sjednica prekine ili da gospođa Mišić bude udaljena. Bilo joj je omogućeno da se obrati poslanicima i da govori. Zašto je odlučila odmah da govori, a ne da sačeka svoj red, ne znam, to treba pitati nju.
Zašto se niste pridružili protestu, zar su vaši stavovi toliko različiti?
Ne mislim da se naši stavovi bitno razlikuju. Zapravo, razlikuje se naš pristup. Savez sindikata je odbijao pregovarati oko zakona, smatrajući da mogu postići da se zakon uopšte ne donose. Mi smo, s druge strane, htjeli učestvovati u pregovorima, jer Vlada je predlagač zakona i mi možemo biti protiv rješenja, ali ne smijemo odbiti pregovore. Zakon je donesen i u Federaciji, Srbiji i Hrvatskoj. Njihovi sindikati su pregovarali i nakon što im stavovi nisu prihvaćeni, oni su izašli na ulicu. To nije sporno, ali barem su pokušali dobiti bolji zakon. Međutim, Savez sindikata to nije učinio, a da su učestvovali u pregovorima, vjerujem da bismo dobili još bolji zakon ili na kraju zajedno izašli na ulicu.
Zašto su po vama onda održani protesti?
I danas to pokušavam shvatiti. Ne učestvovati u pregovorima, pa onda praviti ono što se pravilo, nije bilo potrebno. Ponekad imam osjećaj da su se kolege iz Saveza sindikata bojale da će Vlada prihvatiti njihove amandmane, pa neće imati razloga da prave proteste. Vjerovatno su oni u svojim glavama zamislili da tako mora biti ili su sa nekim dogovorili da proteste moraju održati. Opet, sa druge strane, Savez sindikata je uvijek podržavao Vladu i sada odjednom neće da razgovaraju, idu na proteste. Što je još gore, oni su tek u ponedeljak, na dan održavanja sjednice NSRS, donijeli amandmane. Puno se tu stvari ne uklapa.
Mnogi smatraju da novo zakonsko rješenje radnicima još više uskraćuje prava. Kakvo je vaše mišljenje, obzirom da su neki vaši zahtjevi usvojeni?
Usvojeno je pravo na minuli rad, plaćenu pauzu i godišnji odmor. I regres je ostao, ali tek će se kroz kolektivni ugovor vidjeti kolika je njegova visina. Takođe, otpremnina je smanjena. Smatram da je to urađeno više zbog javnog sektora, odnosno budžetskih korisnika kako bi se izbjegle dosadašnje situacije da nakon četiri godine rada u Parlamentu BiH slijedi otpremnina od 30 hiljada maraka. To u proizvodnji nikada nismo imali, tako da su ovakvim zakonskim rješenjem oštećena prava radnika u javnom sektoru. Što se tiče obračuna plata, definisano je da učinak utiče na iznos plate, ali učinak je i prije uticao na iznos plate. U proizvodnji je barem tako uvijek bilo. Mi se borimo da radnik ima posao, da zarađuje, a ne da samo prima platu.
Znači kolektivno pregovaranje nije upitno?
Često se ovih dana u javnosti moglo čuti da kolektivnog pregovaranja više neće biti, ali to nije tačno. Biće samo veća ozbiljnost u pregovorima, moraćemo argumentima dokazivati zašto tražimo više ili manje.
Da li je ovaj Zakon barem u nečemu bolji od prethodnog?
Još nije objavljen, pa ne bih unaprijed da govorim. Ipak, mogu reći da je jedan dio iz Opšteg kolektivnog ugovora prešao u novi zakon, pa je u tom dijelu zakon dosta realniji.
U novom zakonu dominira ugovor na određeno vrijeme koji postaje praksa, za razliku od ranijeg, gdje je postojao i ugovor na neodređeno vrijeme. Znači li da po novom zakonu državni službenici više nisu zaštićeni kao ‘”bijeli medvjedi”?
Taj dio zakona je ostao skoro isti, osim što određeno vrijeme u ugovoru sada može trajati i duže od dvije godine. E sada, tu je evidentan drugi problem, a to je da čovjek koji radi na određeno ne može ostvariti pravo na kredit. To ćemo nekako morati rješavati.
S druge strane, otvara li ugovor na određeno vrijeme i mogućnost bezrazložnog otpuštanja i zapošljavanja po stranačkoj ili rodbinskoj liniji?
Tačno, ovaj problem se može javiti u javnom i državnom sektoru. Pokušaćemo kroz kolektivni ugovor da spriječimo ovakve stvari, po sistemu koji se primjenjuje u Norveškoj i Švedskoj, a to je da onaj koji je prvi došao u firmu, iz nje zadnji ide. To zapravo znači da ako na istom radnom mjestu jedan radnik radi 20 godina, a drugi pet, na poslu bi trebao ostati onaj sa više godina staža.
Svi se slažu da položaj radnika nikada nije bio lošiji. Može li nam biti bolje? Da li ste optimista?
Ja sam po prirodi optimista i uvijek se nadam boljem i borim se da bude bolje. Međutim, vremena su teška, radniku nikada nije bilo gore, a sve dok radnik ne bude mogao da živi od svoje plate, sve ovo je samo prazna priča.
Razgovarala Tatjana Čalić