Amalija Stojsavljević rođena je u Pančevu, a istoriju umjetnosti završila je u Beogradu. U Banjaluci je živjela nekoliko godina, a širom Bosne i Hercegovine radila je kao kustosica sa domaćim umjetnicima. Trenutno je fokusirana na odlazak u Ljubljanu, pošto je tamo upisala školu za kustose i kritičare u Centru za savremenu umetnost, a radi i na pripremama za master u Beču.
Sa njom smo za portal BUKA razgovarali o savremenoj bh. umjetnosti, banjalučkoj kulturnoj sceni, društvu u kojem živimo, ali i drugim temama.
U Vašem kustoskom djelovanju radili ste, i radite, sa umjetnicima iz BiH. Kako biste prokomentarisali tokove savremene bh. umjetnosti?
Mislim da se ne može jasno govori o tokovima savremene umetnosti u BiH, jer da bi postojali umetnički tokovi trebalo bi da postoji i umetnička scena vezana za određeno područje (grad, državu, region…) i gde bi se umetnička produkcija prepoznavala kao takva, kako unutar države, tako i od strane „drugih scena“. Ako je u pitnju bosansko-hercegovačka umetnička scena, pitanje je samo po sebi paradoksalno, jer s obzirom na to da ne postoji „jedinstvo“ ili saradnja i komunikacija na nivou države, umetničke produkcije se takođe zatvaraju u polje etniciteta, gde se ignorišu aktivnosti „onog drugog“. Možda je najbolji primer ovog „negativnog fragmentiranja“ to što Bosna i Hercegovina 2011. godine opet nije učestvovala na Venecijanskom bijenalu (koji funkcioniše po principu prezentovanja nacionalnih paviljona), jer političke elite nisu postigle koncenzus oko nacionalne pripadnosti umetnika koji bi predstavljali državu, a pod izgovorom teške finasijske situacije i veličine projekta. Dakle, problem umetničkih tokova i scene BiH je refleksija opšteg stanja u državi i društvu, gde se umetnost prepoznaje kao oblik parazitizma i čija egzistencija može jedino da pokrene dodatne probleme i dodatna suočavanja.
Vaš rad je u užem smislu fokusiran na Banjaluku. Šta biste izdvojili na lokolanoj umjetničkoj sceni?
Rad u smislu angažovanja u instituciji u kojoj sam radila i neminovno fizičko prisustvo, zbog toga svakako stavlja fokus na Banjaluku, ali daleko od toga da su mi isteresovanja i aktivnosti vezane samo za ovaj grad. Prvo što bi trebalo da se pomene ili izdvoji jeste to da u Banjaluci nedostatak izložbenih prostora ograničava mogućnost prezentovanja i afirmaciju mladih banjalučkih umetnika i naravno umetnika van Banjaluke, čime se izlagačka aktivnost svodi na rad nekoliko institucija poput Muzeja savremene umjetnosti RS, Muzeja RS, Kulturnog centra „Banski dvor“, LTG galeriju i Organizaciju UDAS, dok ostali pokušaji formiranja izložbenih prostora, poput baraka i hodnika u Kampusu, mislim da se ne mogu smatrati adekvatnim, naročito ako se ima u vidu nedostatak nezavisne ili alternativne umetničke scene, kojoj bi ovi prostori mogli biti primereni. S tim u vezi ono sto je specifičnost lokalne umetničke scene jeste institucionalna umetnost, dakle umetnost koja je od strane institucije prepoznata kao „vredna“ i koja je namenjena najširoj publici i posetiocima. Ovakva situacija stavlja institucije u poziciju kreatora „ukusa“ kod publike i obično nekritičkog stava prema prezentovanoj umetnosti, a taj stav je naročito poželjan kada je u pitanju savremena umetnost, gde ne postoje kriteriji „lepo“, „baš me dirnulo“, „uživam“. Ono što bih izdvojila kao zanimljiv projekat koji je u skorije vreme realizovan u Banjaluuci, a na moje iznenađenje ili zaprepašćenje podržan od strane Muzeja RS, je izložba minijatura „Minimum Maximum III“, čija je tema „Seksualnost“, koja je okupila brojne autore i autorke (dakle, nisu u pitanju samo umetnici/ce ili afirmisani umetnici/ce) iz BiH i regiona. Izložba je pored svog intrenacionalnog karaktera zanimljiva i zbog toga što upućuje na redefinisanje stavova i odnosa prema tradicionalnom i konzervativnom kodiranju seksualnosti i u pokušaju izlaženja iz normativnih okvira.
Kakva je, po Vama, banjalučka kulturna scena? Ima li u njoj kritike, bunta, želje za promjenom, ili pak razumijevanja stvarnosti u kojoj živimo?
Mislim da je kulturna scena nekulturna. Kada se sagledaju celokupna kulturna dešavanja u Banjaluci, vidimo da kvantitet daleko prevazilazi kvalitet, a učestalost kvalitetnog sadržaja slobodno mogu da kažem meri se čak i mesecima. Kritika je svakako nepoželjan faktor ili aktivnost, jer njeno prisustvo na sceni može da uzburka učmalost i podstakne na razmišljanja koja nisu u skladu sa diktiranim poretkom. Ne može da postoji kulturna scena ako ne postoji kritika, taj dualitet je njen sastavni deo i to je ono što motiviše i utiče na stvaranje konstantno drugačijeg kulturnog ambijenta jednog prostora. Ako se čak i pojave pojedinci ili organizacije sa kritičkim stavovima, oni su nemilosrdno satanizovani i onemogućeno im je da promenom određenih segmenata u kulturi utiču na stvaranje novih sadržaja. Kritika i razumevanje stvarnosti u kojoj živimo trebalo bi da budu u istom nizu, jer ako ne razumemo stvarnost u kojoj živimo ne možemo da izgradimo kritički stav prema istoj i krenemo napred.
Imajući u vidu da ste upoznati sa kulturnim dešavanjima u zemljama koje okružuju BiH kako biste banjalučku kulturnu scenu pozicionirali u regionu?
Ne bih da zvučim grubo, ali veoma zaostaje u odnosu na scene regionalnih kulturnih centara, gde se svakako moraju uzeti u obzir ratna dešavanja na ovom području i pokušaji države i ljudi da se oporave, a za to je potrebno vreme. Ali rat ne može da bude izgovor za nekulturu, jer, ako pogledamo evropsku modernu istoriju umetnosti, ratovi su bili prekretnice i katalizatori umetničkih ideja koje su uticale na formiranje ili učvrstile pravce ili pokrete poput avangarde, ekspresionizma, enformela. Međutim, određeni akteri banjalučke scene poput benda Sopot ili Tanker, umetnika okupljenih oko Centra za vizuelnu komunikaciju „Protok“, „Nevid Teatra” itd, mogu se sasvim legitimno po svom kvalitetu i idejom koju nose uključiti u regionalne kulturne tokove. Dakle, ovo su izuzeci, jer ne možete da navedete tri banjalučka benda koji imaju brend i reputaciju kao Sopot ili tri grupe umetnika poput Protoka koji bi uticali na homogenizciju, ili bar formalno kreiranje banjalučke kulturne scene koja bi pratila regionalne scene. To ne znači da ne postoje kreativni ljudi u Banjaluci, već mislim da nedostatak strpljenja i težina borbe koju treba izdržati u sprezi sa nadstrukturama i sa nedostatkom motivacije koja obično prati tu borbu, utiče na to da se lako odustaje i prepušta apatiji.
Može li se u nekritičnom okruženju, u društvu gdje je većina letargična desiti nešto novo, drugačije što bi uslovilo i neku promjenu na bolje?
Mislim da može, zato što nisu svi prepušteni letargiji i apatiji, čak i kada na prvi pogled izgleda tako. Promene se već svakako dešavaju na bolje, ali ne verujem da može odmah nešto veliko i značajno da se dogodi, jer je cenzura i politička demagogija tako čvrsto struktuirana da ne dozvoljava pojedincu korištenje svih raspoloživih potencijala. Međutim uvek postoje zdrave metode kako svoje ideje realizovati koliko god one bile ekstremno percipirane od strane vladajućih elita i uticati na formiranje zdravijeg okruženja. Najvažnije je da svako od nas postavi cilj i ne bude lenj u njegovom realizovanju.
Kako komentarišete to da su ljudi na ovim prostorima i dalje zaokupljeni nacionalistčkim temama koje samo razdvajaju ljude?
Moram da priznam da mi je to krajnje nejasno, to potenciranje nacionalnog ili verskog identiteta i potreba da se taj identitet do te mere učvrsti i zagospodari kako zdravim razumom tako i svim sferama života. Zapravo ono što me zbunjuje jeste to da živimo u svetu globalizacije, gde se prevazilaze kategorije identiteta, kulturnih obrazaca i svih tradicionalno utvrđenih matrica i u jednom takvom okruženju postoje ljudi kojima je potrebna nacionalistička matrica kako bi mogli da izgrade stavove o sebi i o svetu oko sebe? Jednostavno mislim da je traženje rešenja svih problema kroz nacionalizam zamka i da to predstavlja liniju manjeg otpora u suočavanju sa realnošću koja nas okružuje, jer je uvek najlakše biti u svom čoporu i osećati lažnu sigurnost.
Čini se da se u posljednje vrijeme retorika u BiH još više zaoštrava, govor mržnje postao je sve jasniji, pa kako u takvom medijskom prostoru ostati normalan i naći tačku koje će doprinijeti zajedništvu i suživotu?
Ono što primećujem u medijskom prostoru je to da se konstantno kreira neka vrsta podmuklog eshatološkog straha kod ljudi, kao da treba da budu na oprezu, jer je neprijatelj tu negde u blizini, vreba, čeka pogodan trenutak da napadne, a mi treba u svakom momentu da budemo spremni da se branimo. Pored klasičnog medijskog ispiranja mozga, ovo je čini mi se mnogo gore zato što ljudi stalno osećaju tenziju zbog koje su konstantno nesigurni i imobilisani. Ovakvo stanje ne može da doprinese zajedništvu i toleranciji, već jedino daljim produbljivanjem razlika i problema. Mislim da „ostati normalan“ u današnjem medijskom diskursu znači biti neizmanipulisan, dakle upijati sve što nas okružuje, ali donositi konačne sudove na osnovu ljudskosti, tolerancije, saosećanja.
Razgovarala Maja Isović
BUKA Arhiva