Za portal BUKA razgovarali smo sa Mehmedom Halilovićem, pravnim savjetnikom u Internewsu u BiH, bivšim ombudsmenom za medije u Federaciji BiH i bivšim glavnim urednikom lista „Oslobođenja“.
Sa gospodinom Halilovićem razgovarali smo o kleveti u bh medijima, pravnim regulativima, kako se odbraniti od klevete i drugim temama.
Gospodine Halilović, nedavno ste u Banjaluci održali predavanje o kleveti. Možete li nam reći šta je kleveta i koje sve karakteristike informacija mora imati da bi se ona okarakterisala kao kleveta?
Najkraće rečeno, kleveta je objavljivanje netačnih ili neistinitih informacija koje drugim licima mogu narušiti dostojanstvo i nanijeti štetu njihovu ugledu. U našim zakonima su u definiciji klevete upotrijebljene nešto drugačije formulacije. U Zakonu o zaštiti od klevete RS kleveta je definisana kao iznošenje ili pronošenje „nečeg netačnog“, a u Zakonu u FBiH – kao iznošenje ili pronošenje „neistinih činjenica”. Premda su obje ove formulacije nezgrapne, jer je prva preširoka a druga u sebi sadrži protivrječnost (ako je nešto činjenica to pretpostavlja da je tačna, znači i istinita), u praktičnoj primjeni i u sudskoj praksi to nije izazvalo veće probleme.
Da bi nešto bilo kleveta moraju, dakle, postojati ovi elementi – netačna/neistinita informacija, šteta koju trpi fizičko ili pravno lice, namjera ili nepažnja onoga ko čini klevetu i, konačno, prenošenje trećim licima. Klevete nema ako ne postoji svi ovi elementi. Naravno, kleveta ne postoji samo onda kad je objavljena u medijima, što je ipak najčešći slučaj, nego i na javnoj sceni, pa ako hoćete i na ulici. Ali da bi postojala kleveta, kao što sam rekao, mora biti ispunjen i uslov „iznošenja i pronošenja“ trećim licima. Dakle, to mora biti izjavljeno, preneseno, objavljeno…
Koliko je kleveta prisutna u bh. medijima? U kojim medijima i koji tip informacija je najpodložniji kleveti?
Na žalost, naši su mediji puni informacija koje imaju sve elemente klevete. Mora se, naime, priznati da veliki broj objavljenih informacija nije utemeljen na osnovnim profesionalnim normama i da nije zasnovan na višestrukim provjerama. I to se odnosi na sve vrste informacija, ali do sudskih postupaka najčešće dolazi onda kad su u pitanju informacije o javnim ličnostima i o političarima.
Ako je riječ o novinarima i medijima, treba imati u vidu da je jedan od bitnih elemenata klevete – namjera ili nepažnja – ujedno najveća novinarska zamka (u slučaju neprofesionalnog ponašanja) i, dakako, u suprotnom slučaju, uz poštovanje profesionalnih normi – najbolja odbrana novinara. Da budem potpuno jasan, naši zakoni omogućavaju novinarima, urednicima i vlasnicima medija da se odbrane čak ako su objavili informaciju koja je netačna i sadrži sve druge elemente klevete. Ali, ne zaboravimo, samo pod uslovom da su postupali dobronamjerno i u skladu sa profesionalnim standardima.
Naravno, to treba dokazati ukoliko dođe do sudskog postupka i treba sud uvjeriti u dobronamjernost i u profesionalno postupanje. To se dokazuje argumentima i postupcima koji su preduzeti prije objavljivanja takve informacije, ali dakako i nakon objavljivanja. Ako ste svjesni da ste objavili neistinitu informaciju ili ste upozoreni na to, cijeniće se šta ste kao novinar i medij učinili nakon toga. Ako niste ništa, ili ako ste odbili da objavite ispravku, izvinjenje ili novu tačnu informaciju, to se ne može smatrati ni dobronamjernim a ni profesionalnim postupanjem.
Koja „klevetnička“ informacija je obilježila medije u BiH? A u regiji?
Teško je izdvojiti takvu „informaciju“. Ali mogu navesti neke karakteristične slučajeve sudskih postupaka za klevetu u kojima domaći sudovi nisu sasvim postupili u duhu naših zakona o zaštiti za klevetu i na osnovu standarda koje je uspostavio Evropski sud za zaštitu ljudskih prava. To su, recimo, presude po tužbama Milorada Dodika protiv FTV i programa „60 minuta“ ili presuda Općinskog suda u Sarajevu po tužbi najviših funkcionera SDP protiv „Slobodne Bosne“.
U regionu su po lošem glasu čuvene neke presude sudova u Crnoj Gori (u korist premijera Mila Đukanovica i Emira Kusturice), u kojima su dosuđena prekomjerna obeštećenja ili je presuđeno za izneseno mišljenje), kao i neke presude sudova u Srbiji (koje je Evropski sud ukinuo i zaštitio pravo na slobodu izražavanja) i u Hrvatskoj (presude protiv „Feral tribuna“ na kraju devedesetih godina ili protiv književnika Predraga Matvejevića nedavno (zbog izražavanja mišljenja!).
Koliko sudovi u BiH procesiraju slučajeve optužbi na osnovu klevete? Koje su kazne za objavljivanje klevete u medijima?
Pred sudovima u BiH nalazi se izuzetno veliki broj tužbi za klevetu. Samo u posljednjih pet godina u Općinski sud Sarajevo stiglo je, prema evidenciji tog suda, čak 670 tužbi protiv novinara, urednika i medijskih organizacija. Neke je Sud odbacio u samom startu zbog toga što nisu ispunjavale formalne/procesne uslove, u nekim slučajevima su i tužtelji naknadno povlačili tužbe, ali još uvijek je veliki broj procesuiran. U drugim sudovima u BiH taj je broj tužbi i postupaka naravno manji.
Sudski postupci za klevetu su isključivo parnični (građanski) postupci i u njima nema sankcija/kazni. U tim postupcima se odlučuje isključivo o naknadi štete. U našim sudovima dosuđene naknade štete su uglavnom u iznosima od 500 KM do 20.000 KM. Najveći broj obeštećenja su u rasponu od 2.000 do 5.000 KM. Na žalost, sudovi su najviše iznose obeštećenja dosudili najvišim državnim i političkim funkcionerima (od 10 do 20 hiljada KM), što posredno govori o tome da se naši sudovi ne pridržavaju standarda Evropskog suda koji cijeni da upravo javne ličnosti moraju imati viši prag tolerancije u odnosu na javnu kritiku, pa i kritiku u medijima, što uključuje i niži stepen zaštite i obeštećenja u takvim slučajevima.
Da li praksa koja je prisutna u BiH prati evropske i svjetske trendove? Koliko su optužbe na osnovu klevete prisutne u drugim zemljama?
U prethodnim odgovorima već sam kazao da se naši sudovi ne drže u potpunosti tih standarda koji su obavezujući u našem pravnom sistemu.
Sudski postupci za klevetu prisutni su i u drugim zemljama, ali ni približno u tolikom broju koliko u nas. U BiH su one i sredstvo političkog pritiska na novinare i medije, slično kao i u drugim zemljama bivše Jugoslavije.
Kako se u toj situaciji novinar može zaštititi? Kako da bude siguran da je informacija koju je objavio istinita?
Uz to što su ključna dva uslova – dobronamjernost i profesionalno postupanje, o čemu sam već govorio, mogao bih na osnovu mog novinarskog i pravničkog iskustva preporučiti jedan mali test koji može biti od velike pomoći. Svaki novinar može sebi postaviti ova pitanja i dobiti odgovor:
– Da li sam sve učinio/la da dobijem i drugu stranu u kontroveznoj temi?
– Ima li u mome prilogu elemenata uvrede ili klevete?
– Ako ima, imam li odbranu za svaki od takvih navoda kojim se narušava nečiji ugled i dostojanstvo?
Ako je konačni odgovor pozitivan, slobodno objavite to što ste pripremili. Ako nije, nemojte odustajati – nastavite, istražujte i kompletirajte priču. Samo pod izuzetnim okolnostima, zbog interesa javnosti, možete objaviti nekompletnu priču ali uz obavezu da nastavite provjeravati i istraživati i obavještavati svoju publiku.
Sa kojim posljedicama se mora nositi novinar/medij koji namjerno objavi informaciju koja je kleveta?
Odgovor je vrlo jednostavan: može očekivati tužbu za klevetu i, što je važnije, ukoliko tako nastavi i ako u međuvremenu ne dobije otkaz – može očekivati rušenje vlastitog kredibiliteta i gubljenje povjerenja čitalaca, gledalaca ili slušalaca.
Koje savjete biste dali novinarima. Kako da oni profesionalno i kvalitetno obavljaju svoj posao?
Savjeti su vrlo kratki. Prvo, ne pišite ono što znate ali ne možete provjeriti; drugo, pogotovo ne pišite ono što pretpostavljate i, konačno, pišite samo ono što možete da dokažete. Prije svega, svojoj publici, jer se njoj obraćate, a ako zatreba – takođe i pred sudom. Dobronamjernost i profesionalno postupanje moraju biti uvijek na prvom mjestu bez obzira o čemu i o kome novinari pišu.
A građanima? Šta ako građanin BiH u nekom od bh medija o sebi pročita informaciju koja je kleveta? Koje postupke predlažete?
Građani naravno imaju pravo na punu zaštitu svog ugleda i dostojanstva. U većini slučajeva građani će samo tražiti da se netačna i neistinita informacija ispravi, jer je to najbrži put da građani dobiju satisfakciju zbog štete koja im je nanesena. Dakle, savjet – tražite ispravku. Ako time niste zadovoljni, obratite se Vijeću za štampu (kad su u pitanju štampani i online mediji), ili Regulatornoj agenciji ako je riječ o TV ili radio programu. To je takođe bolji izbor od tužbe sudu za klevetu (iako je i to opcija koju građani imaju na raspolaganju), jer su postupci Vijeća i RAK-a neuporedivo jednostavniji, brži i potpuno besplatni.
Postoje li granice slobode izražavanja u medijima? I ako postoje, gdje su te granice?
Granica slobode izražavanja je, kao i granica ljudskih prava: pravo drugog i sloboda drugog. Naravno, ne postoji nikakva precizna granica i u pitanju je nužnost da se u svakom konkretnom slučaju uspostavi balans između različitih prava. U ovom slučaju, prava na slobodu izražavanja i prava javnosti da dobije potrebne informacije, s jedne strane, i prava na zaštitu privatnosti svake ličnosti. Pri tome pravo privatnosti običnih građana mora se neuporedivo više poštovati i štititi od istog prava javnih ličnosti i naročito imenovanih i izabranih dužnosnika…
Razgovarala Maja Isović
Vezani tekstovi:
Potplaćeni i izrabljivani novinari ne mogu biti slobodni
BUKA Arhiva