Antun Horvat, predsjednik Udruženja Hrvatski Radiša i član Zajednice Hrvata Banja Luka u intervjuu za Buku govori o značaju Božića za hrvatski narod, te položaju, ravnopravnosti i opstanku Hrvata na ovim prostorima
Kako se provodi Božić u Banjaluci?
Kao i svake godine, i ovaj Božić banjalučki Hrvati provode u krugu porodice i prijatelja. Obzirom da ovdje živi starija populacija, stigla su i njihova djeca, koja najčešće ne žive u BiH, pa je izuzetno veselo, jer je ovo jedna od rijetkih prilika kada su cijele porodice na okupu.
Možete li procijeniti koje je značenje Crkve za Hrvate u Banjaluci?
Značaj crkve za Hrvate ovdje je neprocjenjiv u duhovnom pogledu. Upravo zahvaljujući Crkvi, mnogi Hrvati su ostali ovdje. Znam da su i mnogi Muslimani ostali u Banjaluci zahvaljujući upravo opstanku katoličke Crkve, jer imami su otišli, a naš biskup je ostao i on je bio neka vrsta moralne podrške ljudima da ostanu ovdje.
Pored te duhovne strane, Crkva je i mjesto okupljanja, posebno nedeljom, kada ljudi dolaze iz raznih dijelova Banjaluke, sa namjerom da se susretnu i ispričaju.
Što Hrvatima u ovom gradu najviše nedostaje?
Posao. Hrvati u ovom gradu jako loše žive, uglavnom imaju 50-ak godina, 20 godina su već bez posla, nemaju staža, žive od roditeljske penzije, koja je možda 350 km, možda i manje. Takvih je ljudi puno u Banjaluci, a vlast ništa ne radi. Da je htjela, uradila bi do sada. Oni i ne znaju za nas jer to i ne žele.
Nema nas u državnim institucijama, u državnim preduzećima, a nema nas ni u firmama koje vode Hrvati. Njihovo pravdanje je da su ucijenjeni da moraju primiti neke druge radnike.
Dugo sam imao spiskove nezaposlenih po obrazovnoj strukturi i obavezno sam ih nosio u NSRS, u Vijeće naroda, potpredsjedniku RS iz reda hrvatskog naroda i hrvatskom konzulu. Jedino je prethodni konzul uspio zaposliti nekoliko ljudi sa tih spiskova i to preko svojih privatnih veza.
Nedostaju nam i kulturni događaji. U gradu postoje samo dva udruženja sa hrvatskim predznakom. To su hrvatsko pjevačko društvo “Nada” i hrvatski Radiša, koji čine Zajednicu Hrvata. Međutim, nijedno udruženje nije na budžetu. Grad nas nije prepoznao kao udruženja od važnosti i do sada smo opstali samo zahvaljujući entuzijazmu i volonterskom radu.
Istakao bih da nam nedostaje i osjećaj pripadnosti, jer nemamo svoje političke predstavnike u vlasti.
A šta je sa potpredsjednikom Josipom Jerkovićem, zar on nije predstavnik Hrvata?
Potpredsjednik? Pa, pogledajte odakle je on? Navodno iz Posavine, a, u stvari, živi u Hrvatskoj. Njega ne interesuje ovaj narod, 10-ak puta smo i pismeno i usmeno tražili da se sastanemo sa njim, nije nam ni odgovorio.
Ni Davor Čordaš, sadašnji ministar za izbjegle i raseljene osobe RS, ni kao nekadašnji potpredsjednik, a ni sada kao ministar, ne predstavlja Hrvate iz Banjaluke. A i zašto bi, on je iz Mostara.
Dakle, nemamo mi predstavnika iz hrvatskih stranaka, imamo predstavnike koji su iz vladajuće stranke i od njih nam je u susret izašla samo Nada Tešanović, predsjedavajuća Vijeća naroda RS-a iz reda hrvatskog naroda.
Možemo li onda reći da političke stranake sa hrvatskim predznakom ne interesuje opstanak Hrvata u Banjoj Luci i uopšte Hrvata u Republici Srpskoj?
Do sada nisu pokazali da im je to u interesu. Hrvata je sve manje, odlazi ih sve više iz ekonomskih razloga. Političari također znaju da po glasovima Hrvata ne mogu probiti izborni prag, jer nas je toliko malo ovdje da svi glasamo za jednoga, nećemo preći ona tri posto. Njima je to jasno i onda se valjda i ne bore za nas kao izborno tijelo, koje ih ne može izabrati.
Pa, zar nemate nikakve koristi od dugogodišnjeg prijateljstva Milorada Dodika i Dragana Čovića?
Imamo Davora Čordaša, koji nikada ništa nije uradio za Hrvate u Banjaluci. Nije se udostojio čak ni odgovoriti ni na jedno pismo kojim smo tražili da nas primi. Eto, to je rezultat saradnje Dodik-Čović.
Smatrate li da su Hrvati u u Banjaluci i u RS-u ravnopravan narod?
Mi smo po svim zakonima ravnopravan i konstitutivan narod, ali problem nastaje kada trebamo ostvariti neka svoja lična ili kolektivna prava. Tada je primijetna latentna diskriminacija. Naravno, niko neće reći da nemamo pravo zato što smo Hrvati, ali će uvijek biti neko ko će imati veća prava od nas. To je posebno vidljivo kod zapošljavanja, ali evo i kod finansiranja udruženja sa hrvatskim predznakom. Također, nemamo nijedan televizijski kanal ili radio stanicu na hrvatskom jeziku. Hrvatu koji je zaposlen na RTRS-u zabranjeno je da priča hrvatskim jezikom. Po tome smo daleko od ravnopravnog naroda.
Često se može čuti da je povratak Hrvata na ove prostore blokiran. Da li je po Vama to tačno i da li je povratak Hrvata u ovaj grad još uvijek moguć?
Da je međunarodna zajednica htjela da vrati Hrvate, ali i sve one koji su ranije živjeli ovdje, to bi i uradila. Ona je na sebe prihvatila odgovornost, zahvaljujući njoj potpisan je Dejtonski sporazum i trebalo je održati mir. Mogli su, ne da grade kuće, nego fabrike, da stvore radna mjesta i ekonomske uslove da se ljudi vrate. Ja sam svjedok toga da su ljudi dolazili iz Hrvatske, ali kada vide da oni koji nisu otišli odavde nemaju od čega da žive, vratili su se ponovo nazad. Znači, trebalo je pomoći i onima koji su ostali, ali i onima koji bi se vratili.
Također, bilo je i opstrukcija od strane Hrvatske, tačnije, od ljudi koji su ranije ovdje živjeli, ali nisu željeli da se vrate u Banjaluku. Prvi povratnici, kada su dolazili u Banjaluku, pričali su da imaju jako velikih problema baš sa našima koji žive u Hrvatskoj, da su ih odgovarali, da su im postavljali razne smicalice, pogrdno ih nazivali zato što žele da se vrate.
Prošlo je i puno vremena, dijete koje se tamo rodilo već ima i svoju porodicu, vjerovatno radi i vjerovatno ni ne razmišlja o povratku.
Skoro se jedna porodica vratila u Česmu iz Švedske, u pitanju je jaka nostalgija i, što je najvažnije, uspjeli su se snaći. Ali to je kap u moru.
U kojoj je mjeri odmakao proces pomirenja između etničkih grupa, evo konkretno u Banjaluci?
Narod u Banjaluci je pomiren. I Božić je dan koji proslavljamo sa našim prijateljima Srbima i Bošnjacima. Problem je samo u političarima, oni podižu tenzije, manipulišu narodom zarad nekih svojih interesa i kako bi na izborima dobili glasove. Mi, običan narod, odavno smo se pomirili i oprostili.
Razgovarala Tatjana Čalić