U Banjaluci trenutno je sinoć zatvoren Festival animiranog filma „Banjaluka. Sa Goranom Dujakovićem direktorom festivala i profesorom na Akademiji umjetnosti u Banjaluci za portal BUKA razgovarali smo o festivalu, problemima u kinematografiji RS, stanju u kulturi i drugim temama.
Gospodine Dujaković, ove godine Festival animiranog filma „Banjaluka 2013“ dobio je znatno manje sredstava za rad u odnosu na ranije godine. Kako to komentarišete?
Stvari se tu mogu posmatrati sa dvije strane. Prva je da je ove godine izdvojeno samo 500.000 KM za programske aktivnosti izvan institucija kulture. Ovogodišnji budžet RS bio je milijardu i 800 miliona KM, a samo je 500. 000 KM izdvojeno za razne manifestacije, između kojih je i Festival animiranog filma „Banjaluka 2013“. Ovakav katastrofalan odnos vlade prema kulturi reflektuje se na sve manifestacije. Sa druge strane sama činjenica da za 20 godina otkad postoji RS ne sjećam se da je ikada ni jedan od narodnih poslanika podigao ruku i poveo priču o stanju u kulturi. Ako decenijama imate takve narodne poslanike onda imate i takvu kulturu. Naravno, njima kultura apsolutno nije bitna, pa su zbog toga izdvajanja za kulturu takva kakva jesu. Postoji čuvena rečenica koja govori o tome koliko god da je malo, toliko je veliko da može da se smanji. I oni naravno smanjuju redovno u ovako strahovito malim izdvajanjima za kulturu.
Druga stvar je vezana za odnos pojedinih činovnika u Ministarstvu prosvjete i kulture RS, konkretno mislim na gospođu Irenu Soldat, koja je od samog početka imala averziju prema ovom festivalu i u praznini kada je došlo do promjene ministara ona je iskoristila priliku da se na neki način razračuna sa ovim festivalom i dala je minimalna sredstva sa kojima festival trenutno raspolaže. Praktično je bio cilj da se festival sam ugasi, jer oni nemaju hrabrosti da kažu mi nećemo finansirati festival, nego dodijele toliko minimalna sredstva da mi sami odustanemo.
Goran Dujaković
Kako je tekla organizacija festivala u takvim okolnostima?
Prethodnih godina budžet nam je bio između 50 i 60 hiljada evra, a jedne godine imali smo budžet od 70 hiljada evra. Sa 50 hiljada evra uspijevali smo da napravimo festival u punom kapacitetu. Festival se organizuje tokom cijele godine i to podrazumijeva jedan permanentan rad, jer samo obezbjeđivanje gostiju se dešava znatno prije festivala, godinu dana ili čak dvije godine unaprijed. Ove godine japanska animacija je trebala da bude u fokusu, pa smo mi unaprijed obezbijedili kvalitetan i bogat program, ali smo zbog nedostatka sredstava da sve to relazujemo većinu toga otkazali. Zbog smanjenja sredstava za organizaciju festivala došlo je do dramatičnog rezanja programskog dijela festivala. Ove godine program je prepolovljen, jer je po prvom planu festival trebao da prikaže više od 300 filmova, a u japanskom programu uz šest blokova animacije trebao je da sadrži dvije autorske retrospektive i blok japanskog erotskog filma koji je svjetski poznat i kontroverzan. Sve je to otkazano. Prikazaćemo dva programa japanskog filma koji je standardan za festivale, pa smo ga i mi tako dobili. Godišnje na festivalu, na različite načine, radi oko 30 ljudi, ali zbog ovakvog budžeta organizacija festivala je svedena samo na četiri čovjeka.
Kad govorimo o animiranom filmu, koliko su domaći autori zainteresovani za ovaj filmski izražaj i koliko se prate svjetski trendovi animacije?
Prije sedam godina pisao sam neki tekst i tada sam naveo više od 10 filmova domaćih animatora. Moramo imati u vidu da je animacija strahovit uspon doživjela u zadnjih dvadeset godina, jer je kompjuter ušao u rad na animiranom filmu. Nestali su veliki klasični studiji. Sve što su nekad radili timovi ljudi danas odrađuje kompjuter. Sve to prati masovnost i ogromna produkcija animiranog filma. Danas imamo nekoliko stotina festivala koji su fokusirani na animirani film. Animacija ima široku primjenu. Na mobilnom telefonu imate video igrice koje rade animatori. Primjena animacije ide od mobilnih telefona, video igrica do filmova i strahovit novac se tu vrti. U Banjaluci trenutno na animiranim filmovima radi 10 do 12 animatora, a imamo i jedan studio animiranog filma. Međutim, kod nas postoji problem nedostajećih karika, a to je kada je u pitanju autorska animacija, Ministarstvo prosvjete i kulture RS koje ne raspisuje nikakve konkurse za film.
Na primjer, u Federaciji BiH postoji Fondacija za kinematografiju i to je jedno tijelo koje je formirano od strane vlade, ali vlada nema direktnog upliva u rad same Fondacije. Novac koji obezbjeđuje vlada prosljeduje se Fondaciji čija stručna tijela raspoređuju taj novac. Oni svake godine finansiraju jedan, dva ili tri animirana filma, a takav je slučaj i Hrvatskoj i Srbiji. Ovdje imamo čudnu situaciju, jer resorno mininistarstvo nikako neće da ispusti iz svojih ruku momenat odlučivanja kome će dati taj novac. Vladini činovnici odlučuju o filmu, a kao rezultat toga imamo najveće kulturne promašaje u Evropi, kao što su BLIF (Internacionalni Film Festival u Banjaluci) i Sveti Georgije (film Sveti Georgije ubiva azdahu), a filmski radnici RS sa tim ništa nemaju. To je direktan rezultat Vlade RS.
Kako ocjenjujete stanje u kuluturi kod nas uopšteno govoreći, koje su njene pozitivne, a koje su negativne strane?
To je povezano sa novcem. Znamo da će se iz masovnosti roditi kvalitet, a ako malo ulažete u kulturu ne možete očekivati da nešto bljesne. Morate napraviti četiri loša filma, a onda će se pojaviti peti koji je dobar. To su iskustva kinematografija. Kinematografija je procesu u koji treba ulagati da bi se to kasnije vratilo. Negativna strana se odnosi na minimalna ulaganja u kulturu. Pored toga, kulturna elita u Banjalci je izrazito zatvorena za spoljne uticaje i postoji neka vrsta otopra prema svemu što dolazi izvan tog kruga, a takav je slučaj i sa animacijom. Kod kulturnih radnika treba da postoji hrabrost da prihvataju nove tendencije u kulturi, a nisam siguran koliko se kod nast prihvata. Sve je prilično zatvoreno i izlolovano. Pozitivno je to da je kultura kod nas zasnovana na ogromnom entuzijazmu.
A u kinematografiji imajući u vidu da nakon 32. decembra nije snimljen ni jedan film sa domaćim snagama?
Ne treba insistirati na domaćim snagama, jer se filmovi većinom i rade u koprodukcijama. Kinematografija ne može biti zatovrena. Kada je u pitanju RS stanje u kinematogarfiji je katastrofalno, ona apsolutno ne postoji. Segmenti koji su vezani za obrazovni dio funkcionišu. Akademija školuje kadrove koji bi se trebali baviti filmom i ove godini su studenti Akademije umjetnosti u Banjaluci su dobili šet međunarodnih nagrada. Međutim, šta sa tim kadrovma poslije? Ako oni nemaju mogućnost da kasnije rade, onda imate kadrove koji će završiti fakultete i otići odavde. Ulažete u njih, školovali ste te ljude da bi oni nakon toga otišli da se na nekom drugom mjestu afirmišu.
Jako me je iritirao nedavno održan okrugli sto o pozorišnoj i kinematografskoj djelatnosti u Republici Srpskoj. Taj sastanak je organizovalo Ministarstvo prosvjete i kulture i to je tipičan primjer podmetanja kukavčijeg jajeta od strane tog minstarstva. Radi se o tome da se film i pozorište ne mogu tretirati na isti način. Prvo, imamo dvije različite umjetnosti koje različito funkcionišu, a drugo, situacija u pozorištu i kinematografiji je dramatično različita u RS. U Banjaluci u ovom momentu imate tri profesionalna pozorišta, Narodno pozorište RS, Dječije pozorište RS i Gadsko pozorište Jazavac koje je dobilo svoj prostor i tu radi više od 200 ljudi koji su na plati. U Banjaluci ukupno postoji šest pozorišnih ansambala, a to je prema mom mišljenju veći broj pozorišnih radnika nego što ih ima u Sarajevu. A u kinematografiji imate zaposlenih samo pet ljudi koji rade u Kinoteci RS na Palama i to je sve što se tiče profesionalnog rada u kinematografiji.
Pozorište ima permanentnu produkciju, stalno se rade pozorišne predstave i ulaže se u rad, a za film se ne daje ništa. Ako Narodno pozorište ima neku svoju obavezu da bude okrenuto klasičnijem pozorišu onda se očekuje od drugih pozorišta da ponude drugačiju sliku, pogotovo kada je u pitanju Jazavac, od njih se očekivalo da pokrenu jedno alternativnije pozorište. Kod nas nedostaje i pozorišna kritika i ovdje sve što se uradi je genijalno i veličanstveno. Ne postoji zdrav kritika ni u jednom segmentu umjetnosti i svaka kritika se gleda kao lični napad. To je jedna klasična filozofija palanke…
Otvaranje festivala
Koliko je koproducija sa srbijanskim autorima pomogla ili odmogla filmu u RS?
Te koprodukcije gotovo da nemaju nikakve efekte na film u RS. Kad pogledate period od 2007. do 2012. silni je novac otišao u produciju, ali kad se pogleda šta je to finansirano doći ćemo do podatka da je tu riječ o 95 posto filmova koji su potpisali reditelji iz Srbije,. Taj novc je progutala Srbija. Naši kulturni radnici su statirali, glumili drugorazredne uloge, na Svetom Georiju nosali su kablove i tako dalje… Sa te strane to nije doprinijelo kinematogarfiji RS čak ni u smislu filmskog iskustva. To su bile potpuno minorne uloge. Te koprodukcije su dogovarane u četiri zida, nisu prolazile procedure i relevantne komisije koje bi utvrdile šta je od interesa, a šta nije od intersa za film u RS. Postoji pravilo u kinematografiji koje određuje vlasništvo filma. Produkcijiski ako neko ulaže više novca, to je njegovo vlasništvo. Ako je Srbija ulagala veći dio novca u Svetog Georgija i Turneju to su njeni filmovi. To nisu filmovi RS. U srbijanskim medijima se mogu pročitati potpuno drugačije informacije od onih koje se plasiraju kod nas. Većina onih koji su radili te koprodukcije uopšte ne spominje saradnju sa RS. Nažalost silni novac je otišao, a efekata nikakvih nema i oni se ne mogu očekivati jer to nije bio kontrolisan proces od starne filsmkih radnika, već je rad činovnika u Ministarstvu prosvjete i kulture RS.
Kako se, prema Vašem mišljenju, može popraviti stanje u toj oblasti?
Da se hoće, to se može uraditi u roku od nekoliko dana. Samo treba uzeti, pogledati i primjeniti modele koji postoje u Hrvatskoj, Srbiji i FBiH. Činovnici Ministarstva prosvjete i kulture RS treba da se odvoje od odlučivanja. Kinematografija je specifična i ona se izvojeno gleda kao poseban segment kulture. Rad na jednom filmu podrazumijeva rad puno ljudi, film je skuplji i zbog toga se drugačije tretira. Film je od početka 20 vijeka postao dominantna umjetnost u svjetskim okvirima i to je jako bitno. Efekti koje proizvodi film su drugačiji od efekata druge umjetnosti. Ovdje dok se ne izbije tak anahroni pristup da je pozorište glavna umjetnost to će tako biti nažalost. Kinematogarfija je dominantna umjetnost u svjetskim okvirima i to je jedan obrazac koji traje decenijama. U našim komisijama koje odlučuju o filmskim festivalima sjede pozorišni radnici i nije mi jasno da se ne mogu naći filmski radnici za te komisije. Ako ne mogu naći ovdje, a ima ih, onda ih mogu naći u okruženju. Pored toga, kod nas ne postoje parametri u smislu procjenjivanja nekog događaja, a Ministarstvo prosvjete i kulture RS treba da finansira strateške stvari kulture RS. Ovdje je to svedeno da se na jednak i isti način tretiraju festival pletenja priglavaka i neki međunarodni festival. To ne može biti isto. Treba da se zna šta je stvar lokalne zajednica, a šta je ono iza čega stoji ministarstvo.
Kakav je Vaš komentar na uspjeh bh filma na međunarodnim festivalima?
Vrlo pozitivan. Tu postoje različiti istoriski razlozi. Radim doktorat na temu Film i kinematografiji u Banjaluci i Bosanskoj Krajini do 1945. godine i radio sam analizu repertoara banjalučkih bioskopa do 1941. godine i onda se šokirate kad vidite da imate publiku koja je profilisana na niskobudžetnim, jeftinom i neumjetničkom filmu i to na dugom vremnskom periodu. Jako malo poznatih i velikih filmova tog vremena su igrali na repertoaru banjalučkih bioskopa. Pitanje je kakva se filmska publika stvarala? Ako se odgovor na to pitanje posmatra u dugom vremenskom kontinuitetu imate jednu prilično nekompetentnu publiku. Sarajevo je imao drugačiji pristup. Sarajevo je bio centar BiH i tamo se vodilo računa o produkciji i distribuciji onoga što se prikazuje. Oni su stvarali jednu potpuno drugačiju publiku. Sarajevo ima i izgrađenu filmsku elitu koja je usmjeravala ono što se radilo na umjetničkom filmu. Rezultate imamo. U FBiH konstantno se finansira jedan ili dva filmagodišnje i tamo postoji savršeno uspostavljen sistem. Imaju nasljeđe koje je bitno različito u odnosu na Banjaluku, publika koje je profilisana i sistematsko finansiranje filma.
Problemi u kulturi kod nas su postali svakodnevnica, ali primjetno je da se riječ kulturnih radnika čuje kad dođe do smanjenja sredstava za određenu instituciju ili manifestaciju. Da li je ranije sve bilo dobro ili problemi ipak duže traju?
U tome ima istine. Teško je sad o tome govoriti. Kulturni radnici su se bunili kad je bio BLIFF, pa i za Svetog Georgija su se bunili. Ovdje ulazimo u politički sferu, jer prosto sistem je takav. Ako se neki problem u javnosti previše eksponira on se od strane političkih struktura zanemaruje, jer oni smatraju da komotno mogu raditi ono što hoće. Ljudi i kad reaguju to nema efekta.
I za kraj da Vas pitam za planove o planovima za budućnost. Može li se raditi u ovakvim okolnostima i na koji način?
Ne znam šta je budućnost ovog festivala. Živimo tu gdje jesmo, dijelimo sudbinu ovog prostora, a o planovima za budućnost je teško pričati. Mislim da će kriza biti još veća. Ako se radnici u kulturi ne budu bunili ništa se neće desiti. Vi ako se ne bunite vama je dobro.
Razgovarala Maja Isović