U intervjuu za portal BUKA, Đorđe Tomić, asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, govori o stanju u medijima, novinarstvu kao profesiji, pasivnosti intelektualaca i drugim temama.
Gospodine Tomić, ranije ste radili u medijima i iako više niste profesionalno vezani za redakciju, Vaša veza sa novinarstvom posljednjih je godina prešla u akademsku sferu, Vi danas predajete studentima žurnalistike. Zanima me kako biste sa profesionalnog stanovišta ocijenili medije u RS?
Mediji su odličan odraz društva kod nas i ako im je bila svrha da budu ogledalo društva, dobro su to uradili. Nažalost, to ne smije biti jedina svrha medija. Mediji su ostali ograničeni, nerazvijeni, ovisni i pretjerano zatvoreni, žrtve su velikog grča koji vlada uopšte u društvu. U tom smislu su mediji ogledalo društva, jer vjerno kopiraju svu tu zgrčenost, ukočenost i veliki paralizu u kojoj se samo pomalo mrdamo i imamo duboko podvodne tokove. Bitne stvari se dešavaju daleko od uvida javnosti, kontrole šireg društva, a na površini se malo šta miče. To da smo dobili takav medijski zastoj krivica je samih medija, ali podjednako i samih okolnosti. Naravno, ne može se reći da sve stoji, jer imamo nekakav protok informacija. Za medije ne bih rekao da su pod teškom neposrednom kontrolom i da su u raljama nekih centara moći, ali su djelimično žrtve posrednih pritisaka i orgomne autocenzure koja vlada u profesiji.
Kada se pogledaju najčitaniji tekstovi u većini medija, to su tekstovi iz crne hronike, života poznatih, toplesi i slično. Kako to komentarišete?
Široka javnost uvijek će biti za lake i zabavne sadržaje. Ne treba mnogo jadikovati nad tim što su najčitanije vijesti skandalozne, provokativne, tragične. To je nešto što je dio ljudske prirode, a meni je veći problem što mi nemamo nadogradnju toga i nemamo suženu javnost koja bi bila građanska, aktivna i elitna u pravom društvenom i demokratskom smislu te riječi. Nije problem da se mase zabavljaju onako kako su se mase uvijek zabavljale, već je problem da tako malo pretekne mimo toga da se vidi. Mediji, po meni, imaju tri osnovna obrasca iako ne možemo reći da su oni uvijek prisutni i da svako radi na taj način, ali nažalost dominiraju. Jedan od njih je podržavanje stavova i trčanje da se odbrane i dokažu stavovi koji su već uvriježeni i koji su dogma. Drugi način je trčanje za ljudima i proganjanje ljudi gdje se traže vještice za spaljivanje. Treći stub svih problema u novinarstvu su lake i sitne čari koje ljude treba za zabave. Svi smo mi potrošači takvih informacija i ja lično volim da čitam crnu hroniku, pogotovo kada je u pitanju saobraćaj, jer tada mogu da vidim da li griješim u nečemu pri vožnji i slično. Nema te crne hronike, nema tog toplesa ili te starlete ili neotesanog političara kojeg vi ne možete medijski obraditi, analizirati kao pojavu i onda dodati vrijednost da se javnosti predstavi kao dio naše stvarnosti.
Gdje je granica dobrog i lošeg novinarstva? Koje karateristike dobar novinar treba imati?
Na početku karijere rekli su mi izreku da je „novinarstvo najljepši posao na svijetu ako se napusti na vrijeme“. Izgleda da sam poslušao svog tadašnjeg šefa… Biti dobar u ovom poslu nije samo stvar zanata, a tako je i u većini drugih profesija. Mislim da se često i preko mjere mistifikuje novinarska profesija kao nekakvo posebno stanje svijesti. Sigurno je da novinarstvo traži ličnost koja ne smije biti lako zadovoljena, ličnost koja ne može olako da se pomiri da je nešto objašnjeno i da je završeno. Novinarstvo počinje kao stav. Pravi novinar je osoba sa stavom i osoba visokih prohtjeva kada je u pitanju istina, tumačenje, objašnjavanje i ono što je najvažnije u novinarstvu – pitanja zašto i kako. Mislim da kod nas ima nedopustivo malo ljudi koji imaju tu iskru da žele sljedeći korak, da žele više i da idu dalje. Izgleda da ni ja nisam imao jer sam napustio profesiju, ali sa druge strane posao kojim se sada bavim je druge prirode i to me više privlačilo. Ne bih da uopštavam, ali ta jedna glad za otkrivanjem tjera novinara na rad, a tek onda poslije može doći do nadogradnje u smislu razvijanja jake argumentacije i da se uživa u raspravi. Sve tehničke stvari kao što su dobra upotreba jezika, poznavanje ljudi, poštovanje sagovornika, potreba da se prikaže druga strana, odgovor na pet pitanja plus dva pitanja mogu kasnije vrlo lijepo da upotpune novinarsku ličnost. Bez ikakve mistifikacije mislim da je realno reći da je novinarstvo začeto u stavu čovjeka, a sve kasnije se popunjava.
Kolika je moć medija u smislu manipulacije čitaocima? Kako da se ljudi na individualnom nivou izbore sa „ribarima ljudskih duša“?
U našim medijima ja ne vidim mnogo ribara, jer oni zahtijevaju manipulaciju na vrlo visokom nivou. Kod nas su više na sceni zabavljači koji odvraćaju pažnju. Od te zabave čovjek se može otrgnuti prilično lako, ali onda bi na scenu možda došli ozbiljniji ribari koji zapravo predstavljaju zvanično vrhunske moralne autoritete, a u stvranosti su šuplji i do njih se ne dopire na pravi način. Dobar dio javnosti zapravo nije ni došao do tog nivoa da bi se radilo o krupnoj manipulaciji i mislim da postoji jedna svjesna samomanipulacija, samostalno obmanjivanje i bijeg gdje je potrebno samo pothranjivanje te naše pasivnosti koja već postoji. Odbrana od ribara ljudskih duša je nešto na čemu se radi generacijama, nešto što se ne može lako prepisati i nešto za što trebaju da postoje drugi stubovi, a ne samo mediji, jer ta odbrana je stvar cjelokupnog društva. Tu odbranu treba da povuče elita, oni koji su najspremniji, najhrabriji i koji najdublje posmatraju i razmiju stvari. Nažalost, kod nas ja ne vidim takvu jednu elitu koja bi bila uža grupa mislećih ljudi, koja bi stvorila makar jednu mikro javnost.
Zbog čega su univerzitetski profesori i intelektualci tako pasivni i zavoreni za javna promišljanja?
Oni su dio začaranog kruga. Dio su jednog lošeg poretka koji sam sebe održava. Osjećaju da nemaju kome da kažu, a i vlada pretpostavka da u narodu možda ne bi bilo ljudi koji bi to podražali i pretvorili u nešto praktično i svrsishodno. Drugi dio tog kruga čini narod koji nema podstreka da bilo šta uradi. Vlada ono što se u teoriji zove spirala šutnje, što se vrlo lako prehranjuje iz dana u dan jednim velikim obostranim nepovjerenjem. Teško nepovjerenje vlada kao jedna od osnovnih sila u našem društvu. Rame uz rame sa strahom. To nepovjerenje je vezano uz potcjenjivanje kad se kaže da u narodu nema ko da sasluša ili da nije obrazovan. Ukupno nepovjerenje se samo pothranjuje, a ljudi su okrenuti samo sitnim izlazima i malim bijegovima, jer kod nas veliki broj takozvanih intelektualaca i većina naroda živi sa takozvanim potisnutim nezadovoljstvom i sitnim zadovoljstvima kojima se brane. Iz dana u dan, svi mi sebi nađemo neke male sitne oduške i na taj način preživljavamo iako imamo ogroman problem koji nas tišti. To je ona neka naša crta smijeha kroz suze, pjesme kad je najteže, zabave kad se gine i tako dalje… Umjesto da kanališemo pravo nezadovoljstvo i da idemo ka izvoru onoga što je ozbiljan problem. Ovdje je pravi novinar sa velikim N onaj kome sitno zadovoljstvo nije zadovoljstvo. Zbog toga o novinaru govorim kao o jednom nezadovoljnom tipu, on je tip koji će da sa argumentima zagunđa. Da zagunđa i onda kada bi se većina ljudi složila. Većina ljudi, uključujući i akademsku zajednicu, stavlja tačku prerano.
Kakvo je Vaše mišljenje o društvenim mrežama, koliko su one promijenile medije? Koje su njene dobre, a koje su loše strane?
Možemo da zamislimo da vodimo ovaj razgovor prije 25-30 godina, pa da umjesto društvene mreže kažemo televizija, pa onda prije toga da kažemo radio, pa onda 50 ili 100 godina prije toga da kažemo štampa. Sa ovim želim da kažem da društvene mreže mogu da budu iskorištene na razne načine, kao bilo koji drugi tehnološki pronalazak koji ima svoje korisne i štetne strane. Nisam pristalica ideja i tvrdnji da se svijet drastično promijenio, pogotovo ne u suštini. To što su mladi na društvenim mrežama jeste nova forma, ali po meni ključna priča jeste to da su društvene mreže postale forma za kanalisanje jedne suštinske pojave kod nas, a to je pasivnost, pa samim tim i lake zabave, bijega od stvarnosti, odbijanje odgovornosti. Društvene mreže su postale alibi za odgovornost, a sa druge strane imaju mogućnost da društvenu odgovornost političara, građana, svakoga od nas pojača. Društvene mreže su novi medij, ali nisu novi svijet. Mladi nisu postali otkako je došao Fejsbuk kod nas, ne sjećam se da smo i mi prije Fejsbuka bili nešto aktivniji.
Pričali smo o pasivnosti intelektualne elite, a spomenuli ste i pasivnost mladih. Od mladih se očekuje da traže pomjene, međutim kod nas se to ne dešava…
Mladi su nezadovoljni, ali ne traže promjene. Cjelokupno nezadovoljstvo se osjeća, ali se pokušava riješiti ne samo onim sitnim zadovoljstvima o kojima smo pričali, nego i nekim drugim nezakonitim sredstvima. Svako traži prečicu, da presječe krivinu i da se ugradi u sistem koji funkcioniše, ali na vrlo nezdravim osnovama. Mi imamo sistem koji funkcioniše, svi nešto jedemo i obučeni smo i vrlo malo imamo potpuno siromašnih u poređenju sa nekim drugim zemljama. Pravila po kojima sistem funkcioniše su nezvanična, uče se u hodu. Ona su ulična, parohijalna, seoska, vrlo potajna, ali opet svima poznata. Mladi nezadovoljstvo pokušavaju riješiti samo ako riješe sopstveni problem. Ako je neko nezaposlen, naći će vezu i zaposliti se i time će riješiti problem nezaposlenosti, jer ta osoba smatra da je riješila problem nezaposlenosti u državi ako sebe zaposli. To nema veze sa individualizmom kao jednom vrlinom, to je čista sebičnost i nezrelost.
Kakvo je Vaše mišljenje o blogu kao pisanoj formi? Tekstu koji ne prolazi urednički pregled i ne podliježe cenzuri…
Dok ovo govorimo, stotine hiljada blogova se objavljuju širom svijeta i ta ogromna proizvodnja je veliki problem pri selekciji i izboru onih pravih blogova koje ćemo pratiti. Danas živimo u jednom drugačijem poimanju vremena, vrijeme je sažeto i na drugi način se cijeni nego u nekim drugim vremenima i to je jedna od osobenosti današnjeg svijeta. Često ljudi nemaju dragocjenog vremena za provjeru ko je taj bloger kojeg će pratiti. Međutim, blog je otvoren i zbog toga je dobar, jer pruža priliku da se čovjek izrazi, da otvori raspravu i da se razmijene stavovi. Međutim, tu imamo problem zloupotrebljavanja, vrijeđanja, isključivosti i slično. Često imamo blog kao oružje, a to nije dobro, jer takav blog može da bude opasan.
Postoji kod nas dijalog? Koliko uopšte slušamo druge?
Kod nas je parlamentarizam okaljan i pokazuje da je simptom duboke društvene krize razmjene mišljenja. Glavni problem je defanzivni stav za koji bih mogao naći izvor u nesigurnosti ljudi, u jednom strahu. Suprotstavljena mišljenja se smatraju napadima i to napadima od kojih se treba grčevito braniti. Ljudi imaju problem sa neslušanjem drugih. Sama situacija da je neko na nekim drugim stajalištima već je upalila alarm i od tog alarma se ne čuje dobro. Grč, defanzivnost i strah rađa verbalnu javnu agresivnost.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst: