Proteklog vikenda Magacin Kabare održao je radionicu dokumentarnog filma pod nazivom “Workshops and masterclasses with Roger M. Richards in Banja Luka & Sarajevo” . Ovu radionicu posvećenu kreativnom snimanju i upotrebljivosti fotografije vodio je poznati američki reditelj i fotograf Roger M. Richards.
Njegovo polje djelovanja zaista je široko. Od pokrivanja događaja u Bijeloj kući do izvještavanja iz ratnih zona, uključujući ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao fotograf pokrivao je građanske ratove u Nikaragvi, El Salvadoru. U razgovoru sa novinarom BUKE spomenuo je i svoj boravak u Panami za vrijeme američke invazije. Pratio je gerilski i narko konflikt u Kolumbiji.
2009. godine osvojio je glavnu nagradu na Oxford film festivalu za najbolji dokumentarac “Mississippi Drug War Blues: The case of Cory Maye”.
Richards je također bio urednik fotografije u listu Virginian-Pilot kada su ove novine osvojile nagradu za najbolje dizajnirane novine u svijetu u 2001. godini.
Trenutno je u fazi produkcije njegov kinematografski esej „Sarajevske ruže“.
Sa ovim cijenjenim umjetnikom razgovarali smo o fotografiji, o tome gdje završava uloga fotografa, a počinje njegovo aktivističko djelovanje? Gdje je granica u upotrebi fotografije u svakodnevnom novinarstvu?
Gdine Richards, imali ste radionicu sa djecom iz Banjaluke. Šta ste ih naučili i kako je protekla radionica?
Radionica je protekla zaista dobro, to su talentovana djeca, veoma bistra, sa odličnim idejama. Ja sam ovdje da bih pokušao da im dam neke osnovne alate koji će im biti potrebni ako odluče da se bave filmom. To su osnovna znanja koja su im potrebna i koja mogu primijeniti da bi upotrijebili svoju maštu i mislim da je ovo zaista dobar način da izraze svoja osjećanja o svijetu i o svom životu.
Ja sam veliki ljubitelj filmova i mislim da je kamera jedna od najvažnijih stvari u filmu. Po Vašem mišljenju, kakva je uloga kamere u stvaranju filma ili fotoreportaže?
Ja sam svoju karijeru započeo uglavnom kao fotoreporter. Sebe smatram pripovjedačem, bez obzira koja sredstava koristim. U kinematografiju sam došao iz fotografije, sa snimanja sam prešao na režiju… Kao neko ko je radio i u jednom i u drugom mediju, mislim da je kamera zaista ključna za to kako će ljudi doživjeti film. Mi smo veoma vizualno društvo. Ljudi širom svijeta su vizualno sofisticiraniji i razumiju jezik filma. Film je postao univerzalan, tako da, ako imate dobru priču, ali ako film nije snimljen kako treba, publici se to neće naročito svidjeti. Ako već imate dobru priču, veoma je važno da to kamera podrži. Dakle, mislim da film mora imati zaista dobru priču, a snimatelj je tu da služi viziji režisera. Ali to ne znači da je on podređen ili manje važan od režisera. Snimatelj treba da služi režiji filma, a na režiseru je da izabere najboljeg snimatelja koji će služiti filmu, jer film mora imati dobre vizualne elemente.
Kazali ste da smo vizualna generacija, više gledamo fotografije nego priču. Fotografije dobijaju na važnosti u novinarstvu. One su nekad moćnije od priče, ali gdje su te granice u upotrebi fotografije? U žutoj štampi možemo vidjeti brutalne fotografije koje prelaze tu granicu. Kao ratni fotograf, vi niste prešli tu granicu, vidio sam vaše fotografije iz Sarajeva. Vaš fokus je bio život, a ne smrt. Stvari su danas izvrnute naopačke, popularni mediji danas promovišu smrt, čini se...
Uvijek sam osjećao da iza ove vrste rada zapravo stoji filozofija osobe koja se nalazi iza kamere i vjerovatno je tako oduvijek bilo i danas je to tako, ali danas je sve više i više slika nasilja i one su dostupnije zbog interneta i ljude nije više tako lako šokirati kao nekad. Mediji sve više koriste te slike da bi šokirali ljude zbog čitanosti ili gledanosti. Ja mislim da ima trenutaka kada je potrebno koristiti snažne slike. Ali to ne znači da ih treba koristiti sve vrijeme. Mora postojati zaista dobar razlog da ih koristite, jer će u suprotnom ljudi na kraju oguglati na njih i isključiće se, jer ako im stalno pokazujete takve slike, oni će u jednom trenutku kazati „ne mogu više to da gledam“.
Moja filozofija je da mi je stalo do ljudskog dostojanstva, bez obzira koga fotografišem. To zavisi od toga kako doživljavate svijet oko sebe, a za mene rad u Sarajevu nije imao nikave veze sa politikom. To me nije zanimalo. Ono što me zaista zanimalo su bili ljudi, civili, da pokušam jasno pokazati kroz šta prolaze i zbog toga sam nastojao biti što je moguće više human. Tako da ono što sam ja bilježio nije imalo veze sa onim što su mediji željeli. Radio sam za nekoliko velikih medijskih kuća i povremeno sam mogao čuti „zašto ne snimaš više akcije“ . Ljude na frontu, kako pucaju iz oružja, tu vrstu prizora, ali moj instinkt mi je govorio da treba da fotografišem živote ljudi sa kojima se svi možemo poistovijetiti.
Šta mislite o objavljivanju fotografije nastradalog dječaka Ajlana na turskoj obali? To je personifikacija velike tragedije…mi je, recimo, nismo objavili.
Ja sam radio kao urednik fotografije tako da jako dobro razumijem dilemu oko snimanja i upotrebe takvih fotografija. Iskreno, mislim da je to fotografija koju bih ja preporučio da se koristi. Snimljeno je mnogo fotografija tog slučaja. Krupni kadrovi mi se nisu sviđali, ali bilo je nekoliko šokantnih fotografija snimljenih iz daljine, dječaka koji leži licem okrenutim ka dole na plaži. Ja sam osjećao da su to slike koje ljudi moraju vidjeti. Sjećam se kada sam radio za jedne novine u Virdžiniji, morali smo donijeti odluku tokom rata u Iraku, u vezi sa slučajem u Feluđi, kada su tijela radnika obješena na mostu. To je bila teška odluka, ali novine su odlučile da objave tu sliku iako mi inače nismo objavljivali takve svari često, a razlog je bio taj što je to bila slika koja je bila neophodna da bi se ispričala priča i da bi se prenijelo šta se desilo, ali generalno sam protiv upotrebe fotografija samo da bi se šokiralo, jer to ne služi ničemu i dovodi do toga da se ljudi isključe.
Rat u BiH je najdokumentovaniji rat u skorijoj istoriji, jer je postojalo veliko interesovanje…Koliko je bila važna ratna fotografija tokom rata u Bosni?
Što se tiče nas koji smo došli u BiH tokom rata, mi smo vidjeli da se pred našim očima odvija istorija i nisam sasvim siguran zašto, ali osjećao sam da moram doći. To je bio jedan od onih događaja u istoriji koji su morali biti zabilježeni. Bilo je prilika kada su fotografija doprinijele nekoj promjeni, u smislu informacija, ali generalno sa moje tačke gledišta, ja sam samo smatrao da je neophodno biti tu i dokumentovati šta se dešava. Ne mislim da je to nešto puno promijenilo… Fotografija nikada nije u potpunosti objektivna jer mi svi imamo svoj ugao gledanja. Mi odlučujemo gdje ćemo okrenuti fotoaparat, koji objektiv ćemo koristiti. Ne postoji objektivnost, mi smo svi subjektivni, ali ja vjerujem u iskrenost i to uvijek zavisi do integriteta osobe koja se nalazi iza kamere. Svi mi moramo donijeti vlastite odluke kada nešto fotografišemo. Mislim da je rad ratnih fotografa u BiH u najvećoj mjeri bio iskren i da su fotografi sa kojima sam radio dali sve od sebe da zabilježe ono što se dešavalo.
Dok razgovaram sa vama, sjetio sam se filma Olivera Stouna „Salvador“, koji pokazuje najvažniji element tog ratnog novinarstva ili novinarstva iz kriznih oblasti. Da li mislite da je vaša uloga ne samo iza objektiva, već i da intervenišete? Da li novinari i fotografi ponekad treba da pređu tu liniju i postanu dio rješenja, da snimaju tragediju ili da pokušaju pomoći?
To je oduvijek bila velika dilema i moje mišljenje je – da, ja jesam tu primarno kao fotoreporter da izvještavam, ali istovremeno ja sam ljudsko biće i smatram da moja obaveza prema drugom ljudskom biću nadilazi ulogu fotoreportera, tako da, ako sam u situaciji u kojoj se nešto dešava pred mojim očima i ja sam jedina osoba koja može reagovati, ja bih morao prvo reagovati kao ljudsko biće, odložio bih kameru i ako bi se pojavila prilika da fotografišem prije nego što intervenišem, ja bih to učinio, ali ako bih morao hitno intervenisati, ja bih to učinio ako mogu spasiti nečiji život. Vjerujem da ima ljudi koji razmišljaju drugačije, da ne treba da intervenišemo uopšte, ali vi na kraju morate moći živjeti sami sa sobom, a naša ljudska dužnost je da pomognemo drugim ljudskim bićima.
Koji su vaši naredni planovi?
Posljednjih nekoliko godina radim na filmovima i projektima koji se tiču naše Planete. Što sam stariji, sve više shvatam šta su naši prioriteti. Ljudi protiv ljudi je jedna stvar, možemo sklopiti primirja, na kraju nekako izgladimo stvar i ljudi se urazume, ali kada radimo nešto protiv Planete, čovjek protiv Planete, tu nema pobjednika i to postaje problem. To je jedan od mojih prioriteta da radim priče o tome šta se dešava u svijetu. Kada se vratim, završiću film „Sarajevske ruže“, kinematografski esej na kojem sam radio 24 godine. Poenta filma nije da se kopa po prošlosti i da se ponovo otvaraju rane, već je poenta da se nađe način da se pomogne ljudima na putu ka iscjeljenju, da se prepozna svijet takav kakav jeste i sve lekcije koje se mogu naučiti iz pokušaja da se nađe put ka ličnom miru, jer vjerujem da ako budemo čekali da nam političari stvore uslove gdje će sve biti savršeno, nikada nećemo dobiti mir. Film se bavi ljudima koji se još uvijek nose sa problemima iz rata, generacijom koja je iskusila rat iako nikada nisu bili u njemu. Oni moraju da se nose sa posljedicama rata. Put ka pronalaženju ličnog mira, nošenje sa problemima, to će pomoći svima.
Da li je dokumentovanje istorije kamerom važnije od pisanog traga, zato što je očigledno?
Jeste očigledno, ali je uvijek iz određenog ugla gledanja. Ko god se nalazi iza kamere, to je iz njegovog ugla. Ali u pravu ste, to će vas angažovati, slike su te koje će vas uvući. Kinematografija je kombinacija toliko različitih stvari, to su slike, naracija, zvuk, muzika, razni elementi. To je upravo ono što volim u snimanju. Obična fotografija treba da postavlja pitanja, ona ne daje odgovore, to je jedan zaleđeni kadar koji vam ne daje odgovore, već vas navodi da postavite pitanja. U poređenju s tim, ako želite ispričati priču, onda je film najbolji način, zato što stavite toliko toga više u film i mi smo društvo koje je vizualno daleko pismenije. Zato je važnije nego ikada da naši filmovi imaju zaista dobru kameru, dobru fotografiju, ljude sa dobrim okom. Publika može da prepozna kada je nešto iskreno.
Razgovarao Elvir Padalović
Prevela s engleskog i priredila Milica Plavšić