Volio bih da razgovor započnemo tvojim komentarom o
licemjerju u novinarstvu. Naime, do juče režimski novinari nekako se
uvijek prvi busaju u prsa dičeći se hrabrošću u borbi za slobodu medija,
a ti, kao bivši feralovac zasigurno ih možeš prepoznati. Da li i zbog
čega prvoborci uvijek moraju dokazivati svoje zasluge?
Boris
Dežulović : Kao prvoborac se ne volim dokazivati, kao što to rade ovi
koji se trenutno trse za to, niti mi je nešto stalo da dokazujem
prvoborački staž jer me privilegije proizašle iz toga ne zanimaju, niti
me zanima nekakav status prvoborca. Jednostavno, moj posao je novine
raditi najbolje što možeš. Feral je svoje napravio i onda kad se doista
niko drugi nije usuđivao pisati o stvarima koje se dešavaju u Hrvatskoj,
Feral je bio prvi. Onda kad su ljudi počeli dolaziti pameti i kad je
više od 50 000 čitatelja Ferala počelo vjerovati u stvari u koje je
Feral uvjeravao počeli su slične stvari da pišu i drugi i danas, na svim
medijima u Hrvatskoj, možeš vidjeti neke od tema o kojim smo mi pisali.
Feral sad nije sam na čistini i to je dobro.
E sad, to što bi se neki htjeli ugurat u prve redove borbe za slobodu
medija, to ostavljam njima, mene malo ljuti upravo to licemjerje jer
dobro znam kako su nastupali ranije, tih godine. Možemo pričati o
ljudima sa HTVa, koji su po prirodi medija na kom rade najgledaniji. Oni
su sad odjednom prvoborci slobode medija a ne pominju gdje su bili za
vrjeme čistki u tom mediju, kad su na boljševički način tjerani
nepodobni. To me jako ljuti…
Iz svoje sadašnje pozicije vjerovatno najbolje možeš komentarisati ono što je Feral napravio do sada..
Najveća
stvar koju je Feral napravio je osvajanje medijskih sloboda. Nismo mi
bili neki hrabri ljudi, heroji, već jednostavno nismo razmišljali o
glupostima koje bi nam se mogle desiti. Osvještavali smo ljude,
čitatelje otvaranjem tema koje su bile zabranjene u početku i to je u to
vrijeme bilo skandalozno. Kad smo pisali o zločinima hrvatske vojske
nakon Oluje, bilo je ipak najdrastičnije. To se nekako dogodilo u naš
dead-line i napisali smo kratak uvodnik o tome jer čuli smo da je naša
vojska ušla u Knin i da su se dešavale jako ružne stvari. Tad smo, tog
trenutka, protiv sebe imali cjelu Hrvatsku, političku scenu i HDZ i
opoziciju i tad je zaista trebalo izdržati sav taj pritisak. Danas se
najnormalnije priča o tome da je bilo zločina i sam HDZ je na kraju
priznao da je bilo zločina, jer bilo ih je, a mi smo, kad smo to
objavili bili neprijatelji broj jedan u Hrvatskoj.
Neko je morao
biti prvi. Ne znam kako bi izgledalo bez Ferala ali da je Feral odigrao
vrlo važnu odluku u otvaranju očiju u Hrvatskoj, odigrao je sigurno.
Danas
je lijepo govoriti o objektivnom novinarstvu, slušanju obe strane i o
sličnim stvarima. U to partizansko vrjeme nije bilo šanse da se čuju
obje strane, a mi smo imali nesreću da smo imali neprijatelje na svim
frontovima. U Hrvatskoj smo bili četnici, u Bosni smo, kad odemo kao
reporteri, bili ustaše tako da nigdje nismo bili dobrodošli. To je
problem sa istinom u tim glupim vremenima. Istina je svakom režimu,
svakoj vojsci, svakoj politici-neprijatelj. Feral je tako jedno vrijeme
funkcionirao kao politička opozicija, mada nam to nikad nije bio cilj.
Bili smo zamjena za parlament koji nije funkcionirao, jer je
predstavljao Tuđmanov dnevni boravak u kom su se ruke dizale serijski.
Ljudi koji su imali šta drugačije reć nisu to mogli nigdje nego u
Feralu. I dobro je da sad pored Ferala postoje i drugi koji su pošli
za nama. Dobro je da Feral više nije toliko senzacionalistička novina,
jer da nije tako značilo bi da je država još uvjek zajebana.
Ono
što je Feral činilo prepoznatljivim zasigurno je i satira u obliku
zaista jedinstvene, agresivne fotomontaže. Koliko vam je tada
fotomontaža pomogla i kako su ljudi koje ste stavljali za junake na njih
reagovali?
Oni mudriji su mučali i pravili su se da ih
to ne dodiruje. Mada je svakog sigurno dodirivalo jer političari su
sujetni ljudi. Pa vjerovatno bi i nas dvojicu pogodilo da se pojavimo
goli na naslovnoj stranici nekog časopisa ali bi se svaki razuman čovjek
morao zapitati zašto sam ja tu go, gdje mi je roba. Fotomontaža nam
je pomogla da se stvari kažu neuvijeno i direktno u glavu. Karikatura
to nije. Ti kad nacrtaš golog Tuđmana sa ordenima to je dobar štos, ali
kad je to rečeno fotomontažom onda to tuče u glavu. Fotomontaža može
biti brutalna naročito uz nove tehnike koje su nam omogućavale da ih
radimo čudesne i jako skandalozne, što nam je i bio cilj jer ljudi su
stvari shvatali jasnije.
Slično je na neki način bilo i u Staljinovoj Rusiji. Njegovi
propagandisti koristili su montažu najviše zbog toga što je oko 70%
stanovništva bilo nepismeno i ne bi shvatili da im se napiše. Ali kad
staviš radnika sa lopatom koji gleda u sunce koje se rađa onda mu je
jasnije da je rječ o svijetloj budućnosti. Ljudi su u stvari ovce…
Mi
smo, dakle, izabrali taj način komunikacije sa čitateljem jer je
fotomontaža mogla biti brutalna i žestoka kakvo je tad bilo i vrijeme.
Ipak smo živjeli na Balkanu u sred rata i fotomontaža je bila naše
oružje u borbi protiv toga. Kad smo stavili Miloševića i Tuđmana gole u
krevetu, to je bilo šokantno i nisu se svi slagali s tim ali smo
jednostavno bacili buvu ljudima u glavu da počnu razmišljati zašto je ta
montaža takva. Slijedila je lavina sudskih procesa od kojih smo neke
gubili, a neke dobili ali smo generalno dobili bitku. Nadživjeli smo
uostalom komunistički režim, pa Tuđmanov i sad idemo dalje. Uvjek ćemo
biti protiv režima jer je režim po definiciji neprijatelj medija, ne
zato što su mediji zločesti već zato što je bit politike laž a bit naše
profesije istina.
Kako objašnjavaš da su prve članke koji bi se mogli slobodno
nazvati hrabrim i slobodnim pisali novinari koji su, pa recimo tako,
novinarski neobrazovani?
Ja ne znam u Hrvatskoj ni
jednog dobrog novinara koji je završio fakultet novinarstva. Znamo kakvi
su bili fakulteti političkih nauka u vrijeme u kom su se obrazovali
novinari moje generacije, a da ne kažem stariji. To su bili fakulteti
marksizma gdje su novinari učili komunistički koncept novinarstva. Iz
toga su proizašli ljudi koji su se poslije lako prešaltali na drugu
priču jer je Tuđmanov režim bio duboko komunistički, zapravo
boljševički, da ne vrijeđamo komuniste.
To što je petokraka zamjenjena sa šahovnicom je samo logotip, bit je ostala ista.
Zbog
tog ne treba da čudi što su i Feral pokrenuli ljudi koji nisu bili ni
blizu fakultetu novinarstva. Nas troje smo svi apsolventi potpuno
različitih priča. Ja sam studirao povjest umjetnosti, Predrag kazališnu
režiju a Viktor elektrotehniku. Ne da nemamo veze sa novinarstvom, nego
nikakve. Zalutali smo sa tih naših fakulteta i zbog toga smo, čini mi
se, i napravili to što smo napravili sa Feralom. Da smo školovani u
socijalističkim fabrikama novinarstva to vjerovatno ne bi bilo tako.
Sljedeća,
jako bitna, stvar u bavljenju novinarstvom je sama solidarnost među
novinarima. Da li smatraš da ste je imali dovoljno?
Mi
se ne možemo baš pohvaliti da smo imali solidarnost, čak ni prećutnu.
Bilo je dakako časnih ljudi iz medija koji su nam davali uglavnom
moralnu podršku po šankovima kafića jer, naravno, oni tad nisu smjeli to
reći javno. Bilo je i onih koji su nam davali javnu podršku, ali svi
zajedno su bili malobrojni. Većina novinara klonila se nas kao kuge,
prepoznavši u nama svoje vlastite neprijatelje. Nismo bili, kao oni,
novinari koji su tad služili onom režimu, a sad evo i ovom novom, već
smo bili ljudi koji su mislili svojom glavom. Vjerovatno bi zbog toga
bili sretni da nas uopšte i nema.
Print skrin prvog broja BUKE i intervjua sa Borisom Dežulovićem
Kako, iz perspektive
novinara, gledaš na sve loše što nam se svima, ma gdje živjeli na
prostoru bivše Jugoslavije, dešavalo proteklih godina? Koliku
odgovornost u svemu tome snose i sami novinari?
Ogromna
je. Pogrešno je, naravno, reći da su novinari krivi za sve što nam se
dogodilo. Ali pođimo samo od odgovornosti srpskih novinara za nacionalnu
histeriju koju su započinjali po Politikama, Dugama, Ninovima kasnih
osamdesetih. Kasnije su im se pridružili i ostali i poslužili su kao
marionete Miloševiću, Tuđmanu, Izetbegoviću i ostalim režimlijama u
pripremama za rat. Oni su ga često vodili mnogo krvavije svojim pisaćim
mašinama i perima nego što je to bilo zoljama i maljutkama. Nije čudo
što se zbog tog uveliko govorka o dovođenju nekih novinara i u Hag.
Novinari su, u stvari, crtali i označavali mete po kojim će se kasnije
pucati pravim oružjem. Nije postojala nikakva mogućnost da se čuje glas
razuma.
Ono što nas ipak povezuje je jezik kojim pričamo
na prostoru koji smo sada obilježili nekim novim međama. Naime, ma
koliko se trudili u dokazivanju da pričamo različitim jezicima, on je, u
suštini, i dalje neobično sličan. Misliš li da će mediji zbog tog
probijati sami sebi postojeće granice?
Što se tiče
jugonostalgije, ja ću prvi otići u šumu ako bi neko ponovo pokušao da
ovaj prostor objedini u neku novu Jugoslaviju, iz prostog razloga što će
se moje djete ili moj unuk za nekoliko godina ponovo morati boriti za
neke nezavisne države. Tu priču treba prekinuti jednom za svagda i nek
barem jedno rješenje bude trajno, zbog naše djece.
Što se tiče
medija, jedna činjenica koja ne odgovara čistuncima na svim stranama,
jeste da se ja i ti, dok vodimo ovaj razgovor, razumjemo i to je
specifičnost ovih prostora. Da Finac radi intervju sa meksičkim
novinarom, oni bi morali koristiti engleski jezik ili će morati znati
španjolski.
Zbog toga mislim da će mediji, a kad se situacija
unormali, prelaziti granice. Biće sasvim normalno da, ako se jedna dobra
novina pravi u Banjaluci, nađe svoje mjesto i na kiosku u Splitu, ako
ima svoju publiku, možda i ako ima golih žena. Mi smo i za vrijeme rata
čitali jedni druge, a kamoli da se ne čitamo kad se situacija unormali u
budućnosti. A i novine će se bolje prodavati na većem prostoru, pa će
se u novinarstvu bolje živjeti.
Koliko je u svemu tome
neophodno da prihvatimo, kroz neku vrstu katarze, bolnu činjenicu da smo
svi jedni drugima na ovim prostorima činili jako loše stvari? Mi i
dalje perfidno brojkama žrtava mjerimo količinu užasa u kom smo
učestvovali, zanemarujući u tom poređenju samu suštinu problema. Suštinu
da je nebitno samusuštinu problema, činjenicu da je nebitno da li je u
pitanju jedan ili milion života, bitan je način na koji su oni
izgubljeni, ugašeni…
Tupavo je zaista mjeriti zločin
brojkama. Kao da je zločin zbog toga veći ili manji. Nisu ti ljudi
ubijeni u saobraćajnoj nesreći nego su ubijeni zato što su bili Srbi,
Romi, Jevreji u Jasenovcu. Na Manjači, u Omarskoj ljudi nisu ubijani
zato što su imali smeđe oči već zato što su bili Muslimani, Hrvati.
Slična priča bila je i u Njemačkoj gdje ljudi nisu htjeli prihvatiti da
postoje koncentracioni logori, gdje su ljudi bili uvjereni da su dimovi
iz dimnjaka logora zapravo dimovi iz pekare ili što li već, iako se
jasno osjetio miris ljudskog mesa…
Njemačka je tu katarzu, o kojoj
pričaš, proživjela, i danas u Njemačkoj ne možeš nekažnjeno
pozdravljati nacističkim pozdravom ili crtati kukasti križ jer zbog toga
ideš u zatvor. Njemačka je to iskusila jako bolno… Kod nas nije tako,
nama su naši Hitleri ostali nekažnjeni i to je jedan od problema ovih
prostora. Milošević i dan- danas nije kažnjen. Njegovi generali nisu
kažnjeni. Tuđman nije stigao da bude kažnjen, niti iko od njegovih
najbližih saradnika, oni su od odgovornosti umakli na drugi svit. Mene
je tog pomalo strah. Strah me je činjenice da će Slobodan Milošević u
Srbiji biti opozicija, kako je to već najavio. On nije politička
opozicija, on je ratni zločinac koji mora odgovarati. Njemu treba suditi
i treba tako završiti tu priču. Ne znam, Hitler da nije ubijen, jer ga
možemo zamisliti kao opoziciju u Rajhstagu… to je nezamislivo. Strah
me je upravo te nedovršenosti naše priče, jer zločini su ostali
nekažnjeni. Pogledaj samo ko je u ćelijama u Hagu, to su ljudi sa
terena, ljudi za koje smo prvi put čuli kad su došli u Hag i njihova
odgovornost postoji, ali je mnogo manja od Tuđmanove, Miloševićeve i sl.Naši
narodi nisu doživjeli tu katarzu i još uvjek se ljudi boje pričati o
tome i neugodne su činjenice da je fakat bilo koncentracionih logora i
da je naša priča bila slična nacističkoj. Niko ne može reći da nije znao
za logore i svi uglavno bježali od te istine, što je glupo.
Za
razliku od nacističke Njemačke, Hrvatska je bar imala Feral koji je
govorio da dim iz dimnjaka nije dim pekare, nego da tu gore ljudska
tijela. Svi smo zatvarali prozore a u stvari smo znali šta se događa.
Ljudi su se bojali i mislili su da su sigurniji iza svojih zatvorenih
prozora, a sad se ipak treba zapitati – Gdje sam bio?
Njemačka je doživjela po tom pitanju jednu brutalnu denacifikaciju i to je izgleda jedini način.Evo,
recimo kad Koštunica kaže da njega ne zanima Miloševićeva sudbina već
ga zanima Evropska Srbija, to krasno zvuči, ali to je floskula,
pozerstvo.Mora te zanimati Miloševićeva sudbina. Mora te zanimati,
jebote, pa to je čovjek koji nije zeznuo samo tvoj narod, već i mnogo
veći broj ljudi. Strašno je važna zbog toga Miloševićeva sudbina, jer od
nje zavisi buduća Srbija. Ne može biti evropska Srbija u kojoj će
Miloćević biti opozicija u Skupštini, nemojmo se s tim zajebavat.
Gdje je u svoj ovoj priči novinarstvo i osjete li se pomaci na bolje ?
Pomaci
se sigurno osjete i sad se u državnim novinama piše o stvarima o kojim
se prije nije smjelo govorit. Ja se samo nadam da će novine postati
normalne i da čemo ih čitati kao onih dana kad smo ih čitali da bi se
informirali i da bi se zabavili. Da bi sa njima počeli dan uz kaficu, a
ne da bi pročitali koliko je ljudi danas poginulo, a koliko će ih
poginuiti sutra, već da ih čitaš kao ti dosadni Danci i Šveđani tražeći
informacije koliko su ti porasle akcije na berzi, kako je prošao Borac u
fudbalu i to bi onda značilo da je država postala normalna.
Države će postati normalne kad novine počnemo čitati kao što smo ih
ranije čitali, od sporta, od pozadi. Dok se god novine čitaju od prvih
stranica to je kurac.
Kad ih počnemo čitat kao nekad od sportske rubrike onda ćemo znat da živimo normalno.
Razgovarao Aleksandar Trifunović
Intervju objavljen u prvom broju štampanog izdanja BUKE, decembra 2000.godine