Branislav Đorđević je aktivista STAV-a i student istorije. Optužen je za krivično djelo pripremanja djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije, u vezi sa pozivanjem na nasilnu promjenu ustavnog poretka. U razgovoru za BUKA magazin komentariše trenutnu situaciju u Srbiji, mogućnost promjena, politički montirani proces protiv aktivista i aktivistkinja STAV-a i Pokreta slobodnih građana.
“Ne verujem da će građani opet da padnu na nekog novog Koštunicu, na nekog novog Šešelja, na nekog novog Vučića koji će krenuti sa zaokretom u politici koja traje već preko trideset godina”, kaže Đorđević.
Kako se osjećate danas kada posmatrate policijsku brutalnost, teror, hapšenja?
Ovih poslednjih par dana doživio sam neko malo olakšanje, nakon što su naši saborci pušteni. Čekamo sad da puste i preostalu trojicu, što se nadam da će biti uskoro, pošto su im žalbe upućene u razmaku od nedelju dana.
Generalno, veoma sam besan. Taj bes proizlazi iz toga što nam se država nalazi u milosti i nemilosti jednog čoveka koji sam odlučuje šta će biti pravda, šta će biti zakon, koga će da pomiluje, a kome će da se sudi. Zbog toga sam veoma besan. Gledajući situaciju sa neke distance, mogu samo uočiti neke situacije, ali ovo što vidim je oličenje njegove vladavine kroz ovih 13 godina: brutalna policijska represija, sudska represija i jedna samoživost koja ne poznaje granice.
Koliko vremena će još proći dok se to ne eliminiše?
Ne verujem da će još dugo trajati vlast samog Aleksandra Vučića. On će u jednom trenutku popustiti pod pritiskom, što međunarodnim, što unutrašnjim, koji je sada prešao sve granice, i ti izbori će morati biti raspisani kako bi se ovo sve završilo na najmirniji mogući način. Ne samo za nas, nego i za sve građane Srbije, pa i režim Aleksandra Vučića, najbolje je da se ovo sve završi mirnom tranzicijom vlasti u kojoj će se izabrati neki novi parlament koji će moći da uspostavi red i zakon.
Mogu li se svi antirežimski borci, aktivisti okupiti u jedan front?
Mislim da postoji jedna velika šansa koja bi trebalo da bude pod vodstvom studenata. Treba da postoji jedna referendumska atmosfera gde će da bude lista predvođena Aleksandrom Vučićem i studenska lista. Po svim istraživanjima, vidimo da Aleksandar Vučić nema više šanse da pobedi na izborima. To znači da će doći do mirne tranzicije vlasti. Naravno, to bi bila tranzicija u kojoj bi studenti vodili glavnu reč, a opozicione stranke i aktivističke grupe bi igrale tu ulogu podrške kako bi svi došli do tog zajedničkog cilja, a to je promena vlasti u Srbiji.
Postoji li šansa da se napravi zaokret u politici terora koju provodi Aleksandar Vučić skupa sa koalicionim partnerima?
Ne postoji više šansa, pošto je ta kolokvijalno nazvana radikalština koja nas prati od 1990. godine baš sada nakon 13 godina na vlasti, skoro duže nego što je bio Milošević, dostigla svoj vrhunac. Ne verujem ni da ti ljudi koji su u režimu i njihovim satelitima više znaju drugačije. Toliko su ogrezli u svojoj korupciji i samovolji i moći da oni sami ne znaju drugačije i jednostavno građani više to ne žele da trpe. Ne verujem da će građani opet da padnu na nekog novog Koštunicu, na nekog novog Šešelja, na nekog novog Vučića koji će krenuti sa zaokretom u politici koja traje već preko trideset godina.
Imaju li tu sposobnost zaokreta studentska lista i opozicija?
Verujem da imaju, pošto je sama borba podignuta na tim temeljima, na temeljima vladavine prava i dobrosusedskih odnosa.
Vidimo sada studente iz Novog Pazara koji šetaju do Novog Sada, konačno se taj deo oko Novog Pazara oseća delom Srbije.
Režim je pokušavao godinama da ga alijanizuje, da se ti ljudi ne osećaju kao građani Srbije i konačno posle toliko godina ti ljudi zovu Srbiju svojom zemljom i sve to zahvaljujući ovoj našoj zajedničkoj borbi.
Šta je to sve što mora da se promijeni da bi došlo do zaokreta?
Prvi koraci su eliminisanje korupcije, postavljanje normalnosti da je sasvim okej predati nekom drugom vlast i jedna temeljna lustracija gde svi ti elementi koji su učestvovali u ovoj vlasti, ne samo posljednjih 13 godina, nego upravo proteklih 30 godina, više neće moći niti da se kandiduju, niti da rade u opštinama, pa ni u mesnim zajednicama. To bi bilo jedno temeljno čišćenje društva i ponovno građanje osnovnih elementa i neke osnovne kulture.
Svi ljudi koji su učestvovali u vlasti Srpske napredne stranke, a i ranije koji su preleteli u Srpsku naprednu stranku, njih ilustrirati i ne dozvoliti niše da se bave bilo kakvom javnom funkcijom.
Šta bi onda bili naredni koraci?
Uspostavljanje nekih demokratskih institucija, čišćenje biračkog spiska, održavanje izbora, ograničavanje perioda vladavine nove uprave na godinu ili dve do sledećih demokratskih izbora. Naravno, to bi morao da prati prekid ovih ratnih huškanja koja se događaju nekad sa obe strane kako bi se digle tenzije i kupili jeftini politički poeni.
Kakav stav antirežimski front mora imati prema tzv. nacionalnom pitanju i tzv. nacionalnoj državi?
Antirežimski front i čitava pobuda građana uspela je te elemente države da otme iz ruku Srpske napredne stranke koja ih je uzurpirala proteklih 13 godina. Više se ljudi ne sramote da mašu srpskim zastavama, više se ne sramote da se peva himna, da se ističe ono što je SNS preuzeo za svoje neke jeftine nacionalističke terevenke. Vreme je za patriotizam koji nije nacionalizam, koji se ne usmerava na mržnju nego na ljubav.
Kako bi taj patriotizam izgledao u novom sistemu?
Počivao bi na ideji da smo svi građani Srbije. Da se mi više ne delimo niti na Srbe, niti na Bošnjake, niti na Mađare, nego da smo mi svi građani Srbije, da je to naša zajednička zemlja koju ćemo mi zajedno da gradimo.
Mislim da smo uspeli u proteklih skoro godinu dana da pokažemo da smo mi jedna zemlja sa mnogo naroda i narodnosti i da je svi zajedno podjednako volimo.
Kako posmatrate studentsko organizovanje kada se u obzir uzme pozicija ljevica-centar-desnica?
Pa negde i dalje u centru. To je veliki šator i sa tim smo se svi pomirili da tu ima i desnih i levih elementa. Smatram – to je moje lično mišljenje – da su se ti neki desni elementi veoma perfidno ubacili i pokušali da proguraju neku svoju politiku što smo videli 28. juna sa Milom Lomparom i što vidimo danas u pokušajima Nove demokratske stranke Srbije da preko svojih članova gura desnu retoriku u studentskom pokretu i da buši plenume. Vidim da se to opet sve vraća na normalu, gde se ne ide nešto udesno u neko ekstremno desničaranje, nego da je to jednostavno jedna normalna građanska opcija.
Da li je to desničarenje vrsta reakcionarne alternative ljudi koji imaju problem lično s Vučićem ali ne i njegovom ideologijom ili je to reakcija na pragmatično i profitersko djelovanje režima bez ideologije?
Pa ja mislim da možda čak nije ni jedno ni drugo, nego su to jednostavno ljudi koji su nekada bili sa tom vlašću, tj. bliskim radikalima ili Srpskoj naprednoj stranici i koji su to napustili iz nekih svojih ličnih razloga ili zbog neke podele plena ili su jednostavno elementi koji su ubačeni.
Na primer, Milo Lompar lepo ume da govori i da ide po raznim televizijama, ali zato ume i da promoviše knjigu Ratka Mladića sa ljudima koji su čelnici SNS-a. Malo bude na protestu, malo ide sa čelnicima SNS-a pa uživa u nekim ručkovima ili večerama. Ne znam kako bih ovo pisao osim kao neku vrstu profitera koji će ovo sada što se dešava nekako da iskoriste tako što će se približiti jednoj strani kako bi oni nakon što se ovo završi mogli opet da postanu aktuelni.
Da li je pritisak tih struja preveliki kada govorimo o studentskoj listi ili će se student oduprijeti?
Pa mislim da će uspeti. Koliko sam ja upućen i koliko je dostupno u javnosti, mislim da su oni uspeli da odstrane te elemente desničarenja. Ipak, neke desne figure će sigurno završiti na listi zato što i sama ta lista i sam pokret je šarenolik. Dobro je što je poenta liste da po osvajanju vlasti ta vlast bude ograničena na neki određeni vremenski period kako bi dovela do sledećih slobodnih izbora.
Ima li ta lista uspjeh ako se suoči sa izvorom vladavine ovog režima i konačnim suočavanjem s prošlošču?
Sama lista nije napravljena u tom smeru suočavanja sa prošlošću ili otvaranja takvih tema. Ona je tu da reši neka elementarna pitanja kako bismo mi mogli normalno da dođemo do otvaranja takvih tema ali i konačnog zatvaranja tih tema. Gajim nadu da će nas ovo uvesti u periode gde ćemo mi moći slobodno da pričamo o tim temama i da se suočimo konačno s tom prošlošću i da se njom završimo.
Koje su najveće prednosti studentskog pokreta?
Velika prednost je što su oni student koji su bili koncentrisani na univerzitetske gradovekada su otišli kućama kućama, tamo dizali neki bunt i budili te starije generacije. Nama su govorili da su mladi letargični a ustvari su stariji bili letargični i mladi su ih konačno probudili iz toga. To je jedna od najvećih pobeda ovog studentskog pokreta, makar on sutra propao: ljudi se više ne boje.
U svakoj maloj opštini, mesnoj zajednici, u svakom selu, Srpska naprijedna stranka ne spava mirno. To smo mogli videti na nekim izborima za mesne zajednice ili jednostavno kada u nekoj ulici dođe neki bahati investitor ili SNS pokuša da uradi nešto kako bi oprao pare, ljudi se sami organizuju i ne dozvoljavaju to više. Nema straha ni od hapšenja, ni od privođenja, jednostavno tu su i došli do toga da je narod uzeo pravdu u svoje ruke.
Režimski tabloidi i dalje potenciraju tezu da je Srbija nevice građanskog rata. Kako to posmatrate s distance?
Jedini koji je pominjao građanski rat to su ti prorežimski mediji. Jedini koji je pokušavao da izazove neki građanski rat je sama ova vlast. To smo videli i u Vrbasu, i u Novom Sadu, i u Beogradu gde pristalice Srpske napredne stranke gađaju ljude vatrometom, kamenjem, policija namerno ne reaguje iako stoji pored njih i onda dolazi do sukoba između dve strane zato što niko normalno neće dozvoliti da ga neko gađa kamenicom ili vatrometom.
Videli smo kako su oni prošli u Novom Sadu, u Čačku, u Beogradu, u Vrbasu, tako da to više nisu pokušavali.
Uskoro počinje suđenje u Vašem slučaju i slučaju Vaših saboraca i saborkinja. Šta očekujete?
Pa pošto je to inherentno jedan politički proces, ne očekujem ništa pozitivno.
Oni nama ne sude zbog onoga što smo mi govorili. Cela ta situacija nije normalna. To će biti jedan politički montiran proces u kome će tužilac nešto da iznosi, pa će sudija kao da presuđuje, a u stvari se nama sudi na osnovu onog o čemu smo navodno mislili. Policija i tužilaštvo pokušavaju da dokažu da smo mi mislili o nečemu, a to je gore od famoznog člana 133 Krivičnog zakonjika SFRJ (Verbalni delikt) u kome tebe država optuži da si ti govorio nešto kontra revolucije ili antikomunistički pa se ti braniš. Nešto gore se dešava danas u Srbiji. Tebe država optuži da si ti nešto mislio, pa se ti sada brani. Policija misli je postala aktivna u Srbiji.
Da li postoji šansa da se tokom tog suđenja zaista iznose valjani dokazi?
Pa da je Srbija jedan posto pravna država i da oni dovedu najbolje tuživoce protiv nas, oni ne bi mogli da sastave slučaj. Taj slučaj bi bio odbačen još u martu.
Pošto nismo ni ta jedan posto pravna država, nego je jedan čovjek i sudija i kadija, a kasnije i dželat, ne verujem.
Vama će se suditi u odsustvu i imate svoje advokate. No, da li postoji šansa da se u doglednom periodu, prije pada režima, stvore uslovi da ipak dođete u Srbiju kao slobodni građani?
Sada je sve moguće. Da li će nas neko pomilovati, da li će na kraju taj slučaj biti odbačen, to niko ne može da zna. Pošto je suđenje 24. novembra, nama i dalje rano da govorimo da li ćemo se mi uspeti vratiti u Srbiju ili ne pre suđenja, ali koliko vidim prilike su neke da mi nećemo uspeti da stignemo u Srbiju pre nešto da postane slobodna država.