Brajan Brković je aktivista Građanskog pokreta BRAVO! iz Novog Sada. On govori o trenutnoj situaciji u Srbiji, mogućnosti formiranja antirežimskog fronta ali i mogućnosti bojktotovanja izbora koje traže studenti od strane opozicije.
“Kada pričamo o antikorupcijskom elementu, on je nešto što se tiče i levog i desnog i elementa centra. Ono što svi mi pretpostavljamo jeste da će studentska lista imati i predstavnike i jednih i drugih i trećih”, kaže Brković u razgovoru za BUKA magazin.
Kako vidite trenutnu situaciju u Srbiji?
Vidim je u suštini kao jednostavno nastavak svega onoga što traja od 1. novembra i veoma mi je zanimljivo da – koliko god možda delovalo nekada da se intenzitet menja ili da se intenzitet spušta – zapravo dolazimo do toga da ta borba konstantno traje i da se zapravo njen intenzitet ne menja ni malo. Ono što je jako dobro je što su studenti krajem decembra krenuli u de facto jednom vrstu političke kampanje širenja podrške i misjonarenja po celoj Srbiji zarad spremanja za izbore za koje se očekuje da ih Aleksandar Vučić raspiše kao neki vid izlaska iz ove društvene krize koju mi imamo u Srbiji. Ne zaboravimo, za 48 sati skupljeno je preko 400.000 potpisa koje su student, i to je svima dalo jedan energetski boost, mobilizovalo nas je opet i povezalo. Stvorena je relacija akcije i reakcije posle koje smo mogli da vidimo i ovaj protest u Novoj Sadu koji se dogodio 17. januara, pod nazivom “Kako izgleda pobeda?”, gde smo čuli jako dobre govore, gde smo i videli šta bi bile neke tačke tog studentskog programa prvi put. Reč je o inicijativama za lustraciju i donošenje zakona o poreklu imovine, što smatram da je izuzetno važno zato što se konkretizuju stvari koje će verovatno biti deo studentskog programa. Ti zahtevi se veoma dobro komuniciraju.
Sa druge strane, hrabri nas i ponovna uspostava blokade na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Podsetimo, fakultet je blokiran od strane ne samo studenta već su se u toj blokadi njima pridružili i njihovi profesori, nastavni kadar i osoblje, zbog toga što smo mogli da vidimo da je profesorica Jelena Kleut -inače uvažena profesorica koja uvek bila na strani studenta – dobila otkaz zbog toga što je de facto dala podršku studentima i zaista im uvek bila na raspolaganju. Otud, situacija uopšte ne jenjava, situacija se na neki način zaoštrava, i to je sad već neki intenzitet koji dosta dugo živimo i na koji smo mi navikli. S jedne strane, mislim da je to veoma dobro i da to govori o prirodi ove pobune koja se dogodila u Srbiji, govori da ona nije jednokratni talas koji će se završiti već da je ona zapravo kulminacija prethodnih 12-13 godina nepravde koju ovde živimo. Imamo i najavu novog skupa u Beogradu. Sa druge strane, ono što je veoma važno spomenuti jeste da mimo te glavne struje i te glavne okosnice koju čine studenti i toga što oni iniciraju kroz proteste, javne događaje sada i blokadu Filozofskog fakulteta, moramo napomenuti da posloje zaista i neki drugi protesti. Mi u Novom Sadu danas imamo i protest ispred Osnovne škole Jožef Atila ,i to onda sad slobodno može da se preslika i na celu Srbiju. Svaki lokal je nekako ohrabren i ljudi koji trpe nepravdu su ohrabreni. Da li su to prosvetni radnici, da li su to građani mesnih zajednica, svojih komšiluka, jednostavno organizuju se. Mislim da se cela retorika i cela priča zaoštrava i da ide ka konačnoj pobedi nad ovom organizovanom kriminalnom grupom koja vlada u Srbiji.
Kako tumačiti različite struje u studentskom pokretu, od desnice preko centra do ljevice?
Ovo nije stvar ideološke odrednice. Ovde pričamo o jednoj antikorupcijskoj priči.
Kada pričamo o antikorupcijskom elementu, on je nešto što se tiče i levog i desnog i ono što svi mi pretpostavljamo jeste da će ta studenska lista zapravo imati i predstavnike levih ideja, i predstavnike desnih ideja, i predstavnike centra. Ne možemo se praviti da jedno pluralno demokratsko društvo kako svi želimo da zagovaramo, koje, da kažem, postoji u načelima demokratije, zakona, prava i ustava, može biti isključivo samo levo, ili samo desno, ili samo centar. To društvo mora uvažavati sve svoje ideološke različitosti.
Studentska lista u tom ima tu jednu vrstu svoje nedodirljivosti, jer nas ona podseća da suština borbe jeste antikorupcija, a ukoliko gradimo neko pravedno i normalno društvo, onda ćemo morati da nađemo normalan način dijaloga između levice, centra i desnice. Naravno, to govorim uzimajući u obzir bilo kakve vidove ekstrema, mada moram da primetim da zaista, kada pričamo o ekstremnoj levici ili o ekstremnoj desnici, to sa ove strane spektra ne postoji. To su one male i sitne podvale na kojima režim pokušava da podeli i da razvodni celu tu priču koja se definitivno usmerila protiv korupcije režima.
Da li to režim uspijeva?
Mislim da više idu na tu neku kartu i umora i dugotrajnosti, pa sad oni računaju da ukoliko preko svojih analitičara, preko svojih izjava, preko svojih tih sitnih tema za podele, koje uglavnom jesu, da kažem, podele na nacionaliste i internacionaliste, na levicu i desnicu, pokušava da oslabi taj jedinstveni front koji se namestio nasprem njega. Ponekad se možda i režimu čini da uspevaju u tome, ali veoma brzo, kada se dogodi neka velika nepravda u našem društvu, svi mi se podsetimo da nije osnovna podela oko koje treba da se delimo u ovom momentu levo i desno, već na one koji poštuju zakon i one koji su oteli državu i ustav. Mislim da u tome ne uspevaju i da će takva priroda tih napada biti još jača i ići sve do onog momenta dok ne budemo videli ogoljenu represiju, ogoljenu silu, policijsku brutalnost… Nažalost, mislim da smo opet blizu takvih situacija, jer to je uvek bilo poslednje uporište svakog diktatorskog režima, kada naspram sebe ima jedan jedinstveni front, kao što smo mogli da vidimo i pre nekoliko meseci kada su sve te vrste podela uspešno izignorisane. Naravno, ne kažem da one kao takve ne žive, ne kažem da one kao takve ne mogu da se prime u jednom delu naroda, ali opet podsećam: kada god se desi neka velika nepravda kao što je, recimo, ovaj otkaz profesorici Jeleni Kleut, kada se desi jedna vrsta političke odmazde, veoma brzo se podsetimo da naš protivnik ne obitava u stanovištima levice, desnice ili centra, već obitava u organizovanoj kriminalnoj grupi.
Kako ocjenjujete situaciju u Novom Sadu od 1. novembra do danas?
Posmatram Novi Sad drugačije nego ostale delove Srbije. Za mene ovo u Novom Sadu ne traje od 1. novembra već od neke 2021. Godine, kada su bili protesti protiv Rio Tinta, kada su osnovane mesne zajednice u Novom Sadu, pa su kasnije došli protesti protiv Generalnog urbanističkog plana i Šodroša, pa pokret “Srbija protiv nasilja”, pa sve do jezivog događaja na Železničkoj stanici. Novi Sad zapravo ima kontinuitet borbe i kontinuitet pobune. I ono što mi je zaista dirljivo jeste to što smo mi u Novom Sadu zbog tolikog kontinuiteta borbe mnogo lakše naučili da prelazimo preko međusobnih razlika. Rad na terenu i zajednička borba i zajednička muka nas je nekako približila i otvorila nam je to razmatrenje da moramo da shvatimo da društvo koje gradimo ima svoje neizostavne elemente, ako ga gradimo na principu demokratičnosti. Sve frakcije su normalne dokle god posvoji neka vrsta dialoga, poštovanja, poštovanja zakona, poštovanja ustava. Novi Sad je bastion pobune u Srbiji i kao takav mislim da će biti najveći trn u oku. To je glavni razlog zašto Aleksandar Vučić ne sme da dođe u Novi Sad, niti će da dođe u Novi Sad, jer zna da onog momenta kada bude poželeo da on lično dođe u Novi Sad, da će tog momenta slika njegove nedodirljivosti biti razbijena u paramparčad, i da će to definitivno značiti jedan simbolički i metaforični kraj ovog režima. Tada bi ostalo još toliko da to zaokružuimosvi na papiru, kada bude došao taj izborni dan od kojeg on zaista toliko beži.
Govoreći iz ugla građanskog pokreta, civilnog društva, je li moguće formirati antirežimski front sa studentima u blokadi?
Nisam pobornik razmišljanja da jedan antirežimski široki front nužno znači da sad svi mi moramo da budemo u istoj prostoriji da razgovaramo.
Studenti imaju razloge i studenti imaju svoj način i svoje razmišljanje zašto su postavili priču kako su postavili u smislu lične autonomije i nezavisnosti od svih nas.
Sa jedne strane, grupe građana koje su nastale na lokalima u prethodnom periodu upravo iz borbe za viši cilj ne mešaju se u angažman studentima. Mi u Građanskom pokretu BRAVO! ne bolujemo od toga da moramo da budemo umešani ili da želimo na taj način da budemo umešani u njihove procese. Studenti veoma dobro znaju zašto su izabrali taj put apsolutne autonomije i nezavisnosti od bilo kojih drugih političkih aktera. Ono što je veoma važno – opet u krećem od pokreta Bravo Novi Sad – da postoji taj neki zdravi razum sagledavanja činjenica da jedinstveni antirežimski front znači i da vi delujete na osnovu nekog bazičnog zdravog razuma. Da, politika jeste nešto što se na kraju svodi na društvene promene koje, da bi se dogodile, podrazumevaju određenu većinu u gradskoj skupštini, pokrajinskoj ili republičkoj. Ipak, u ovom trenutku, kada studenti jesu glavna društvena snaga i glavni pokretač društvenih promena, onda jednostavno se vraćate onom izvornom aktivizmu iz kog ste nastali, a to je da se bavite borbom za više ciljeve na samom terenu.
Kako onda postupati, s obzirom na situaciju?
Kada se dogodi veliki protest u Novom Sadu i recimo kada znamo da postoji mogućnost da se desi policijska brutalnost i policijska primena sile, niko nama kao grupi građana ne mora da kaže šta mi da radimo. Mi imamo zdrav razum i znamo da je u tom momentu naš najbolji domet na samom terenu – da podelimo naočare, rastvor protiv suzavca, da ponesemo kofe pune vode…U tom slučaju, sinergija zapravo treba da počiva na zdravom razumu i na svjesnosti gdee ko može da deluje unutar sistema, ali da definitivno glavna studentska pokretačka snaga jeste u tome što imaju svoj stav da autonomno i nezavisno guraju svoju priču. Mi im se u to nećemo mešati, mi to pozdravljamo, mi to zaista i razumemo i naći ćemo način da zapravo damo sve od sebe da pomognemo antirežimskom frontu. Za antirežimski front nužno je, dakle, veoma praktično delovanje na lokalima, uslovno rečeno, iz ugla grupa građana i lokalnih organizacija. Verujem da se to razlikuje kada pričamo o konvencionalnim političkim organizacijama koji imaju centrale, recimo u Beogradu I na nivou cele Srbije, da je njima malo drugačija situacija. Pogotovo kod političkih organizacija koje imaju, da kažem, interes i od republičkog parlamenta i od pokrajinskog parlamenta i od lokalnih skupština. Naš interes se zasniva na onome šta se dešava u Novom Sadu. Mi ne bolujemo od toga da budemo ponovo u gradskoj skupštini, da imamo neku ambiciju da budemo u Pokrajini ili Republici. Ipak, razumem republičke organizacije i druge konvencionalne političke organizacije kojima zavisi i finansiranje od toga da li će biti zastupljeni u parlamentu. No, s druge strane, mislim da je veoma važno da i takve organizacije razumeju da neka žrtva za više ciljeve mora da se napravi, baš onako kako su ih ranije pravili. Dakle, ne bi bio prvi put da preskoče neki izborni ciklus, s obzirom da 2020. je dobar deo opozicije bojkotovao izbore u Srbiji, zatim je 2024. kada su bili lokalni izbori opet dobar deo opozicije bojkotovao te lokalne izbore. To su uradili sami od sebe, tako da ne vidim ni razlog što bi bilo problematično da sada eventualno zarad nekog više cilja, ukoliko se ispostavi da je to formula do pobede, ne učestuju na izborima. Ne vidim što bi to bio neki veliki problem.