Fra Petar Jeleč poznat je široj javnosti kao kritički i razuman glas Katoličke crkve u BiH. To ga je koštalo napada sa profašističkih hercegovačkih internet stranica, desničarskih listova i nerazumijevanja u samom vrhu crkve u BiH. S druge strane, ovaj profesor istorije na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, dijelu javnosti u BiH koji je umoran od nacionalističkih politika, došao je kao glas zdravog razuma koji je u trenucima kada hrvatski dio naroda u BiH prolazi mentalno silovanje svojih političkih čelnika, a u tom mu pomaže i predsjednik RS sa svojom jednoumnom političkom flotom, dragocjen. Sa fra Petrom Jelečom razgovarali smo o uticaju takve politike na život Hrvata u BiH, te na samo funkcionisanje države, o tome koliku i kakvu ulogu u svemu imaju predsjednici susjednih država kojima su usta puna jedinstvene BiH, a na terenu uglavnom rade sve da tako ne bude, te koliko su vjerske zajednice doprinjele i još uvijek doprinose nemogućnosti pomirenja u ratom uništenoj i u postratnom periodu do kraja opljačkanoj BiH.
Prošlo je već dva mjeseca od izbora, a nema velikih pomaka u pregovorima pobjedničkih stranaka. Kako vam izgleda postizborna BiH?
Osnovni je problem Bosne i Hercegovine njezino nakaradno uređenje kakvo ne postoji nigdje na svijetu. Sporazumom u Daytonu legitimirana je i nagrađena politika etnički čistih teritorija, posebno projekt Radovana Karadžića. Politička klasa i dalje dobiva izbore na podlozi zapaljive nacionalističke retorike o ugroženosti vlastitoga naroda i, što je najžalosnije od svega, ta je priča i dalje prijemčiva među našim biračima. Postizborni pregovori potrajat će još neko vrijeme, no ne treba se previše brinuti zbog njih, jer će se političari, zbog vlastitih interesa, uskoro dogovoriti oko raspodjele vlasti koja im donosi veliku materijalnu korist i utjecaj u društvu. Smatram kako će već u siječnju ili najkasnije u veljači biti uklonjene sve nedoumice oko raspodjele političkih funkcija na državnoj i entitetskim razinama.
Kakva je situacija sa bosanskim Hrvatima nakon izbora?
Bosanski Hrvati, kao uostalom i svi drugi građani BiH, nalaze se u teškoj situaciji i izloženi su manipulacijama pridošlima s različitih adresa. Njihov je broj u stalnom opadanju, prije svega zbog okrutne agresije Karadžićeve vojske, u kojoj su opustjeli krajevi na kojima su dotad živjeli (naprimjer Posavina, Krajina i dr.), a onda i zbog sukoba s Bošnjacima, u koji su bosanski Hrvati uvučeni od strane hrvatskih vlasti iz Zagreba i Gruda, radi temeljitijega iseljavanja s njihovih stoljetnih ognjištva i naseljavanja u gospodarski pasivnim i pustim krajevima Hercegovine i Hrvatske (Drvar, Glamoč, Grahovo, Šipovo, Bobanovo, Šuškovo, Knin, Gračac, Lapac, Korenica itd.). Treći val iseljavanja teče od završetka rata i, što je najzanimljivije, upravo najviše iz sredina u kojima Hrvati već dvadeset godina suvereno vladaju (Rama, Livno, Duvno, itd.), što samo pokazuje od koga im zapravo prijeti najveća opasnost. Velik je problem što bosansko-hercegovačke Hrvate predvode ljudi ogrezli u kriminalu, korupciji, ljudi koji parazitiraju na širenju straha i mržnje prema drugima i drugačijima, i koji ne poduzimaju ništa za poboljšanje položaja hrvatskoga naroda u BiH.
Koliko je realno tražiti treći entitet? Mislite li da je to čisto politikanstvo i zamajavanje ili u tome ima realnog političkog cilja? Da li je uopšte izvodljivo?
Priča o trećem entitetu čisto je politikanstvo i u nju ne vjeruju ni oni koji ga najviše zagovaraju. Tu priču zapravo šire uvijek isti akteri i to po ne-zna-se-već-koji-put do sada, samo s jednim ciljem: zauzimanje što bolje pozicije u aktualnim pregovorima oko uspostave vlasti. To je, uostalom, prije nekoliko dana potvrdio i Sulejman Tihić navevši kako Dragan Čović u privatnim razgovorima, kada se isključe kamere, govori da je to predizborna priča kojom se morao poslužiti kako bi privukao što veći broj glasova. Radi se, dakle, o čistoj demagogiji i zapaljivoj retorici koja u nekih ljudi stvara iluziju o mogućnosti realiziranja jednoga takvog projekta za koji ne postoji nijedan jedini preduvjet. Žao mi je što ljudi i dalje vjeruju onima koji ih stalno obmanjuju; no, otrežnjenje će uskoro nastupiti i neće se moći reći kako nije bilo ljudi koji su upozoravali na takav razvoj situacije. Stvaranje triju nacionalnih entiteta u BiH značilo bi, uz ostalo, i definitivnu legalizaciju Karadžićeva projekta etničkoga čišćenja u BiH, na što nitko ne bi trebao pristati. Treći entitet bi bio štetan za bh Hrvate jer bi ih getoizirao, provincijalizirao, osiromašio njihovu kulturu, obrazovanje, ekonomiju i otvorio širom vrata za još veću korupciju njihovih političkih predstavnika koji bi onda mogli, bez ikakve kontrole, provoditi potpunu samovolju nad nehrvatima i političkim protivnicima.
Valja promotriti sadašnje stanje u onim gradovima i manjim mjestima u kojima vladaju Hrvati, a u kojima nema „zločestih“ Bošnjaka i Srba koji ih „majoriziraju“. Imamo procvat korupcije i svakovrsna nasilništva na svim razinama, besprizornu pljačku proračunskih novaca od Posavine do Hercegovine, propucavanje kuća političkih protivnika (slučaj ministra Jelečevića), mnoštvo sveučilišta i veleučilišta, dislociranih fakulteta iz jedinoga nam „sveučilišta na hrvatskom jeziku“, iz kojega izlazi i na kojemu (uz časne iznimke) predaje čitava „vojska“ nekompetentnih političkih poslušnika vladajuće stranke koja ih zatim namješta u institucije i njima čvrstom rukom upravlja. Ne treba posebno ni spominjati infrastrukturu koja je u nekim mjestima ispod svake razine, jednako kao ni uništavanje ono malo preostalih gospodarskih subjekata. I na kraju, najvažnije od svega, priča o trećem entitetu ide na ruku jedino što većem osamostaljenju Republike Srpske i otuda ta velika navodna Dodikova ljubav prema Hrvatima i briga za njihove interese, naravno samo za one koji žive izvan Republike Srpske. Iskazi lažne zabrinutosti za sudbinu Hrvata u Federaciji (jer u RS-u je to pitanje odavno riješeno na „zadovoljavajući način“ – izgonom i ubijanjem) koje možemo čuti iz usta Milorada Dodika, a u zadnje vrijeme i od Borisa Tadića, jasno pokazuju kako oni to rade jedino i isključivo zbog zaštite i jačanja Republike Srpske, a ne zbog samih Hrvata koje su k’o biva uzeli pod svoju zaštitu. Danajski je to dar Hrvatima koji treba jasno i odlučno odbaciti.
HDZ konstantno vodi politiku hercegovinizacije bh. Hrvata, kao da oni ne žive širom BiH. Čini se kao da oni koji žive van Hercegovine zapravo nisu bitni. Zašto je to tako?
HDZ od samoga početka vodi takvu politiku i ona svoje čvrste temelje ima upravo u devedesetim godinama, u politici Franje Tuđmana i Gojka Šuška, koji nikada nisu iskreno prihvatili Bosnu i Hercgovinu kao samostalnu državu, niti su im bosanski Hrvati, s kojima su se okrutno i bešćutno poigrali, bili bitni u njihovim suludim planovima s ovom zemljom. Politika HDZ-a upravo je najodgovornija za ovo stanje u kojem se danas nalaze bosanski Hrvati, ali ta je politika dugoročno jednako štetna i za hercegovačke Hrvate. Iako je, nažalost, većina ljudi u Hercegovni, zajedno s Crkvom, i danas na tragu ove protubosanske politike koju Čovićev HDZ nastavlja voditi, ipak je potrebno reći kako i tamo postoje ljudi koji ukazuju na sebičnost i pogubnost jedne takve politike i koji zbog takvih svojih stavova imaju nemalih problema u vlastitim životnim sredinama.
Kakva je uloga Dragana Čovića u političkom životu bh. Hrvata?
Dragan Čović je oličenje rasnoga (zapravo: barbarskoga) makijavelističkog političara u kojega cilj opravdava sva sredstva, a glavni je cilj, naravno, ostanak na vlasti pod svaku cijenu. Vrlo je sklon spletkama i uništavanju protivnika unutar hrvatskoga političkog spektra prilikom čega uopće ne bira sredstva da postigne ono što želi. Tako je preko svoje marionete i propale političarke Ljiljane Lovrić pokušao uništiti stranku HSS-NHI, što mu, na svu sreću, nije uspjelo. Slično je preko Vesne Pinjuh pokušao i s HSP-om, a mnogobrojnim je pritiscima preko Večernjega lista uspio preveslati i neutralizirati svoga dojučerašnjeg ljutog protivnika Božu Ljubića, koji je sklapanjem saveza s Čovićem povukao katastrofalan potez za budućnost svoje stranke. Na ovakav scenarij itekako su utjecali i službeni Zagreb i neki krugovi Katoličke crkve jer je sada, kao i u vremenu komunizma, potrebno jedinstvo (tj. jednoumlje) na svim razinama, posebno na političkoj i crkvenoj.
Da li njegova politika donosi bilo kakve pozitivne pomake za bh. Hrvate?
Ne vidim nijedan jedini pozitivan rezultat politike Dragana Čovića, niti ta politika može u budućnost donijeti bilo kakvo dobro hrvatskom narodu u BiH. Iza njega i HDZ-a od samog osnutka te stranke ostaje samo pustoš i praznina na svim razinama života
Ugroženost bh. Hrvata je najčešća rečenica koja se može čuti od Čovića i Dodika. U čemu su Hrvati u BiH ugroženi, sem onih egzistencijalnih problema koje imaju svi građani te zemlje?
Kada bio netko dobivao informacije samo iz Večernjeg lista, s nekih herceg-bosanskih portala i od većine ekonomski dobro zbrinute hrvatske političke „elite”, mogao bi pomisliti kako Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo žive u „nekoj vrsti konc-logora“ (M. Jelečević) u kojem su im uskraćena sva ljudska i politička prava. Situacija naravno nije dobra, jer se Hrvati u BiH nalaze u institucionalno neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva naroda. U RS-u su potpuno obespravljeni i ne igraju više nikakvu ulogu u institucijama toga entiteta, niti u njegovu političkom životu, a u Federaciji se zbog odredbi Wolganga Petritscha nalaze u podređenom položaju u odnosu na Bošnjake, iako su tu u znatno povoljnijem statusu nego što je to slučaj u RS-u, jer imaju neke županije u kojima obnašaju skoro svu vlast. Problem je ove zemlje upravo u tomu što su svi u njoj skloni diskriminiranju manjinskih naroda na vlastitom teritoriju. Hrvati na isti način diskriminaraju Bošnjake i Srbe tamo gdje imaju mogućnost, kao što i ovi postupaju s Hrvatima na teritoriju na kojem oni čine manjinu. Ponavljam, situacija zaista nije dobra po Hrvate, kao uostalom ni za jedan narod u BiH, ali je to daleko od dramatične slike koja nam se želi nametnuti i servirati iz nekih medija i iz hrvatskih vjersko-političkih krugova.
Šta je rješenje za mat poziciju u kojoj se trenutno nalazi BiH?
Kada bi se pitalo ljude koji iskreno žele dobro svim stanovnicima ove zemlje bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, probleme ne bi bilo teško riješiti: trebalo bi promijeniti ustav i urediti državu tako da bilo kojoj etničkoj skupini bude onemogućeno preglasavanje ili majoriziranje drugih na cijelom državnom teritoriju. To bi se postiglo stvaranjem institucionalne jednakopravnosti, pariteta koji bi se uveo na razini čitave države i koji bi obuhvaćao sve razine vlasti, od kantonalne preko federalnih do državne. To bi omogućilo da se svaki Srbin, Hrvat, Bošnjak ili pripadnik koje druge skupine osjeća zaštićeno bez obzira u kojem dijelu zemlje živio. Kada bi naši političari bili odgovorni ljudi, onda bi radili na takvom uređenju države i na vraćanju povjerenja među narodima. Trebalo bi stoga što prije odustati od zapaljive retorike i konačno shvatiti kako nam je svima, i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, i pripadnicima drugih skupina, zajednička budućnost neminovna, da je ovo naša zemlja čijem se razvoju trebamo svi zajedno posvetiti i radovati.
Doktorirali ste na temi odnosa Katoličke crkve i NDH. Kakva je bila uloga Katoličke crkve u tom vremenu a kakva u poslednjem ratu i mogu li se tu povući neke paralele? Kako su zapravo vjerske zajednice ponašale u vremenu zadnjih ratnih sukoba?
Katoličkoj crkvi u NDH nikako se ne može pripisati odgovornost kakvu joj pripisuju neki historiografi komunističke i sprske provenijencije, prema kojima su katolički svećenici prednjačili u zločinima koja je činio ustaški režim i kako navodno nisu poduzimali ništa da se takvi događaji spriječe. Stvar je tu mnogo kompleksnija i tražila bi širu elaboraciju za koju ovdje nemamo prostora. No, ukratko, može se reći da Katolička crkva u NDH nije bila na visini svoga zadatka i da je zakazala na mnogim područjima na kojima nije smjela zakazati. Nije smjela imati nikakva udjela u prevjeravanju srpsko-pravoslavnoga stanovništva koje je za vrijeme NDH bilo izvrgnuto strahovitim zločinima i progonima od strane ustaške vlasti i trebala je ustati protiv rasnih i diskriminacijskih zakona koji su mnoge Srbe, Židove i Hrvate, protivnike ustaškog režima, odveli u sigurnu smrt. Na svu sreću, i tada je bilo crkvenih ljudi koji su odigrali pozitivnu ulogu i ponijeli se humano i kršćanski u tom suludom vremenu. Što se tiče paralale s ponašanjem Crve tada i sada, o tomu je teško govoriti, jer su okolnosti sasvim drukčije. No, možda bi se ta sličnost mogla vidjeti na razini fetišiziranja države (NDH) i njezina vođe (Pavelića) za vrijeme Drugoga svjetstkog rata, koja se mogla prepoznati u nekih crkvenih ljudi i u mnogim katoličkim publikacijama. Slično se dogodilo u devedesetim godinama kada je došlo do idoliziranja hrvatske države (nacije) i sasvim nekritičkoga odnosa što ga je Katolička crkva izgradila prema Franji Tuđmanu. Općenito se pak može reći kako su sve naše vjerske zajednice zakazale u posljednjem ratu, no ne sve na isti način. Najgore lice je svakako pokazala Srpska pravoslavna crkva koja se nikada nije distancirala od, recimo, jednoga Radovana Karadžića, Ratka Mladića, niti je izrazila žaljenje zbog Srebrenice i drugih stratišta. SPC je uvijek bila pouzdan oslonac i predvodnik srpske ekspanzionističke politike. O tomu je mnoštvo briljantnih tekstova napisao vrsni sociolog religije Mirko Đorđević kao i Milorad Tomanić u svojoj odličnoj knjizi Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj.
Da, ali jedan broj katoličkih sveštenika ima otvorene profašističke istupe na koje vrh Crkve uopšte ne reaguje?
Smatram to sramotnim i degutantnim i takvo ponašanje je za svaku osudu. Dok se, s jedne strane, ono malo svećenika koji argumentirano upućuju kakvu kritičku riječ o nedoličnu ponašanju crkvenih elita, promptno poziva na odgovornost i „crkvenije“ djelovanje, s druge strane nema nikakve reakcije prema onim svećenicima koji takvim svojim ponašanjem zapravo najviše štete ugledu Katoličke crkve. To samo pokazuje svu licemjernost službene crkvene politike u kojoj se prašta sve osim argumentirane kritike, iskrenosti i autentičnosti.
Kako gledate na ono što radi portal Križ života te na ponašanje Crkve prema uredniku tog portala koji je zbog kritičkih stavova prema crkvi skoro pa izgnan iz nje?
Na Križ života i djelovanje njegova urednika Hrvoja Cirkvenca gledam sa simpatijama i drago mi je što postoji takav portal na kojemu se mogu čitati različiti tekstovi i čuti različita mišljenja o mnogim problemima koje muče Crkvu i društvo. Ponašanje službene Crkve prema tom portalu i njegovu glavnom uredniku više govori o samoj Crkvi nego o portalu Križ života.
BiH je nedavno imala mali skandal sa deložacijom kardinala Puljića. Da li ste zadovoljni ponašanjem Crkve i države u tom slučaju i zašto?
Taj je događaj potpuno izmanipuliran i čitava je priča zločesto iskorištena u širenju netrpeljivosti prema Sarajevu i Bošnjacima. Na toj su se liniji zajedno našli neki ljudi iz Crkve, novinari bh izdanja Večernjega lista, Dragan Čović, Dodikovi mediji, itd. Stvar je s pravne razine, na kojoj je trebala i ostati, prebačena na teren običnoga politikanstva u kojemu su aktivno sudjelovali i ljudi iz same Crkve.
Imali ste otvoren sukob sa kardinalom Puljićem. Da li se to sredilo ili još uvek postoje pritisci na vas? Kako uopšte komentarišete činjenicu da vas se kao drugačiji glas, dakle ne glas mase i vrha klera, želi ućutkati.
Da, taj je sukob zaista postajao, no tu više nema nikakvih problema niti pritisaka, i stvar je riješena na zadovoljavajući način. Kardinal Puljić i ja imamo pravo jedan drugoga kritizirati i naši se stavovi na društveno-političkoj razini uopće ne moraju podudarati, što je više nego samorazumljivo. Ovakvi nesporazumi nisu samo specifikum Katoličke crkve; pogledajte samo kakve su reakcije Srpske pravoslavne crkve na jednoga Mirka Dorđevića, Latinku Perović, Srđu Popovića, Petra Lukovića itd., ili kakve su pak reakcije reisa Cerića prema pojedinim islamskim teolozima koji ga se usude prozvati zbog njegova ponašanja i djelovanja. Sve su naše vjerske zajednice zadržale feudalni mentalitet u kojemu na čelu ljestvice stoje poglavari čijem se mišljenju nije pametno suprostavljati, jer to neminovno dovodi do konkretnih kazni i sankcija. U vjerskim zajednicama zapravo sloboda pojedinca nije nikada gledana s naklonošću, a posebno se uvijek sumnjičavo motri na one koji ne participiraju na podaničkom mentalitetu prema poglavarima.
Papa je u ovoj godini napravio dva, za dosadašnju politiku crkve, značajna i velika koraka – osudio je pedofiliju u redovima Katoličke crkve i „dozvolio” upotrebu kondoma.
Reakcije pristigle nakon osude što ju je Katolička crkva izrekla o pedofilskim zločinima počinjenima od pojedinih katoličkih svećenika bile su podijeljene, a Crkva je zbog zataškavanja tih zločina zacijelo mnogo izgubila na vlastitu ugledu, jednako kao što je ugled gubila i ranije zbog mnogih drugih problema. Ovaj je, međutim, najteži jer se odnosi na zlostavljanje najslabijih, upravo onih koje bi Crkva morala uzeti pod svoju primarnu zaštitu. Što se tiče upotrebe kondoma stječem dojam kako se u Crkvi vrlo često bavimo sporednim stvarima koje skoro više nikoga ne zanimaju, umjesto da se ozbiljno uhvatimo u koštac s pravim problemima u koje je zapala Katolička crkva i koji je muče već duže vremena.
Kolika je sprega politike i klera u BiH i i Hrvatskoj?
Crkva je nakon propasti komunizma, u kojem je bila na marginama društva, u devedesetim godinama postala miljenica vladajuće stranke (HDZ) koja je uvidjela da joj ta veza s Crkvom može itekako koristiti za održavanje na vlasti. Stoga su druženje i fotografiranje s crkvenim velikodostojnicima i klerom na terenu postali praksa velikih „domoljuba“ iz te stranke. Bio je to brak iz interesa: političari bi preko lokalnih klerika, župnika i biskupa, znali kako utjecati na glasače, a Crkva bi zauzvrat dobivala pozamašna materijalna sredstva i donacije i time postajala sve moćniji dio društva. Smatram kako je Crkva u svemu tome dobila malo, a izgubila mnogo. Izgubila je ugled i ogroman kapital koji je imala u doba komunizma: veliko povjerenje svoga naroda. Inače, nije dobro da Crkva bude na strani moćnih i vladajućih struktura društva, jer time izdaje svoje vlastito poslanje.
Kako vam izgleda današnja BiH? Koliko crkve i vjerske zajednice negativno utiče na deljenje naroda zajedno sa političarima?
Bosna i Hercegovina živi tužno vrijeme „nedovršenog rata“ (I. Lovrenović), doba u kojem su urušene mnoge ljudske vrednote i povjerenje među ljudima. Sve su vjerske zajednice zakazale, iako, ponavljam, ne na isti način, no ono što im je zajedničko jest činjenica da vrlo malo ili skoro nimalo rade da proročki dignu glas protiv manipulatora i lopova unutar vlastitoga naroda, i što ne sudjeluju aktivno u prevladvanju podjela i nepovjerenja među ljudima. Umjesto toga, nerijetko same izazivaju podjele među ljudima i zatvorile su se u svoje vlastite ograde, neke više neka manje zadovoljne svojim nacionalnim teritorijima u kojima i dalje, zajedno s političarima, imaju monopol nad ljudskim životima i dušama.
Zašto srpski i hrvatski političari u BiH, kao i Crkva, bježe od svoje domovine i doživljajvaju je kao zatvor?
Odgovor bi mogao biti u činjenici što ni jedni ni drugi nisu iskreno prihvatili Bosnu i Hercegovinu kao vlastitu državu; zato što im je pogled prečesto bio uperen preko Drine ili Save. Za SPC i srpsku politiku koja je vjerno slijedi BiH je zapravo srpska zemlja, a rijeka Drina je neprirodna granica koja razdvaja jedan isti srpski narod, i treba sve činiti kako bi taj narod živio u jednoj državi. I u hrvatskih političara i u Crkvi stvar je slična: postojala je želja za „ujedinjenjem“ s maticom Hrvatskom i tiha patnja što se to nije dogodilo, i što je „jedan narod iste vjere i krvi“ ostao „podijeljen“ u dvjema državama.
U jednom intervjuu ste rekli da je hrvatski narod u Bosni žrtvovan ideji hrvatske nacije, da je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini, Mate Bobana. Kakve su posljedice ovakve politike? Da li vidite kontinuitet te politike u današnjem ponašanju hrvatskih stranaka u BiH?
Posljedice takve politike vidljive su na svakom koraku i na mnogim područjima života, počevši od puke demografske činjenice da u BiH danas nedostaje više stotina tisuća Hrvata u odnosu na njihov prijeratni broj i da su se bosansko-hercegovački Hrvati otuđili od samih sebe, od svoje više nego bogate kulture i tradicije, duboko ukorijenjene u historiju ove zemlje, sve poradi nekog lažnoga i imaginarnoga integralnog hrvatstva. Sjećamo se kako su ne tako davno hrvatski političari iz vodeće hrvatske stranke glasali protiv konstitutivnosti Hrvata na čitavom teritoriju BiH, kako su bili pozvani da napuste Sarajevo i sve institucije države i kako ih se većina odazvala tom suludom planu skovanom upravo u kuhinji Gojka Šuška i Franje Tuđmana. U tom kontekstu treba gledati i Karadžićeve pozive da Srbi napuste Sarajevo što ih je većina nakon rata i učinila, noseći nerijetko sa sobom i svoje pokojnike. To je vrlo važno ne zaboraviti kako bi se razumjela Dodikova zločesta priča o Sarajevu, kao gradu u kojem „ima više Kineza, nego Srba i Hrvata“, što je naravno čista laž na koju bi se moglo uzvratiti kako u „Banja Luci ima više Kineza nego Hrvata u cijelom RS-u“ (D. Rant), a da ne pričamo recimo o Bosanskom Brodu, Derventi, Šamcu, Modriči i mnogim drugim gradovima i mjestima gdje su Bošnjaci i Hrvati prije rata činili većinu stanovništva. Neka se Dodik i Čović upitaju tko je najviše odgovoran za curenje Srba i Hrvata iz Sarajeva. Pri tome naravno od odgovornosti za takvo stanje ne želim diskulpirati ni bošnjačke vlasti, ali se moraju znati pravi uzroci i posljedice pojedinih događaja na ovom prostoru, kao i već zaboravljena činjenica kako je Sarajevo tri godine, naočigled čitave licemjerne svjetske i europske javnosti, bilo najveći logor na svijetu u kojemu su „osloboditelji“ s okolnih brda svakodnevno sijali smrt po njegovim ulicama i trgovima i tjerali ljude na odlazak. Sad je inače u trendu relativiziranje krivnje i zamagljivanje prave istine o ratnim stradanjima na ovim područjima.
Kontinuitet pak katastrofalne politike koja je Hrvate dovela u stanje u kojem se danas nalaze mogao se dobro vidjeti na nedavnoj obljetnici tzv. Herceg-Bosne u kojoj se samo veličao taj katastrofalni projekt, dok s druge strane nitko nije rekao nijednu kritičku riječ o toj tvorevini koja je kao krajnji rezultat imala istjerivanje nehrvatskoga (bošnjačkoga i srpskoga) stanovništva sa svoga teritorija i preseljenje bosanskih Hrvata u „maticu“ Hrvatsku ili u Hercegovinu.
Kako vidite politiku srbijanskog predsjednika Tadića i hrvatskog predsjednika Josipovića prema Bosni i Hercegovini?
Što se tiče politike predsjednika Borisa Tadića prema BiH, ja bih je ukratko definirao kao politiku licemjerja, gdje Tadićeve na prvi pogled lijepe riječi o Bosni i Hercegovini uopće ne prate njegova djela. Tadić više nego aktivno podržava Milorada Dodika koji javno tvrdi da ga Bosna i Hercegovina ne zanima i koji sve radi na dezintegraciji ove zemlje. Skandalozno je, s druge strane, da predsjednik Srbije dolazi na predizborni skup jedne političke partije u RS-u, da se po BiH šeće bez potrebe da o tomu konzultira središnje državne institucije u glavnom gradu te zemlje, itd. O njegovoj tobožnjoj proeuropskoj politici napisani su odlični tekstovi upravo na vašem portalu, a Srđa Popović lucidno je razotkrio svu lažnost i licemjerje politike Tadićeve administracije.
Predsjednik Ivo Josipović, osim prvoga dolaska u BiH prilikom kojega je održao zapažen govor u Parlamentu BiH i posjetio neka mjesta stradanja naših naroda, vodi isto tako vrlo problematičnu politiku prema BiH koja ozbiljno dovodi u pitanje iskrenost njegovih postupaka. Upada u oči Josipovićeva potreba da se svidi svima, politika tobožnjega nemiješanja u bh prilike i nezauzimanja jasnih stavova koje onda svatko može tumačiti na svoj način, što se moglo vidjeti upravo prilikom njegova nedavna posjeta Mostaru i nakon izjava Dragana Čovića, te opširnog izvještaja SRNE kako se „Hrvatska više ne iscrpljuje u jalovom jurišanju na Republiku Srpsku, kao što je to činila za vrijeme dok je hrvatski predsjednik bio Stjepan Mesić, nego će Zagreb podržati stvaranje hrvatskog entiteta, odnosno federalne jedinice u Bosni i Hercegovini”. Nalazimo se pred prividnim apsurdom: čovjek, koji je izrazio žaljenje zbog Tuđmanovih postupaka prema BiH u devedesetim godinama, svojom dosadašnjom dvojbenom i nejasnom politikom zapravo najviše ide na ruku upravo podržavateljima takve hrvatske politike iz devedesetih godina koja i dalje najveću štetu nanosi bosanskim Hrvatima i interesima ove zemlje. Jednako mi je potpuno neobjašnjiva Josipovićeva potreba da višekratno daje izjavu kako je Milorad Dodik „ispunio sve što je obećao“. Bio bi red da se javnosti prikaže što je to Milorad Dodik obećao, a što je pak ispunio. Josipović bi trebao znati kako i tijekom ove godine Republika Srpska iz svoga proračuna nije izdvojila niti jednu konvertibilnu marku za povratak Hrvata na njihova ognjišta (je li i to Dodik obećao i ispunio svoje obećanje?). Osobno više vjerujem svojim očima i svjedočenjima ono malo povratnika u Posavinu od Doboja, Dervente, Bosanskog Broda, Šamca, Modriče itd. koji na svojoj koži odlično osjećaju svu „ispunjenost tih Dodikovih obećanja“. Kad se sve to ima u vidu, onda je sasvim razumljivo da su Kopanjine i Dodikove Nezavisne novine ovih dana upravo Josipovića nagradile kao ličnost godine, a repriza te nagrade slijedi uskoro u Mostaru, gdje mu se po svoj prilici smiješi i Čovićev Večernjakov pečat za iste zasluge. Znam da europska (odnosno britanska) politika forsira priču o potrebi za regionalnom suradnjom, protiv koje osobno nemam ništa pod uvjetom da ona bude postavljena na zdravim principima i osnovama i da se postojeći problemi ne guraju pod tepih. U tom kontekstu treba tumačiti ove učestale susrete Josipović-Tadić, pa i Josipovićeve pohvale Dodiku. Volio bih da se varam, no sve me to podsjeća na neke već viđene scenarije i bojim se kako se ovakva politika ne znam koji put vodi preko leđa Bosne i Hercegovine i njezinih interesa. Taj me proces zabrinjava i smatram kako se predsjednik Josipović u čitavoj ovoj priči o „regionalnoj suradnji“ nije prema BiH ispravno postavio, za razliku, recimo, od predsjednika Stjepana Mesića koji je zapravo prvi udario temelje za suradnju između Hrvatske i Srbije, pokrenuo proces pomirenja i izrekao riječi isprike srpskom narodu, ali je pritom vodio principijelnu politiku prema BiH i nije radio ništa nauštrb Sarajeva, Podgorice, Prištine… Čini mi se kako je „stavljen na led“ i od strane predsjednika Josipovića i predsjednika Tadića i to jedino zbog toga što je kritizirao licemjernu politiku koju prema BiH vodi predsjednik Tadić, što se postavio ispravno glede samostalnosti Kosova i što je Miloradu Dodiku rekao ono što mu očito nikada neće reći nijedan od njih. Zbog svega toga im je Milorad Dodik nedavno u Banja Luci upravo preko Nezavisnih novina iskazao svoju veliku zahvalnost.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-novine.com