Gospodine Papiću, propali su i posljednji pregovori oko uspostave državne vlasti. U kom smjeru se, prema vašem mišljenju, situacija može dalje odvijati?
Veoma je teško naći prave riječi da bi se opisala neodgovornost naših političkih lidera. Metaforički govoreći, oni meni sad počinju ličiti na unutrašnje neprijatelje, ili petu kolonu, kako se to starinskim jezikom govorilo, kojoj kao da je cilj da ovo što je BiH i njeno stanovništvo uruši u potpunosti. Bojim se da zemlja više nije u agoniji, ona je u komi. Zašto to govorim? Zato što se sve to dešava u situaciji kad u BiH ljudi počinju da umiru od gladi. Već 2007., po relevantnim međunarodnim anketama, preko 10.000 ljudi u BiH bilo je ispod linije ekstremnog siromaštva, dakle nisu imali minimum kalorija da prežive. Po informacijama Fondacije za socijalno uključivanje, npr. Merhamet Jajce, javna kuhinja održava ljude u životu sa tri obroka nedjeljno. Poređeno sa sarajevskom situacijom, ona izgleda – paradoksalno govoreći – puno boljom. Govorim o tome da je situacija socijalna stvarno dramatična. Koliko sam ja razumio same razgovore u Brčkom, s jedne strane je došlo do ozbiljnih ustupaka, ako tako to mogu govoriti, u toj kartelskoj diplomatiji, političkih partija iz RS-a, a onda je puklo oko jednog zamjeničkog mjesta između federalnih partnera. I krajnje je vrijeme odista da se svi pokajemo što smo glasali kako smo glasali.
Zbog njihove nemogućnosti da se dogovore čak i oko pomoći, u pitanje je dovedeno oko stotinu miliona eura u ovoj besparici iz pretpristupnih fondova EU. Koliko dugoročne posljedice ovakav potez može imati ukoliko zaista izgubimo taj novac i on ode zemljama u okruženju?
Zemlja koja nije u stanju da se organizuje da primi čistu donaciju je do te mjere neozbiljna zemlja – to je zemlja u raspadu, gdje nijedna strana investicija više neće doći. Da ne govorimo o tome da isto važi i za tranše kredita MMF-a. Ne uspijevaju da se dogovore oko Vijeća ministara, nema tranši MMF-a. Šta je posljedica? Uzimaju svi komercijalne kredite i štampaju te obveznice. Dakle, ide se u zaduživanje. Opet se vraćam na unutrašnjeg neprijatelja: prvo se napravi kriza oko IPA fondova – jedni neće onih osam, a drugi neće ni 96 ako nema onih osam, pa se onda oni koji su napravili krizu pojavljuju kao spasioci, kao riješili su problem. Riješili su problem tako da oni sad postavljaju uslove EU da mijenja svoja pravila.
Što je potpuno nemoguće.
Što, bojim se, neće biti moguće. Dakle, opet smo na nuli.
Vanredni izbori kao rješenje
I u ovako lošoj socijalnoj situaciji, ljudi iz Bosne pokušali su pronaći rješenje, otići u zemlje EU. Na taj način su zloupotrijebili bezvizni režim i opet imamo upozorenja zato što smo pod specijalnim uslovima, zajedno sa Albanijom, ne kao druge zemlje susjedstva, ušli u ovaj režim, da bi nam se vize mogle vratiti. Koliko su ozbiljna ova upozorenja?
Taj problem je veoma ozbiljan, posebno u perspektivi. Pazite, nije teško riješiti problem nekoliko stotina azilanata koji će biti vraćeni. Međutim, ono čega se ja odista plašim – da će bezvizni režim biti ugrožen zato što će u budućoj, još goroj socijalnoj situaciji se pojaviti ogroman broj ljudi koji će azil tražiti zato što ne mogu da nađu hljeba u BiH. Tad se situacija može jako dramatizovati i tad nam se granice mogu ponovo zatvoriti. Dodaću: ne mogu pobjeći od utiska da političkim liderima u BiH nije stalo do integracije i približavanja EU, nije stalo na ozbiljan a ne retorički način, jednostavno da nemaju motive za to. I moram reći da se ne čudim. Imam u vidu hrvatski primjer. U situaciji kad bi se BiH našla blizu EU, tad u nas ne bi bio jedan Sanader, nego bismo masovno imali sanadere, jer tad se ne bi mogli više vaditi kao što se vade dosad.
Perspektive su dosta mračne. Vidite li eventualno neku svijetlu tačku u skorijoj budućnosti BiH i šta su moguća rješenja?
Ja svijetlu tačku vidim jedino u nekoj vrsti buđenja građana BiH. I otvoreno govoreći, ja mislim da će postati jasno za par sedmica da su vanredni izbori jedino moguće rješenje. Tehnički je do toga moguće relativno lako doći – jer ako OHR išta još može da uradi pametno, a dijelom on učestvuje u svemu ovome zadnjih 10 godina, nažalost, može promijeniti Izborni zakon tako da se vanredni parlamentarni izbori mogu raspisati, a tad mislim, siguran sam da nijedna od partija koje sad čine tzv. vladajuću većinu – kod nas je, usput rečeno, smiješno da se neko smatra pobjednikom sa osvojenih 17 posto glasova u BiH, ali to je druga priča – neće dobiti ni 20 posto glasova koje su dobili na prethodnim izborima.