Građanske bitke, sportski uspjesi ili ljudske tragedije, o bilo kojem društvenom problemu da se radi ili u slučajevima slavljenja sportskih pobjeda, jedan od najboljih, ako ne i naljbolji, bh. ilustrator Midhat Kapetanović svojim radovima oduševi ili rasplače javnost. Njegove radove često prenose i reprodukuju i van granica Bosne i Hercegovine. To svjedočanstvo kvaliteta njegovog stvaralaštva možda najbolje oslikava koliko nam je u sretnim, a naročito u teškim vremenima, potrebna solidarnost, podrška i zajedništvo. Kapetanović se često bavi društvenim problemima, angažovanom umjetnošću i ukazivanjem na devijacije društva. U BUKA intervjuu govori o inspiraciji, unutrašnjim pozivima za društveno korisno izražavanje, slobodi i drugim temama.
BUKA: Posljednjih dana skoro svakodnovno ilustrujete brojne događaje u BiH i regiji. Nažalost, često tragične. Otkud Vam tolike ideje?
Moje reakcije, kao i reakcije mnogih dobrih ljudi koje znam, na dešavanja koja se svih nas tiču, sežu puno dalje od zadnjih nekoliko sedmica. Nažalost, nisu svi dovoljno vokalni u definisanju svog nezadovoljstva i manjka podrške i zaštite državnih institucija. Jedino što nam preostaje u ovim vremenima je da jedni drugima budemo izvor inspiracije i motivacije.
BUKA: Vjerujem da su neke Vaše ilustracije rasplakale mnoge ljude. Bude li Vama bolan taj proces umjetničkog stvaranja dok pokušavate ilustrovati smrt, tragediju, stradanje?
Mogućnost empatije je osnovni alat svakog umjetnika koji pokušava ostvariti kontakt sa publikom. Ne možemo se praviti da nam je svejedno ako vidimo nepravdu oko sebe i ne činimo ništa da to zaustavimo. Većina moje generacije je iskusila nenadomjestiv gubitak u svome životu, ne samo gubitak dragih ljudi i zdravlja tokom rata, nego i gubitak fundamentalnih ljudskih sloboda i djetinjstva koje nam je oduzeto, a da nismo svrstani u kategoriju žrtava rata. Trudimo se koliko možemo da kroz kreativnost gradimo mostove ka boljoj budućnosti, ali ne možemo ni zamisliti kako je to teško osobama koje nisu obdarene komunikativnošću i otvorenošću.
BUKA: Vaše su ilustracije često, ako ne i uvijek, i angažovane. Koji unutrašnji nagon Vas tjera da se bavite kritikom vlasti i društvenih pojava?
Najljudskija osobina je ona za samo-prezervaciju. Kada mi kao vrsta ne bismo koristili umjetnost kao prizmu kroz koju gledamo svijet oko nas, njegova surovost i besmisao bi nas zbrisali sa lica planete. Umjetnost i komunikacija su alati koji su naše pretke progurali kroz najtamnije periode razvoja ljudskog roda i ne smiju se olako shvatati niti omalovažavati.
BUKA: Podržali ste proteste protiv nasilja u Srbiji. Jeste li dobili poziv od organizatora ili ste sami odlučili da date svoj doprinos u borbi protiv nasilja u zemlji iz koje se nerijetko društvene pojave prelivaju u BiH?
Nisam član niti jedne stranke, partije niti političke opcije. Svaki dan bivam bombardovan mrkvama i šipkama svih mogućih političkih pravaca iz BiH i regije: od obećavanja kula i gradova do kletvi i prijetnji bezimenih botova. Znam da su to sve samo nasljednici onih koje su partije 90-ih godina prošlog vijeka unajmljivale da preko dana vješaju njihove predizborne plakate, a noću gule protivničke. Sve političare, BEZ IZUZETKA, interesuje samo jedna stvar, a to je vlast. Ne VODSTVO, nego VLAST. U svoj ovoj priči u Srbiji me samo interesuje zdravlje i sigurnost mojih mnogobrojnih prijatelja iz Beograda, Novog Sada, Niša, Leskovca, Sandžaka i drugih mjesta gdje živi moja “odabrana” familija. To je ona ekipa dobrih ljudi kojima se čovjek okruži, a budu ti bliži od krvnog srodstva. Oni su na ulicama zajedno sa svojom djecom i roditeljima i traže osnovni ljudski dignitet, a nisu jedini koji su gladni takve zaštite u regiji.
BUKA: Bude li Vam žao što bunta poput bunta u Srbiji nema u BiH?
Bunt u BiH postoji odavno, samo što nije organizovan, jer velika većina ljudi još vjeruje u vještačke manipulativne podjele organizovane i podržane od strane vlasti. Sve tačke sa liste zahtjeva protestanata u Srbiji se mogu aplicirati u apsolutno svim zemljama regije na većinu stanovništva. Najvažnije je da prosječni ljudi otvore direktnu komunikaciju sa svojom braćom i sestrama u regiji i da se svakodnevno informišu o stvarnom stanju na ulicama, a ne da budu zadovoljni isfiltriranim vijestima koje skromno kapaju sa “vrha”.
BUKA: Previše je, čini se, zla oko nas. Da li Vam nekad bude žao što se ne bavite “ljepšim” i “lakšim” temama ili svjesno birate teške i često potresne teme?
Trudim se da uvijek propratim prigodnim ilustracijama sportske pobjede timova i solo takmičara iz regije, kao i praznike koji slave porodicu, zajedništvo i humane vrijednosti. Ali, ne slažem se da je pogrešno pričati o ružnim stvarima, jer one nas tjeraju da hodamo milje u tuđim cipelama i zapitamo se da li bi neko i za nas pustio suzu.
BUKA: Uz ilustraciju akcije spašavanja nakon zemljotresa u Turskoj i Siriji ste napisali: “Jučer sam vidio planetu kako pomjera ljude. Danas sam vidio ljudske ruke kako pomjeraju planetu.” Znate li da i Vi svojim umjetničkim djelima pomjerate Balkan?
Najiskrenije, nisam svjestan nikakvog direktnog uticaja koji moja umjetnost ima na naše društvo – radim ih samo iz vlastitih motivacija, bez tuđeg scenarija ili finansiranja. Ne tražim nikakvu kompenzaciju, niti hvalu, ali drago mi je kada čujem da sam uspio inspirisati ljude da jedni drugima pruže ruke solidarnosti i razumijevanja. Znam da ima mnoštvo ljudi čijem radu i trudu ja nisam ni do koljena, ali svi možemo i moramo dati sve od sebe da se kao društvo pomjerimo sa mrtve tačke. Prvi korak ka boljoj sutrašnjici se mora napraviti vlastitim cipelama.
BUKA: Jedan od osnovnih postulata novinarstva je javni interes i javno dobro. Čini mi se kao da u sebi imate tu notu osjećaja duga prema javnosti ili obaveze da uradite nešto za javnost. Koliko svako od nas duguje javnosti i kako to da često ćutimo na nepravdu nanesenu drugome?
Moja zemlja, kao i većina zemalja na svijetu, sastavljena je od tri konstitutivna naroda, ali to nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Jedan narod su oni koji misle da je u redu uzimati i da je bolje tražiti oprost (nakon što te uhvate) nego dozvolu. Drugi narod su oni koji daju od srca i uče druge da nije grijeh dijeliti sreću i osjećati empatiju u dobra i loša vremena. Treći narod, koji je u većini, jesu svi oni umorni, zapostavljeni, neobrazovani, inertni i apatični, koji se nalaze na vjetrometini historije. Ne morate biti student historije da prepoznate periode blagostanja naših naroda, jer obavezno su tada narode VODILI ljudi koji su davali i učili druge oko sebe da daju. A nije koincidencija da su najgori periodi bili markirani VLAŠĆU onih koji su otimali i učili druge da budu zadovoljni njihovim mrvicama. Vrijeme je da dođe do promjene vodstva i da volan historije damo u zaslužnije ruke.
BUKA: I medo Vam je ovih dana inspiracija. Kakve osjećaje gajite prema ovoj životinji koja u mnogima izaziva strah i koju poruku šaljete ilustracijom medvjeda u gradu?
Medvjedi su mi uvijek bili drage životinje koje izazivaju inspiraciju, ali i strahopoštovanje. Od najranijih vremena, naši preci su dijelili šume i brda ove zemlje sa tim grabljivcima i duboko su utkani u naš folklor. Međutim, zbog sve većeg smanjenja staništa i nemara ljudi koji zagađuju okolinu otpacima hrane, te životinje u očaju sve više ulaze na ljudsku teritoriju i prouzrokuju neopravdanu paniku. Naš narod se mora educirati o važnosti bio-diverziteta i moramo naše blago prirode unijeti u svakodnevnu kulturu u cilju podizanja svijesti svih članova našeg društva. Da bismo zaštitili ugrožene vrste, moramo educirati jedni druge o neprocjenivoj vrijednosti istih.
BUKA: Sloboda se na sve načine pokušava ugušiti u BiH, od slobode organizovanja, okupljanja, do slobode govora. Šta je za Vas sloboda i jesu li je Vama pokušali oduzeti?
Sloboda je meni oduzeta onog trenutka kada mi je bez objašnjenja na osamnaesti rođendan stavljena puška u ruke. Iako sam sa svojim saborcima časno stajao u rovovskom blatu, nikada mi nije objašnjeno zbog čega sam to morao raditi i zašto se političari koji se nisu mogli dogovoriti slave više nego moji poginuli saborci i prijatelji i porodica koji su bili civili.
BUKA: Zašto je sloboda o kojoj govorimo za političke elite i druge povlaštene članove društva opasnost? I kako sloboda može biti opasna?
Sloboda i kritičko mišljenje je uvijek bila najveća prijetnja vlastodršcima. Živimo u zemlji savršene klime, bogatog tla i čiste vode, ali vlastodršci drže ljude u neznanju i zarobljeništvu uskraćujući im te osnovne blagodeti. Ako se sjetimo zbog čega su nekada bogati ljudi iz svog džepa gradili javne česme, puteve i škole, shvatićemo da Sarajevo, Mostar, Banjaluka, Zagreb i Beograd mogu opet biti veliki gradovi još većih ljudi.