Kada
uđete na glavnu kapiju Incela, nekadašnjeg banjalučkog privrednog giganta, prvo
udahnete taj osjećaj prostranstva, širine… Gotovo istovremeno, kako počinjete
razgledati zgrade bivših postrojenja, radionica, magacina, preplavi vas mnogo
snažniji dojam avetinjski praznog, napuštenog i oronulog industrijskog
kompleksa.
U Incel
dolazim radi intervjua sa djevojkama koje vode Udruženje nezavisnih stvaralaca
Geto, Vesnom Malešević i Lanom Konjovodom. Intervju radimo ispred jedne od
manjih zgrada, u kojoj je nekad bio restoran društvene ishrane, a koji Geto
sada koristi za organizaciju koncerata, žurki, predavanja, projekcija,
radionica… Sjedimo za jednostavnim drvenim stolom, na rasparenim stolicama. Oko
nas ogroman, prazan prostor industrijske zone, nesvakidašnje, ali inspirativno
okruženje za razgovor o kulturi. Ispostaviće se, i sasvim prikladno.
UNSA Geto
počelo je sa radom 1999. godine, a osnovala ga je grupa muzičara iz potrebe da
stvaraju i da se organizuju. Prvih godina udruženje se nalazilo u Novoj Varoši,
u prostoru koji im je dodijeljen od strane Grada, ali su iz tog prostora izašli
2007. godine i od tada se nalaze u Incelu. Vesna i Lana su u Getu već 10 godina
i, zajedno sa Milanom Ticom, vode ovu organizaciju. Ovih dana u toku je njihov peti po redu Banja Luka Art Festival, koji je i bio povod za intervju.
Razgovaramo
prvo o onom najočiglednijem, o prostoru u kojem se nalazimo, o simboličkim i
praktičnim vezama između privatizacijom uništenog industrijskog kompleksa i
alternativne kulturne scene koja se ovdje razvija. O slobodi i autonomiji u
radu kakvu ranije nisu imali, ali i o represijama koje još uvijek osjećaju.
Pričamo o krovu koji prokišnjava i grijanju kojeg nema, ali i o majstorima iz
susjednih radionica koji su ih prihvatili u svoju malu zajednicu i koji im
često priteknu u pomoć. O mladim ljudima
koji dolaze u Geto i koji ovaj prostor prepoznaju kao jedini u kojem mogu da se
izraze. O aktivnostima kojima promovišu različitost i toleranciju i žurkama na
kojima se navijači Borca zabavljaju zajedno sa pripadnicima LGBT populacije. O
mlađim generacijama koje nisu opterećene ratom i koji donose neku novu
energiju, ali i o mladim umjetnicima koji odlaze iz zemlje u potrazi za
afirmisanjem. Na
koncu, razgovaramo i
o onoj finoj liniji između
institucionalnih fondova i kreativne slobode po kojoj alternativna kulturna scena mora da
balansira ukoliko želi i da opstane i da ostane nezavisna.
Od
samog početka, Geto nije pristajao na kompromise koji bi ugrozili njihovu slobodu. U prostoru u kojem su ranije bili, a koji im
je dodijelio Grad, nisu mogli sprovoditi svoje aktivnosti zbog politike grada, zbog čega su se i
preselili. „Politika grada je tada bila prilično rigorozna“, priča Vesna. “Nisu dozvoljavali koncerte, a bilo je problema i oko
organizacije nekih okruglih stolova jer su se njima neka pitanja činila
prilično politično i protiv njih možda. Kada smo dobili zabranu da radimo na
način na koji smo radili, tada smo izašli iz prostora i dugo smo lutali, radili
smo svoje aktivnosti i u Domu omladine, ali smo uvidjeli da nam ni to ne
odgovara. Tad smo odlučili da izrentamo prostor koji bi podržao naše aktivnosti,
a to je upravo ovdje u DKC Incelu. Nekad je ovaj prostor bio restoran društvene
ishrane, a onda smo ga mi malo preuredili i sad nam služi za organizaciju
koncerata, žurki, predavanja, projekcija, radionica, i ovdje sad imamo jednu
autonomiju i slobodu što se tiče samog rada”, kaže ona.
Kada su
ušli u ovaj prostor, kaže ona, očekivali su atmosferu koja nije dobrodošla, jer
su bili naviknuti na to. “A ovdje je je bilo upravo suprotno, jer ljudi koji
ovdje rade, a nema ih puno, u nama su prepoznali sebe i taj momenat kada su
počeli da rade, kako su bili složni, solidarni i dosta toga su sami ovdje
izgradili, sigurno i većinu ovih stvari. I nekako im je bilo teško da nas
gledaju kako mi ispočetka krećemo i mogu vam reći da su dosta prišli da nam
pomognu. Mi ovdje radimo sve po principu ‘uradi sam’, ali našli smo i majstore,
i materijale, i pomoć i razumijevanje… Oni rade dnevne smjene, a mi dođemo
ovdje po danu obično da krečimo nešto, radimo, kvrckamo, a treća smjena je
naša.”
Vesna je
u Banjaluku došla na studij filozofije i sociologije. U to vrijeme, kaže, nije
imala priliku da posjećuje sadržaje koje je željela. “Imala sam potrebu da
nešto uradim u krugu univerziteta. Tad to nije bilo moguće, jer smo imali
problema sa studentskim organizacijama, sa nedostatkom prostora, sa
neorganizovanošću, i onda smo se odlučili da krenemo da radimo sami. U tom
periodu je Geto imao poziv za nove ljude, gdje sam se ja priključila i evo i
danas radim.”
Geto danas služi kao servis za mlade ljude koji
ovaj prostor prepoznaju kao jedini u kojem mogu da se izraze. Bilo da se radi o
muzičarima, umjetnicima ili građanskim aktivistima, sve njihove aktivnosti, kaže Lana, nose sa
sobom i neku poruku. “Poznato je da u gradu baš i nema drugih sličnih prostora,
a i kad ih ima, uvijek postoji neka bojazan u vidu neke autocenzure, da bi neko
mogao nešto loše pomisliti, tako da je ovaj prostor po tom pitanju potpuno
otvoren. Nijedno pitanje nam nije sporno, osim što imamo politiku da se neke
stvari ne smiju raditi: to ne smiju biti fašističke poruke, nasilne prema bilo
kojoj grupi. Mora postojati tolerancija, sve u okviru toga je dopušteno.”
Učesnici
njihovih aktivnosti su mahom mladi ljudi između 19 i 25 godina. “Po načinu na
koji razmišljaju, oni svakako jesu u manjina u Banjaluci”, kaže Lana, “ali primjećujemo
da ih je sve više”.
Najposjećeniji
sadržaji koje Geto nudi svakako su oni zabavnog karaktera, kaže ona. “To je sasvim jasno, to su partiji,
koncerti i slično, mada mi uvijek
pokušavamo da uz to “prikačimo” i neku drugu aktivnost, pa da se, ako ništa,
pogleda i nešto “ozbiljnije” uz te zabavne aktivnosti. U zadnje vrijeme imamo
solidan broj ljudi koji posjećuju naše aktivnosti koje nisu zabavnog karaktera.”
Na
pitanje o funkcionalnosti prostora u kojem se održavaju ove aktivnost, Lana
počinja da nabraja njegove nedostatke. “Nedostaje nam sve, kad nas pitaju je l’
vam treba namještaj, mi kažemo – treba, a kad ga dobijemo, onda se pitamo šta
ćemo s tim. Ali to nam je prvi stav „sve nam treba“, jer ovaj prostor sve treba,
nemamo grijanje, krov nam prokišnjava…
jako je hladan zimi i većinu zime ne možemo da radimo aktivnosti, to su
projekcije, predavanja, tako da u tom periodu uglavnom svirke i partiji
funkcionišu. Drugo, prokišnjava, ove
godine smo imali dva-tri puta poplavu,
bilo je užasno. Također, stakla nam nisu najbolja, tehnički to nije uslovno ,
ali i dalje pokušavamo koliko možemo, sami i uz pomoć susjedne mašinske
radionice i dioničarskog društva čiji je prostor, da zakrpimo te rupe. Vlasnici
nemaju sredstava da to urede, ali što se njih tiče, kad god je bio neki veći
kvar, odreagovali su u okviru svojih mogućnosti.”
U Incel
se nedavno doselila još jedna grupa muzičara, koji su u jednoj od zgrada
napravili studio. Vesna i Lana se nadaju da će i drugi slijediti njihov primjer.
“Nadamo da će u budućnosti doći i drugi kreativci, da se grupišemo na jednom mjestu. Mislim da
bi to bilo dobro i za budućnost ovog prostora i za njih da se ovdje razvija
kreativna industrija”, kaže Lana.
Cijena
kreativne slobode je
nedostatak finansijskih sredstava, zbog čega u Getu nisu u mogućnost da finansiraju aktivnosti kao što su rezidencije umjetnika, što je,
kažu, velika šteta. ”To automatski znači da će i naši umjetnici teško moći
negdje da odu, jer to obično ide kao razmjena. Zagreb to odavno radi, oni imaju
pristup i državnim fondovima, i EU fondovima, mi to još uvijek nemamo. Kad će
se to kod nas promijeniti, mi to ne znamo, mi se zasad tu “muvamo” koliko možemo, ali to bi bila
velika stvar za nas i za mlade stvaraoce”, kaže Lana.
Dodaje da
nemaju podršku ni od lokalnih institucija, jer su sa njima prestali raditi
2007. godine, kada su napustili prostor koji im je Grad dodijelio. “Dok se
njihov pristup ne promijeni, a koliko vidimo ne mijenja se, sa njima nećemo
raditi. Nemamo namjeru aplicirati na konkursima, jer to onda vodi u nemogućnost
realizacije projekta do kraja. To
uslovljavanje možda i nije toliko eksplicitno, ali postoji, podrazumijeva se.”
Politika
Grada, dodaje Vesna, najbolje se vidi na primjeru festivala
koji su ove godine ugašeni. “Vidjeli smo šta se desilo sa Flasterom, Kozarom i
Kratkofilom. To su tri manifestacije koje su zaslužile da budu na budžetu, ne
samo grada, nego i entiteta, pa i bh. institucija. Oni nisu uspjeli da dobiju
apsolutno ništa. Zatvorili su Ars Kozara
tako što su im isplatili prošlogodišnje novce prije nekih mjesec dana, dakle,
da se plate dugovanja. Vi dugujete nekom stranom umjetniku godinu dana njegov
putni trošak samo, da ne govorimo o honoraru, to je sramota sa njihove strane. Slična
stvar je i sa Flasterom i sa Kratkofilom, gdje idete planski da uništite sve
što je drugačije, što iskače iz nekih vaših okvira, ma kakvi oni bili. To su
ljudi koji rade godinama, nisu to aktivnosti koje su se jednom desile, pa da
neko kaže ‘nemamo interes da podržimo to’, to su akcije i festivali koji se dešavaju
dugi niz godina. Time su dovoljno rekli o tome kako nas gledaju i šta misle o
alternativnoj nezavisnoj sceni u Banjaluci.”
Uprkos
svemu, alternativna scena u Banjaluci postoji, kaže ona. “Postoje ljudi koji stvaraju. Nažalost, ti
ljudi u jednom momentu moraju da odu odavde da se usavršavaju ili je razlog odlaska
nemogućnost rada ovdje. Tako da, koliko
god da Banjaluka proizvede novih mladih umjetnika bilo kojeg segmenta
umjetnosti, u jednom momentu oni će da
dignu sidro i da odu. Malo ko uspije da ostane ovdje i da odolijeva situaciji,
ekonomskoj, političkoj, društvenoj. Većina ih odlazi, to je nažalost tužno, ali,
eto, imamo akademiju, ako ništa, ti ljudi su ovdje četiri godine, pokušavaju,
trude se, neko ostane, neko ne.Kad dođe vrijeme da neko već bude etablirani
umjetnik, ovdje tu mogućnost nemaš, jer ovdje te, ne ljudi, ne grad, ne
publika, nego situacija u kojoj se nalaziš, jednostavno pojede”.
Kada
dostignu određen stepena
ličnog razvoja,
kaže Lana, mladi umjetnici suočavaju se sa nepostojanjem mogućnosti za dalji
razvoj i sa poznatom dilemom ’ostati ili otići’. „Ako se bavim pozorištem, moram otići u Zagreb,
u Ljubljanu, još bolje ako mogu otići negdje još dalje, da steknem neko
iskustvo, da se povežem sa ljudima… Ta mogućnost trenutno ne postoji ako je
čovjek sam ne isfinansira ili nađe neki fondić, nešto, i to je jedan zid.
Koliko god tih ljudi postoji, oni u jednom trenutku naiđu na taj zid i moraju
donijeti odluku – hoću li raditi kao konobar, da imam od čega da živim’ i onda
ljudi prave neki kompromis, taj dnevni posao ih sve više odvlači od umjetnosti.”
Na
pitanje o ličnim
planovima i
dilemama, Vesna
kaže da još uvijek ima entuzijazma i da sebe i u narednom periodu vidi u istom
poslu i sa istim ljudima. „Ti mladi ljudi su ti koji daju entuzijazam, mislim
da ću uspjeti još ovdje biti, nismo sagorjeli.“
Lana
daje nešto neodređenije prognoze. „Ja nemam pojma, meni sad već to izgleda nerealno da smo toliko dugo u
ovome i da smo toliko tvrdoglavi. Ja mislim još ovako gurati neko vrijeme, ali to može trajati još 20 godina, ne znam…“, kaže Lana.
Kada
pogledaju iza sebe, dodaje Lana, mogu biti zadovoljne. „Možemo reći da smo nešto napravili.
Ima tu i grešaka, ali ako vidiš da si nešto uspio napraviti to ti daje satisfakciju
i energiju da stvaraš dalje.“
„Nismo organizacija koja se striktno
bavi birokratijom, ali pravimo te neke biznis planove, vizije, misije, i kad
pogledamo unazad, vidimo da smo ispunili sve i jednu stepenicu. Fino je vidjeti
da se nešto dešava, da nismo samo mi ti koji uživamo u poslu kojim se bavimo,
tu su i ljudi koji dolaze, koji stvaraju i to nam je drago“, kaže Vesna.
U
posljednje vrijeme, Geto sve češće sarađuje sa organizacijama iz regije, iz Zagreba, Novog Sada, Pule, Ljubljane, Praga, Beča. Međutim, kada uporede uslove u kojima rade
organizacije u okruženju, tek tada vide svu težinu situacije u kojoj se nalaze
nezavisni stvaraoci u našoj državi.
„Zagreb ima gradske fondove kojima se finansiraju nezavisni umjetnici, državne fondove koji se bave nezavisnom kulturom, da ne
spominjemo EU fondove kojima su oni imali pristup i prije nego što su ušli u EU. To vam daje materijalnu sigurnost. Cilj nije da zaradiš nešto, već da ne moraš da brineš o realizaciji
pozorišne predstave, rezidencije stranog
umjetnika, festivala…imate pokrivenu tu logistiku, što
je kod nas nemoguće, to je kod nas utopija“, kaže Vesna.
Jedna
od otežavajućih okolnosti za alternativnu scenu u našoj zemlji svakako je posljednji
rat. „Mi smo imali
taj nesretni rat, a oni su egzistirali u tom periodu, bili su pošteđeni ratnih
dejstava i direktnih sukoba koje smo mi ovdje u BiH imali. Početak njihove party
scene je 90-ih, dok je ovdje kod nas bio ’party’ neke druge vrste. Oni su već 90-ih krenuli u
organizaciju civilnog društva i umjetnika koji su djelovali kroz taj sektor. Mi smo
morali čekati 10 godina da nešto krene da se stvara, a pokazalo se da je
umjetnost prva počela da radi“, priča dalje Vesna.
Vesna
i Lana pripadaju generaciji koja je odrastala u ratu, što je, kažu, na njih ostavilo značajne
posljedice. „To smo
skontali sad kad su nam prišli ti mlađi ljudi, strašno smo teški u odnosu na ovu mlađu ekipu. Oni sve odrade čas-posla, ne nose sa sobom taj teret“, kaže Lana.
„Lično smo oštećeni“, dodaje Vesna. „Tek sad vidimo koliko nosimo trauma i
opreznosti prema svemu i svakome, valjda zbog vremena u kojem smo živjeli, kao
da vučemo te neke lance za sobom i to se osjeti. Tako da su ovi mladi ljudi
stvarno melem, započeti s nekim razgovor i ne završiti na ratu je stvarno
prekrasno.“
Što
se tiče saradnje sa drugim gradovima u BiH, Vesna kaže da imaju jako dobru
saradnju sa pojedincima i organizacijama iz Tuzle, Mostara, Sarajeva, Zenice… „To su nam već lokalni gosti i učesnici. Kad
je festival ili neka veća manifestacija, ljudi dođu da volontiraju. Bosna nam
je lokalna sredina, tako je i posmatramo.“
Oni
koji drugačije razmišljaju takođe su dobrodošli u Getu, kaže Lana, ali postoje
pravila koja moraju poštovati. „Ako se javi problem, da li je to sa
nacionalističkim grupama, profašističkim, uspijevamo i dalje da im mi nekako
priđemo, zaustavimo, ne u smislu ‘ne možete doći, ne možete ući’, već da im
moraju biti jasna pravila po kojima mi
djelujemo, tako da nemamo problema. Svima kažemo ‘ako ti se ne sviđa to što
radimo, slobodno možeš ići. Potraži negdje drugo mjesto.“
Tolerisanje
drugačijeg razmišljanja, načina života, seksualne orijentacije jedna je od vrijednosti
koje promovišu svojim radom. „Cilj nam je što više različitosti na jednom
mjestu. I onda je drugi korak tolerancija, koja je jako bitna. Vi kao pripadnik
druge seksualne orijentacije možete ovdje doći i informisati se. Vidjeti tu
različitost koju nemate priliku vidjeti na drugom mjestu ili, iako ste
navijač Borca, vama nije problem da dođete
i uživati na svirci kao neko ko je pripadnik LGBT populacije. To je ta
različitost“, priča Vesna.
Lana
objašnjava zašto u Getu promovišu toleranciju, a ne prihvatanje, kao što rade
neke druge slične organizacije. „Prihvatanje je prilična utopija. Ako je neko
pripadnik neke grupe koja ima mržnju kao osnovni sentiment, jako je teško
vjerovati da će se ta osoba najednom prosvijetliti. Međutim, ta osoba mora
naučiti pravila ponašanja, nasilje se ne može tolerisati. Političko različito
mišljenje ne smije biti okosnica nefunkcionisanja u društvu. Ako neko dođe na
koncert kod nas, zna se da nema toga, ideš odmah napolje, pa ti vidi sljedeći
put hoćeš li dolaziti ili nećeš. To mora postojati, tome se mi ovdje moramo
naučiti. Nije bitno kako ja razmišljam privatno, moram znati da kad sam s
ljudima, kad sam u široj grupi, moram se ponašati prema pravilima. I nasilje
apsolutno ne dolazi u obzir.“
Do
sada, kažu, nisu imali nikakvih incidenata, za šta je dijelom zaslužna i dobra
saradnja sa policijom. „Moraću
sad pohvaliti policiju, zašto da ne. S njima imamo super saradnju kada organizujemo
aktivnosti koje zahtijevaju da su praćene od strane policije. Uvijek su
korektno odradili svoj posao, nikad nije bilo problema. Bili su čak i prijatni,
uvijek se sve s njima moglo dogovoriti i mislim da i to donekle daje ovom
prostoru neku sigurnost, pa i ti ljudi ako se i pojave ovdje, u startu se
postavljaju prema pravilima ponašanja u prostoru, a to smo rekli ‘nema nasilja, nema vrijeđanja, nema isticanja nikakvih
uvredljivih znakova’“, kaže Lana.
Vesna dodaje da se primijeti da je i policija prošla
edukaciju u veza sa LGBT populacijom, ali i da su usvojeni određeni zakoni kao što je zakon o zločinu iz mržnje. „To je već mlađa ekipa i ako mi radimo nešto,
neće poslati nekog siledžiju policajca, već nekog ko je malo senzibiliziraniji.
Ima pomaka. Kako sarađujemo sa LGBT organizacijama i njihovom zajednicom,
vidim da i oni sa policijom imaju korektan odnos i da se osjećaju sigurnije u gradu.“
Pa
ipak, naziv Geto im i dalje najbolje pristaje, kaže Vesna. „I dalje se osjećaju
represije, možda ne toliko u radu, ali uvijek ima problema oko dobijanja
dozvola u gradu, kad se nešto radi, ‘dobićete je, ali ne na tom mjestu, hajte
ipak tamo negdje’.
„To
je zato što uvijek ima neka uplašena persona negdje koja drži pečat i olovku i
misli se ‘smijem ili ne smijem, smijem ili ne smijem’“, dodaje Lana.
Getoiziranost
kao usud nezavisnih stvaralaca pitanje je kojim završavamo razgovor. „O tome sam baš neki dan
razmišljala i kontam, ako uzmemo sponzore, je li to ok, ili nije ok. Ni masovnost ne mora da znači da
je nešto pojedeno, propalo. Bitno je kako se radi, bitan je pristup i rezultat.
Šta ja želim kao rezultat, pun šank ili da ta aktivnost dobro prođe, da tu bude
gomila ljudi, da se iz toga nešto desi… Sve dok budemo više razmišljali o
ovom drugom segmentu, mislim da smo na pravom putu“, kaže Lana.
„To pitanje je ključno pitanje u
regionu, do koje mjere alternativna nezavisna scena može, smije i treba da ide,
sa jedne strane, a sa druge strane, ako smo mi toliko slobodni, od čega ćemo to
da radimo, hoćemo li opet 30 godina jedno te isto raditi od skupljanja malih
fondova, da li je to privatna firma, davanje novca iz ličnog džepa… Svi vole
novce i mnogo je lakše raditi s novcima, ali dok god on nije primaran i nije
vodilja čitavog tvog posla, mislim da je to sve ok. Dok se ne ugrožava sloboda
i ideja jednog umjetnika, mislim da je to sasvim u redu“, zaključuje Vesna.
Razgovarala Milica Plavšić